Predsjednik Vlade Andrej Plenković, narodski rečeno, otišao je na kvasinu. U sasvim iracionalnom silovanju što brže ratifikacije tzv. Istanbulske konvencije, zbog nervoze ili rasula u stranci koje je izazvao svojim autokratskim i tvrdoglavim inzistiranjem, počeo je lupetati gluposti, nedostojne njegova statusa i obrazovanja. Izjavivši tako da je ova Konvencija “duboko kršćanska”, tresnuo je i ostao živ, ne samo što je papa Franjo, neduboki kršćanin, oštar protivnik rodne ideologije koju ona uvodi u zakone i sustav obrazovanja, a Plenković to tvrdoglavo negira, već i zato što u sekularnim društvima i državama, u EU, ne postoje kršćanski, budistički ili islamski zakoni i dokumenti koji ravnaju društvene fenomene i procese. Ovaj talibanski ispad uslijed, očito, nervoze i manjka argumenata, navodi me na zaključak da je i lex Agrokor “duboko kršćanski” jer su dobavljači plaćani “vatikanskom valutom” u narodu zvanoj “Bog plati”, kao i da je Zakon o poljoprivrednom zemljištu “duboko kršćanski” jer vjerujem da je Bog stvorio Zemlju.
Sasvim suprotno, iza ove Konvencije stoji protukršćanski agresivni feminizam na neomarksističkoj matrici, kao i znanstvena manipulacija kada je nasilje u pitanju.
Što se agresivnog neomarksističkog, protucrkvenog i protukršćanskog feminizma tiče, ponovit ću što u nedjelju napisah u Slobodnoj Dalmaciji: “Iz Istanbulske konvencije progovara neomarksistički feminizam iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Bit ovog feminizma je mišljenje da radništvo nije više primarni objekt izrabljivanja, diskriminacije i nasilja, da su to postale žene. Za nasilje one okrivljuju patrijarhat, mušku kulturu i muškarca kao takvog te hijerarhijski ustrojeno patrijarhalno društvo s jakim identitetima kao izvorima (patrijarhalnog) nasilja.
Zbog toga ovaj feminizam stavlja naglasak na zaštitu ‘mikroidentiteta’ pa u sklopu rodnih studija i teorije fabriciraju mikroidentitete, relativiziraju biološki spol, jer je, među inim, spol, biti muško i žensko, također jedan od izvora nasilja, kako tvrdi Simone de Beauvoir. Istanbulska konvencija u svojim temeljnim naglascima sadrži ovu neomarksističku feminističku matricu kojoj je u nekim dijelovima više stalo do kriminalizacije muškarca kao takvog, kao i muškog principa i jakog identiteta koji izvire iz spola. Od Hollywooda, preko EU-parlamenta do MeToo instagram-feminizma ovih dana u javnosti imamo sliku muškarca isključivo kao (seksualnog) zlostavljača. Muškarac = nasilje... Protiv tog feminističkog pretjerivanja već ustaju i same žene, kao Catherine Deneuve i mnoštvo drugih...
Zato tvrdim da je Istanbulska konvencija, osim dogmatsko-kuranska (ne smije se zadirati u njezin tekst, uzmi ili ostavi, kao kod Kur’ana), i sama patrijarhalna, jer počiva na patrijarhalnoj hijerarhijskoj paradigmi. Naime, skupina GREVIO sastavljena je od deset žena koja nadzire njeno provođenje, bez ijednog muškarca (što je sada s kvotama), što je više nego uvredljiva poruka svima nama muškarcima, ogromnoj većini, koji se, i bez Istanbulske, odvijeka protivimo i borimo protiv nasilja te nasilnica i nasilnika u obitelji i društvu. To je čista diskriminacija muškaraca, stručnjaka. Ista ta skupina GREVIO je hijerarhijski na vrhu piramide, iznad država i njezinih tijela.
Dakle, feministice su u strukturi prekopirale patrijarhalno-piramidalni model protiv kojeg su ustale u ime borbe protiv nasilja koje, prema njima, ima izvor u samom patrijarhalno-piramidalnom muškom društvu”, samo su sada “patrijarsi” i na vrhu piramide žene, feministice, a ne muškarci (iako se možda varam, možda su neke muškog roda). Kada su ustvrdile da nije više radništvo, već žene prvi objekt izrabljivanja i diskriminacije, ove su dame (gospoda?) klasnu borbu zamijenile spolnom borbom kojoj je glavna svrha, a to je i ovaj dokument, subliminalna poruka, kriminalizacija muškarca: muškarac uvijek nasilnik, a žena uvijek žrtva.
To je znanstvena manipulacija činjenicama i istraživanjima koja se cenzuriraju jer idu protiv stereotipa kada je nasilje u pitanju, pa se istraživanje ženskog nasilja nad muškarcem, nad djecom, nad drugim ženama, gura pod tepih uslijed političke korektnosti koju E. Zemmour naziva “feminilly correct”. Žene su jednako nasilne, pa čak i nasilnije od muškaraca, što ne opravdava niti jedan oblik nasilja. To tvrdi znanost. Naime, Odjel za psihologiju na California State University još 1997. u Washingtonu na American Psychological Conventionu iznio je ogromno istraživanje, dopunjeno i objavljeno 2009. godine, koje egzaktno pokazuje da su žene jednako nasilne, a na nekim područjima nasilnije od muškaraca. Voditelj projekta Martin Fiebert, na uzorku od 247 znanstvenih radova, 188 empirijskih istraživanja, s ukupnim uzorkom od preko 200 tisuća različitih izvora, istraživao je (i) žensko nasilje. Do čega se došlo kada je (obiteljsko) nasilje u pitanju?
U 49,5 posto slučajeva nasilni su bili kako muškarac, tako i žena, muškarci više, 27 posto, žene 23 posto. Dakle, skoro “fifti - fifti”. Od 148 nasilnih čina na godinu 7 posto učinili su muškarci, a žene 6,8 posto. Upotrebljavajući pak modificiranu “Conflict Tactic Scale”, istraživano je nasilje i u drugim zemljama svijeta (Finska, Kanada, Portoriko, Izrael...) s rezultatom kako se “u svakom društvu žene i muškarci utječu nasilju u sličnom postotku”, s izuzetkom Portorika, gdje su muškarci puno gori, zaključujući kako “žene koje se koriste nasiljem... čine ga s većom učestalošću”. Što se Kanade i SAD-a tiče i postotka nasilnih žena prema muškarcima, one su nasilnije od muškaraca. Da ne sekiram previše Andreja Istanbulskog, preskočit ću strašno nasilje koje žene čine prema ženama, posebno na radnom mjestu (Andrej, molim, vidjeti knjigu, istraživanje feministice(!) Phillis Chesler pod jasnim naslovom “Woman inhumanity to woman”), kao i nasilje koje žene čine prema djeci (53 posto u odnosu na muškarce), uključujući i infanticidij.
Jedno drugo istraživanje koje je vodio prof. Straus (Sveučilište New Hampshire, Straus je ideator “Conflict Tactic Scale”) zato je postavilo logično pitanje kako to da “simetrija (a ne asimetrija) muško-ženskog nasilja” koje razbija mitove o “nježnijem spolu” ostaje nezapažena i ignorirana, govori se isključivo o muškarcu kao nasilniku. Jedan od odgovora do kojeg je došao Straus sve govori, citiram: “Diskriminirati, prijetiti i kažnjavati sve istraživače i znanstvenike koji proturječe feminističkim teorijama” i stereotipima. Dakle, primijeniti nasilje prema svima koji istražuju i govore o ženskom nasilju nad muškarcima, ženama i djeci! Ovdje se radi o sustavu potpomognutom državnim politikama, pa tako Straus donosi slučaj “Call for proposal” donesen od strane “National Institute of Justice”, koji jasno kaže kako “neće biti prihvaćene ponude koje bi istraživale žensko nasilje nad muškarcima” te da ne želi pristupati nasilju kao ljudskom fenomenu, već isključivo na temelju “gender-based” problema.
Dio tog agresivnog, muškomrzačkog feminističkog mentaliteta i globalne agende jest i Istanbulska konvencija koja, kao “duboko kršćanski dokument”, vrši nasilje nad zbiljom, nad znanošću, nad istraživačima, prekrajajući istinu o ljudskoj naravi, dokidajući suverenost država, stavljajući obilno plaćene nevladine udruge i feministice sa svojim opskurnim nakanama izvan bilo kakvog nadzora osim vlastitih opsesija i podmuklih nakana u ime borbe protiv nasilja prema ženama, što je temeljni naglasak i ove fundamentalističko-feminističke podvale zvane Istanbulska konvencija. Simbolički govoreći, Rada Borić i Sanja Sarnavka ili Zoran Pusić, da uzmemo samo najistaknutije aktiviste, bit će iznad Sabora, iznad Predsjednice, i iznad samog Plenkovića, kao skupina od deset žena, zvana GREVIO, koja će to nadgledati i mlatiti pare, a mi to sve skupa plaćati.
Svi, ama baš svi su za intenziviranje borbe protiv bilo kakvog nasilja, pa i prema ženama, jedino ne znam imaju li status žene za ove feministice i žene u Konzumu koje za kikiriki rmbače nedjeljom i praznicima. Što je sa ženskim nasiljem prema muškarcima koji se srame o tome govoriti? Treba li i za njih neka konvencija, recimo Teheranska?
Ne treba nam Istanbulska konvencija i sve podvale te feminističke “biblije”, uključujući muškomrzačke stereotipe koji ona u sebi subliminalno sadržava, sve to možemo puno jeftinije, puno efikasnije i sami. Ako to nismo u stanju, ako Plenkoviću treba GREVIO i Istanbulska, onda je on nesposoban premijer kojem probleme, pa i nasilja u društvu i obitelji, treba rješavati Bruxelles i opskurni LGBTIQ-lobiji. Svi su ti pokreti i NGO-skupine premrežene “duboko kršćanskim” svjetonazorom, kako bi rekao Plenković, i učinio nasilje nad – zdravim razumom. No ima tu i nešto dobroga za kršćanstvo, dobili smo peto Evanđelje, Evanđelje po Andriji, kolokvijalno nazvano Istanbulsko evanđelje.