IVICA RELKOVIĆ ZA GLOBUS

'KLADIM SE NA NESTRANAČKE LJUDE NA SLJEDEĆIM IZBORIMA' Birači traže novu opciju hrabriju od Laburista, organiziraniju od ORaH-a, mudriju od Mosta...

    AUTOR:
    • Ivica Relković

  • OBJAVLJENO:
  • 10.09.2018. u 13:05

Dubrovnik, 110916.
Gradjani izlaze na glasovanje za zastupnike u Hrvatskom Saboru na izvanrednim parlamentarnim izborima. Foto: Niksa Duper / CROPIX
Niksa Duper / CROPIX , Arhiva

 

Oporbi u Hrvatskoj nikako da krene! SDP gubi saborske zastupnike čak i kad oni nikamo ne pretrčavaju, čak i prije negoli su osigurali nekakav politički padobran u nekoj drugoj opciji. Bojan Glavašević napustio je SDP bez ikakvih teških riječi razmijenjenih s predsjednikom stranke, ali ono što je teže od teških riječi jest odlazak uz izostanak takvih riječi. Jer takve su teške riječi ostale u samom SDP-u – u glavama onih koji nisu otišli. Oni će se pobrinuti da se teške riječi svako malo probiju do javnosti. SDP-u su tako veća opasnost oni koji su u njemu još ostali nego oni koji su ga napustili.

Most je potiho (koristeći kulisu ljeta i Svjetskog nogometnog prvenstva) izbacio Marka Vučetića, zastupnika koji je bio “totalno drukčiji od drugih”. I – gle optimizma – nisu zbog toga pali ni za 0,1%! Ali tu je problem. Već se godinu dana ne miču s mjesta. Ni gore ni dolje. Ma što radili.

Most je (bez buke) napustio Ivan Kovačić. I dok su mostovci “sanirali štetu” ponavljanjima da je Kovačić i dalje s njima, napustio ih je (ovaj put bučno) Vlaho Orepić. A kad netko napusti Most, unutarnja homogenizacija se steže do opsega na koji ne može pristati netko sljedeći. Odmah se pokaže da već postoji netko novi tko će ga napustiti ili kojeg će morati sami izbaciti (Vučetić). Problem Mosta je to što već sada postoji sljedeći/a zastupnik/ca koji/a naginje izlasku. I oni to znaju. Znaju čak i tko bi to trebao biti, ali se to ne usude ni samima sebi priznati. I problem je što, uza sve teorije zavjere o nečijim prstima izvana, svi su oni napustili ili će napustiti Most zbog manipulacija Petrova i Grmoje.

Živi zid se ne osipa. Štoviše, njemu možda neki i prilaze. Njega sam prošle godine usporedio sa slijepom ulicom. Ima određenu dužinu (čak je i povećava), ali i dalje ostaje ulica koja ima i svoj limit. Oporbeni limit. Dosegnuti 13 ili 14% i pokazati znakove posustajanja, poruka je biračima da ta opcija nema ama baš nikakve šanse nametnuti se kao rješenje. I dok je faza rasta do tih 14% prštila optimizmom, ulaganje energije u “probijanje zvučnog zida” da biste se u idućim mjesecima pomaknuli za 1% proizvodit će frustracije – i to ne kod Pernara i Sinčića, nego kod njihovih potencijalnih birača. Jer velikih pomaka neće biti. I sve će više sličiti na hod u mjestu. A kad birači shvate da je Živi zid samolimitirajući vječni oporbeni (i dobro plaćeni) igrokaz, protestni će se naboj lagano početi topiti. Već i prije parlamentarnih izbora.

Amsterdamska koalicija raspala se u jednom jedinom danu. Taj se razlaz odvio tako glatko kao da je želja već postojala, ali se samo čekao pravi trenutak. Pametno kaže da je to zbog Jakovčića, a IDS kaže da je to zbog nepomirljivih pogleda na Istru kao (ne)samostalnu regiju. Netko ne govori istinu. Netko “sanira štetu”. Je li Pametno “saniralo štetu” nelogičnog spoja sa starim strankama i njihovim teretima korištenjem prvog zavoja za ispadanje? Kao da namjerno nisu ni vezali pojas.

IDS “sanira štetu” na sebi uhodan način. On s problema sprege politike i “biznisa” kakvu sam napada na nacionalnoj razini, a za kakvu ga se optužuje da uredno prakticira na lokalnoj, skreće na dobru staru kartu zavade Istre sa “Zagrebom”. Homogenizacija vlastitog dvorišta naspram “ostatka ulice”. Ali sada se i ispred njihove kuće podižu transparenti s prekrižena tri slova IDS. Prvi put otkad postoje.

A gdje je tu GLAS? GLAS bi glasao i za Pametno (zbog budućnosti) i za IDS (zbog sadašnjosti), pa će se do daljnjega suzdržati od glasa(nja).

Zato (uz 1-2% gore-dolje) već mjesecima svi u oporbi stoje na mjestu: SDP na 18-20%, Živi zid na 12-14%, a Most na 7-8%. Amsterdamska koalicija odustala je od stajanja. U zemlji u kojoj je pesimizam vezan uz smjer kretanja države debelo iznad 70%. Dakle, birači koji očajavaju nad smjerom kretanja države ne vide nikoga ozbiljnog kome bi je radije dali u ruke. Jer, iskreno rečeno, da se među aktualnim opcijama nalazi ijedna takva, ne bi SDP bio na 18%, niti Živi zid na 13%, ni Most na 7%. Sve bi te opcije padale ili nestajale u korist tog nečeg novog i snažnog.

A što je s HDZ-om, kad je već oporba nesposobna čak i za oporbenost, a kamoli upravljanje? Tek što naraste za 1-2% i sam sebe utješi da su neočekivani udari izvana završeni, a oni iznutra zaliječeni, pojavi se poneki gaf (brzopleti mikropoduzetnički porez ili prst), novo podrhtavanje prijetećeg vulkana (hotmail) ili kakav razigrani zastupnik-župan-predsjednik županijske organizacije (sve što zatreba) kojemu je taktika “nu mene” važnija od svake budućnosti stranke “bez mene”. I onda se opet čeka sljedeći mjesečni “nalaz” rejtinga s nadom da ne bude gore, kad već nikako da postane bolje.

Ako HDZ može “zaboraviti” na rejtinge iznad 30%, ako se SDP može “pozdraviti” s rejtinzima iznad 20%, ako Živi zid i Most ne mogu biti ništa doli privremeni sporedni igrači, ako od postojećih malih stranaka ili koalicija ionako neće biti ništa veliko, koja je šansa nečeg potpuno novog i kakvo bi to novo trebalo biti?

U slici onoga što je devedesetih godina bio HDZ, u prilici onoga što je dvijetisućitih bio SDP, hrvatski birači (za razliku od birača iz većine okolnih država) nisu skloni tražiti pet “trećih opcija”, nego jednu. Pojavi li se takva opcija, sve ostale nestat će kao da ih nije ni bilo (poput Laburista i ORaH-a). Hrvatski birači traže novu opciju hrabriju od Laburista, organiziraniju od ORaH-a, mudriju od Mosta i ozbiljniju od Živog zida.

I traže one čija imena i prezimena vezuju uz nešto već ostvareno. Traže prethodno dokazanu hrabrost, umješnost, mudrost i ozbiljnost. Toliko se u Hrvatskoj dugo potencira biranje “imena i prezimena”, a ne poslušnika skrivenih iza kratica stranaka, da u svim sljedećim izbornim ciklusima najveći potencijal imaju nestranačke (nezavisne) liste. Da, čak i na parlamentarnim izborima za koje će mnogi reći da ih je nemoguće pripremiti bez “čvrste strukture”, najveće šanse ima mreža nezavisnih lista u svih deset (jedanaest) izbornih jedinica. Svaki pokušaj da se oko jedne osobe kao lidera i stranke kao njezina alata okupe oni koji će donijeti ključnu političku promjenu u Hrvatskoj završit će neuspjehom. Samo tim od desetak izvrsnih kandidata koji nitko nikome nije lider ni vođa, samo deset puta po deset-dvadeset timova po izbornim jedinicama koji čine zajedničku opciju, uvjerit će birače da se napokon okupila hrvatska izvrsnost kojoj ne treba lažni neupitni lider (koji često ne zna ni vlastitu struku, a kamoli išta šire od toga) i kojoj može povjeriti državu.

 

Pred takvom opcijom “samo” stoji izazov stvoriti “organiziranost bez organizacije”, i to takve razine koja je sposobna za najviše ciljeve i rezultate na državnoj razini.

Naravno da će mnogi reći da je nemoguće imati sigurnost u tim koji nije organizacijski jasno hijerarhiziran i homogen, ali istodobno će ih demantirati sve naše stranke u svojoj homogenizirajućoj nemoći zajedno. Sve stranačke homogenizacije u Hrvatskoj završile su negativnom selekcijom i preuzimanjem vodstva od strane onih potkapacitiranih koji samo papagajski ponavljaju da su spremni okupljati “bolje od sebe”.

Kad stvore stranačku strukturu, čak i da su na vrhu zaista najbolji, u sljedeće se krugove u pravilu pozicioniraju oni koji su prvi došli, a često su vrlo ograničenih kapaciteta. A onda ti isti sabotiraju hijerarhijski ulazak novih i boljih onom dinamikom koja bi njih učinila nebitnima. Zato se mnogi vrlo brzo razočaravaju strankama u koje su se upisali, a onda shvatili da popunjena struktura ne trpi njihovu izvrsnost. Čak i kad izvrsni lider ne bira za svoje podređene poslušnike i poltrone, poltroni i poslušnici se homogeniziraju oko lidera kako bi on prihvatio njihovu ulogu njegova “čuvara” od tobožnjih nelojalnih konkurenata i pretendenata na njegovu, vođinu “fotelju”. Ograničeni ljudi su nevjerojatno spretni samo u ograničavanju boljih od sebe da ih zamijene na zauzetim pozicijama – to je temelj negativne selekcije.

Taj paradoks prati čak i stranku Pametno. Jer se pored supružnika Puljak nitko (u ime te stranke) ne javlja njima ravnopravan u javnosti. Čak bi i za njih bilo bolje da raspuste stranku, a ne samo napuste Amsterdamsku koaliciju. U tom slučaju, možda bi s nekim sebi ravnim (ili boljim – zašto ne?) i mogli sjesti za stol. A i netko s njima.

Nijedna nova stranka tako neće narasti dovoljno brzo i dovoljno pozitivno da bi na sljedećim parlamentarnim izborima pružila nadu respektabilnom postotku birača. Ako to itko može, radije bih se kladio na nestranačko okupljanje mnogih za koje javnost u ovom trenutku i ne očekuje da bi se mogli odlučiti za ciljani i makar unaprijed vremenski ograničeni “ulazak u politiku”. Samo takva opcija može unijeti konačne pozitivne promjene i na državnu razinu u Hrvatskoj.

Kojim će smjerom ići Hrvatska, vidjet ćemo. Bilo kako bilo, ali nakon sljedećih parlamentarnih izbora Hrvatska više neće izgledati kao država zarobljena u donedavni HDZ-SDP duopol. Neće biti ni mnogih sadašnjih malih stranaka kao parlamentarnih. Nakon sljedećih parlamentarnih izbora Hrvatska politički više neće biti ni nalik današnjoj sebi samoj.

 

Izdvajamo

Iz drugih medija