Politika je u Hrvatskoj toliko omražena, stigmatizirana i osramoćena riječ da vrijedi više od psovke. Ako ti netko želi javno omalovažiti ono što radiš, onda ti tvoj trud nazove – politikom. Neki to preveniraju, pa unaprijed kažu da ono što organiziraju nema veze s – politikom. Tako je i vukovarski prosvjed vezan uz neprocesuiranje ratnih zločina, bježao od atributa političkog skupa.
Ma što pokazale unutarnje kontrole u bolnicama, vezano uz svjedočanstva sve većeg broja žena o ginekološkim zahvatima bez anestezije, pojam zdravstva i medicine neće postati negativan. Negativnima će biti obilježeni određeni postupci. A tako i treba biti. Ima medicina i niz drugih ekscesa poput trgovanja organima, uzimanja mita, farmaceutske beskrupuloznosti (naspram istodobne goleme ljekarničke dobrobiti)... Ali, količina dobra koju nam donosi medicina toliko je velika da je negativna strana ne može percepcijski nadjačati. Tako je i u većini drugih područja. Samo se u politici čini da je stvar suprotna, da je negativnost u politici dominantna, da je negativnost zapravo u temelju politike, a da je pozitivnost gotovo pa eksces.
No, izvorno nije (bilo) tako (zamišljeno). Politika je jedna od najuzvišenijih djelatnosti. I temelj je svim drugima, preduvjet da one uopće mogu biti smislene, svrsishodne i organizirane.
Dok za sva druga područja postoji barem nekakvo obrazovanje, pa su i rezultati predvidljiviji, za politiku nije potrebno ništa. U nekom parlamentu može ravnopravno sjediti doktor znanosti i netko s osnovnom školom. A veći problem može biti čak i onaj prvi, ako svoje znanje koristi za privatne interese, umjesto za dobro zajednice. Problem onog drugog može biti taj što, unatoč mogućoj visokoj moralnosti, zbog nepoznavanja određene materije, donosi ili podržava kriva rješenja. Umjesto dva plusa koja bi obojica ostvarivali u svojim temeljnim poslovima, moguće je da politici donesu dva minusa.
Politika je najpodložnija negativnoj selekciji. Prvo, jer je unaprijed gotovo neprovjerljivo kakav će tko u politici biti i drugo, zato što oni kvalitetniji i moralniji nisu spremni “prljati” svoje životopise metodama podmetanja kakvima se u politici služe oni beskrupulozni i potkapacitirani u svojim temeljnim zvanjima. Zato politika – iako je ona temelj dobra jedne zajednice, temelj brige za dostupnost dobara zajednice svima, temelj socijalne osjetljivosti prema najslabijima – izaziva zazor i otklon kod najboljih, najizvrsnijih u svojim temeljnim zvanjima.
Kad pogledamo današnja politička kretanja, vidimo da je Hrvatska na prekretnici. Ili će zaista svi koji bi mogli donijet kvalitetu više dići ruke od politike, pa i Hrvatske ili će se iz sadašnjeg raspada političkih ideja (što posebno oslikava nemoć oporbe) roditi udruženi “prkos” dobra i kvalitete, naspram negativne selekcije na svim razinama koje je dosad osvojila.
Nećemo dosegnuti ni vrhunsko gospodarstvo, vrhunsko zdravstvo, vrhunsko pravosuđe, vrhunsku javnu upravu bez barem dobre, ako ne i vrhunske politike. Ništa se neće ni urediti ni popraviti samo od sebe, pogotovo ono što je uvjetovano sadašnjom i naslijeđenom političkom zadanošću. Zato prvo treba popraviti politiku da bi se moglo ozbiljno popravljati i sve drugo. Samo dobra politika može usmjeriti ili osloboditi prostor rasta u svim drugim područjima. Dobra politika je poput zraka potrebna boljem pravosuđu, boljoj javnoj upravi, boljem gospodarstvu, boljem zdravstvu... Nekad je ta dobra politika, poput dobre umjetnosti, potrebna i u mjeri “manje je više” – ali i to je nužno postići znalački, a ne slučajnim nabadanjem iz metafore o ćoravoj kokoši i zrnu. Dakle, ni to se neće postići radikalnim progonstvom politike iz svih (drugih) sfera društvenog života.
Zato, kad ugledni sudac Marin Mrčela ne želi da “politika stavi šapu na sudbenu vlast” (parafraza izjave izrečene neki dan), možemo razumjeti da je to opet onaj odbojni otklon od politikantstva, od loše-u-sve-petljajuće politike. Ali politika je iznjedrila trodiobu vlasti. Sudbena vlast je i sama (i) politika. Sudbenoj vlasti treba dobra politika. Naime, bez zakonodavne vlasti (koja je najviša politika i najviša vlast), nema ni zakona, nema ni temeljnih ustavnih i drugih okvira u kojima se kreće sudbena vlast. Zato prava dobra politika nema “šapu”. Loša ima. Ali “šapu” ima i loša sudbena vlast. Za mnoge još goru i opipljiviju od “šape politike”.
Vratimo se mi zato politici bez stigmatizirajućih naljepnica i predrasuda. I prođimo kroz jednu od vrućih aktualnih tema. I potražimo u njoj ono dobro i ono loše od politike. I nazovimo politikom ono što politika jest. Čak i kad je dobra!
Prosvjed u Vukovaru je bio politički prosvjed. I prosvjedovalo se protiv (za organizatore i prosvjednike) loše zakonodavne politike, loše izvršne politike i loše sudbene (politike).
Vukovarski prosvjed ne samo da je bio politički skup, već je on skup sa sigurnim dubokim političkim posljedicama. Previše je ozbiljnih svjedočanstava stavljeno na stol da bi sve to moglo završiti nekakvim zatišjem i zaboravom. Uopće nije pitanje može li Penava biti isključen iz HDZ-a, nego može li on u HDZ-u ostati ako se ništa ozbiljno po pitanju procesuiranja vukovarskih zločina ne dogodi. Uostalom toga je i on sam svjestan, pa je već i u tom smjeru izjavio da on neće imati što raditi u HDZ-u ako sve ostane na prosvjedu, a zatim na nikom ništa.
Prosvjed može potaknuti pokretanje ili ubrzavanje nekih pravosudnih procesa za zločine u Vukovaru. Dogodi li se nešto ozbiljnije već u najavama tada se Penavina pozicija u HDZ-u može čak i pojačati. Zapravo je interna HDZ-ova situacija alarmantna, jer je samo mjesec dana do kolone sjećanja u Vukovaru. Ostane li atmosfera ovakva kakva je sada pred HDZ-om je problem daleko veći od subotnjeg prosvjeda. Jer na dan sjećanja žrtve Vukovara dolaze i nekontrolirani HDZ-ovci koji nisu saborski zastupnici, kao i svi izvanstranački protivnici Andreja Plenkovića. A oni ga ne podnose ni toliko koliko bi ih pijetet prema žrtvama spriječio da zvižde i negoduju čim ga vide.
Hoćemo li imati “dvije kolone” u jednoj? Hoće li se predsjednici države pljeskati, a predsjedniku Vlade zviždati dok budu stajali jedno pored drugoga?
Zašto su se HDZ-u u samo nekoliko tjedana dogodile dvije tako duboke tektonske pukotine? Jedna s Milijanom Brkićem u kojoj bi Andrej Plenković trebao biti pozitivac koji se rješava starih stranačkih tereta premreženih dubokim interesnim skupinama i druga s Ivanom Penavom u kojoj bi Andrej Plenković trebao biti negativac koji “izdaje” nacionalne i svjetonazorske temelje u korist vlastite međunarodne karijere. Ili netko misli da su slučajno nastale priče o Plenkovićevoj primopredaji stranke i hrvatske vlade u rezervne Jandrokovićeve ruke radi pretrčavanja u europsku vladu?
Prosvjed u Vukovaru i zahtjevi koji su tamo postavljeni, krenu li ih Vlada i HDZ potencirati i rješavati, prihvaćajući Penavinu inicijativu, otvara još jedno izrazito političko pitanje – hoće li to rezultirati Penavinom pozicijom lidera unutarstranačke desnice, umjesto već zaboravljenog Davora Ive Stiera i aferama opterećenog Milijana Brkića?
Bude li on takvu ulogu od sada izgrađivao u internom dogovoru s Andrejom Plenkovićem, što će na to reći izvanstranačka desnica koja mu je došla dati svu potporu na prosvjednom skupu? Hoće li oni koji su na samom skupu zapravo pokazali da su mu jedva sjena zašutjeti ili će i na njega krenuti kao na izdajnika? Ako se, pak, Plenković ogluši na te zahtjeve, pa se Penava ubrzo raziđe s HDZ-om, postaje li on lider desnice?
A lepeza viđenijih sudionika pokazala je koliko je tada ta misija politički problematična. I to je ona loša strana politike vezane uz vukovarski prosvjed. Naravno da organizator ne odgovara za to tko će sve doći na njegov prosvjed, pa ni za to tko će dati neku svoju sebičnu izjavu, ali on na kraju bira u koji će “paket” sve to zamotati. A taj skup uopće nije bio skup istomišljenika oko kojih bi se takva politička opcija okupila, čak ni kao koalicija različitih, ali ipak kompatibilnih inicijativa.
Kakve veze s prosvjedom ima Darko Milinović? Pa čovjek je bio u Predsjedništvu HDZ-a od 2000., od 2008. do 2011. bio je ministar, a od 2009. do 2011. i potpredsjednik Vlade te zamjenik predsjednice HDZ-a. Pa protiv koga je on prosvjedovao zbog političke nebrige za žrtve Vukovara? Protiv sebe sama!? A on ne samo da je tamo došao, nego je i davao izjave sav “iznenađen” takvim grijesima politike. Njegova izjava je stoga izravno ruganje javno proklamiranom razlogu prosvjedovanja. Pa kad smo u uvodu obrazlagali javni prijezir prema već i samoj riječi politika nismo trebali tražiti bolji primjer od Milinovića. On je sam sebe ekranizirao kao primjer zašto nam građani ne mogu zamisliti politiku i političare kao nešto pozitivno ili barem elementarno savjesno. Hoće li Penava s njim predvoditi neku novu politiku?
Što zajedničko na tom skupu imaju Bulj i Milinović? Samo prijezir prema Andreju Plenkoviću i ništa više. Jednako se s Milinovićem mogu “slagati” i Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović.
Što zajedničko brane Ines Strenja-Linić i Hrvoje Zekanović? Pa oni ne bi mogli biti ni koalicija u jednoj jedinoj temi. Primjerice, na temi Istanbulske konvencije (zbog koje je Zekanović primarnije bio na skupu u Vukovaru, nego zbog same teme skupa), Ines Strenja-Linić je gotovo suglasna s Plenkovićem, a Zekanovića ne može “vidjet ni nacrtana” (točnije rečeno Ladislava Ilčića i, na skupu prisutnu, Željku Markić).
Ali većinu navedenih na prosvjed je dovela “neprincipijelna koalicija” rušenja Andreja Plenkovića. A na tom su pitanju mnogi prosvjednici u velikom problemu. Andreju Plenkoviću (ma što mu drugo zamjerali) nemaju baš puno toga reći na temu neprocesuiranja vukovarskih zločina, jer je on tu zadnji u redu. Prije njega svi oni trebaju pred stup srama dovesti Ivu Sanadera i Tomislava Karamarka. I Darka Milinovića, kad se već slučajno tamo zatekao. I niz predsjednika braniteljskih udruga koji ih vode već dvadeset godina, a da nisu uspjeli ovu temu učiniti javno važnijom od svih drugih svojih tema.
Ta “protestna koalicija” viđenijih političkih lica prvo je od čega treba pobjeći Ivan Penava želi li kao mogući novi lider moderne desnice nositi vjerodostojnost vlastita obraza, a ne prijetvorne premaze tuđih. Tako bi se u slučaju pokretanja neke nove opcije izvan HDZ-a trebao na sljedećem skupu polovice ponuđenih zagovornika odreći kao nekompatibilnih, a druge polovice kao prijetvornih. Jer kad se sada opipa bilo desnih birača, Ivan Penava sam teži više od Zlatka Hasanbegovića, Brune Esih, Bože Petrova, Nikole Grmoje, Ladislava Ilčića, Hrvoja Zekanovića i Željke Markić zajedno. Pitanje je samo tko ga je od njih spreman vidjeti kao svojega lidera, a tko samo kao svoju potrošnu polugu?
I za mjesec dana svi će oni biti sporedni igrači koji će (došli ili nedošli u kolonu sjećanja) biti hvatani tek rubom kamere, a na njegovu će se svaku riječ, pa i na najmanji govor tijela, okretati svi objektivi koji će se u Vukovaru zateći. A mnogi će samo zbog toga i doći – da ulove signale na relaciji Penava – Grabar-Kitarović i Penava – Plenković.
A Ivan Penava, nakon ovog subotnjeg prosvjeda, ne može ostati na mjestu. On je (a ne ni približno itko od onih koji su se na subotnjem prosvjedu pojavili) pobrao simpatije velikog dijela hrvatske javnosti. Njemu će ići i simpatije građana 18. studenog. Hoće li ih dijeliti i s kim?
Zato je subotnji skup bio politički i ima sve daljnje političke posljedice. I imat će i političke učinke. Hoće li biti pozitivni, ovisi o akumulaciji poruke koju vladajući (Penavini!) neće moći zanemariti. I besmisleno i beskorisno je bježati od toga da je u svemu ovome riječ o politici. Samo neka bude dobra za Hrvatsku, a ne za interesne krugove.
A gdje su u svemu tome žrtve bez čijih dramatičnih priča ne bi bilo ni približne težine vukovarskog prosvjeda? Protiv takvih se žrtava nitko ne usudi ništa reći. Osim što se nitko ne usudi ni reći da je sramotna okolnost da je za ono malo sluha politike bilo potrebno njihovo javno izlaganje (ovo se ne odnosi na krik i revolt organizatora prosvjeda). Sramotno je za hrvatske institucije da se takvi iskazi od žrtava i svjedoka višekratno traže u neučinkovito vođenim predmetima, pa da im se glas na kraju mora čuti i pred kamerama, jer je to dokaz izostanka sućuti prema njihovim patnjama. Ponavljanje iznošenja iskaza, pa još onda i do krajnje razine javnog ogoljavanja, nije ispravno podcrtavati kao dobitak za društvo (pa se tu ne slažem s Andrejom Plenkovićem da je uopće trebalo podcrtati to “da smo čuli žrtve”, jer nismo ih smjeli ni dovesti do toga da ih tako javno ogoljene čujemo!), nego kao poraz i bezosjećajnost. Suosjećanje sa žrtvama trebalo je njihove priče sačuvati u minimalnoj javnosti, a procese protiv počinitelja trebalo je ozbiljno postaviti već nakon prvog traumatskog iznošenja svjedočanstava. Ovakva javna svjedočenja žrtava nisu terapeutska, nisu umirujuća, nego dodatno traumatizirajuća, silujuća... i do njih nije ni trebalo doći da bi tek šokirana javnost vršila pritisak na “institucije”. “Institucije”, ponajprije one nad kojima politika ne bi trebala imati “šapu” (dakle i Mrčeline!), očito se baš nisu iskazale kad su žrtve morale ponoviti svoje iskaze pred kamerama. Ili je politika stvarno na postupanje po njihovim svjedočenjima stavila “šape” opstrukcije i obustave?
Glas žrtava trebao je biti javno nepotreban za adekvatna i tome razmjerna postupanja institucija. Čak i ako njima danas netko želi manipulirati, već njihova spremnost na javno izlaganje govori o porazu svih dosadašnjih politika. Žrtve su zbog loših politika još jednom postale i naše žrtve. I mi smo ih, nebrigom za satisfakciju, još jednom emotivno silovali i kastrirali.
A hrvatsko je pravosuđe loše ne samo zato što je sudbena vlast pod utjecajem (“šapom”) politike, nego zato što je dijelom i samo dragovoljno i koristoljubno u sprezi s lošom politikom, piše Ivica Relković za Globus.
Naslovnica Globusa, broj 1454, 19.10.2018.