Kad je u prosincu 2003. premijer Ariel Šaron najavio plan izraelskoga unilateralnog povlačenja iz Pojasa Gaze, nacija je bila zatečena kao malo kojim njegovim političkim potezom – a šokantnih i kontroverznih u turbulentnoj mu političkoj karijeri nije nedostajalo. Za razliku od svih prethodnih, taj je njegov politički potez bio popraćen odobravanjem većega dijela izraelskog društva. I ljevica i umjerena desnica suglasile su se kako se radi o vizionarskomu mirotvornom planu, čijom će se provedbom okončati izraelska okupacija palestinske zemlje i ponovno pokrenuti arapsko-izraelski mirovni pregovori.
Pojas Gaze zauzima površinu od 360 četvornih kilometara te se uz obalu Sredozemnog mora proteže duljinom od 40 kilometra. Širok je između šest kilometara na sjeveru i 13 na krajnjem jugu. Dom je za oko 1,8 milijuna Arapa. Na sjevernom i istočnom rubu duljinom od 59 km graniči s Izraelom, a na južnom 13 km s Egiptom, koji je tim područjem i upravljao od izraelskog Rata za nezavisnost 1948., kad su ga Arapi osvojili, do Šestodnevnog rata 1967. kada su ga izgubili. Nekoliko je židovskih naselja ondje postojalo i prije 1948., te su uništena u napadu arapskih vojska 1948. No većina od 21 židovskog naselja u Gazi utemeljena je 1970-ih i 1980-ih godina.
U vrijeme izraelskog povlačenja u židovskim je dijelovima Pojasa Gaze živjelo oko 9000 stanovnika. Većina ih je bila nastanjena u jugozapadnom dijelu, u sedamnaest naselja poznatih kao Guš katif. U više od tri desetljeća koja su protekla između naseljavanja i povlačenja s područja Gaze, Židovi su u njemu izgradili prosperitetne poljoprivredne zajednice čiji je godišnji prihod bio veći od 60 milijuna dolara. Od njih su veliku korist imale i okolne arapske, tada već palestinske zajednice. Mnogi su Palestinci u izraelskim naseljima našli posao te zdravstvenu skrb i mogućnost stjecanja nekakva oblika kvalifikacije. Pa ipak, to što je nekoliko tisuća Židova držalo više od 20 posto teritorija Pojasa Gaze, a milijun i pol Arapa ostatak, za Arape je predstavljalo izvor frustracije koja se dade razumjeti i koju nikakva ekonomska korist nije mogla zatomiti. Od konca 1980-ih napadi Arapa na Židove Gaze su eskalirali, pa je Izrael do povlačenja ondje razmještao sve veći broj vojnika.
Gaza je od osnutka Države Izrael bila žarište beskompromisne i nasilne borbe Arapa protiv postojanja židovske države. Iz Gaze su se u Izrael infiltrirali fedajini, arapski gerilci i teroristi, čije je novačenje i naoružavanje organizirao Egipat. Neprijateljstvo prema Izraelu građeno je na ideologiji protuimperijalizma, arapskog nacionalizma i Naserova panarabizma. Nakon što je Egipat 1978. s Izraelom sklopio mir, mnogi su se stanovnici Gaze osjetili izdanima i ostavljenima. Novo nadahnuće za borbu došlo je godinu dana kasnije iz Irana: Homeinijeva revolucija u Iranu raspirila je vjerski fanatizam i među sunitskim muslimanima, koji su u Gazi 1987. osnovali palestinski ogranak Muslimanskog bratstva pod nazivom Hamas, što je pokrata za Islamski pokret otpora. Za razliku od prethodnih desetljeća, kad je borba protiv Izraela velikim dijelom bila percipirana kao teritorijalna, ideološka ili nacionalna, odnosno kao pitanje obnove povrijeđene arapske časti, uvođenje religije kao ključnog motiva unijelo je u taj sukob iracionalni, fanatični radikalizam. Hamas je u svojoj Povelji naveo da se palestinski problem može riješiti jedino putem džihada, muslimanskoga vjerskog rata, a nikako putem pregovora, dogovora i ustupaka. Izrael je definiran kao fenomen koji prkosi islamu. Doista, uspostava židovske države na području koje je od 638. – s iznimkom križarskog razdoblja – bilo pod vlašću islama, može se tako protumačiti na temelju ranoislamskih tekstova. Dijelovi tih tekstova citirani su u Povelji. U članku 7. naveden je hadis iz Buharijeve i Muslimove zbirke prema kojem: “Neće nastupiti Sudnji dan sve dok se muslimani ne budu borili protiv Židova, pa će ih muslimani ubijati, tako da će se Židovi skrivati iza drveća i kamenja, a kamen i drvo će govoriti: ‘O, muslimane, evo Židova iza mene, dođi i ubij ga’.”
Uspon Hamasa u popularnosti među Palestincima iznenadio je ne samo Izraelce nego i PLO na čelu s Jaserom Arafatom, čija je borba protiv Izraela bila nacionalna i ideološka, a ne religijska. Premda je Hamas od samog nastanka prepoznavao važnost PLO-a u promicanju palestinskih interesa – tȁ PLO je bio ključan za nastanak palestinske nacije ranih 1960-ih – između te dvije organizacije s vremenom se razvilo oštro suparništvo i neprijateljstvo.
Hamas se iz Pojasa Gaze brzo proširio i na ostala područja pod izraelskom okupacijom na Zapadnoj obali, odnosno Judeji i Samariji. Tijekom Druge intifade koja je počela u rujnu 2000. većina terorista samoubojica bila je povezana s Hamasom. U pet godina trajanja Druge intifade ubijeno je oko tisuću Izraelaca, većinom civila.
U to sam vrijeme živio u Izraelu. Na jeruzalemsko Hebrejsko sveučilište svakodnevno sam putovao autobusom, a autobusi su bili glavna meta bombaša samoubojica. Sjećam se kako su se Izraelci čudili jer teroristi, koji bi se iz Gaze ili Zapadne obale uspjeli infiltrirati u Izrael, često nisu birali vojne, nego civilne ciljeve. Katkad su propuštali autobuse s izraelskim vojnicima da bi ušli i raznijeli se u autobusu punu učenika. Jedan je Hamasov terorist smrt donio i u samo srce Hebrejskog sveučilišta. U studentsku menzu fakulteta Rothberg International School izraelski Arapin musliman koji je na sveučilištu radio kao ličilac unio je kante boje napunjene eksplozivom i metalom, detonirao ih i ubio jedanaestero, a ranio više od stotinu studentica, studenata i sveučilišnog osoblja koje je svakodnevno susretao i od kojih je neke poznavao.
Meni su od svega najšokantnije bile reakcije roditelja bombaša samoubojica, koje su se emitirale na palestinskoj televiziji, a preuzimala ih je i izraelska. Umjesto očekivanih suza i žalovanja, ubojičina bi majka pred kamerama zahvaljivala Alahu što joj je sin postao šehid (muslimanski mučenik) koji sada u džennetu uživa sa 72 djevice. Posebno gadljivi bili su intervjui u kojima bi roditelji šehida poželjeli mučeništvo i drugoj svojoj djeci. Ja sam se pak prisjećao reakcija roditelja onih što su stradali tijekom Domovinskog rata. Ne znam da je ikad itko slavio smrt svojega djeteta, bez obzira na stranu na kojoj se borio i na kontekst stradavanja. Čak su se i najokorjeliji protagonisti velikosrpstva i jugoslavenstva, koliko god njihove ideje bile morbidne a metode zločinačke, borili za budućnost svoje djece, a ne za njihovu smrt. Kult smrti na kojem je Hamas gradio svoj imidž i strategiju ratovanja bio je fenomen bez presedana, ali i početak šehidskog džihadizma kakvim će se kasnije na globalnoj pozornici profilirati Al-Kaida i Islamska država. Za Izraelce je on pak bio i ostao nepoznanica. Većina ih je dugo smatrala kako se radi o potezima umobolnika i očajnika.
Očaj rođen iz života pod okupacijom, smatrali su, nestat će kad nestane okupacije. Hamas će izgubiti na važnosti i privlačnosti, a Palestinci će početi graditi društvo s kakvim se dade živjeti u susjedstvu; s vremenom će nastupiti i mir. Na toj je pretpostavci počivao optimizam što je nakon Šaronove najave o povlačenju iz Gaze preplavio Izrael. Dvije su se skupine ipak protivile povlačenju. Prvu, organiziranu, činili su židovski stanovnici Gaze, od kojih su mnogi ondje rođeni i drugog doma nisu poznavali, te židovski naseljenici Judeje i Samarije koji su to povlačenje smatrali opasnim presedanom. Oni su u ljeto 2004. stvorili spektakularan 90-kilometarski “ljudski lanac” i držeći se za ruke povezali Gazu s jeruzalemskim Zapadnim zidom. Taj je simbolični čin polučio velike simpatije u izraelskom društvu, ali ne i željeni politički učinak: odustajanje od povlačenja.
Drugu, fragmentiranu i neorganiziranu skupinu, činio je dio izraelskih arabista i drugih znanstvenika s područja orijentalistike. Oni su upozoravali na rastući religijski čimbenik palestinske borbe i interpretaciju arapsko-izraelskog sukoba kao poglavito muslimansko-židovskog, koja ipso facto ne ostavlja prostor za trajni mir. Bio je to onaj dio izraelske akademske zajednice koja je pročitala Hamasovu povelju i zbog poznavanja ranoislamskih tekstova na koje se njezini autori pozivaju uzela je za ozbiljno. Njihov je argument bio da će Hamas izraelsko povlačenje protumačiti kao odraz židovske slabosti, a ne miroljubivosti, što će dovesti do eskalacije nasilja. Njihova su se predviđanja, na žalost, pokazala proročki točnima.
Izraelci su evakuirali sva židovska naselja iz Pojasa Gaze u ljeto 2005. Početkom 2006. na izborima za Palestinsko zakonodavno vijeće održanima u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali Hamas je osvojio 74 od 132 zastupnička mjesta. Gubitnik izbora bio je Fatah, najveća stranka PLO-a koju je predvodio Mahmud Abas, i koja je do tada upravljala palestinskim područjima. Hamasova je pobjeda predstavljala iznenađenje za međunarodnu zajednicu, odnosno Kvartet za Bliski istok (SAD, EU, Rusiju i UN), ali i za mnoge Izraelce i Palestince. U Pojasu Gaze uskoro je došlo do sukoba između pristaša Hamasa i Fataha. Nakon krvavih okršaja Hamas je u potpunosti ovladao Gazom, a domena vlasti predsjednika Palestinske samouprave Mahmuda Abasa svedena je na Zapadnu obalu. Usprkos brojnim pokušajima izmirenja raskol između te dvije stranke traje do danas.
No najveća promjena koju je donijelo izraelsko povlačenje i Hamasovo osvajanje vlasti u Gazi odnosi se na interakciju toga dijela palestinskog područja s Državom Izrael. Nadanja većine Izraelaca kako će povlačenje pridonijeti zbližavanju dviju strana i obnovi mirovnih pregovora pokazala su se utopijskima. Hamas je izraelsko povlačenje protumačio i predstavio u skladu s očekivanjima orijentalista: Židovi su iz Gaze pobjegli zbog naše borbe; nastavimo li s njom, Židovi će pobjeći i iz Kudsa (Jeruzalema). Na tragu te logike Hamas je – umjesto ulaganja u izgradnju palestinskog društva, gospodarstva, obrazovanja, zdravstva i infrastrukture – golema sredstva uložio u naoružavanje, vojnu obuku, prokopavanje tunela prema izraelskim naseljima, antisemitsku propagandu kojoj su izložena djeca već od vrtićke dobi te krijumčarenje, a potom i proizvodnju sve razornijih i dalekosežnijih projektila.
Za manje od dvije godine Gaza se prometnula u najopasniju sigurnosnu prijetnju Izraelu. Zabezeknuti dobronamjerni izraelski ljevičari otkrili su ne samo da Palestinci izraelsko povlačenje nisu dočekali kao odraz dobre volje i poziv na mir, nego su čelnici Hamasa upravo na krilima ratoborne retorike dobili izbore, te im se otvorio prostor za terorističko djelovanje kakvo su prije 2005. mogli samo sanjati. Hamasovi su inženjeri unaprijedili rakete Kasam i povećali im domet i do 40 kilometara, a došli su i do raketa tipa Grad. Gotovo osamsto tisuća Izraelaca, uključujući gradove poput Aškelona, Ašdoda i Beer Šebe, našlo se na udaru Hamasovih projektila. Nakon niza minobacačkih i raketnih napada iz Gaze na Izrael – samo 2008. bilo ih je više od dvije tisuće – Izrael je potkraj 2008. pokrenuo vojnu akciju Lijevano olovo te je u sljedeća tri tjedna uništio brojna skladišta oružja i lansirne rampe. Taj je rat, u kojem je poginulo više od tisuću Palestinaca, stvorio i humanitarnu krizu zbog brojnih oštećenih domova i infrastrukture. U Gazu je odmah nakon postizanja primirja počela stizati strana humanitarna pomoć u vidu građevinskog materijala, no golem dio nije završio u građevinama kakve su zamišljali naivni zapadnjaci koji su je slali. Umjesto obnove domova, bolnica i škola, Hamas je ispod Gaze počeo graditi sofisticiranu kilometarsku mrežu tunela ojačanih cementom te skrovišta, skladišta oružja i pogone za proizvodnju raketa. Do 2016. Hamas je prema Izraelu prokopavao i do 10 kilometara tunela mjesečno.
Prvi rat između Izraela i Hamasa u svjetskim je medijima popraćen na način koji je Izraelce zatekao nespremnima. Glavnina izvještavanja nije se odnosila na pozadinu sukoba i krivnju za njegovu eskalaciju koju je snosio Hamas, nego na stradavanje palestinskih civila i djece. Prizori pogođenih palestinskih obiteljskih kuća, škola, bolnica i džamija ispod čijih su se ruševina izvlačila tijela stradalih dominirali su televizijskim i novinskim izvješćima. Malo je tko pred njima mogao ostati ravnodušan. Emocije su sasvim zasjenile činjenice i učinile ih gotovo nebitnima. Podatak da su ispod ili pored istih tih kuća, škola, bolnica i džamija teroristi Hamasa ciljano skladištili i ispaljivali projektile očekujući da Izrael uzvrati i osim oružja pogodi i civile izlazio je u javnost, ali uvijek duboko u sjeni groznih prizora palestinskog stradavanja. Površno, emotivno izvještavanje kod velikog je dijela europske javnosti stvorilo apsurdnu pretpostavku kako se krivnja za krvoproliće mjeri brojem stradalih na suprotnoj strani. Izrael je iz toga sukoba izišao kao vojni pobjednik, ali medijski gubitnik. Hamas je naučio neprocjenjivu lekciju: moderni se ratovi sve manje dobivaju na bojišnici, a sve više na televiziji. Premda i EU i SAD Hamas smatraju terorističkom organizacijom, zapadni su mediji uglavnom zanemarivali kontekst eskalacije nasilja, a kontekst je uvijek bio palestinski terorizam i legitimna izraelska obrana od terorizma. U sljedeća dva velika sukoba, 2012. i 2014. – do kada je Hamas već uvezao iz Irana ili razvio raketnu tehnologiju kojom je ugrožavao 90 posto izraelskog teritorija, ali su i Izraelci osmislili obrambeni štit “Željezna kupola” kojim su te projektile sve uspješnije skidali u letu – rat je bio medijski gotovo koliko i vojni. Hamas je u Gazu pripuštao samo izvjestitelje koji prihvaćali njihov narativ, i koji su nekritički prema Hamasovoj odgovornosti za njega u svijet odašiljali vijesti o palestinskim stradavanjima, koja su zaista bila grozna. U studenome 2012. tijekom osam dana izraelske operacije Stup od oblaka ubijeno je više od 100 palestinskih militanata i još toliko civila, a ranjeno je, prema palestinskim tvrdnjama, njih preko 900. U trećem i najrazornijem dvomjesečnom ratu u ljeto 2014. ubijeno je više od dvije tisuće Palestinaca, od kojih su najmanje 60 posto činili civili, dok je ranjenih, prema Hamasovim navodima, bilo više od 10 tisuća. Na izraelskoj strani ubijene su 73 osobe, a ranjeno oko 550 uglavnom vojnika. Činjenicu da je Hamas namjerno ispaljivao rakete s položaja na kojima će, nakon što Izrael uzvrati, stradati nedužni civili, bilježili su rijetki mediji, uglavnom konzervativnog predznaka, kao što je Fox News. Deseci tisuća Palestinaca ostali su bez krova nad glavom. No medijski nezapaženo prošlo je i to da su ovaj put mnogi od njih za svoju nesreću okrivili Hamas. Nezapaženo je prošlo i izvješće organizacije Amnesty International – inače naklonjene Palestincima – kako je Hamas tijekom toga rata oteo, mučio i pogubio – neke javno – najmanje 23 Palestinca. U Hamasovu odnosu prema vlastitu stanovništvo leži ključna razlika između njih i druge islamističke terorističke organizacije, šijitskog Hezbolaha, koji vlada južnim Libanonom. Hezbolah, koji je i sam isprovocirao niz sukoba s Izraelom, uglavnom je štitio svoje civile, dok je Hamas svoje žrtvovao.
Usprkos Hamasovu skrivanju iza civila, izraelski udari na njihove položaje nanijeli su i njima golemu štetu. Značajan dio Hamasove infrastrukture i opreme je uništen, a stradao je i nemali broj njihovih militanata i vođa. Nakon tri razorna rata, Hamas je uvelike promijenio taktike i do proljeća ove godine balansirao razinom sukobljavanja tako da Izraelce drži u stalnom stanju pripravnosti, ali da ne isprovocira veći udar Izraelske vojske. Na blagdan Pashe 30. ožujka ove godine, Palestinci Gaze pokrenuli su masovne prosvjede, a deseci tisuća nasilno su pokušali prodrijeti na teritorij Izraela. Nasilje je eskaliralo zadnjeg petka mjeseca ramazana 8. lipnja, kad muslimani diljem Bliskog istoka obilježavaju “Dan Kudsa” i proklinju Izrael. Izraelci su odgovorili gumenim mecima i suzavcima. U sukobima je stradalo više od sto prosvjednika, većinom militanata. Palestinci su pokazali i nove oblike terorističke kreativnosti. Iz Gaze su prema Izraelu odaslane tisuće zapaljivih zmajeva i balona punjenih helijem koji su nosili zapaljive tvari. Njima su dosad izazvali 450 požara i spalili oko 2800 hektara obrađenih polja, poljoprivrednih imanja i parkova prirode.
Hamas je izazvao neprocjenjive štete i stradanja oko Pojasa Gaze, no mnogi će Palestinci koji žive pod njihovom vlašću reći da je devastiranje unutar Pojasa, za koje je Hamas odgovoran, višestruko veće. Opskrba strujom je ograničena, nezaposlenost se približava 50 posto, a 30 posto ljudi živi ispod razine siromaštva. Prema UN-ovim podacima, prije 20 godina o UN-ovoj pomoći u hrani ovisilo je 80 tisuća stanovnika Gaze; danas se taj broj popeo na milijun. Za dostavu i distribuciju te pomoći zadužen je UNRWA, čiji godišnji proračun iznosi 1,2 milijarde dolara. Od toga je iznosa više od 300 milijuna uplaćivao SAD, no predsjednik Trump odlučio je do daljnjega ta sredstva uskratiti zbog njihova netransparentnog i nenamjenskog trošenja. I Abasova Palestinska samouprava ove je godine ograničila isplate stanovnicima Gaze, što je pogodilo 60.000 bivših službenika čija su se primanja od ožujka smanjila ili su sasvim izostala. Tijekom ramazana humanitarnu pomoć i hranu stanovništvu Gaze slali su Turska, Iran, Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati, no to su bila zanemariva sredstva. Ne zaustavi li se nasilje, produbljivanje humanitarne krize u Gazi vrlo je izgledno. To je jasno i mnogim stanovnicima Gaze. Danas ih tek oko 30 posto podržava Hamas, što je i dalje više od podrške koju uživa Fatah, ali upola manje od podrške iz 2006. Na novim izborima Hamas bi jamačno izgubio vlast, pa se izbori nakon 2006. više nisu održali niti su na vidiku.
Trinaest godina nakon izraelskog povlačenja iz Gaze životima njezinih stanovnika upravlja pokret čiji je izborni legitimitet odavno prošao i koji je svojom fanatičnom, nasilnom, nepromišljenom i autoritarnom vladavinom stotine tisuća ljudi doveo do ruba egzistencije. Gaza je nakon izraelske okupacije došla pod okupaciju vjerskih fanatika, što je Izraelu, ali i većini Palestinaca donijelo pogoršanje u odnosu na stanje prije 2005. Prema nedavnim ispitivanjima, većina stanovnika Gaze glavnim krivcem za svoje nevolje više ne smatra Izrael nego Palestinsku samoupravu te 80 posto njih želi ostavku Mahmuda Abasa. Izrael je na drugom mjestu percipiranih krivaca, a na trećem je Hamas. Prema istraživanju provedenu među Izraelcima na desetogodišnjicu izraelskog povlačenja iz Gaze, većina ih je izrazila žaljenje zbog toga povlačenja, a 51 posto ispitanika želi povratak židovskih naselja u Gazu. U situaciji u kojoj se ni ratom ni mirom dugoročno nije riješilo ništa, čini se da je potreban nov i kreativan pristup postizanju kakvih-takvih održivih sigurnosnih i socijalnih prilika i za Izraelce i za Palestince. Predsjednik Trump već je pokazao kako je ozbiljan u dosad nečuvenu zahtjevu da palestinska strana snosi odgovornost za svoje postupke. Istodobno odbacuje – europskim diplomatima tako blisko – koketiranje s Hamasom i muslimanskim radikalima. Optimizam da bi takav nekonvencionalan ali zdravorazumski pristup mogao polučiti pozitivne promjene ne bi trebalo olako odbaciti.