Pet godina pontifikata – koliko je poglavar Katoličke crkve papa Frane navršio u utorak – obično je dovoljno za procjenu, a nekim je papama bilo dovoljno i za dalekosežne reforme. Nepunih pet godina pontifikata dostajalo je Sikstu V da temeljito preuredi Rimsku kuriju i dâ joj strukturu koju grosso modo ima i danas. Unutar svojih pet godina pontifikata sv. Ivan XXIII promijenio je paradigmu crkvenog diskursa i na toj crti sazvao Drugi vatikanski koncil, koji je Katoličku crkvu pretresao od vrha do dna, suočivši je napokon s tadašnjim (a zapravo i sadašnjim) dobom, jer to je značila krilatica aggiornamentu.
Jorge Mario Bergoglio, prvi koji je uzeo ime sveca siromašnih Francesca iz Assisija (Frane Assiškoga), a i sveca akulturacije Francisca iz Xaviera (Frane Ksaverskoga), u proteklih pet godina je vratio u žižu Drugi vatikanski koncil, stavio se naglašeno na stranu prognanih, poniženih i osiromašenih, ne odustaje od ideje da Katolička crkva mora, “poput poljske bolnice”, skrbiti ponajprije za ranjene u dušu, pokušao je pognati Crkvu na periferiju i navesti njezine pastire da vonjaju po svom stadu, naglasio je milosrđe ne manje od zapovijedi i nauka, osudio je ne samo rat nego i one koji na njemu zarađuju, počev od trgovaca oružjem, usprotivio se kultu “boga Novca”, populistima unatoč – pa i nekim biskupima u mjesnim crkvama – zauzima se za prihvat migranata jer u njima vidi Krista i Sv. Obitelj na bijegu u Egipat.
Frane je, podsjetimo još jednom, dvjesto šezdeset i šesti poglavar Katoličke crkve u nizu koji počinje sv. Petrom apostolom, dvadeset i peti izabran u Sikstinskoj kapeli, prvi papa iz Latinske Amerike, siromašnog dijela svijeta u kojemu je ovog časa gotovo polovica svih katolika na svijetu, prvi neevropski papa nakon trinaest stoljeća. On je – i to je zapravo najznakovitije – prvi papa koji je za svoje papinsko odabrao ime Siromaška iz Assisija, onoga svetog Frane koji je iskusio rat i zagovarao mir, koji je propovijedao i pticama i vucima kao Božjim stvorenjima, koji je u tadašnju Crkvu, bogatu i donekle bahatu, vratio dašak izvornog prostodušja i međusobne bratske ljubavi, koji je ustrojio demokratski red, a taj je franjevački red poslije i drugima nudio obrazac demokracije. Franino ime je program – zapisali smo tada, u večeri izbora.
On je, također, prvi papa koji je, prije propisanog blagoslova Urbi et orbi s potpunim oprostom grijeha (plenarnom indulgencijom), zamolio nazočne vjernike njegove nove arhidijeceze – Rimske biskupije – da molitvom prizovu Božji blagoslov na njegovu glavu, i to je počekao poniknuvši.
Frane je i prvi papa isusovac, pripadnik izrazito intelektualnog reda.
“O kako bih želio Crkvu siromašnu, za siromahe”, više je uzdahnuo nego obećao papa Frane obraćajući se 16 ožujka 2013, na drugoj svojoj audijenciji, novinarima i poslenicima sredstava masovnog obavještavanja, stalno akreditiranima pri Svetoj Stolici ili prispjelima za konklav u kojemu je izabran za poglavara Katoličke crkve.
Sve te prvine obećavale su mnogo novoga, počev od samoga odabranog imena, izrazito populističkoga (za razliku, na primjer, od Benedikta). Nakon pet godina možemo konstatirati da su ta očekivanja samo djelomice ispunjena.
Frane je nesumnjivo Papa geste, u dobroj je mjeri Papa riječi, ali gestama i riječima nije uslijedilo onoliko djela koliko se moglo očekivati. U pet godina nije učinio ne samo ono što su u svojim petogodišnjim pontifikatima učinili i Siksto V, i sv. Ivan XXIII, nego ni ono što su u prvih pet godina pontifikata učinili sv. Lav I ili Grgur VII ili sv. Ivan Pavao II.
Treba reći da se nitko od njih – osim donekle sv. Ivana XXIII – nije našao pred tolikim otporom u samoj Katoličkoj crkvi. Papa Bergoglio je svojom nedovršenom akcijom podijelio svoju Crkvu jasnije, vidljivije nego ijedan papa još od Aleksandra VI Borgie i Lava X Medicija.
Sukobio se sa snagama koje su minirale njegova prethodnika, a i s rigidnim predstavnicima dogme bez milosrđa – pri čemu nije uvijek jasno što je kome motiv, a što izlika. Nije čudno što je Papa i lani, u razgovoru s djecom koja su ga pitala boji li se vještica, rekao da se puno više boji ogovaranja. Uistinu je bio izložen tvornim napadima i “neprijateljskoj propagandi” iz crkvenih redova, koje je uvijek bilo, ali ne pamtimo da je nje bilo ovoliko u prethodnim pontifikatima.
Manjim dijelom je za to zaslužan relativno demokratski stil Pape koji je, osobito u Biskupskoj sinodi, promovirao i provocirao otvorenu raspravu na koju crkveni ljudi nisu navikli kada ih javnost sluša ili prisluškuje. U Biskupsku sinodu unio je nov duh slobodne diskusije i suprotstavljanja stavova, te ju je suočio s pitanjem obitelji, najškakljivijim utoliko što obuhvaća i razvode i ine prakse koje nauk ne odobrava, ali im kršćani pribjegavaju, jer je život nešto širi od prostora ispovjedaonice.
Pridonio je i njegov promedijski diskurs. Naravno, ne u korist medija, nego pogodan za medijsku distribuciju, pošto oni preferiraju direktan, pa i brutalan stil, to zove pažnju.
Frane je o medijima rekao što sebi ni Trump nije dopustio: da mediji koji se usredotočuju na skandale sliče ljudima koji pokazuju bolesnu sklonost izmetu. Novinare koji siju to smeće, čak i kad su posrijedi istiniti podaci, Papa je usporedio s koprofilima (bolesnicima koji se spolno uzbuđuju izmetom) a publiku koja to traži s koprofazima (bolesnicima koji jedu izmet). Ne može se poreći da su te usporedbe, izvučene iz medicinske terminologije, etički veoma snažne, čak drastične. Ne pamti se da je ikada neki papa ili ini poglavar, vjerski ili državni, upotrijebio takav diskurs o novinstvu. Gledano iz novinstva, teško mu je predbaciti da je u krivu.
Svojedobno je sablaznio dio crkvenih struktura, citiravši izreku: “Bolje je biti ateist nego takav katolik”, naime vjernik koji vodi dvostruki život, ide redovito na misu, učlanjen je u katoličku udrugu, ali ne plaća pravednu nadnicu uposlenima, reciklira prljav novac…
Reforma Rimske kurije bila je važan, prvenstven organizacijski zadatak koji su pred izabrane pape stavili konklavi 2005 i 2013. Benedikt XVI je na tom zadatku pokleknuo, Frane ga (još) nije obavio. Papa je u božićnoj čestitci Kuriji u prosincu 2014 prilično grubo rekao: “Kurija koja nije samokritična, koja se ne osuvremenjuje, koja ne traži načina kako da samu sebe poboljša – bolesno je tijelo. (…) To je bolest bogate lude koja misli da će živjeti vječno.” Iako ju je optužio za “duhovni Alzheimer”, još nije našao načina kako da je radikalno reorganizira – a ponajprije nije našao načina da ona zaista bude tijelo koje pomaže Papi a ne konzorcij koji vlada Crkvom mimo pape, a po potrebi i protiv njega.
U svrhu reforme Rimske kurije Papa je formirao osmočlano Kardinalsko vijeće s državni tajnikom kao devetim. To tijelo se sastaje jednom u tromjesečju, predlaže promjene koje su zasad više organizacijske nego suštinske, poput spajanja nekih dikasterija (npr. onih za socijalna pitanja) ili osnivanja Kongregacije za laike. Nije uspio dovršiti bolan proces objedinjavanja (i kresanja) skupih vatikanskih medija itd.
Najteži otpor je papa Frane susreo ondje gdje su interesi najdalje od boga Krista a najbliži “bogu Novcu”. Nije uspio dokinuti IOR, Zavod za religijska djela, pučki nazvan “Vatikanskom bankom”, niti ga je učinio do kraja transparentnim (odande su, bez jasno definiranih razloga, frcnuli ljudi ostavljeni s punim papinim povjerenjem i za Benedikta XVI i za pape Frane). Nije uspio podvrgnuti Upravu imutka Apostolske Stolice (APSA) ponajprije duhovnoj a ne kapitalističkoj logici. Formirao je Tajništvo za ekonomiju (davši mu prednost pred inim dikasterijima osim Državnog tajništva), pa se ono odmah sukobilo s nekim dikasterijima uzrujanima što im netko drugi gleda u račune (a onda je i tom Tajništvu malo potkresao krila izuzevši iz njega nadzorna tijela, a reviziju je povjerio provjerenoj svjetskoj tvrtci, neovisnoj od Crkve). APSA je uspjela suzbiti ingerenciju Tajništva, koje sada vegetira bez prefekta, otkako je kardinal George Pell faktički napustio to mjesto u lipnju 2017, da bi u rodnoj Australiji branio svoju čast pred optužbama za pedofiliju.
Usput, to nije bio jedini slučaj gdje se Papa nije proslavio kadroviranjem u samome Vatikanu.
Oni koji ovoga Papu cijene i vole, smatraju da se kroz djelovanje pape Bergoglia “osjeća dah Duha svetoga kako bi se Crkva sve to više približila Isusovu evanđelju”, kako kaže mons. Nunzio Galantino.
