Malo je kome jasno zašto se stvorila predizborna strka oko HSS-a i zašto tu malu stranku, koja je svoje iole respektabilno biračko tijelo koje joj, možda, može osigurati prelazak petpostotnoga izbornog praga svela na Križevačko-koprivničku županiju, žele u svojoj koaliciji i SDP i HDZ. Ako ne mogu računati na bilo kakav osjetniji glasovni doprinos HSS-a svojim koalicijama, zašto se trgaju da bi ga privukli u njih? Ipak, postoje bitni, ali različiti razlozi zbog kojih HSS žele obje velike stranke.
Prvo, SDP misli da HSS još uvijek ima znatan simbolični kapital koji je potreban njegovoj koaliciji. To je historijska hrvatska stranka koja je imala ključnu političku ulogu u procesu nacionalne integracije u prvoj polovici 20. stoljeća. HSS je tada figurirao kao glavni predvodnik općenarodnog pokreta koji je nosio proces nacionalne emancipacije Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji te je za to platio i životima svojih vođa koji su ubijeni u klasičnim političkim atentatima usred državnog parlamenta. Što god se s HSS-om događalo u postradićevskoj fazi njegova razvoja, nije moglo posve izbrisati sentimente koje su Hrvati osjećali prema svojoj prvoj velikoj nacionalnoj stranci i koje su prenosili s naraštaja na naraštaj.
S takvim političkim naslijeđem HSS je ušao u hrvatsku tranzicijsku politiku potkraj 20. stoljeća, ali su ga u novostvorenoj političkoj areni dočekala neugodna iznenađenja. “Novi HSS” munjevito je postao HDZ koji je preuzeo povijesnu zadaću da dovrši proces hrvatske nacionalne integracije osnutkom samostalne nacionalne države, dok je stari HSS stjeran u kut sektorske agrarne politike. No prvaci i malobrojno članstvo HSS-a nisu se htjeli odreći svojih povijesnih zasluga i simboličnog kapitala koji je proistekao iz njih. Na tome su gradili svoje pregovaračke pozicije i s HDZ-om i sa SDP-om, ne razlikujući previše pristupe u pregovorima o sklapanju političkih saveza s prvima i s drugima. Dok je ultranacionalnom HDZ-u HSS bio samo još jedan privjesak u domoljubnim koalicijama u kojima je on bio neupitna stožerna stranka, SDP-u je bio potreban HSS-ov simbolični kapital historijskog borca za hrvatske interese kako bi se dodatno legitimirao kao nacionalna politička opcija. To je prvi bitan razlog zbog kojega je SDP-u toliko bilo stalo da pridobije HSS kao koalicijskog partnera na predstojećim izborima i, možda, u budućoj vlasti.
Drugo, SDP je zamislio Narodnu koaliciju kao tipičan “catch-all blok” koji će na predstojećim izborima nastojati, kako naziv govori, uhvatiti sve što može, to jest domoći se glasova svih birača do kojih može doprijeti, a da pritom ne prijeđe krajnje granice i tako potpuno potkopa svoj politički identitet. Shvativši da su “catch-all potencijali” stranke ograničeni, SDP je odlučio zapasati lijevi i desni centar te politički prostor desnije od desnog centra kako bi maksimalno proširio svoj glasački bazen. Otišao bi vjerojatno i malo ljevije od lijevog centra da je ondje vidio političke partnere koji mogu donijeti išta važno – bilo znatnije glasove birača bilo neki simbolični kapital. Procijenivši makijavelistički da su Hrvatski laburisti i ORaH politički mrtvaci, a da druge lijeve opcije nisu zaživjele i neće ni zaživjeti, SDP ih je odbacio kao stari otpad. Ima u tome svemu i osvetničkih nota prema onima koji su prethodnih godina spočitavali SDP-u da nije lijeva stranka ili da nije dostatno lijeva stranka, pa je sada odlučio uzvratiti udarac “lijevim zanovijetalima” tako da ih prepusti samima sebi kako bi provjerili koliko njihovo ljevičarstvo vrijedi na političkom tržištu. Nije teško zaključiti kako će to završiti.
Treće, preotevši mu HSS, SDP gura HDZ što desnije od desnog centra i praktično ga baca u zagrljaj radikalnima pravaškim sektama kao jedinim preostalim koalicijskim partnerima. Time želi pokazati da HDZ nije samo desna nego i desničarska stranka, kakva se pokazala u mandatu Tomislava Karamarka, koja promiče neliberalnu demokraciju, radikalno ograničuje ljudska i politička prava i slobode i legitimira se, među ostalim, implicitnom ili eksplicitnom rehabilitacijom baštine ekstremističkih ideologija i pokreta iz hrvatske povijesti. Nisu samo Tomislav Karamarko i ministar kulture Zlatko Hasanbegović bili simbolični predstavnici toga “novog kursa”. U Vladi je bilo više ministara sklonih takvoj ideološkoj orijentaciji, a prednjačio je ministar znanosti, obrazovanja i sporta Predrag Šustar. Naivna ga je publika dočekala na početku mandata kao simpatičnoga “čupavog smušenjaka” – poznati politički analitičar Žarko Puhovski nazvao je Šustara najugodnijim kadrovskim iznenađenjem u novoj Vladi – da bi se na kraju pokazalo kako je riječ o besprizornom i opasnom političkom karijeristu kojemu je dobra svaka ideološka lijana ako se njome može uspeti na vrh stabla. U odnosu prema Šustaru, Hasanbegović je pokazao zavidnu nesklonost mimikriji, a time i političku dosljednost. Njemu, primjerice, nikad ne bi palo na pamet da se pokuša svidjeti Aleksandru Stankoviću u “Nedjeljom u 2”, kao što je to činio Šustar.
I HDZ je imao jake razloge, ali ne toliko jake kao SDP, da zadrži HSS u svojoj koaliciji. Najjači HDZ-ov razlog trebala bi biti želja da spriječi SDP da pomoću saveza s HSS-om postigne nabrojene ciljeve. HDZ-u, prvo, nije toliko potreban simbolični kapital HSS-a kao SDP-u. HSS, drugo, ne čini HDZ-ovu izbornu koaliciju nadideološkim ili plurideološkim savezom, kao Narodnu koaliciju SDP-a. No HDZ-u je stalo da svoju širu političku obitelj održi na okupu ne samo zato da bi objedinio glasove cijele desnice, nego i zato da ne bi ostao sam na političkoj vjetrometini s radikalnim pravaškim sektama. Karamarko bi se bez većih premišljanja upustio u izbornu koaliciju samo s pravašima, ali Plenkoviću to predstavlja ozbiljan problem. Stoga ne bi bilo čudno da odbaci koncept “catch-all bloka” i pokušava obnoviti HDZ kao masovnu stranku koja može sama pobjeđivati na izborima. Ako se ima na umu da je prošlo doba masovnih stranaka općenito i masovnih nacionalnih stranaka posebno, taj politički projekt nema stabilne temelje. Nakon katastrofalnog iskustva u proteklome kratkom mandatu, HDZ je suočen s najvećim ideološkim, političkim i organizacijskim izazovima u 21. stoljeću.
Složenim procesima restrukturiranja hrvatskoga političkog prostora nimalo ne pomažu “politički diverzanti” iz Mosta. Razumljivo, ako se zna da žele uništiti dvije velike stranke ili im makar privremeno onemogućiti da vladaju bez njega dok se ne poprave. Mostovci sami sebe doživljavaju kao povijesno važan politički i moralni korektiv hrvatske politike, premda svojom zapanjujućom političkom nepismenošću snažno pridonose amaterizaciji i redikulizaciji nacionalne politike. U tome su im asistirali i još uvijek asistiraju i neki politički analitičari koji uvelike precjenjuju znanje, sposobnosti i domete Mosta te ih hrabre da izdrže na svome herojskom putu.
Kada su poslije prošlih izbora počeli mučni i nerazvidni pregovori Mosta s HDZ-om i SDP-om, stalni kolumnist hadezeovskog portala “Direktno” Davor Gjenero, koji se širom razlio po zaslonima Hrvatske televizije i po eteru Hrvatskog radija u najgoroj fazi njihova djelovanja od 1990., ustvrdio je da su mostovci iznimno obrazovani politički pregovarači koji izvrsno poznaju i primjenjuju teoriju igara u nadmudrivanju s HDZ-om i SDP-om. Ni manje ni više nego kompleksnu teoriju igara! Premda je zvučala glupo i kada je izrečena – kako li je samo Petrov baratao strategijom ekvilibrija, Grmoja analizirao Downsov model, a Miro Bulj proučavao zatvorenikovu dilemu – ta je tvrdnja postala predmetom opće sprdnje nakon što je Božo Petrov javno priznao da nije znao ni što znači koalicija. Zato je, valjda, najprije potpisao i bilježnički ovjerio izjavu da Most neće koalirati ni s HDZ-om ni sa SDP-om, a potom je koalirao s HDZ-om u sastavljanju, a sa SDP-om u rušenju Vlade.
Sada Nikola Grmoja pokazuje da ne zna što su političke slobode tražeći da se zakonom zabrane predizborne koalicije. Sve i da se to učini i tako ograniče sloboda političkog udruživanja i slobodno izborno nadmetanje različitih aktera, time se ne bi riješilo ništa. Stranke su uvijek nalazile načine da zaobiđu i izigraju formalna pravila političke igre i da svojim praktičnim djelovanjem prestrukturiraju prethodno zadan politički prostor.
Zabrana predizbornih koalicija može se izigrati tako da se akteri koji žele koalirati jednostavno privremeno prijave kao jedna stranka. Tako je, primjerice, postupilo više oporbenih stranaka uoči parlamentarnih izbora u Slovačkoj 1998. kako bi izašle na kraj s nakanom ondašnjega autokratskog vladara Slovačke i vođe vladajućeg Pokreta za demokratsku Slovačku Vladimíra Mečiara, koji su u međuvremenu nestali s političke pozornice zemlje, da zabrani izborno koaliranje i tako spriječi opoziciju da preuzme vlast. Mečiaru potom nije preostalo ništa drugo nego da popusti i izgubi izbore.
Neki pak misle da bi spasonosno rješenje bilo prelazak na većinski izborni sustav i natjecanje pojedinačnih kandidata koji, po logici stvari, isključuju izborne koalicije. No i to se posljednjih desetljeća stubokom promijenilo. I u većinskim izbornim sustavima – bilo da se primjenjuju samostalno bilo kao dio kombiniranih modela u kojima se dio zastupnika bira većinskim, a dio razmjernim sustavom – izborne su koalicije postale uobičajene. Stranke se udružuju prije izbora, dijele izborne jedinice kandidatima pojedinih stranaka i pozivaju birače svih stranaka koalicije da glasuju za njih, trve se oko raspodjele izbornih jedinica, male stranke ucjenjuju velike izlaskom iz koalicije ako njihovi kandidati ne dobiju sigurne izborne okruge, velike se stranke ljute i negoduju itd. Tko ne vjeruje, neka pogleda što se događalo u Italiji proteklih desetljeća.
Promjenu izbornog sustava kao lijek za sve bolesti hrvatske politike agresivno promiču neznalice, smutljivci i denuncijanti, poput još jednoga sveprisutnoga političkog analitičara Hrvatske radio-televizije Anđelka Milardovića, koji tvorce sadašnjega izbornog sustava naziva “mafijom” odgovornom za sva zla političkog života. Kako nikad nije napisao nijedan suvisao rad o izbornim sustavima odakle bi se moglo zaključiti za što se zauzima, može se samo nagađati da je Milardović sklon izbornom sustavu “prvi poslije pošte”. Što? Kako? Čemu? Pa izbornom sustavu “prvi poslije pošte”. Tako je, naime, u prijevodu knjige “Politički sustav Velike Britanije” A. H. Bircha, koju je objavila izdavačka kuća Pan liber vlasnika i urednika Anđelka Milardovića, preveden razgovorni naziv “first past the post” za britanski izborni sustav relativne većine!
Kao vlasnik izdavačke kuće, urednik i stručni redaktor hrvatskog prijevoda njemačkog “Politološkog leksikona” urednika D. Nohlena, Milardović je pokazao zapanjujuće neznanje izborne problematike. Tako je kovanica “Einerwahlkreis”, jednomandatni izborni okrug ili izborni okrug u kojemu se bira jedan kandidat, prevedena kao “izbori u jednom krugu”; sintagma “relative Mehrheitswahl im Einerwahlkreis”, izbori relativnom većinom u jednomandatnome izbornom okrugu, prevedena je kao “razmjerni većinski izbori u jednom krugu”; “Elektorat”, biračko tijelo, pretvorio se u “izbornu jedinicu”; “Panaschieren”, panaširanje kao oblik glasovanja, postalo je “paušaliranje”. Nebulozama prevoditelja, stručnog redaktora, urednika i izdavača nije bilo kraja. O tome sam iscrpno pisala kao o eklatantnom primjeru neprofesionalne izdavačke politike u časopisu “Politička misao” (2001, br. 3). I sada takva neznalica i smutljivac javno arbitrira o izbornoj problematici na javnoj televiziji i javnom radiju. Dojmljiv pokazatelj erozije znanja, profesionalnosti i odgovornosti na svim područjima javnog djelovanja, a ne samo u politici.
Politički analitičari i njihovi komentari
MILARDOVIĆ - Njegovo javno arbitriranje o izbornoj problematici na javnoj televiziji i javnom radiju dojmljiv je pokazatelj erozije znanja, profesionalnosti i odgovornosti
PUHOVSKI - On je Šustara nazvao najugodnijim kadrovskim iznenađenjem u novoj Vladi, a na kraju se pokazalo da je ministar obrazovanja opasan politički karijerist
GJENERO - Kolumnist HDZ-ovskog portala “Direktno” širom se razlio po zaslonima HTV-a i za politički nepismene čelnike Mosta ustvrdio da su iznimno obrazovani politički pregovarači