Dalia se nije oglasila dok joj je užareni metal pržio kožu desnog dlana. Mnoštvo je uzdahnulo. ‘Kako su beduini okrutni’, rekla je jedna žena, a drugi su preklinjali Dalijina oca da prestane u ime Alaha, da ima milosti jer je Alah milostiv.”
Tako palestinsko-američka spisateljica Susan Abulhawa opisuje u svojem romanu ”Svitanja u Jeninu” (Zagreb, 2017.) prizor u kojemu otac beduinske obitelji iz Palestine četrdesetih godina 20. stoljeća kažnjava kćerku koja se, prema njegovim mjerilima, nije ponašala prikladno. Mlada djevojka, zapravo djevojčica, podnijela je užareni metal na desnom dlanu svoje ruke tako da se ”nije oglasila” (str. 25). Sav je njezin život otad bio protkan okrutnošću.
Nakon što je izraelska vojska 1948. ušla u palestinsko selo blizu Haife u kojemu je živjela sa svojom obitelji, u općoj panici i metežu koji su pratili progon starosjedilaca jedan je izraelski vojnik oteo Daliji sina, bebu koju je držala u naručju, kako bi ga prisvojio i odgojio kao pravog Židova i Izraelca. Shvativši da je ostala bez djeteta, mlada majka Dalia ”vrištala je jače nego kad joj je otac opekao ruku” (str. 40).
Mogu ”Svitanja u Jeninu” biti svjetska uspješnica, mogu biti prodana u milijunima primjeraka, mogu biti prevedena na desetke jezika, ali ostaju loša knjiga koju je od četrdesete stranice teško čitati, osim ako niste kompulzivan čitatelj, stručnjak za arapsku literaturu ili netko koga zanima roman zato što se profesionalno bavi Bliskim istokom. Nije to znanstvena studija od koje se očekuje vjerodostojan opis stradanja jedne obitelji, lokalne zajednice ili cijele etničke skupine. Nije ni literarno djelo koje bi čitatelju pružilo vrhunsko estetsko i intelektualno zadovoljstvo. Nije ni dobro publicističko štivo koje je poučno i zabavno. To je loša knjiga u kojoj autorica ne kontrolira ni elementarnu logičnost svoga pripovijedanja.
Zašto su onda ”Svitanja u Jeninu” prevedena na hrvatski jezik i prikazana u medijima kao intrigantno djelo? Što je nagnalo mladu izdavačku kuću Iris Illyrica da odabere upravo tu knjigu kao, valjda, jedino djelo palestinske književnosti koje je prevedeno na hrvatski jezik na kojemu još nije objavljena ni zbirka poezije kultnoga palestinskog pjesnika Mahmuda Derviša? Vjerojatno to što se knjiga dobro prodaje jer je ”kontroverzna”.
A ”kontroverzna” je zato što glavna junakinja priča priču iz perspektive palestinskih prognanika te naziva Židove i Izraelce onako kako ih u svakodnevnom životu naziva većina Palestinaca: osvajačima, okupatorima, ubojicama, pljačkašima, palikućama, otimačima, lopovima, nasilnicima... To nije tajna nikome tko zna išta o životu Palestinaca na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze, a pogotovu Izraelcima koji najbolje znaju što Palestinci misle i govore o njima. Što je u tome kontroverzno, osim ako nisu kontroverzne same činjenice?
Ta je knjiga slučajno odabran primjer, ali dobro ilustrira stanje u našoj kulturi i društvu uopće. Loše odabrana i loše uređena ”Svitanja u Jeninu” – riječ je, dakako, o palestinskom gradu Dženinu – govore o stanju u našoj izdavačkoj djelatnosti gdje prevladavaju slabi poznavatelji stranih književnosti, loši urednici, redaktori i lektori, ljudi nemarni prema malome i oronulom domaćem tržištu na koje izbacuju svoju robu. To je i pokazatelj stanja u našem jezikoslovlju i jezičnoj kulturi.
Tisuće stručnjaka, deseci instituta, fakultetskih odsjeka, akademijskih zavoda i drugih institucija za hrvatski jezik i jezikoslovlje nisu do dana današnjeg izradili priručnik o transkripciji i transliteraciji, to jest prikazivanju znakova arapskoga pismovnoga i slovnoga pismovnog sustava latiničnim znakovima u hrvatskom jeziku. Slično je i s drugim jezicima koji ne koriste latinično pismo. Zato su prijevodi knjiga s arapskoga, hebrejskoga, farsija, a sve više i s jezika koji koriste ćirilično pismo nalik na kaotične sklepotine. Kao da to ne zabrinjava nikoga, a sigurno se tome poklanja manje javne pozornosti no što ju je dobila Deklaracija o zajedničkom jeziku, politička izjava koja bi htjela, ali ne može utjecati na jezičnu politiku u Hrvatskoj.
To nas posredno dovodi do ključnog problema hrvatske politike otkako je inaugurirana druga koalicijska vlada HDZ-a i Mosta. Možda nikad dosad nije bio tako dramatičan raskorak između zaokupljenosti Vlade drugorazrednima problemima i efemernim pojavama, na jednoj, i velikih i stvarnih društvenih problema, na drugoj strani, kao u dosadašnjem mandatu ove Vlade.
Kao da članovi Vlade imaju poseban dar da se usredotočuju na krive stvari u krivo vrijeme, kao da su kažnjeni pogubnom nesposobnošću da ne razlikuje bitno od nebitnoga i da uspostave redoslijed preferencija u rješavanju problema sukladan njihovoj društvenoj važnosti, kao da nas sve više izlažu teroru političke nekompetentnosti, prividnosti i banalnosti.
Tko zna dokle bi išlo tako da nije buknula afera Agrokor, koja je dugo i potmulo tutnjala pod zemljom, ali se politika pretvarala da ne čuje taj tutanj i uvjeravala nas, kao što je to činio ministar financija Zdravko Marić koji je imao najmanje prava da to čini, da nam se samo pričinja da je on silno jak i opasan.
Premijer Andrej Plenković na Badnjak prošle godine ishitreno je i, kako se pokazalo, potpuno nepripremljeno objavio kako je Vlada odlučila otkupiti dionice INA-e od MOL-a i tako nanovo nacionalizirati ”našu tvrtku od strateškog značenja”. Nije se znalo onda, a ne zna se ni danas, prodaje li MOL uopće svoj udio u INA-i, po kojoj cijeni i pod kakvim uvjetima, odakle novac Vladi da otkupi MOL-ov udio, koliko uopće danas vrijedi INA i zašto bi država kupovala naftnu tvrtku koju je jednom prodala. Nije se saznalo ni jesu li počeli pregovori s Mađarima i kako oni teku. Nakon nedavnog sastanka vođa europskih pučkih stranaka na Malti Plenković je na pitanje novinara je li na sastanku s mađarskim premijerom Viktorom Orbánom razgovarao o INA-i lakonski odgovorio da su se dotaknuli INA-e ”općenito”. Sva racionalna ekonomska pitanja ustuknula su pred provalom retorike koja taj čin legitimira domoljubljem. Na djelu je opet stari HDZ-ov, a i Mostov, obrazac simbolične nacionalne legitimacije svega i svačega, pogotovo svoje vlasti. I dok je Plenković razmišljao hoće li, kada i kako otkupiti INA-u, na vrat mu se strovalio mnogo veći problem Agrokora koji je, uz pomoć ministra financija koji je došao iz Agrokora, bio izbrisan s njegova radara.
Martina Dalić
Kao i u slučaju INA-e, Vlada je opet organizirala ishitrenu konferenciju za novinare na kojoj je slabo pripremljena potpredsjednica Vlade i ministrica za gospodarstvo Martina Dalić predstavila javnosti nacrt ”lex Agrokora”. Dalić je infantilno poricala kako je riječ o zakonu koji je naprasno skrojen za Agrokor, premda su je novinari suočili s činjenicom da se ne može primijeniti ni na jednu drugu privatnu tvrtku. Konačna inačica zakona toliko je promijenjena da je u njoj ostalo malo što od nacrta Dalićeve. No, eto, nismo dobili ”lex Agrokor”, nego zakon za tvrtke od ”sistemskog značaja” za hrvatsko gospodarstvo i državu – usput, zabavno je gledati kako Hrvatine ne znaju izvesti pridjev iz riječi ”sustav”, hrvatske inačice ”sistema”, te kako ne razlikuju ”značaj” i ”značenje”.
Tomislav Tolušić
Ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić krstari tjednima od grada do grada kako bi sudjelovao na ”doručku s hrvatskih farmi”. Postalo je neugodno gledati na televizijskim zaslonima kako stalno nešto žvače. Dok je išao s doručka na doručak, urušavale su se hrvatske farme, cijela poljoprivreda i prehrambena industrija, a Vlada u kojoj sjedi Tolušić prikrivala je krizu Agrokora za koji su svi oni organski vezani.
Goran Marić
Ministar državne imovine Goran Marić bavi se ”stavljanjem u funkciju državne imovine” tako što je prodano nešto derutnih državnih stanova, potleušica i zemljišnih parcela. No još nije iznio nikakav plan o tome što će država učiniti s Petrokemijom i Borovom, poduzećima u njezinu većinskom vlasništvu, koja se upravo urušavaju.
Ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier učvršćuje naša euroatlantska partnerstva, a iza leđa mu ruski kapital preuzima najveću domaću tvrtku i drži u šahu cijelu državu. To je isti onaj Stier koji je u vrijeme Karamarkove vlade prosvjedovao zbog ulaska ruskog kapitala u Zakladu hrvatskoga državnog zavjeta, HDZ-ovu javno nevažnu instituciju, zato što smo se mi odlučili za savez sa Zapadom, a ne s Istokom.
Oleg Butković
Ministar prometa Oleg Butković već drugu godinu razglaba o uvođenju vinjeta na autocestama, dok se urušava veliki projekt izgradnje mosta od Trogira do Čiova zbog bankrota Viadukta. Pa zar nitko nije znao u kakvu je financijskome i poslovnom stanju Viadukt kada mu je povjeren taj veliki posao? Butković povremeno otvori koju dionicu zagorskih cesta, za izgradnju kojih je najzaslužniji bivši ministar i zagorski patriot Siniša Hajdaš Dončić, te osluškuje što mu poručuje cestarski sindikat Mijata Stanića iz HAC-a koji određuje prometnu politiku zemlje.
Ministar obrazovanja i znanosti Pavo Barišić sastavlja novo i ”politički uravnoteženo” povjerenstvo za kurikularnu reformu koje će se baviti time kako su u povijesnim udžbenicima prikazani partizani i ustaše te je li u udžbenicima iz književnosti zastupljeniji Shakespeare od Marulića. Istodobno se urušava obrazovni sustav od osnovnih škola do sveučilišta, a burzu rada preplavila je masa onih koji se ne mogu zaposliti zato što ih nitko ne treba, zato što ne žele raditi i odbijaju poslove koji im se nude te zato što rade na crno i figuriraju na burzi kako bi primali naknade za nezaposlene. Uz 230.000 registriranih nezaposlenih, Hrvatska mora uvoziti desetke tisuća radnika svih profila: od liječnika i informatičara do zidara i konobara.
Ministar zdravstva Milan Kujundžić, još jedan liječnik koji nema dara za politiku, zaziva Boga da pomogne bolesnicima, a zdravstveni sustav grca u dugovima koji neumitno vode k njegovu slomu.
Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek još se bavi neprofitnim medijima koje je odlučio uništiti njezin prethodnik Zlatko Hasanbegović, dok zbog stanja u kojemu se našao Agrokorov Tisak prijeti krah i profitnim privatnim medijima, odnosno cijelome medijskom sustavu zemlje. Zaokupljena je i zakonom o arhivskoj građi koji bi učinio dostupnima sve dokumente iz kojih bi se vidjelo koga je trebalo ili treba lustrirati. Istodobno se zbiva prava ”lustracija ostataka komunizma i jugoslavenstva”: krupni kapitalist i veliki Hrvat Ivica Todorić nadomak je tome da ukloni s lica zemlje ostatke komunističke prošlosti kakvi su Belje, Vupik, PIK Vrbovec, Jamnica, Ledo, Zvijezda, Konzum… To bi moglo dokrajčiti i malobrojne druge ostatke nemile totalitarne prošlosti kao što su Podravka, Kraš, Franck i Dukat.
Nije li to pravi reality show? Tim likovima koji su zaposjeli javnu pozornicu i vrte se po njoj prema nekim čudnim pravilima pridružila su se dva prava aktera industrije zabave. Antonio Alvarez III., zadužen za prestrukturiranje Agrokora kao opunomoćenik međunarodne financijske oligarhije, nastupa i kao dance-pjevač A3. A članica njegova tima Marija Šimović, kćerka hrvatskih iseljenika iz Australije, nastupala je u pravom realityju ”Undercover Boss” u kojemu je prerušena tajno ulazila u restorane i prividno se zapošljavala u njima kako bi ustanovila zašto promet opada. Došla je do senzacionalna zaključka da promet opada zato što je u blizini otvoren trgovački centar koji je privukao dio kupaca. Zašto bi mogao opasti promet u Agrokoru? Zato što su u blizini otvoreni dućani Spara? No čemu se čuditi? Naši ljudi i novinari podsmjehuju se Antoniju Alvarezu III. Čuj, Treći! Pa nije li gazda Agrokora Ivica Todorić I., njegov sin i član uprave Ivan Todorić II., a unuk i nesuđeni nasljednik Ivica Todorić III.?