Zebnju izazivaju nepovjerljivi pogledi, neki prožeti mržnjom, kojima su se međusobno strijeljali politički vođe slobodnog svijeta na 100-godišnjici primirja kojim je dovršen prvi svjetski rat. Macron kome ne cvatu ruže i Merkel na zalazu objašnjavaju ondje da patriotizam, domoljublje, nije isto što i nacionalizam, da nacionalizam i suverenizam prijete domovinama.
I Trump i Putin su odšutjeli Macronove kritike, tek jedan drugoga podržavajući vizualno palcem gore.
Jedan Silvio Berlusconi kaže da je Italija “u predvorju diktature” te da su “ovi sada” opasniji od komunista koji su “barem bili kompetentni”. Jedan Lech Wałesa optužuje, riječima možda i težima nego 1980, da je u Poljskoj “pravna država demontirana”. I moli oproštenje ukoliko je i sam tome pridonio “tražeći prečice”, jer sada zna da svaka napast “izbjegavanja procedure ugrožava demokraciju”.
U Italiji Salvini ne štedi kritike Evropskoj uniji koja, veli, suvišnim procedurama oduzima suverenost članicama.
U Hrvatskoj bivša ministrica optužuje: “Živi zid surađuje sa Stevom Bannonom, bivšim Trumpovim savjetnikom, i ta globalna desnica nije nikakav nacionalni pokret, već globalni pokret. To su pravi globalisti.”
Iako nije riječ o nerazumijevanju nego o opredjeljenju, a ono ni na jednoj strani ne mari za suprotne razloge, recimo ipak koju i o globalizmu, i o globalizaciji.
Globalizacija nije zaustaviva, barem u nekome normalnom periodu (relativno mirnome poput sadašnjega, sa samo 35-50 ratnih ili inih oružanih sukoba godišnje). Globalizaciju je moguće jedino razoriti kao kolateralnu žrtvu, razarajući čovječanstvo nekim ratom visokog intenziteta.
U prirodi je ljudske vrste da migrira, da se prilagođuje različitom habitatu i da habitat prilagođuje sebi. Inače se ne bi – još u doba kada se nije izvana nešto razlikovala od drugih primata, ali uparloženih svakoga na svom području, tako da je nemoguće naći gorile autohtone na Sumatri ili orangutane u Kongu – skupina gologuzih naših predaka skitala od današnje Kenije do sadašnje Južnoafričke Republike.
Tko hoće zaustaviti globalizaciju, mora od Wellsa uzeti detaljan izvedbeni nacrt vremeplova i vratiti se ne samo u Sevillu 1492 da bi zaustavio Kolumba, nego mnogo ranije, u ono doba kada su naši najradoznaliji preci odšetali preko Sueske prevlake da bi napučili Evraziju pa sav ostatak svijeta. Zatim više nije bilo ni Kineskoga ni Hadrijanova niti inog zida koji bi spriječio kako migraciju koja je stubokom mijenjala sliku svijeta, tako ni trgovinu među onima koji su se negdje skrasili, za dvije-tri generacije ili, rijetko kada, dulje: vratite se četiri naraštaja unazad, do svojih prapradjedova, pa recite jesu li svima njima svi potomci ostali u jednome te istome mjestu, ne iselivši se.
Dok su barbari nadirali, neki Srijemac je na materinskome grčkome urezao svoju molitvu Gospodinu da spasi Romániju, kako je zvao svoju domovinu, nemajući ni u primozgu da će je itko ikada zvati Vojvodinom, a da će ime njegova doma sobom razvući Vlasi. Dok je slao opata Martina u svoju domovinu Dalmaciju da od barbara iskamči žive zarobljene Romane te kosti solinskih mučenika, papa Ivan IV nije mogao pretpostaviti da će mu se ta domovina zvati Hrvatskom.
Naravno da se i tokovi i oblici globalizacije mijenjaju, osobito od momenta kada nije više ostavljala izvan svojih tokova ni plemena u Amazoniji, koja su milenijima ljubomorno čuvala svoj suverenizam vrhunski uspješnim izolacionizmom.
Modernu globalizaciju 1.0 pogurnula je prva industrijska revolucija koja je koristila vodenu i parnu energiju za revolucioniranje proizvodnje (čuvena predilica Jenny ušla je tako u povijest filozofije kao paradigma tehnologije 1.0). Druga je koristila Teslinu izmjeničnu struju (tehnologiju 2.0) za masovnu proizvodnju. Treća je rabila elektroniku i informatiku (objedinjene u sada već zanemarenom pojmu kibernetike) radi automatiziranja proizvodnje.
Četvrta, kojoj smo na pragu, teži fuziji tehnologija u varijantu 4.0, rušeći barijere između fizikalnoga, digitalnoga, odnosno biološkog područja. Svaka je od njih donosila i informacijsku revoluciju (1.0 je karakterizirao linotype, 2.0 je jezdila radiom i televizijom koristeći Tesline bežične veze, 3.0 je multimedijalno ruknula Internetom, a danas hiperproducirane fake news najavljuju novoga informacijskoga Frankensteinova monstruma).
Ulazimo u fazu nematerijalne proizvodnje, prvi put otkako je neki naš predak sastavio kamenu sjekiru ili povezao kotač, u fazu u kojoj će “um carevati” jer će biti zasnovana na stvaralačkom korištenju intenziteta znanja. Ne čini se, barem zasad, da to pridonosi etičnosti tehnologije vladanja: ona se, štoviše, ponovo služi buđenjem primordijalnih i generiranjem usmjerenih strahova, pa danas čeljad bijesno pada ničice pred kondenziranom parom iz avionske turbine ništa inteligentnije od onih predaka koji su u munji vidjeli strijelu božju.
I prije industrije, i prije povijesti, mnogo je toga ovisilo o novim tehnologijama – od jahanja konja, bornih kola i dvogube sjekire pomoću kojih su još u pretpovijesti Indoevropljani prodrli amo, preko Gutenbergove podle antiklerikalne subverzije umnažanjem Biblije, do širokopojasnog interneta.
Promjene nisu nemoguće ni kada se čini da povijest stagnira. I u sporome srednjem vijeku izumljeno je štošta, na primjer stremeni, pa plug umjesto rala, pa još mala gomila poboljšica u poljodjelstvu, bez kojih se, i bez trgovine, ne bi akumulirali kapitali koji su prosvrdlali ventil u renesansu. Naravno, spominjući renesansu neće nam prve pasti na pamet tehnologije proizvodnje tkanine koje su obogatile Toscanu ili Flandriju, jer globalizaciju – i njene cvjetne momente poput renesanse ili modernizma – identificiramo po protoku ideja, ljudi i roba.
Sjetimo li se da je globalizacija ponajbolje cvala dok su se raspadala carstva s globalnim ambicijama (kada je Prvi Reich postao kakofonija međusobno posvađanih državica i gradova od Hanze do Napulja, a Bizant implodirao), sjetimo li se da su države s globalnim ambicijama znale i u ova doba eksplodirati i razbiti se u komade poput de La Fontaineove žabe (nije li SSSR i u svoj grb stavio ništa manje nego sav globus žigosan srpom i čekićem?) – neće nam biti teško doći do pomisli kako globalizacija nije isto što i globalizam.
Globalizam, tu i sada, nije fenomen, nije pokret, nego ideologija koja pokušava nametnuti ne neoliberalni, nego neoliberistički “novi svjetski poredak” kao zajednički interes nada sve ine partikularne interese.
Ambicija nametanja “novoga svjetskog poretka” nije nešto nepoznato, niti nešto na što smo imuni. Dan danas po zidovima nalazimo simbole jednoga od tih “novih svjetskih poredaka”, fašističkoga, u ime kojega rišu swastike, keltske križeve, te domaću pasminu uhatog U s blasfemnim križićem utjeranim perverzno među uši. Nije to nostalgija nego najava, čak i više nego srp i čekić, u Hrvatskoj praktički iščezao, ali po Zapadu nešto češći, ne samo iz prosvjeda. A obje se vrste javljaju nerijetko baš ne nalazeći ini simbolički odgovor neoliberističkome globalizmu.
Ne, razlikovati pokret i ideologiju nije lako, osobito kad ideologija “ukrade” ime pokretu, koji i kojim manipulira, slično onako kako ga religija ukrade vjeri. Biva tako s komunizmom, utoliko lakše što se ne primjećuje terminološka razlika. Srećom, možemo makar na terminološkoj razini razlikovati globalizaciju i globalizam, jednu kao fenomen, drugi kao ideologiju, ne samo sebičnu (što su u biti sve ideologije), nego kao ideologiju sebičnosti.
Ne navodno nacionalne (poput fašizma i njegova po organizacijskoj matrici drukčijega, ali po mrzilačkoj usmjerenosti zakonitog nasljednika: suverenizma), nego baš individualne, wrestlerske (nadam se da ste barem na YouTubeu vidjeli kako je Donald J. Trump svojedobno, 2007, uz ogradu wrestlerskog ringa, ordinarno kečerski razvalio svog prijatelja i partnera Vincea McMahona koji se u tome preciznom trenutku prepriječio na putu Trumpove sebičnosti).
Makar bilo i teško, globalizaciju i globalizam treba razlikovati. Ne samo zato što je prva nezaustavljiva, a drugi štetan i zapravo njojzi suprotan kolikogod se na nju pozivao (i inkvizicijske lomače su se pozivale na mučenika Isusa).
Tko ne razumije, boji se još žešće, baš kao i predak groma. Zatvara se cepteći u svoj obor. Htio bi zid između sebe i vanjskog svijeta, jer nije nikada shvatio mit o trojanskom konju. Paranoičan je i za to nalazi razlog, kao i svaki paranoik koji drži do svog ugleda.
Strašno je što u toj skupini na prvi pogled možemo prepoznati dio onih koji su se u Parizu, na 100-godišnjicu primirja, okupili gledajući jedni druge s nepovjerenje i mržnjom. Kao da se spremaju za novi rat, a ne kao da se vesele što je i prije njihova života završio onaj prvi svjetski, koji je Benedikt XV točno i uzaman nazvao “uzaludnom klaonicom”.
Ti pogledi ne obećavaju dobro. Ali što možemo kada demokracija ne predviđa testove i kognitivne i socijalne inteligencije, kamoli psihijatrijski pregled, za one koji vode države, iako ih nameću onima koji voze lokomotive, čak i automobile.
