Teško je prognozirati i najkratkoročniju budućnost zemlji koja nije sigurna ni u svoju prošlost. A kod nas ove bitke oko bolje jučerašnjice ne samo da ne jenjavaju nego iz godine u godinu dobivaju na snazi. Kako na ovakvom mjestu biti futurolog? Nikako. Kako bilo što predvidjeti zemlji koju možda već ove godine napusti kompletno radno sposobno stanovništvo? Kada nešto nema budućnosti, onda joj se nema što ni predvidjeti, no slavni put za koji se odlučila hrvatska takozvana elita (a radi se o nezapamćenim primitivcima i nesposobnjakovićima) nije put nego “bazanje”, pokriveno još riječima “skitanje, švrljanje, tumaranje, lunjanje, klatarenje, landranje, potucanje, krstarenje, vrzmanje…” I tako dalje.
Riječ je solidno objašnjena u svim rječnicima, radi se ipak o jednom od temeljnih pojmova balkanskog oblika egzistencije. Stoga ne čudi popularnost koju je u Hrvatskoj uživao njemački filozof Heidegger, čiji se termin “bačenosti” savršeno uklapao u ovu lutalačku, privremenu, usputnu životnu koncepciju, ovo “životarenje”, tako dobro usvojeno podjednako od našeg puka kao i od onih zlosretnih elita. Preživjeti, to je sve, parola je koja bi nam svima trebala pisati na majicama i biti obješena po uredima, čak i spavaćim sobama, jer nas je podosta već i mirovinu steklo, iako se nismo baš naradili. Da je Shakespeare bio kojim čudom Hrvat, onaj čuveni monolog iz Hamleta počinjao bi sa: Živjeti ili preživjeti, to je pitanje. A monolog bi onda dalje išao ovako: Je l’ dičnije preko štele doći do papira / pa u mirovinu slavnu uletjet / il’ k’o susjed Joza, put Irske se pokrenut’ / Oduprijet se i moru jada kraj / Učinit? Umrijet - usnut, ništa više… Jasno, elan vital ljudi koji su se već odlučili za preživljavanje, pošto-poto, drugačije tumači zadnji stih. Kod nas umrijet usnut, znači otići u invalidsku, a ne se ubiti, kao kod Engleza, i onda kao duh Hamletova oca plašiti radno sposobno građanstvo plinskim bocama. Samo što se naši Hamleti sve češće, umjesto da se bore za pravo da drugima zarađuju za mirovinu, odlučuju napustiti ovu šaradu i sreću traže na drugim obalama. Što sužava prostor i najrafiniranijem futurologu, a gdje onda neće nama, nevičnima temi, nama koji još ni prošlost nismo stekli, a već sanjarimo o budućnosti.
Čemu se Hrvatska može nadati u novoj godini? Od trenutačno otvorenih tema gorući su avijatičarski problemi, špijunske afere, od sms-a do predsjedničina bivšeg savjetnika, a u tijeku je i nekoliko pravosudnih procesa protiv određenog broja naših velikaša. Velikaši će se izvući, na avionima će netko masno zaraditi, a sve ostalo (i ostali) bit će zaboravljeni, sve do novog podsjećanja. U plemenskom društvu poput našega vrijede druga pravila i ne podudaraju se s algoritmima kojima se rukovode ozbiljno organizirana društva. Pred nama ionako nije put u budućnost, nego nastavak dogovaranja o prošlosti.
Naslovnica Globusa, 4.1.2019.