KOMENTAR

ZA GLOBUS PIŠE DARKO POLŠEK Demokracije ne umiru samo pod gusjenicama tenkova nego i voljom naroda

    AUTOR:
    • Darko Polšek

  • OBJAVLJENO:
  • 03.07.2018. u 19:05

REFILE - CORRECTING BYLINE TYPO U.S. President Donald Trump takes part in a working lunch with governors in the Roosevelt Room at the White House in Washington, U.S., June 21, 2018. REUTERS/Leah Millis
Leah Millis / REUTERS

Upravo Trumpov dolazak na vlast pokazuje da demokracije mogu odumrijeti i demokratskim izborima, uz tihu eroziju demokratskih normi

Sudeći po nebrojenim, netom objavljenim knjigama o smrti demokracije, o propasti nacija, o društvenom kolapsu, o kraju kapitalizma, Zapada, znanosti, prirode i čega-li-sve-ne, antropolog upravo pristigao s Marsa zasigurno bi zaključio kako je kataklizmičko proročanstvo Maya o sudbini našeg uglavnom bezopasnog planeta promašilo samo za nekoliko godina. Čak i ako ne vjeruje u proročanstva, on će sigurno primijetiti da stanovnici našeg planeta odnedavno borave u bipolarnom svijetu, svijetu nazbilj i svijetu nahvao (jedna od brojnih mogućih interpretacija ove Držićeve dihotomije glasi da su ljudi nazbilj dobri koje su zaposjeli utopisti nahvao): i dok jedni tvrde da nam je bitno bolje negoli nam se čini, drugima svijet izgleda mnogo gore negoli se čini. A ostali, poput navijača u tom kognitivno-disonantnome svijetu, učvršćuju retoričku utrku u naoružanju.

Ali nazbilj!

Steven Levitsky i Daniel Ziblatt, profesori političke filozofije s Harvarda, početkom ove godine objavili su knjigu Kako umiru demokracije. Što povijest otkriva o našoj budućnosti. Autori pripadaju klanu “nahvao”: za njih je svijet postao bitno lošiji negoli nam se to na prvi pogled čini. Zlo u svijetu koje autori pokušavaju spriječiti jest upravo ocrtana slika sve intenzivnije polarizacije političkog života u demokratskome svijetu, i posebno u SAD-u, domovini autora.

Demokracije, pišu Levitsky i Ziblatt, ne umiru isključivo zbog tenkova, čvrstorukaša i diktatora, generala, pučista i revolucionara (koje su autori zaboravili spomenuti). One često odumiru voljom naroda, demokratskim izborima, uz tihu eroziju demokratskih normi, pod utjecajem uglavnom nedobronamjernih ali demokratski izabranih vladara, naoko neosjetno, bez mnogo trzaja i pompe. “Namještanjem sudaca, kupovinom nejakih protivnika, prekrajanjem pravila igre izabrani predstavnici mogu stvoriti odlučnu i stalnu nadmoć nad svojim protivnicima. Te se promjene izvode postupno, s primjesom legalnosti, pa otklon prema autoritarizmu rijetko pokreće zvona za uzbunu. A građani sporo uviđaju da se demokracija razgrađuje  - čak i kada se to zbiva pred njihovim očima.”

Premda je donedavno broj demokratskih zemalja bio u porastu, posljednjih nekoliko godina svjedočimo trendu njegova pada. Izbor Donalda Trumpa za predsjednika predstavljao je za autore svojevrsnu “točku prevrata”. Sada više ne možemo biti slijepi prema tom novom trendu. “Pod Donaldom Trumpom,” pišu Levitsky i Ziblatt, “čini se da Sjedinjene Države, prvi put nakon hladnoga rata, napuštaju svoju ulogu promotora demokracije. Administracija predsjednika Trumpa najnedemokratičnija je administracija od vremena Nixona. Štoviše, Amerika više nije model demokracije. Zemlja u kojoj predsjednik napada tisak, prijeti da će uhapsiti svog protivnika i javno tvrdi da neće prihvatiti rezultate izbora, ne može biti iskren branitelj demokracije.

Osnovne ideje knjige bitno nadilaze “trumpološke studije”. Prvi dio autori posvećuju pitanju kako prepoznati autokrate među političarima - i među nama. Kao lakmus-papir autoritarizma autori nude Linzov “obrazac” autoritarnog ponašanja (autora Juana Linza iz knjige Slom demokratskih režima tiskane 1978.). Prvo, prihvaćaju li političari (i ljudi) demokratska pravila igre? Odbacuju li Ustav ili izražavaju namjeru da to učine? Sugeriraju li potrebu za antidemokratskim mjerama, ukidanjem izbora, suspendiranjem Ustava, zabranom određenih organizacija, ili ograničenje osnovnih građanskih prava? Nude li izvanustavna sredstva za promjenu vlasti, poput vojnih udara, nasilnih prevrata i masovnih protesta? Pokušavaju li potkopati legitimnost izbora, primjerice time što neće prihvatiti rezultate izbora? Drugo, poriču li legitimnost svojih političkih protivnika: opisuju li svoje protivnike kao subverzivne, ili kao one koji ugrožavaju ustavni poredak? Tvrde li oni, autoritarci, da njihovi protivnici predstavljaju egzistencijalnu opasnost po nacionalnu sigurnost ili vladajući način života? Zovu li protivnike kriminalcima ili kršiteljima zakona koje bi trebalo izbaciti iz političke arene? Tvrde li da su protivnici strani agenti koji tajno rade u dosluhu sa stranim, obično neprijateljskim vladama? Treće: toleriraju li ili potiču nasilje: imaju li veze s naoružanim bandama, paramilitarističkim snagama, milicijama? Jesu li oni i njihovi partneri sponzorirali i poticali rulju na nasilje protiv svojih protivnika? Jesu li neizravno podržavali nasilje svojih pristaša time što ga nisu nedvosmisleno osuđivali i kažnjavali? Jesu li hvalili ili odbili osuditi akte političkog nasilja, u prošlosti ili drugdje u svijetu? I četvrto, jesu li spremni ograničiti građanske slobode suparnicima, uključujući i medije, primjerice zakonodavstvom ili politikom koja će proširiti područje uvrede i klevete, zakonima kojima će se ograničiti protesti, kritike vlasti ili građanskih i političkih organizacija? Jesu li prijetili da će koristiti pravna sredstva i druge kaznene akcije protiv kritičara (i drugih stranaka, udruga ili medija)? Jesu li hvalili represivne mjere koje su poduzimale druge vlade?

Primjenom spomenutog “lakmus-testa” na američke administracije autori pokazuju kako je postojeća administracija jedna od najautoritarnijih. Međutim, Linzov “obrazac” vrlo je koristan i čitateljima izvan Amerike, kao općenito sredstvo procjene “odumiranja demokracije” odnosno kao niz demarkacija čije bi prekoračenje trebalo upaliti crvene lampice i zazvoniti za uzbunu.

Korijene trenutne političke polarizacije u Americi autori pronalaze u “huškačkoj politici” republikanaca devedesetih godina, u politici Newta Gingricha i drugih, koji su terminologiju političkih protivnika zamijenili terminologijom “neprijatelja”. Takva je intencija od inače fer utakmice i raznolike distribucije biračkoga tijela stranaka stvorila rovovsku bitku, pa su se dotadašnji politički i socijalni sukobi pretvorili u frontalno i rovovsko ratovanje, u gotovo stvarni “građanski rat” kakav ocrtava posljednja sezona TV serije Homeland. Jedan od uzroka radikalizacije Republikanske stranke, po autorima, jest demografija, odnosno sve manji udio bjelačkog stanovništva za koje republikanci smatraju da predstavlja nositelja izvorne američke ideje o zemlji slobodnih i o domovini hrabrih. “Početkom 60-ih godina Sjedinjene Države doživjele su golem val imigracije, prvo iz Latinske Amerike, a potom iz Azije, koji je dramatično promijenio demografsku kartu zemlje. Godine 1950. ne-bijelci su tvorili jedva 10% američke populacije. Godine 2014. oni su tvorili 38%, a Statistički zavod Sjedinjenih Država predviđa da će većinsko stanovništvo postati nebjelačko do godine 2044.”

Ta opredijeljenost za “ideale bijelaca” (s uporištima na jugu) postupno je stvorila sve veću ideološku okoštalost i socijalnu nefleksibilnost, pa se republikancima sve češće čini da u obrani tih ideala nisu potrebne skrupule. Uobičajene metode borbe protiv neumoljive “demografije” jesu sve češća upotreba gerrymanderinga, prekrajanja izbornih jedinica uglavnom prema rasnom kriteriju ili uvođenje izbornih pravila (na razini saveznih država) koje će jednome dijelu izbornoga tijela onemogućiti izlazak na birališta. Tipične republikanske intervencije kojima se oni štite od demografskog poraza jesu nova pravila da se prilikom glasanja građani moraju koristiti identifikacijskim dokumentom sa slikom njihova nositelja.

Najvažniji ili najpoučniji dio knjige tvori analiza “demokratskih skrupula” i nepisanih pravila igre, bez kojih demokracija ne bi postojala. “Središnja lekcija knjige je sljedeća: Kada je američka demokracija funkcionirala, ona je počivala na dvjema normama koje često smatramo samorazumljivima – na uzajamnoj toleranciji i na institucionalnom suzdržavanju. Tretiranje rivala kao legitimnih suparnika za moć, i sustezanje od institucijskih prerogativa u duhu fair igre nisu zapisani u američkom Ustavu. No bez njih naš sustav demokratske kontrole ne bi mogao funkcionirati kako to želimo.” Američki je Ustav poput pravila “haklanja” (ulične košarke), kažu na jednome mjestu autori, i kada ga se “hakleri” ne bi pridržavali, igra ne bi imala smisla. Isto vrijedi i za politički život koji je prepun takvih ograda na putovima.

Pa ipak, Levitsky-Ziblattovu poantu o “nepisanim” pravilima tolerancije i sustezanja za političke stranke možemo primijeniti i u demokracijama s drukčijim tradicijama. Primjerice, na području koje autori ovlaš spominju: na području javnog života. Možda su pretjerane reakcije opozicije Trumpu dale vjetar u leđa? Je li stalna usporedba Trumpa s Hitlerom korisna? (Autori spominju i tu mogućnost!) Moramo li odmah organizirati nasilne protestne mitinge kada nismo suglasni s nekom odlukom vlade? Ili kada premijer građane lapsusom proglasi građevinama? Koliko nam je jako načelo predostrožnosti potrebno, i koliko lampica treba zasvijetliti na gorespomenutom displayu autoritarizma? Najnoviji primjer u američkoj javnosti jesu burne reakcije na članak poznatog američkog pravnika Cassa Sunsteina, koji je nedavno napisao kako se “Hitler može dogoditi i nama”.

U valu sve masovnijih “trumpoloških studija” knjiga Kako umiru demokracije ipak predstavlja važan kamen. Zasigurno je bolje spriječiti nego liječiti. I zbog toga je knjiga Levitskog i Ziblatta važna. Da: neke su se crvene žaruljice upalile. Ali nadajmo se da još uvijek nije toliko loše da bismo se morali prisjećati Tukididova neslavnog trenutka demokracije koji je uslijedio nakon atenske pouke Meljanima: “Jaki rade što žele, a slabi podnose ono što moraju.”

Izdvajamo

Iz drugih medija