Pesimizam je postao najozbiljniji teret hrvatskog društva. Mi nismo pesimistični u odnosu na neke određene društvene probleme. Mi smo pesimistični u pogledu na perspektivu same hrvatske države. “Ovdje nema perspektive” – ponavlja se uvijek isti odgovor mladih školovanih osoba (a sada sve više i mladih obitelji) koje napuštaju Hrvatsku. I nije važno je li taj odgovor potpuno opravdan ili ga je najlakše izreći kao zajednički nazivnik čitavog niza stvarnih razloga. Nema ničeg promašenijeg nego se u ime bilo koje razine vlasti buniti da tome nije tako. I da je to skoro pa kao nekakva anketna percepcijska teorija zavjere protiv Lijepe Naše.
Jer ovakav omjer odlazaka na ukupan broj našeg stanovništva ne da se ničim opravdati. A razloga za nezadovoljstvo u ovoj se državi nakupilo zaista previše. I najčešća im je zajednička poveznica loše politike. I bez obzira na sve što se u ime države događa loše, Hrvatska je puna bahatih političara i službenika koji se usude i javno hvaliti svojom nedodirljivošću.
Uza sve to došli smo do točke kad nam se čini da je od demografskog sloma vidljiviji samo raspad politike. Čak i da hoćemo danas prizivati parlamentarne izbore, mi istodobno znamo da trenutačno na sceni ne postoji nikakva ozbiljna alternativa. Nemamo više čak ni alternativu “mi ili oni”. Ma da imaš ne znam kakvu vlast, jeza te prođe kad shvatiš da ovaj naš naraštaj nema oporbu s osrednjim liderom kojega bismo mogli zamisliti kako predvodi neku drugu vladu.
Ako se i HDZ-u čini da može raditi štogod hoće, jer – eto – nema ga tko pošteno ni nadomjestiti, onda smo tek u problemu. To bi značilo da ni onaj tko danas obnaša vlast zapravo nema nikakvu viziju Hrvatske. Osim svijesti da njome ionako nema tko drugi upravljati.
Zapravo, sve ovo što nas dovodi do svijesti o hrvatskom političkom očaju (namjerno smo stvar radikalizirali do krajnosti, iako možemo misliti da je to zapravo i realnost), može biti i prva prava šansa za ozbiljnu promjenu hrvatske perspektive od rata do danas.
Andreja Planekovića nije na vlast doveo moćni HDZ u srazu s poluraspadnutim Bernardićevim SDP-om, nego se poluraspadnuti HDZ skrio iza njega i nekoliko njegovih najužih suradnika kako od nabujalog Milanovića (koji se već samoproglasio pobjednikom) ne bi doživio najgori izborni debakl i put u dugu i neizvjesnu oporbu. Možda bi se, da je Milanović pobijedio, danas HDZ-u događalo nešto slično onome što se događa SDP-u.
Andrej Plenković stoga i ne vodi Vladu koja svoje planove mora u svakom detalju prilagođavati svakom članu HDZ-a koji si je negdje u svoju doživotnu zaslugu sam upisao pravo da ga se sve pita i sa svime “upozna”. Zato pred Andrejom Plenkovićem stoji samo jedno jedino pravo (ujedno i vrhunsko političko) pitanje: Hoće li pokrenuti Hrvatsku ili ne?
Dakle, ne pitanje “kako će”, nego “hoće li” pokrenuti Hrvatsku.
A ovo “kako će” zapravo je znala svaka dosadašnja vlada koja se to nije usudila učiniti, jer je svaka imala kakvu-takvu političku masku koja je još uvijek skrivala stvarno stanje “države” i “nacije”, pa nije ni morala. Ova Vlada mora pokrenuti Hrvatsku jer više nema nijedne maske koja bi, u iduće tri godine, imala što maskirati.
Osobno nisam siguran koji je drugi, a koji treći, četvrti, peti korak i prioritet u pokretanju Hrvatske (možda je drugi zdravstvo, treći mirovinski sustav, četvrti obrazovanje, a peti javna uprava ili je pravosuđe drugi, obrazovanje treći, mirovinski sustav četvrti, a zdravstvo peti korak), no znam koji je prvi korak.
Kad vam u obitelji svi ostanu bez posla, a zatim presuše i sve financijske zalihe, netko mora poći zaraditi novac. Tek kad netko zaradi novac, svi ga u obitelji mogu trošiti (prema nekim zajedničkim prioritetima).
Kad bi obitelj ostala bez primanja i potrošila sve svoje zalihe te prestala biti i kreditno sposobna, a onda jedan član te obitelji dobio posao, kome biste dali sav prioritet pozornosti u nekakvom zamišljenom novom “jutru”? Tko bi prvi u kupaonicu? Čija bi se košulja ili majica prva peglala? Koga biste ipraćali i dočekivali s najvažnijim pitanjem: hoće li biti nečeg? Pa sigurno (u pojednostavljenju ove “obiteljske metafore”) tog člana.
Država i sve njezine službe zapravo su golema obitelj koja troši zajednički novac. Država, čak i kad “zarađuje”, čini to najčešće prelijevanjem novca iz jednog internog “obiteljskog” novčanika u drugi. Ali taj glavni “obiteljski” novčanik pune oni koji zarađuju izvan same obitelji. Doduše, pune ga i oni iz čijih se internih novčanika, raznim povodima, dio novca vraća natrag u središnji novčanik (dobio si 100 kuna džeparca za vikend, ali vrati 50 jer je došao račun za mobitel u kojem si prešao dogovoreni limit), ali oni time ne obogaćuju obitelj, nego samo osiromašuju njezine članove dok i sama obitelj ne osiromaši.
Koji je, dakle, prvi korak hrvatske Vlade želi li (ako hoće) pokrenuti državu? Što je to osiguravanje “umivanja”, “pranja zubi”, “peglanja košulja” onim svojim članovima koji upravo izlaze iz “kuće” i kreću na novi “posao”? To su nove investicije. To je dinamičnije i administrativnim labirintima rasterećenije poduzetništvo. To je promjena odnosa prema onima koji donose sredstva...
Ničeg prioritetnijeg u ovoj državi i za ovu Vladu nema od neodgodivog pružanja prioriteta svemu poduzetnom i investicijskom što se može zamisliti i pojaviti. I prije svega onome što će poduzeti sami privatni pojedinci, a ne država. Svaka pozornost i olakšavanje investiranja svakome poduzetniku nema iznad sebe nijednu važniju zadaću države. I to protočne, fleksibilne, pojednostavljene “manje je više” države.
Budući da će to mnogi reći ili se s time načelno složiti, pa i da će se na to verbalno pozvati i ministri i Vlada, valja nam vidjeti što to treba aktivno država činiti da tome tako bude i na djelu, a ne samo na riječima.
Budući da mi (još) nismo država s takvim uređenim odnosima, pa da nas sam sustav dovede do toga, mi trebamo određenu polugu koja će to omogućiti. Da bismo znali koja je to poluga, trebamo navesti i koje su to zapreke, koji su to problemi koje nam ta poluga treba otkloniti.
Hrvatska je za sve investitore na lošem glasu kao država administrativne i pravne nesigurnosti te kompliciranog poreznog i paraporeznog sustava. A mnogi poduzetnici znaju reći da im administrativni labirint stvara čak veće probleme i od same porezne presije. I pravna sigurnost je nešto u čemu shvaćaju da je potrebno izvjesno vrijeme. No, za ponašanje administracije ne postoji opravdanje ni vremena ni ičeg drugog doli pitanja čiste volje ili (kod nekim možda i) znanja obavljanja vlastitih poslova.
Hrvatska administracija (svih javnih razina, od državne do lokalne) u dobrom svojem dijelu (uz ono poznato “čast izuzecima”) još uvijek je duboko u sebi komunističko-etatističkog “refleksa”. Ona samu sebe doživljava prvenstveno kao čuvara, policajca, zaštitnika, nepogrešivog tumača i odvjetnika države. Ona se najmanje ponaša kao efikasni servis građanima, tvrtkama... (fizičkim i pravnim osobama), a to bi trebala biti ne samo prije svega nego i po sebi. To bi trebala biti prva “odgojna” i “obrazovna” lekcija svim javnim službenicima u svakom natječaju za javne službe.
Nama se može dogoditi da svaki “referent” može zadržati, usporiti, upropastiti, izluditi investitora, a da nakon toga nitko ni za što i ne odgovara. Čak i kad je “referent” u pravu, pa je zapravo za propast investicije “kriv” nekakav neusklađeni propis, mi nemamo kanal kojim bismo sustavno vraćali propisne nebuloze zakonodavcu na popravak. Na sporost, inertnost, gard nedodirljivosti i needuciranost administracije žalit će vam se u Hrvatskoj i sami ministri koji tom istom administracijom ispod sebe (u vlastitom resoru) trebaju upravljati!
To da mnogi investitori na putu od prvog “papira” pa do realizacije investicije moraju prolaziti neizvjesno iskustvo “vlastite kože” s tko zna kolikim rizično uloženim sredstvima, najgora je moguća reklama za našu državu. A mi se i dalje tako ponašamo i “reklamiramo”.
Važnije od stanja u SDP-u, Živom zidu, Mostu i HDZ-u zajedno stanje je u hrvatskoj javnoj administraciji. Preciznije rečeno: njezina pozicija. Umjesto pozicije “čuvara države” nužno je bez ikakve odgode i čekanja administraciju dovesti u poziciju “servisa građanima” (i tvrtkama, investitorima – poduzetnicima). To je zaokret od 180 stupnjeva u poimanju uloge javne administracije. Svi koji se već sada unutar te naše administracije tako i ponašaju s olakšanjem će pozdraviti taj potez. Jer će pritisak koji i sami doživljavaju od onih drugih u toj administraciji (nadređenih ili podređenih) biti uklonjen na način još kvalitetnijeg rada u korist građana.
Kako administraciju “natjerati” na to da rješava probleme, a ne da ih još samo gomila i stvara? To se sigurno neće dogoditi tako da ih predsjednik Vlade blagim tonom “zamoli”, kao što je “zamolio” glavnu tajnicu da pripremi papire za razrješenje ministara. To je moguće uvođenjem samo efikasne i jasno ovlaštene unutarnje kontrole unutar cjelokupne javne administracije.
Evo jednog prijedloga za takvu unutarnju kontrolu (a Vlada nek svakako pronađe i bolje rješenje, ako ga ima). Mi već imamo niz agencija (što potrebnih, što beskorisnih), no predložit ću još jednu: Agenciju za zaštitu investitora i građana.
Ali neću predložiti dodatno zapošljavanje, nego bih iz raznih dosadašnjih agencija i javnih službi povukao specijalizirane i vrsne kadrove u ovu (nad)agenciju. Toj agenciji trebalo bi dati ovlast ulaska u svaki javni ured i provjeru svakog predmeta koji je negdje “zapeo” ili se s njim događa “nešto čudno”, pa čak i samo to da se rješava sporo. Siguran sam da bi već sama objava osnivanja takve “agencije” bitno ubrzala i profesionalizirala rad javne administracije. Dovoljno je da svaki službenik zna da umjesto građanina ili investitora kojega netko “voza” od vrata do vrata može doživjeti dolazak “nedodirljivog agenta” koji će mu pretumbati ured i provjeriti (ne)rad te izreći sankciju u slučaju težih oblika aljkavosti, tada bi sve predmete u kojima nema zapreka rješavao bez zavlačenja, a za dvojbene bi na vrijeme napisao takav odgovor kojim bi ili uputio na ispravni korak ili takvo obrazloženje odbijanja u kojem bi sama država mogla procijeniti jesu li propisi “posvađani” sami sa sobom tako da su neki predmeti nerješivi upravo na temelju njih kao takvih.
Svaki “referent” i vas i mene može muljati koliko hoće za sve za što smo mu se po nekom predmetu nužni obratiti, ali agentu ove agencije nitko ne bi mogao “prodati” nikakav blef.
Agenciji bi se obraćale tvrtke i građani za probleme koje im čini sam sustav (nerad ili zloporabe službenika) ili propisi (nedorečeni ili neusklađeni s drugim propisima). Naravno, reći ćete da bi takva agencija brzo bila zatrpana predmetima. Pa naravno. Ali još bi brže bili riješeni svi koji su i trebali biti provedeni kad bi agencija riješila samo manji dio i sankcionirala one koji ih nisu odradili, a trebali su. Tada bi se dogodilo natjecanje u “čišćenju” rješivih predmeta svih onih službenika koji bi shvatili i znali da se neradom i neredom dovode u poziciju igre ruskog ruleta s upadom egencije u njihove urede. A oni predmeti koji imaju objektivne zaprijeke ostali bi vidljivi i ukazali bi i na propuste u propisima i na propuste u nekim drugim područjima ili na nerješivost (što bi opet koristilo investitorima koji tada ne bi ni kretali u nemoguće investicije s uvjerenjem da će riješiti stvar, a nitko im nije rekao da je zapravo nerješiva).
Prema novim investitorima (domaćima ili stranima) mogao bi se provoditi još bolji postupak, koji bi u jednom trenu skinuo Hrvatsku s percepcijskog liderstva države neprijatelja investitora, a to je postupak uvođenja svojevrsnog “administrativnog anđela” prvoga dana kada investitor agenciji najavi želju za investiranjem. Ja želim investirati u sektoru drvne industrije u “nekom Ogulinu”. Ali nisam moćan kao što netko (u ovom slučaju srećom) jest, pa može javno reći da će uložiti milijarde kuna bez obzira na banke i tromost hrvatske administracije, jer ima svoj novac u relativno neograničenim količinama. Ja se ispunjavanjem inicijalnog obrasca (uglavnom on line) prijavljujem navedenoj nadzornoj agenciji. Prije negoli mi se uopće pojavi prvi problem, meni se dodjeljuje agent koji će ne samo pratiti nego u zakonitim okvirima otvarati put mojoj investiciji. On me najavljuje za prvi dolazak nekoj državnoj instituciji od koje krećem u svojem postupku. On me najavljuje lokalnoj administraciji u “nekom Ogulinu”. On mene (a ne ja njega!) zove da provjeri jesam li dobio potrebne odgovore ili imam još neke dvojbe prije nego što stavim prvu kunu na investicijski rulet.
Ali i službeniku koji uporno pravi probleme i investitorima i građanima, koji uporno neće ili ne zna raditi, on jednako tako (s dokazima i obrazloženjem) priprema i onu premijerovu rečenicu tajnici: “Pripremite rješenje za otkaz ovom beskorisnom službeniku...” I nikakav ga politički zaštitnik od toga više ne može spasiti a da i sebe ne dovede u nezgodnu poziciju.
Naravno, ova bi agencija bila i javni zaštitnik sada nezaštićenih zviždača od svakog mobbinga koji prema njima vrše oni koje su prijavili za opravdani prekršaj, jer bi i ova agencija sama po sebi bila zapravo svojevrsni – “zviždač”.
Ključno je samo da takva agencija ima stvarne snažne ovlasti, profesionalno vrstan kadar i političku neovisnost od dana kada se uspostavi.
Politika, u vidu saborskog ili nekog drugog povjerenstva, samo bi joj nadzirala zakonitost rada. Ne postoji stranka, pa ni vladajući-vlastiti HDZ, koja ovoj Vladi može zapriječiti da uvede takvu ili sličnu polugu za ostvarivanje protočnosti rada javne administracije. Jer takva bi Vlada samo rasla i jačala u očima javnosti. I u rejtingu.