Što se (i)legalnih imigracija tiče, Trump je ekstremni ljevičar! Zadnji njegov govor beskompromisna je obrana američkog radnika, čak i ekstremnom mjerom gradnje zida prema Meksiku. Trump ljevičar, nije to nikakva moja proizvoljna ocjena, bombastična tvrdnja za privlačenje ili provociranje čitatelja.
Budući da ljudi imaju kratko pamćenje, prije Marakeškog sporazuma, još tamo osamdesetih godina, zagovornik masovnih ilegalnih migracija bio je desničar Ronald Reagan, pokojni američki predsjednik, žestoki zagovornik neoliberalne paradigme u korist krupnog kapitala kojemu je trebala jeftina radna snaga, poglavito iz Meksika. Trump, “desničar”, tamo danas gradi zid, uz zgražanje svekolike ljevice Trumpom, od salonske u Hollywoodu do raznih lijevih antiglobalističkih udruga i političara, koje je u “American Affairsu” Angela Nagel nazvala “korisnim idiotima krupnog kapitala i multinacionalki”, protiv koje se, paradoksalno, ova ljevica bori. U vrijeme Trumpa, evo tragikomedije, uloge su se zamijenile. Ljevica danas zagovara desničarsku neoliberalnu Reaganovu “open border”- politiku otvorenih granica, čak i za ilegalne imigrante, dok Trump provodi politiku američke ljevice iz vremena Reagana i zatvara granice (prema Meksiku), i to puno radikalnije nego što su to činili američki sindikati marksistički obojeni protiv Reagana, koje je ovaj pomeo, kao i Reaganova sestra blizanka, Thatcherica, u Velikoj Britaniji. Da, Trump je uistinu ekstremni ljevičar, radikalnim mjerama štiti interese američkih radnika od navale jeftine radne snage iz Latinske Amerike koja ruši cijenu rada. Za razliku od ekstremnog ljevičara Trumpa, kojeg danas ljevičari nazivaju “populist”, desničar Reagan donio je 1986. godine, davno prije Marakeša, tzv. Reagan Amnesty, kojim je proširio tržište rada legalizirajući milijune ilegalnih imigranata, ponajviše Meksikanaca. Stavio je, dakle, kao i Marakeš, sredinom osamdesetih legalne i ilegalne migracije na istu razinu u svrhu krupnog kapitala i neoliberalne paradigme koju su gurali on i Thatcherica. Danas ljevica viče, suprotno ljevičaru Trumpu, Reaganove riječi: “Nijedno ljudsko biće nije ilegalno”, podupirući politiku i stavove anarholiberalnih think tankova kada je slobodno tržište u pitanju.
Ovaj “reganizam” i “politika otvorenih vrata za migrante bez obzira na status” imao je katastrofalne posljedice i za meksičkog i za američkog radnika. Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj razmjeni (NAFTA) doveo je do toga da je američka poljoprivreda totalno uništila meksičke uzgajivače svinja i kukuruza, koji nisu mogli konkurirati velikim američkim farmerima s jeftinom radnom snagom baš iz Meksika, te nastavila poticati bijeg ljudi iz Meksika, devastirajući ga ne samo ekonomski već i socijalno. Tako je meksička regija Oaxaca veoma brzo bila ispražnjena jer je muška radna snaga pobjegla Reaganu, a ostali su samo starci, žene i djeca. Tako su se 2002. godine plaće u Meksiku umanjile 22 posto, dok je produktivnost povećana 45 posto!? Slično se dogodilo i američkom radniku, plaće su zbog jeftine radne snage iz Latinske Amerike padale ili stagnirale, iako je produktivnost rasla, a srednji sloj počeo isparavati do dana današnjeg. Tko je jedini profitirao od ove paradigme? Krupni kapital, a radnici i srednji sloj – pušiona! Trump je zajašio kauzu ljevice (sindikalne, prije Reagana koji ih je pomeo), dok je pometena ljevica danas oženila kauzu desnice i krupnog kapitala, tako da je situacija trenutno da lud grebe zbunjenog. Ljevica se, ne samo u SAD–u, bavi identitetskim pitanjima, spolnim manjinama, pravima migranata i drugih “ranjivih skupina”, a desnica socijalnim i tržišnim nepravdama kojih su žrtve prije svega radnici i srednji sloj, a razlike u primanjima unutar država i globalno bujaju.
Sukob rada i kapitala, koji je briljantno u svoje vrijeme analizirao Karl Marx, danas je itekako aktualan, baš na području masovnih migracija. Tako je nekim lijevim autorima došlo iz guzice u glavu da se umjesto čitanja rodnih studija i sličnih “identitetskih” gluposti radije uhvate Marxa, ako im već ekstremni ljevičar, zapravo neomarksist Trump ide na živce. Tako se David L. Wilson prije nešto više od godinu dana u časopisu Monthly Review, umjesto da gubi vrijeme na gay paradi ili antitrumpovskim populističkim prosvjedima ljevičara, korisnih idiota krupnog kapitala, posvetio Marxu i njegovu stavu o imigracijama te objavio analizu pod naslovom “Marx on Immigration”. (Šalim se s ljevičarima, naime i Wilson je, kao i Trump – republikanac).
Analizirajući slučaj masovnih migracija Iraca u 19. stoljeću u Englesku, Wilson citira Marxovu dijagnozu u korist Trumpu. Marx piše prijateljima - Amerikancima: “Irska stalno šalje svoj ljudski ‘surplus’ na englesko tržište rada, tako ruši plaće i reducira materijalnu i moralnu poziciju engleskih radnika. To je najvažnija stvar! Svaki industrijski i trgovački centar sastoji se od dvije radničke klase podijeljene u dva neprijateljska tabora, engleski proleteri i irski proleteri... Ovaj antagonizam je umjetno potican od strane medija, s propovjedaonica, putem literature, ukratko, od svih sredstava koje vladajuća klasa ima na raspolaganju. Taj antagonizam je tajna slabosti engleske radničke klase, unatoč dobroj organiziranosti. To je tajna na temelju koje kapitalisti kroje svoju moć”, zavadi sirotinju pa vladaj, izrabljuj, ruši cijenu rada. Marx je protiv, kada su migracije u pitanju, patetičnog moralizma koji širi ljevica danas; treba se, kaže dalje, “radije suočiti s dubokim uzrocima migracija u odnosu na velike i moćne ekonomije i malene i slabe ekonomije na putu razvoja iz kojih ljudi migriraju”, pri čemu je za Marxa, umjesto nekontrolirane politike otvorenih granica u kojem su slabiji uvijek gubitnici, bilo da se radi o radnicima ili o državama, potrebno “zrno” protekcionizma. Inače, krug je začaran, velike ekonomije eksploatiraju male, ljudi onda odande bježe pa ruše i cijenu rada u zemlji destinacije. To je za Marxa vražji, začarani krug kojem su masovne migracije pogonsko gorivo. Nevjerojatno koliko je Marx danas aktualan i koristan za rješavanje aktualnih migracijskih problema.
Zato, kao i Trump i Wilson, kada su nekontrolirane masovne migracije u pitanju, i ja sam – marksist.
Drugi problem migracija odnosi se na (visoko)kvalificiranu radnu snagu koja dodatno ranjava ekonomski slabe zemlje iz kojih ti ljudi odlaze. Tu mi je “uzor”, nakon Marxa, Zdravko Mamić.
Prema podacima Census Bureaua za 2017. godinu, 45 posto migranata koji su došli u SAD visokoobrazovana je i visokokvalificirana radna snaga. Takvi, razumljivo, Trumpu, ovaj put desničaru, ne smetaju. To se tiče i Hrvatske nakon ulaska u Europsku uniju. Prema Foreign Policyju, u Chicagu je više etiopskih liječnika nego u cijeloj Etiopiji, zemlji od gotovo sto milijuna stanovnika, gdje se umire od bizarnih bolesti! Moralistička ljevica, zaljubljena u migracije, na tu krađu ljudskog potencijala ključnog za siromašne zemlje šuti, na taj egoizam bogatih koji krade najbolje liječnike, inženjere, znanstvenike u čije su školovanje matične države uložile milijarde. Kako to riješiti?
Kad bogate europske države, vratimo se iz Amerike kući, masovno vabe, najpoznatiji primjer, naše liječnike, onda se pozivaju na jedno od temeljnih načela Europske unije - slobodu kretanja ljudi, robe, ideja i kapitala. U redu. Ali tu postoji jedna nelogičnost kad su tržište i slobodne ekonomske migracije u pitanju. Možete reći da je glupa paralela, no ona je na temelju zdravog razuma sasvim na mjestu. To je paralela s nogometom. Zdravko Mamić i Dinamo ulažu puno u igrače, mlade i one koje dovedu. Primjerice, Mamić je iz Brazila doveo klinca, Eduarda da Silvu. Godinama je ulagao u njega, u njegovu siromašnu obitelj u Brazilu, radi se o ogromnim novcima. Kad je bogati Arsenal pokazao interes za njega, Mamić je, kao jedan od najboljih trgovaca u nogometnom biznisu, izvisio cijenu koja se zove – odšteta. Nitko, dakle, nije osporavao ni Duduu, ni Modriću, ni Lovrenu... da “migriraju” u kontekstu principa slobodnog kretanja ljudi, robe, bla, bla, ali onaj GNK Dinamo na čelu sa Zdravkom Mamićem koji je uložio u njihovo “školovanje” ima pravo na odštetu od tih bogatih klubova. Ako pak država, to znači vi i ja, u jednog liječnika uloži milijune dok ne dosegne razinu (sub)specijalista, zašto, ako se to radi na nogometašima, država koja hoće našeg liječnika ne uplati nazad u državni proračun cijenu njegova školovanja i osposobljavanja? To je, zapravo, čista neokolonijalna krađa najskupljeg i najvrednijeg resursa svake države, a to je ljudski (visokoobrazovani i stručni) resurs. Mazanje vrata debelim guskama, dok s druge strane neki specijalist ili specijalistica koji prije isteka roka želi otići iz bolnice u privatnike mora vratiti bolnici, državi, novac koji je u nju uložen!? Logika? Nema je.
Nitko ne osporava bilo kome da ide za boljim životom i da slobodno migrira, ali onda neka prebogata Njemačka ili Austrija plati taj “transfer”, a naša država novac može reinvestirati u poboljšanje našeg zdravstvenog i obrazovnog sustava krcatog dugovima. Logika kapitalizma, tržišta, ili vrijedi za sve ili ni za koga.
Što se problema migracija tiče, moj je prijedlog za uređenje sustava i veću pravednost te ravnomjeran održivi razvoj sljedeći: Karla Marxa na čelo Europske komisije, a Zdravka Mamića za ministra znanosti, obrazovanja i sporta koje treba fuzionirati s Ministarstvom zdravstva.
Šalim se? Ne, samo zamišljam ministra Zdravka Mamića kada mu dođe njemački kolega ministar zdravstva, a on mu rikne: Nećeš, razbojniče! Prvo plati pa vozi!
Uostalom, kad su migracije i globalizam u pitanju, kud ćete većeg vica od toga da Trump gura tradicionalno lijevu agendu, a Soros tradicionalno desnu, Reaganovu.