U ekonomskoj analizi postoji nešto što se može zvati bad economics. Javlja se na tri načina. Prvo, kao nepoznavanje teorije. Drugo, kao nepoznavanje nekih do sada utvrđenih primijenjenih rezultata. Treće, kao nedopustivo pojednostavljenje analize koje izostavlja ono bitno. Bad economics predstavlja lošu analizu, greške u postupku koje nisu namjerne, nego su stvar neznanja i lošeg školovanja, i treba ga razlikovati od takozvane partizanske ekonomike, gdje su greške namjerne i o kojoj će biti riječi kasnije u tekstu.
Ekonomika nije soft science pa korpus ekonomske teorije može neke stvari prilično točno predvidjeti. Primjerice, ograničimo li međunarodnu razmjenu, razina blagostanja svih zemalja zajedno i svake pojedinačno bude manja.
Postoje i neki primijenjeni rezultati za koje još nije pronađena iznimka. Recimo, ako se smanje porezne stope (ili doprinosi), padaju porezni prihodi. Iako teorijski to ne mora biti tako (zbog nečeg što se zove “Lafferova krivulja”), nije pronađen još niti jedan primjer koji bi dao suprotni rezultat.
I konačno, postoje već spomenute greške u razmišljanju i nedopustiva pojednostavljenja. Primjerice: kada se govori o neophodnosti izvoza, zaboravlja se da postoji samo korelacija izvoza i rasta, pri čemu su, međutim, uzročne veze neodređene i to da li izvoz zaista vodi rastu tek treba dokazati i ne može se naprosto pretpostaviti.
Ako se ti i slični ishodi iz navedena tri područja ne poštuju, završi se u bad economics i dobiju se krivi rezultati.
Iz vrlo bogatog repertoara bad economics u Hrvatskoj ovdje ćemo upozoriti tek na četiri primjera koja se u ovom trenutku čine posebno zanimljiva. Govorit ćemo o “Tinbergenovu pravilu”, tržišnom kolanju, izostavljenim oportunitetnim troškovima i globalizaciji.
Porezna reforma o kojoj se toliko govori svela se zapravo na žongliranje poreznim stopama. Predloženo žongliranje stopama je bad economics (možda je good politics, no to je već druga priča). Krši nešto što se zove “Tinbergenovo pravilo” (Jan Tinbergen, nizozemski ekonomist, 1969. podijelio je prvu Nobelovu medalju iz ekonomike s Norvežaninom Ragnarom Frischem). Pravilo kaže da se jedan ekonomski cilj može postići jednom mjerom ekonomske politike. Drugim riječima, jednom mjerom ne mogu se postići dva cilja, odnosno koliko ciljeva toliko mora biti i mjera.
Cilj je PDV-a puniti državnu kasu i svi sudionici to bi trebali raditi na isti način. S prijedlogom niže stope PDV-a za neke ovo se načelo krši. Onaj koji kupuje gaće više puni kasu od onoga koji kupuje pelene. Za to nema razloga ni opravdanja. Smisao PDV-a je da prikupi novac za proračun i PDV to radi jako dobro. Unatoč nekim problemima to radi bolje od svih drugih načina punjenja budžeta. PDV ničem drugom ne služi i ni za što drugo nije pogodan. U žongliranju se PDV usput koristi i s ciljem da bi se pomoglo izabranima - recimo proizvođačima svježih poljoprivrednih proizvoda ili trgovcima pelena - onda će to raditi loše. PDV ne može ostvariti oba cilja, odnosno prikupljati novac za budžet i pomagati odabranima. On nije predviđen za industrijsku politiku. Ako se nekom odabranom doista želi pomoći, onda je za to prema Tinbergenovu pravilu potrebna neka druga mjera, a ne ova. Više stopa PDV-a jest bad economics.
Post scriptum: Hrvatski porezni sistem je primitivan (jednostavan) i, ako se želi modernizirati i dovesti u sklad s razvijenim tržišnim ekonomijama, u njega se mora uvesti više vrsta poreza i porezna pravda (recimo načelo jednake žrtve, što se sada umanjuje jer je relativni doprinos siromašnih bitno veći od onoga bogatijih, koji usto imaju i više koristi od države). Neki vrlo važni porezi nedostaju: porez na ukupno bogatstvo (ne samo nekretnine nego bogatstvo, izdvojiti samo nekretnine opet je loša ekonomska analiza), porez na izvanrednu dobit (koji je postojao u trulom socijalizmu i postoji u razvijenom kapitalizmu i koji ne utječe na razinu poduzetničkih aktivnosti i investicije). Nedostaje i porez na nasljedstvo (koji uvodi nasljedni cenzus, ali i porez na vrijednosti preko toga, koji plaćaju i direktni nasljednici, a koji u velikoj mjeri utječe na ekonomsku pravdu). Nedostaje i porez na rente (recimo turističku ili druge).
Često se u Hrvatskoj piše (i govori) kako treba čuvati radna mjesta u poduzećima u poteškoćama. Cilj politike, kažu, treba biti čuvanje radnih mjesta. To govore političari, ali i komentatori u medijima. To je primjer bad economics i svatko tko sluša savjetnike koji ovo govore sluša loše ekonomske savjetnike. Ne treba čuvati radna mjesta, treba čuvati radnike.
Čuvati radna mjesta koje tržište ne opravdava znači održavati plaću radnika iznad njegove granične proizvodnosti (to jest radnik svojom proizvodnjom ne pokriva troškove svojeg zapošljavanja). Tri su razloga zašto je to bad economics. Prvo, oportunitetni trošak razlikuje se od cijene pa radnik i poslodavac primaju rentu, što je nezarađeni prihod. Drugo, stvaraju se prepreke tržišnom kolanju, odnosno mobilnosti radnika i jedinom razlogu koji opravdava bezimenu i beskoncepcijsku tržišnu razmjenu. Uz čuvanje radnih mjesta tržište ne vodi najboljoj raspodjeli radnika. Tržište može pozitivno djelovati jedino ako omogućava mobilnost radnika i usmjerava ih u poslove gdje su najproduktivniji. Treće, rentu i cijenu namjerno smanjene mobilnosti netko mora platiti. U pravilu to plaća porezni obveznik kojeg se ne pita želi li on to plaćati. Svi stanovnici pak plaćaju gubitak roba i usluga zbog neefikasne raspodjele resursa.
Naravno, radnik nije odgovoran za loše poslovanje menedžera i loše nadgledanje vlasnika. Stoga njemu treba pomoći i zaštititi ga, ali to mora biti pomoć pojedincu koji ima nesreću da radi za lošeg menedžera. Treba ga dostojno osigurati i dati mu uvjete (što nije jednostavno) da nađe novi posao.
Čuvanje radnih mjesta ponekad se zamata u čuvanje raznolikosti proizvodne strukture (uz turizam, recimo, i industrija) i čuvanje ljudskog kapitala (osim konobara i kuhara neka postoje i VSS radnici metalske struke). To su vrijedni ciljevi koji imaju jako puno smisla, ali je način njihova ostvarenja, odnosno plaćanjem renti i uz pomoć bad economics, pogrešan.
Post scriptum: Isti problem nastupa i u slučaju pomoći siromašnima. Kad se siromašnima pomaže administrativno određenim niskim cijenama, recimo kruha ili drva, to je bad economics. Standardna teorija nedvosmisleno kaže da pomoć treba biti ciljana i usmjerena na siromašnog pojedinca, a ne opća, u kojem slučaju koristi i ne-siromašnima.
Bad economics često iz vida ispušta troškove koji se neposredno ne plaćaju ili koji nisu iskazani u novcu. Ako se želi dobra računica, u obzir se moraju uzeti svi, novčani i nenovčani, posredni i neposredni, troškovi. Nedavno je jedna novinarka objavila vrlo interesantnu usporedbu ekonomskih osobina iznajmljivača apartmana i vlasnika malih hotela. Cilj joj je bio usporediti unosnost tih dvaju vidova posla. Pojednostavljeno: tko bolje prolazi, vlasnik apartmana ili hotela i gdje je bolje ulagati. Objašnjavajući poreze, promatrala je kako su postavljeni prometni znakovi koji usmjeruju poduzetnike u odlučivanju u što je bolje ulagati. Treba li graditi apartmane ili jedan mali hotel ili je možda ipak bolje ostaviti se turizma i ulagati u dionice ili obveznice? Za zemlju u kojoj je turizam gotovo monokultura to je važno pitanje. U svojem naumu novinarka je zamalo uspjela.
Troškove je uvjerljivo sve pobrojila, ali za dobro obavljen posao nedostaje joj vrijednost kuće s apartmanima odnosno malog hotela. Nije ukalkulirala veličinu uloženog kapitala niti je uračunala trošak upotrebe kapitala, koji je jednak zbroju cijene kapitala i amortizacije. To je bad economics jer su važne stvari ispuštene, ali mislim da ova pogreška nije samo njezina (uostalom, ona nije ekonomist) nego je, zapravo, ozbiljni problem urednika ekonomskih tekstova (koji je trebao znati, vidjeti i ispraviti). Da bi usporedba naše novinarke bila valjana, vrijednost apartmana trebala je biti jednaka vrijednosti hotela, a tim jednakim vrijednostima trebali su se prilagoditi troškovi. Uz grubu računicu, tako bi se pokazalo da je ulaganje u apartmane bitno unosnije, kako su i postavljeni znakovi hrvatskog turizma. Osim kapitala, problem u usporedbi su i implicitni troškovi, odnosno troškovi koji se ne plaćaju (vlasnik apartmana ne plaća sebi cijenu svojeg kapitala, a ne računa sebi ni prekovremene sate).
Post scriptum: Isto se javlja i u slučaju ljetovanja u vlastitoj kući ili hotelu. Vlasnik vikendice sam sebi ne plaća troškove pa mu se čini da jeftinije ljetuje, ali ne mora biti tako. Isto vrijedi i za OPG-ove. Njihov se rad, a naročito prekovremeni rad (recimo cjelonoćno sjedenje uz kravu koja se teli, one to vole raditi pred zoru), ne uzima u računicu pa se čini da su jeftiniji od farmi koje sve troškove moraju platiti.
Nedavno je jedan komentator (kojeg isto tako rado čitam i često se s njim slažem), pišući o jogurtima i deindustrijalizaciji, velik dio svojeg teksta posvetio flagelaciji globalizacije. Njegov tekst sugerira da je globalizacija velik uzrok većine nevolja koje su nas zadesile. I ne samo to, ona sprečava rast temeljen na supstituciji uvoza, nekada smo sve mogli proizvesti sami, a sada gotovo sve uvozimo. Tekst je napisao novinar i filmski kritičar, pa nema razloga očekivati da zna dovoljno o globalizaciji. Međutim, ovdje zabrinjava ne samo to što komentator misli da može o svemu pisati nego i to s kim se izabrao savjetovati i kako je površno birao suflere. No i opet, još više zabrinjava pitanje što su radili urednici. Zbog bad economics tekst u takvu obliku nisu smjeli pustiti.
Naime, u svojem naivnom napadu na globalizaciju kao izvor svega hrvatskog zla komentator nije vidio mnogo važnih stvari. U globalizaciji nisu svi loše prošli, neke Hrvatskoj slične zemlje lijepo su napredovale i iskoristile svoje prilike. Za hrvatski neuspjeh nije kriva globalizacija, nego naše nesnalaženje i neznanje. Osim toga, na razini svjetske ekonomije globalizacija je odlična stvar, Kina (i njezinih 1,4 milijarde ljudi) raste desetljećima oko 8 posto, a pridružila joj se i Indija (i njezinih 1,2 milijarde ljudi), koja također raste s visokim stopama. Brzo rastu još neke zemlje (uglavnom u Aziji). Doduše, u Kini i Indiji nisu svi jednaki dobitnici, no u tim zemljama, kao i na svjetskoj razini, siromaštvo se bitno smanjilo, toliko da je UN odustao od postavljenih ciljeva smanjenja siromaštva.
Naravno, sve to ne znači da s globalizacijom nema problema. Ima ih mnogo, osobito u vezi s ekonomskim nejednakostima koje rastu, ali uz trickle down proces koristi se neprestano šire (za što, doduše, možda treba puno vremena, radništvo je koristi Prve industrijske revolucije počelo osjećati tek nakon šezdesetak godina).
Takvo površno gledanje na globalizaciju preko kroatocentričnih parcijalnih, a ne općih ravnoteža jest bad economics. Ne može se globalizacija svesti na to kako se u njoj snalazi Hrvatska i provincijski zaključiti da, ako nije dobra za Hrvatsku, nije dobra ni za koga.
Post scriptum: Ideje o asimetričnim koristima globalizacije su prastare. Njihovi korijeni dosežu do početka 19. stoljeća. Za promatrače sada u tome vlada zanimljiva zbrka jer na globalizaciju pušu i lijevi i desni.
Za ova četiri primjera koji upozoravaju na bad economics možemo pretpostaviti da su stvar neznanja ekonomista/autora, a ne posljedica zle namjere. No, kada je riječ o namjernom i neprofesionalnom provođenju ekonomske analize, odnosno o namjernom bad economics, situacija postaje jako opasna. Tu je najčešće riječ o partizanskoj ekonomici (na engleskom to je tzv. partisan economics). Naime Oxford Shorter Dictionary uz značenje koje prevladava kod nas navodi još značenja riječi “partizan”, jedno od kojih bi u nas valjalo afirmirati jer se čine osobito prikladna. Partizanska ekonomika nastaje kada se vatreno, pristrano, nerazumno ili fanatično zagovaraju neke ideje, u našem slučaju ekonomske politike. Alternative (tzv. ekonomistove dvije ruke) zapostavljaju se ili se jedna od mogućnosti iskrivljuje.
Primjer takve pristrane sektaške ekonomike vidimo u prijedlozima porezne reforme koje nudi HUP. U svojoj želji da se poduzetnici što više rasterete HUP predlaže smanjenje poreza koje će umanjiti prihode. HUP ne spominje drugu stranu medalje, odnosno nužno smanjenje kakvoće i količine ponude javnih dobara, što je skrivena posljedica sažimanja državne potrošnje koju ovako partizanski predlažu.
Primjera ovakve partizanske analize moglo bi se naći još, no bad economics kojim se ovdje bavimo zabrinjava iz jednog drugog razloga. Dok se kod partizanske ekonomike svjesno rade greške, u bad economics nije uvijek tako. Naši primjeri bad economics, dva iz poslovanja države i dva iz novinarstva, važni su jer jasno pokazuju zabrinjavajuću i primjetnu prisutnost bad economics u profesijama vrlo važnim za uspješnu državu.
Zadatak je ekonomista u javnoj upravi da provode ekonomsku analizu (a ne da donose sektaške odluke) i da izvodom smjera promjena ili računom, kada je to moguće, ukazuju na ono što dostupne mogućnosti impliciraju. Ekonomisti trebaju dati što bolju podlogu kako bi političari mogli donijeti što kvalitetniju odluku, utemeljenu na good economics. Ako javni činovnici ne znaju ekonomiku, kao u naša dva primjera, onda good economics ne postoji i ne mogu se očekivati dobre i odgovorne odluke političara.
U slučaju medija stvari nisu ništa manje zabrinjavajuće. Ne moraju svi novinari i komentatori biti ekonomski obrazovani, ali moraju se dobro informirati i, što je još važnije, imati urednike koji su u stanju prepoznati bad economics i spriječiti objavljivanje teksta s takvom vrstom pogrešne argumentacije.
Ideje zasnovane na bad economics koje proizvodi uprava i kojima vrve mediji nedvosmisleno pokazuju da nedostaje jedna vrlo važna karika u procesu donošenja dobrih odluka. I u slučaju javne uprave i u slučaju medija nastaju društveni troškovi koji se mogu i moraju izbjeći.
