Prema široj javnosti dostupnim podatcima Republika Hrvatska prostire se na 56.594 km2 kopna i 31.067 km2 obalnog mora, što je ukupno 87.661 km2. Morska obala duga je 1.777 km s još 4.058 km obale na 1.185 hrvatskih otoka, što je ukupno 5.835 km morske obale. Hrvatske kopnene granice duge su 2.375 km, a najdulja je granica s Bosnom i Hercegovinom od 1.011 km. Prema više puta potvrđenim istraživanjima ta je granica uglavnom utvrđena krajem sedamnaestoga i početkom osamnaestoga stoljeća, tijekom ratova i mirovnih sporazuma između Osmanskoga Carstva i Mletačke Republike. Jedan od tih sporazuma uključivao je i želju Dubrovčana da njihova granica s Osmanlijama ostane neprekinuta i da ne graniče s Mlečanima. To je podrazumijevalo i stvaranje kopnenog tampona ili kako se to češće pogrešno naziva “koridora” (a nije jer ništa ne spaja) koji datira od Bečkoga rata i mirovnog sporazuma u Srijemskim Karlovcima iz 1699. godine. Ojačana Mletačka Republika i oslabljeno Osmansko Carstvo pregovarali su o granici oko Kleka ne držeći puno do interesa Dubrovačke Republike i lokalnog stanovništva. Pregovorima, silom, uzurpacijom, korupcijom i na druge načine uspostavljena je granica koja danas presijeca Republiku Hrvatsku i stvara joj prometne, političke i razne druge poteškoće. Bosni i Hercegovini donosi unutarnje prijepore i vanjskopolitičku kompromitaciju, a u dijelu bošnjačke političke elite budi opasne iluzije i nerealne ambicije. Uglavnom, tim mirovnim sporazumom, kao i sljedećim u Požarevcu 1718. godine, Osmansko Carstvo, uz podršku dubrovačke ali i austrijske diplomacije, ovladalo je uskim dijelovima priobalja. S jedne strane Dubrovačke Republike bila je to Sutorina, a s druge Neum odnosno Klek. Razgraničenje je dovršeno 1721. godine, a iznuđeni ustupci Osmanlijama pokazat će se vrlo skupima u budućnosti. Na svim zemljopisnim kartama, od tada pa do najnovijih dana, vidi se da je vrh poluotoka Klek zajedno s Velikim i Malim školjem (Sika i Kamenac) ostao pod mletačkom, odnosno kasnije austrijskom vlašću. Ako i nisu previše marili za teritorij na kopnu, Mlečani su i te kako vodili računa o kontroli mora pa je zaljev Kleka ostao “mare mortuum” i u njega se nije smjelo uplovljavati bez njihova dopuštenja. Nakon propasti Mletačke Republike 1797. godine, Francuzi su 1808. ukinuli Dubrovačku Republiku, kao i granicu kod Kleka i Sutorine, te su 1811., usprkos ne previše glasnim osmanlijskim prosvjedima, preko neumskog teritorija izgradili “Napoleonovu cestu” i povezali osvojeni teritorij. Dolaskom austrijske vlasti granica je vraćena, a nakon “okupacije” BiH 1878. godine (odnosno aneksije 1908.) tretirana je kao administrativna odnosno unutarnja granica austrougarskih zemalja.
Granica je za vrijeme Kraljevine SHS odnosno Jugoslavije ponovno bila izbrisana, Neum se nalazio u Okrugu Mostar, a zatim u Primorskoj Banovini. U kolovozu 1939. uspostavljena je Banovina Hrvatska koja se prostirala na 65.456 četvornih kilometara kopna unutar kojega je bio i teritorij Neuma. Za vrijeme NDH Neum se najprije nalazio u Velikoj župi Dubrava, a od 1944. u Velikoj župi Hum. Nakon Drugoga svjetskoga rata granica u Neumu odnosno na Kleku ponovno je uspostavljena, ovaj put kao republička granica između dvije narodne/socijalističke republike unutar federalne Jugoslavije. Hrvatski su komunisti uspjeli potvrditi pomicanje zapadne i sjeveroistočne hrvatske, ali i jugoslavenske, granice na Istru, Rijeku, kvarnerske otoke, Zadar te Međimurje i Baranju. Istovremeno su prihvatili podjelu hrvatskoga naroda istočnom granicom, davno usječenom osmanskim osvajanjima. Hrvatski su interesi ostvareni samo tamo gdje su bili i jugoslavenski. Nisu se hrvatski komunisti, odnosno komunisti u Hrvatskoj previše protivili ni presijecanju “svoje” federalne jedinice na prostoru Neuma, to se ionako smatralo unutarnjim jugoslavenskim “administrativnim” granicama, koje “spajaju a ne dijele”. Osim toga BiH je zamišljena i formirana kao “i hrvatska” republika. U svakom slučaju nikome nije ni na pamet padao suverenitet, a kamoli samostalnost i neovisnost Hrvatske, to se trenutačno proglašavalo “ustaštvom”.
Avnojska granica između Hrvatske i BiH koja je vrijedila i na dan osamostaljenja RH 25. lipnja 1991. i privremena granica ”identificirana” sporazumom Tuđman – Izetbegović u srpnju 1999. Preuzeto iz knjige ”Prijevara ili zabluda?” autora Stjepana Ćosića, Nike Kapetanića i Nenada Vekarića, Dubrovnik, 2012.
Skica koja pokazuje da se i u slučaju ratifikacije sporazuma Tuđman – Izetbegović iz 1999. tako uspostavljena granica nalazi 480 metara udaljena od Pelješkog mosta. Gradnja mosta ni na koji način nije upitna te svako osporavanje i protivljenje koje dolazi iz BiH predstavlja napad na suverenitet i teritorijalni integritet Republike Hrvatske. Posebno kada imamo na umu da je i ”sporazum” iz 1999. postignut na temelju krivotvorina i prijevarnih radnji pa ga treba smatrati ništavnim
Crnogorski komunisti postupili su drukčije, pa su teritorij Sutorine, koji je nekada također pripadao Osmanlijama, odnosno BiH, pripojili NR Crnoj Gori. Tijekom sljedećih desetljeća o “unutarnjim” granicama, onim između socijalističkih republika, uglavnom se nije razgovaralo niti su smatrane bitnima. Gledano iz tadašnje perspektive, sve je to bilo jugoslavensko, pa i more, obala i otoci. Tek tijekom Hrvatskoga proljeća, krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, čuo se poneki komentar o granici i Neumu, u kontekstu ustavnih promjena i jačanja republičke “državnosti”.
Najglasniji jedini artikulirani upit vezan za presijecanje Hrvatske u Neumu postavio je Petar Šegedin u knjizi “Svi smo odgovorni?” – koju je 1971. izdala Matica hrvatska u Zagrebu. Odgovor je stigao u obliku društvenoga izopćenja i etikete nacionalista i “maspokovca”. Nasilnim gušenjem Proljeća, uhićenjem, marginalizacijom i raznim oblicima šikaniranja njegovih sudionika utihnula je i svaka rasprava oko hrvatskih interesa, granica, pa i Neuma. Smisao i logika presijecanja Hrvatskoga teritorija ionako su bili u simboličnom, ali i fizičkom sprječavanju jačanja hrvatske samosvijesti i eventualnim, duboko potisnutim i strogo kažnjivim, ambicijama za jačanje suvereniteta ili osamostaljenje. Neum, kao i Hrvati u BiH u cjelini, trebao je poslužiti kao argument protiv eventualnog hrvatskog “separatizma”.
U takvom političkom i društvenom ozračju vođen je 1974. godine postupak omeđivanja katastarskih općina. Izvjesni Radovan Vuletić iz Geodetskog zavoda u Sarajevu krivotvorio je “zapisnik” odnosno “sporazum” između katastarske općine Neum i katastarske općine Pelješac – koja nikada nije postojala. Vuletić je bez znanja i dopuštenja bilo koga iz SR Hrvatske, temeljem krivotvorenog “Zapisnika o razgraničenju k.o.Neum”, upisao (ili naložio upisivanje) dijela teritorija SR Republike Hrvatske u k.o. Neum odnosno u katastar SR BiH. Radi se o Ponti Kleka, Velikom školju i Malom školju. Naravno, u isto vrijeme taj je teritorij u obliku katastarskih čestica uredno upisan u k.o. Duba Stonska u SR Hrvatskoj. Dva školja bila su u vlasništvu hrvatske obitelji Gučić sve dok 1948. nisu nacionalizirana i upisana kao vlasništvo NR Hrvatske. Uglavnom, Radovan Vuletić je sam ili po nečijem nalogu krivotvorio dokumente i dao sebi za pravo ucrtavati odnosno mijenjati republičku (kasnije državnu) granicu. Naravno da se ta granica ne mijenja u općinskim katastrima, nego se eventualno mijenja odlukama Sabora odnosno Skupštine, što se nikada nije dogodilo. Nitko u SR Hrvatskoj nije znao za krivotvorine i “promjene”. Hrvatske vlasti i dalje su gospodarile vrhom Kleka i školjima i držali ih svojima, ucrtavali su ih u sve karte i publikacije, pa i one vojne. Tako je bilo sve do 30. srpnja 1999. godine kada su predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović potpisali sporazum o granici. Prethodio mu je rad državnih povjerenstava koja su imala zadaću “identificirati granicu” – ne uspostaviti novu, nego identificirati postojeću granicu. Umjesto identificirane postojeće granice Hidrografski institut iz Splita, na “prijedlog iz Ureda Predsjednika”, predložio je praktično “novu” granicu na kopnu i na moru. Ta je granica bila u skladu s krivotvorinama i zamislima spomenutog Radovana Vuletića, odnosno željama i ambicijama bosanskohercegovačke strane. Kada je objavljena karta razgraničenja, došlo je do negodovanja i prosvjeda hrvatskih ljudi u tom dijelu Dalmacije koji su odmah znali da su oštećeni i da “tu nešto nije u redu”. Što točno nije u redu i što se stvarno događalo s granicom između Hrvatske i BiH, istražili su i u obliku dva izdanja knjige objavili Stjepan Ćosić, Nenad Vekarić i Niko Kapetanić. Njihov studiozan rad pokazuje kako se znanstveno i pošteno pristupa problemu (granice), ali i kako se s druge strane, od najodgovornijih državnih službenika, neodgovorno i bahato raspolaže teritorijem Republike Hrvatske.
Danas kada iz Bosne i Hercegovine dolaze doista neprihvatljive i neutemeljene optužbe, kritike, pa i prijetnje Republici Hrvatskoj vezano za izgradnju Pelješkoga mosta i međudržavnu granicu potrebno je javnosti objasniti o čemu se tu radi. No, prije svega važno je naglasiti kako se most gradi na (čak i po sporazumu) nespornom teritoriju Republike Hrvatske te je svaki napad na njegovu gradnju zapravo napad na njezin suverenitet. Spomenuta knjiga Ćosića, Vekarića i Kapetanića “Prijevara ili zabluda?” odgovara već samim naslovom, ali i tekstom, dokumentima, kartama, svjedočenjima, analizama i zaključcima. Ono što u knjizi nije rečeno, a nije moglo ni biti rečeno, jer to ne spada u djelokrug znanstvenog rada, odnosi se na pitanje tko je to i zašto iz Ureda Predsjednika “dirigirao” granicu djelatnicima Hidrografskoga instituta iz Splita? Tko je od njih i zašto, bespogovorno i neodgovorno, takvo nešto prihvatio? Radi li se tu o nesposobnim ili o korumpiranim osobama? Odgovore na ta pitanja trebaju dati nadležne institucije zadužene za zaštitu Ustava Republike Hrvatske koji u članku 8. kaže da se granice mogu mijenjati “samo odlukom Hrvatskoga sabora”. Pri tome trebaju imati na umu i članak 340. Kaznenoga zakona koji svakoga “tko uporabom sile ili prijetnjom uporabe sile ili na drugi protupravan način ugrozi teritorijalnu cjelovitost ili ustavno ustrojstvo Republike Hrvatske” smatra veleizdajnikom i kažnjava kaznom zatvora u trajanju od najmanje pet godina. Tek za usporedbu i podsjećanje na neka davna vremena, osvrnimo se na praksu Mletačke Republike, koja je prije tri stoljeća otkrila da je njezin mjernik za nagradu odmjerio Turcima veći teritorij od ugovorenoga. Zlato kojim je podmićen, i koje su kod njega pronašli, rastalili su i izlili mu ga u usta.
