ŠTO OČEKUJEMO OD 2019.

ZA GLOBUS PIŠE SLAVEN DOBROVIĆ Nema dvojbe, s Mađarima je nešto dogovoreno

    AUTOR:
    • Slaven Dobrović

  • OBJAVLJENO:
  • 05.01.2019. u 15:50

Zagreb, 220516. Park Maksimir.
U povodu Medjunarodnog dana bioraznolikosti i Dana zastite prirode u RH casopis National Geographic Hrvatska organiziro je edukativno zabavni program. U organizaciji su sudjelovali: Minstarstvo zastite okolisa, JU Maksimir i Hrvatska agencija za okolis.
Na fotografiji: ministar Slaven Dobrovic
Foto: Srdjan Vrancic / CROPIX
Srđan Vrančić / Hanza Media

Slaven Dobrović

Nakon pola mandata ove Vlade na pragu smo 2019. za koju premijer tvrdi kako će biti godina investicija. Iako se sektori energetike i zaštite okoliša pritom izravno ne spominju, za očekivati je da se i na njih ozbiljno računa. Ako bismo procjenjivali izvjesnost investicija u tim sektorima za godinu pred nama, do sada viđeno ne ulijeva optimizam. Pogledamo li samo na projekt LNG-a ili terminala za prihvat ukapljenog prirodnog plina, vidimo da stvari nisu sjajne te je sve teže očekivati povoljan razvoj događaja. Naime, od vrlo perspektivnog projekta velikim razvojnim potencijalom za koji je prije dvije godine iz EU izvora osigurano preko sto milijuna eura došli smo u vrlo nezavidnu situaciju potpunog izostanka međunarodnog interesa za zakup kapaciteta. To jest strateški projekt od zajedničkog EU interesa, ali to ne znači da nije trebalo organizirati svojevrsni roadshow po zemljama poznate uspravnice Jadran Baltik i animirati ponekog igrača na tržištu plina za zakup kapaciteta. Da, tiče se to primarno uprave tvrtke LNG Hrvatska, ali i naše gospodarske diplomacije, nekoliko ministara i konačno, samog premijera. Ovakav rezultat drugog kruga postupka ugovaranja obvezujućeg zakupa kapaciteta terminala (Open Season postupak) ne ide nam na ruku te je očito da je komercijalna komponenta projekta dovedena u pitanje. Mi se kao domaćini izlažemo riziku i pitanje u kojoj mjeri je hrvatska strana sposobna obuzdati ovom situacijom ohrabrene naše sjeverne susjede. Kada se Mađarska, koja bi zbog geografskog položaja trebala biti itekako zainteresirana, ne javlja na više puta ponovljeni javni poziv, jasno je da se planski koristi situacija te svjesno slabi naša, a ujedno jača njihova pozicija. Stoga je veliko pitanje koliko kvalitetno će se obaviti eventualni pregovori oko ulaska Mađarske kao partnera u projekt, posebno nakon iskustva s INA-om. Pored toga, sada naprasno, iznuđeno uključivanje HEP-a da kao sigurni, obvezujući potrošač pomogne u kakvom takvom zatvaranju financijske računice projekta moglo bi imati značajne efekte na njegovo poslovanje što se onda lako prelije na sve građane. To nažalost generira golemi komercijalni rizik za Hrvatsku jer kako sada stvari stoje, kroz nacionalnu energetsku tvrtku HEP namjerava se jamčiti nastavak realizacije projekta pokrivajući izostanak međunarodnog angažmana kapaciteta na Krku.

Što se pak može očekivati u pogledu naše najveće energetske kompanije INA-e, čiji je povratak u hrvatske ruke najavljen od Vlade prije pune dvije godine? Rasprava oko modela reotkupa dionica INA-e, povezivanje s inicijalnom ponudom obveznica HEP-a pa izbor investicijskog savjetnika tek u travnju 2017. glavne su aktivnosti kroz dvije godine koje stvaraju dojam kako prave žurbe niti strategijske fokusiranosti nema. No, tek nedavno zaredale su značajne vijesti – prvo odustajanje MOL-a od tužbe na sudu u Washingtonu, pa onda jednoglasno prihvaćanje poslovnog plana INA-e u kojem se sve jasnije najavljuje zatvaranje rafinerijskog poslovanja Rafinerije Sisak. Nema dvojbe, nešto je dogovoreno, a hrvatska javnost će tek saznati što dogovor uključuje. Bilo bi sjajno da dogovor, koji je uvijek bolji od nesporazuma i svađe, bude podjednako dobar za obje strane, što bi s hrvatske strane moralo značiti prestanak pada tržišnog udjela INA-e (barem u Hrvatskoj), te nužna ulaganja u obje rafinerije sukladno potrebama tržišta. Proizvodnja biogoriva, veliki broj uključenih kooperanata mogao bi biti dio rješenja za Sisak, strateški izvrsno smješteno rafinerijsko postrojenje.

No, što će u stvari značiti transformacija poslovanja u Sisku u okviru prijeko potrebne modernizacije rafinerijskog poslovanja, kako kaže resorni ministar, tek je za vidjeti. Dosadašnje iskustvo i ovdje, posebno kad su uključeni složeni odnosi s jakim međunarodnim partnerom ne upućuje na dobre prognoze pa je prije za očekivati da će proces gašenja postojećih rafinerijskih djelatnosti biti puno brži od stvaranja novih.

Kakva su predviđanja za gospodarenje otpadom, još jedan sektor u kojem je nužna značajna tranzicija prema rješenjima primjerenima novom dobu 21. stoljeća?

To bi značilo hitno napuštanje prakse miješanja svega i svačega u smeće koje onda na odlagalištima godinama trpimo i skupo saniramo. Racionalan sustav odvojenog prikupljanja s neizostavnim sortirnicama, kompostištima i centrima za ponovnu uporabu. Sve to je opravdano financirati EU sredstvima Operativnog programa konkurentnost i kohezija za razdoblje 2014.-2020., no, u godinu dana i osam mjeseci imali smo tek iskazivanje interesa za nabavku spremnika koji se žele nabavljati centralno, objedinjenim postupkom kroz Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Kao da se ne zna da se tako vrlo efikasno isključuju domaći proizvođači te u stvari snaže poslovne prilike velikih. A sortirnice, bez kojih ove posude ne služe ničemu? O njima za sad tek najave obvezne ekonomske opravdanosti pa se tako spominje minimalni kapacitet od šest ili osam tisuća tona godišnje. Kao da smo gusto naseljena zemlja i kao da se ovaj princip ekonomske izvodljivosti dokazao na primjeru pogubnih centara za gospodarenje otpadom Marišćina ili Kaštijuna. Stoga su prognoze da će Hrvatska nastaviti sve jače zaostajati za naprednim zemljama u okruženju i to bez obzira što su na raspolaganju ozbiljni novci i što investicije u ovu ekološku infrastrukturu samo zalutali mogu dovoditi u pitanje. Penali zbog neispunjavanja preuzetih obveza će se sve češće i sve opravdanije spominjati.

Nadu u poboljšanje sustava ne ulijeva ni naprasna i nikakvom analizom utemeljena odluka o vraćanju ambalaže za mliječne proizvode u državni sustav depozita. Iako bi ministar morao biti upoznat s pojedinim slabostima postojećeg sustava povratne naknade i nasušne potrebe da se isti reformira s ciljem povećanja efikasnosti prikupljanja i smanjenja popratnih troškova, donosi se odluka za čije provođenje nitko od sudionika nije spreman, niti mu je to bilo najavljeno. Jedino što postoji je prevladavajuće javno prihvaćanje takve ideje, makar to nije niti može biti potkrijepljeno podacima, analizama i projekcijama. Dakle „PR“ pristup je dominantan, pristup koji u uvjetima kada mediji sve češće imaju ulogu propagande, odnosno nasilnog, neargumentiranog i na koncu neistinitog prikazivanja činjenica, uspijeva nadjačati racionalan analitičan pristup s vizijom dugotrajnog strateškog poboljšanja sustava. Očito se računa da se više godina stvarani kapital javnog simpatiziranja našeg depozitnog ambalažnog sustava - koji je eto ne samo očistio naše ulice i livade nego i pomogao u rješavanju socijalnih problema – može nadvladati bilo kakvo nametanje argumenata i rasprava u javnosti. Na koncu, javna pobjeda je zajamčena, a za cijenu i kaotičnost manje je važno.

Ovaj „PR“ pristup opće je prisutan; sjetimo se samo famoznog ljetnog Zaključka Vlade Republike Hrvatske o smanjenju broja agencija, zavoda i drugih pravnih osoba s javnim ovlastima. Kako javnosti bolje demonstrirati istinsko opredjeljenje za reforme u državnoj upravi nego ukinuti što veći broj agencija koje se ionako dominanto shvaćaju kao mjesta uhljebljivanja. Definitivno to i jest dio onoga što se naziva racionalizacijom državnog aparata, ali problem je izostanak važnog koraka – najobičnije analize koja bi po prethodno utvrđenoj metodologiji dala ocjenu opravdanosti takve odluke za svaku pojedinu instituciju. Sasvim je za očekivati, na ovoj listi institucija iz kolovoza većina je onih za koje bi analiza, da je provedena dokazala opravdanost ovakve odluke. No što je s onima čije ukidanje nije opravdano, čije ukidanje će stvoriti više troškova, nepotrebnog posla i na koncu unazaditi sustav koji je u njihovoj domeni? Postavljati takva pitanja, jednako je kao vikati u vjetar, nema koristi jer javni je diskurs, zahvaljujući vještoj medijskoj obradi ionako ograničen na raspravu po jednoj jedinoj varijabli – brojnost agencija. Svaka dalja diskusija je suvišna, a što će biti posljedice odluke proživjet će se pojedinačno za svaki slučaj.

Drugi zanimljiv primjer agencije čija pravna osobnost ovim Zaključkom Vlade nestaje je Hrvatska agencija za okoliš i prirodu. U civiliziranom svijetu se značaj ovih agencija povećava jer se njihov rad temelji na stručno-znanstvenoj podlozi koja nastaje u sve složenijem sustavu praćenja raznih čimbenika u okolišu i prirodi. Ovdje se bez znanosti naprosto ne može pa je među zaposlenima broj doktora i magistara znanosti visok, a međunarodna suradnja na znanstvenim projektima i razmjena saznanja na konferencijama je uobičajena. Zašto u Vladi Republike Hrvatske takva informacija nije mogla izazvati odustajanje od očite greške, nejasno je. Moguće je da se na ovaj način stavljanjem ovog stručnog tijela u hijerarhijski ustroj ministarstva olakšava utjecaj na proces donošenja nekih stručnih dokumenata koji su obvezni u upravnim postupcima, kao što je Ocjena prihvatljivosti na ekološku mrežu. Jer poznato je da su poneki investitori bili vrlo nezadovoljni s nalazom pojedinih Ocjena pa će sada ovako narušena stručna neovisnost jamčiti manje briga glasnim investitorima željnih brzoj gradnji i još bržoj zaradi u zaštićenim područjima. Kako će pritom proći naša još uvijek lijepa i na mnogim mjestima očuvana priroda, vidjet ćemo.

Sve u svemu, izgledi za 2019. unatoč najavama Presjednika Vlade nisu sjajni. No, ne radi se o investicijama nego o pristupu vođenju države. Hoće li strategija, planiranje i realizacija jednom u cjelini biti moto vođenja države, bez ometanja fragmentiranim političkim interesima i još gore, partikularnim poslovnim silnicama?

Globus

Izdvajamo

Iz drugih medija