Prošli je tjedan u Francuskoj odjeknula iznenadna ostavka ministra okoliša Nicolasa Hulota, dobro poznatog političara, a uz to i velikog pobornika temeljite promjene odnosa prema okolišu.
Kako to da zemlja u kojoj je prije manje od tri godine potpisan Pariški sporazum i koja ima vjerojatno najvažniju ulogu u očuvanju ovog važnog međunarodnog dogovora, posebno nakon promjene američke politike i povlačenja iz sporazuma, ima takvu krizu upravljanja u sektoru zaštite okoliša? Čini se da je sada već bivši ministar do ove odluke došao nakon kontinuiranog neuvažavanja, pa i izostanka potpore predsjednika Macrona. A izostanak potpore i iskrene angažiranosti državnog vrha znači nedonošenje mnogih odluka te odgađanje aktivnosti u brojnim resorima koje bi za cilj imale smanjenje emisija stakleničkih plinova te drugih zagađivala, a i mnogo toga drugoga. Drugim riječima, umjesto proaktivnog pristupa, ostanak na deklarativnoj razini, što za zemlju koja pretendira biti europski lider u zaštiti okoliša sasvim sigurno nije prihvatljivo. Naravno da i ova manje konkretna politika zaštite okoliša može u javnosti stvarati dobar dojam. Tome, uostalom, odgovara i službeni Vladin stav, što se vidi po izjavi glasnogovornika u kojoj se izražava žaljenje što je do ostavke došlo te čuđenje jer je ministar u prvoj godini polučio puno uspjeha u svom resoru. No, očito je da se radi o PR-ovski dobro prezentiranim manjim potezima bez puno pravog sadržaja i daleko od onoga što bi danas, zbog vrlo ozbiljnog stanja okoliša trebalo poduzimati. Dodatni uteg potrebnoj aktivnosti u zaštiti okoliša vrlo je često i djelovanje raznih lobističkih skupina, što je ministra iz naše priče također nemalo iznenadilo. Možda je i sam povod ostavci bila najava smanjenja restrikcija kod zabrane lova, što je ustupak koji su lovačke udruge nedavno uspjele izboriti. Naravno da je otkriće moći raznih lobista posebno frustrirajuće, jer kako razumjeti da organizirana skupina lobista koja štiti isključivo svoj, fokusirani, partikularni interes, i bez pokušaja da sagleda širu sliku, cjelinu, uspijeva kod države isposlovati zadržavanje starih, davno stečenih privilegija ili pak stvaranje novih. A sve zbog glasova, novca ili kakva utjecaja. Ne mislim pritom da lobiranje nije legitimna aktivnost, nego da političari moraju itekako ocijeniti opravdanost te kakve bi posljedice na neku širu ravnotežu moglo imati udovoljavanje zahtjevima lobista, kojoj god sferi društva oni pripadali.
Otud, dakle, nakupljena frustracija i nezadovoljstvo francuskog ministra, koji je za razliku od mnogih drugih političara svjestan ozbiljnosti trenutka i potrebe da se s PR razine krene u odvažno poduzimanje koraka za podizanje stupnja održivosti društava. Jer, kako drugačije riješiti globalni problem nezaustavljivog rasta koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi i posljedičnih klimatskih promjena, kako se pozabaviti sa strahovitim gubitkom bioraznovrsnosti, što načiniti s novootkrivenim i u okolišu sveprisutnim zagađivalima, zatim makro, mikro i nano česticama plastike o čemu tek naslućujemo dimenzije katastrofe. Ružičaste medijske naočale za ljepši pogled na svijet, naravno, te probleme ne otkrivaju, ali znanstveni uvidi dovoljno su jasni i čvrsti da se može i mora stvoriti politički stav i odlučnost za promjene koje bi u nekoliko dekada zaustavile procese devastacije ekosustava i degradacije okoliša. Tu pak na scenu mora stupiti odgovornost, moralnost i etičnost, a oslanjanje na pojednostavljenja, uskogrudnost, zanemarivanja i neistine potpuno izostati.
Stoga, makar će mnogi s nerazumijevanjem gledati na ostavku g. Hulota na mjesto ministra okoliša, smatram da je taj čin vrijedan pažnje koji će možda lančano motivirati mnoge na mobilizaciju ili barem odbacivanje malodušnosti i rezerviranosti.
A Hrvatska? U Hrvatskoj nema velikih reakcija, uostalom zaštita okoliša i briga za održivi razvoj koriste se isključivo na deklarativnoj razini. U praksi kao da je gotovo nepoznata aktivnost.
Očito da je i drugima nevidljiva aktivnost Hrvatske po tom pitanju pa je tako za vrijeme posjeta norveške premijerke Erne Solberg Zagrebu početkom srpnja ove godine Andrej Plenković primio na dar loptu s ucrtanim znakovima održivog razvoja. Lopta je u te dane bila snažnog simboličkog značaja, jer je u tijeku bilo Svjetsko nogometno prvenstvo u kojem je Hrvatska već pokazala dobru igru i ambiciju da dospije što dalje u završnicu prvenstva. Njezina poruka bila je jasna – budite ambiciozni i u održivom razvoju kao u nogometu.
Htjela je premijerka Norveške Solberg na fin i nenametljiv način izravno premijeru najmlađe članice Europske unije, koju uz to još uvijek krasi prilično čist okoliš i bogata bioraznolikost, skrenuti pozornost na 17 ciljeva održivog razvoja koji su usvojeni na konferenciji Ujedinjenih naroda o održivom razvoju održanoj u New Yorku 25. rujna 2015., te su poznati kao Program globalnog razvoja do 2030. Sam koncept održivog razvoja podrazumijeva postizanje ravnoteže između gospodarskih, socijalnih i okolišnih zahtjeva, kako bi se osigurao zahtjev održivosti koji se navodi kao “zadovoljavanje potreba sadašnje generacije, bez ugrožavanja mogućnosti budućih generacija da zadovolje svoje potrebe”. Ovi ciljevi obuhvaćaju važna društvena pitanja kao što su borba protiv siromaštva, zaustavljanje gladi, unapređenje sustava zdravstva za sve, kvalitetno obrazovanje za sve i jednakost spolova. Međutim, među ciljevima su i brojna okolišna i ekonomska pitanja kao dostupnost čiste vode i obnovljive, pouzdane i pristupačne energije svima, promocija trajnog, uključujućeg i održivog gospodarstva, osiguranje pravednih i dostojanstvenih radnih mjesta, izgradnja pouzdane infrastrukture, promocija uključujuće i održive industrijalizacije te poticanje inovativnosti. Među ciljevima održivog razvitka čiji simboli su bili ucrtani na lopti, koju je razigrano primio hrvatski premijer, isto su tako i poništenje nejednakosti među državama, uspostava održivih matrica potrošnje i proizvodnje, hitne aktivnosti zaustavljanju klimatskih promjena, očuvanje i održivo korištenje oceana, mora te morskih resursa, te zaštita i održivo korištenje zemaljskih ekosustava, održivo upravljanje šumama, borba protiv dezertifikacije i očuvanje bioraznovrsnosti. Sve to u simbolima stoji na lopti koju je premijer Plenković veselo prihvatio, no je li prvi čovjek hrvatske politike uopće razumio ovu važnu sugestiju?
Ima li Hrvatska šanse za skoro lansiranje koncepta održivosti kao modela razvoja? Koncepta koji se u EU provodi kroz Strategiju Europa 2020, ili Europsku strategiju za pametan, održiv i uključiv rast. To se, među ostalim, tiče i niskougljičnog razvoja energetike, ekoloških rješenja u transportu, održive ekološke poljoprivrede, recikliranja, a ne paljenja otpadnih reciklabilnih tvari. Razloga za optimizam u stvari je malo jer se niskougljična strategija RH danas više i ne spominje, jer se prijedlozi za bržu i jednostavniju ugradnju mikrosolara u elektroenergetsku mrežu olako odbijaju, jer se ne gradi mreža reciklažnih centara za konverziju otpadnih tvari u sirovine, nego se, naprotiv, sve više gura spaljivanje gorivog otpada kao tobožnje rješenje kružne ekonomije. Pogledaju li se hrvatski podaci, kao da smo skloni poigrati se sa statistikom pa tako nakon korekcije udjela pojedinih energenata skokovito doći na 27 posto, što je izvrsno peto mjesto u EU. Fascinantno je da smo jedina zemlja koja je svojedobno za cilj postavila 20 posto obnovljive energije, makar je, po službenim podacima, još 2004. tu brojku premašila. Tko si za cilj postavlja nešto što je već postigao? Nije li to apsolutan nedostatak ambicije, i to kod onih koji bi morali gurati naprijed, zračiti optimizmom i poticati ulaganja? Pitanja održivog razvoja uključuju još mnogo toga u čemu ne stojimo ništa bolje, pa tako i nacionalna ulaganja u znanost i istraživanje. U Hrvatskoj su ova ulaganja kontinuirano nisko, ispod jedan posto BDP-a, što je više od dva puta niže od europskog prosjeka, a europski cilj je tri posto.
I što je zaključak, nije li naša politika zaštite okoliša i održivog razvitka neambiciozna i manjkava? U stvari, čak je i s kozmetičkog pristupa loša. Ujedno smo i pod utjecajem raznih lobista bez ikakve kritičnosti, pa će tako ministar izjavljivati da hrvatsko kružno gospodarstvo gradi na spalionicama goriva iz otpada. Čini se da ova Vlada nema cjelovitu sliku što od Hrvatske hoćemo i možemo, a kamoli kako ćemo tamo doći.
I predsjednica Republike Hrvatske na Samitu UN-a o održivom razvoju nakon 2015. među ostalim izjavila je: “Sedamnaest ciljeva održivog razvoja nisu tek još jedno poglavlje u birokratskoj proceduri Ujedinjenih naroda... Ovo je plan, program našeg razvoja idućih 15 godina i razdoblja nakon toga, to je okvir i sredstvo za našu bolju budućnost. Preobraziti naš svijet – to nije fraza, to je obveza svih nas.” Pita li se itko što je od toga i koliko učinjeno.
A naš premijer, koji se spretno poigrao loptom s ciljevima održivog razvoja zavrtjevši je na prstu? Na koncu mu je lopta ispala i završila bliskom suradniku na glavi. Ako se Vlada i premijer nastave igrati temama održivog razvoja, pitam se kome će se to obiti o glavu.