KOMENTAR GLAVNOG UREDNIKA GLOBUSA

Zašto pobjednik Plenković ne može pobijediti HDZ

Zagreb, 150917. Markov trg.
Sabor.
Sjednica Hrvatskog sabora koja pocinje aktualnim prijepodnevom.
Na fotografiji: Andrej Plenkovic, Predsjednik Vlade Republike Hrvatske.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX (Ilustracija; fotografija je snimljena u rujnu 2017.)

Andrej Plenković u Saboru

Kandidat za predsjednika HDZ-a počinjao je i završavao svaki predizborni govor riječima: "Moramo promijeniti HDZ da bismo promijenili Hrvatsku!"Ali nije ga promijenio

Moramo promijeniti HDZ da bismo promijenili Hrvatsku! Te su riječi bile početak i kraj svakog predizbornog motivacijskog govora kandidata za predsjednika HDZ-a i kandidata za hrvatskog premijera. Andrej Plenković je s tim sloganom dobio i jedne i druge izbore, i to lakše nego što je itko očekivao. Vladu je najprije sastavio pa rastavio (od Mosta) i ponovno sastavio. Ali Hrvatsku promijenio nije.

Krenulo je više nego dobro. Turistička sezona bila je rekordna. Kamatne stope izrazito su niske pa se reprogramiraju krediti i smanjuju rate. Ekonomski pokazatelji su odlični, s pravom nas uvjerava ministar financija Zdravko Marić. U trećem tromjesečju 2017. BDP je rastao nezabilježenih 3,5 posto, i to dvanaesti kvartal zaredom. Budžetski deficit se smanjuje, a za fiskalnu konsolidaciju stižu pohvale iz Europe.

Kako se sada procjenjuje, Plenkovićeva Vlada preživjet će i slučaj Agrokor premda su se na početku kraha najvećeg hrvatskog koncerna nad cijelom zemljom nadvijali tmurni i kataklizmični oblaci. Premijeru i njegovoj Vladi ne može nitko ništa a on “može sve”. Dramatični raskid koalicije s Mostom i izbacivanje njihovih ministara iz Vlade iskoristio je za bildanje vlastitog imidža. Dotada “neodlučni briselski štreber i šminker” pokazao je da može odigrati i ulogu nepredvidljivog političkog štemera.

Ipak, Plenković ne kormilari, nego bez prestanka pedalira i tako održava ravnotežu. Kočenje je samo siguran početak pada. Zaustavljanje znači siguran pad. Zato se ne posvećuje problemima koje ne može brzo riješiti, ma kako oni teški, gorući i prijeteći bili.

Lakše je najaviti otkup Ine od MOL-a nego dohvatiti se zdravstva koje desetljećima kolabira pred očima liječnika koji ga vode. Nije tu problem samo dr. Milan Kujundžić nego i sve njegove kolege koji su bijele kute i operacijske sale zamjenjivali ministarskim foteljama. Zapravo, problem nije u ministrima, jer sustav treba mijenjati iz temelja i postaviti ga na ekonomski održive noge. A za to treba politička volja i politička hrabrost. Kako pacijentima biračima reći da nema novca za sve bolesne? Kujundžić je to i rekao, istina nespretno i grubo, pa je dočekan sa zgražanjem. Plenković je oprezan i bira riječi. Njemu se to ne može dogoditi.

Ni mirovinska reforma nije popularna tema u Banskim dvorima. Zna se da je postojeći sustav neodrživ ako je sve više onih koji ne rade nego onih koji za njih rade. Tektonski problem. Zato je bolje sagnuti glavu, pokriti se po ušima i čekati bolja vremena. Tako ova Vlada vlada.

Prevelik broj ljudi koji rade u državnoj upravi, još veći broj onih koji samo idu na posao, a ne da bi tamo i nešto radili, značajan broj onih koji možda i pomažu time što ništa ne rade jer bi bilo gore da rade jer ništa ne znaju, politički uhljebi koji opstaju i kada im politički mentori siđu sa scene... Treba li još nabrajati?

Čak je i Tomislav Karamarko svojevremeno više govorio o bolnim ali nužnim rezovima. Ako se Vlada u svojoj drugoj godini mandata ne dohvati strukturnih reformi, u trećoj sigurno neće. Već će se osjećati miris krvi koji donose novi izbori. Zato predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i dobiva aplauze kad kritizira Plenkovićevu Vladu. U anketama podupire je 51 posto birača. Vratila je sve što je bila izgubila. “Predugo stojimo”, kaže predsjednica.

I doista. Šokantno zvuči podatak da je industrijska proizvodnja u Hrvatskoj od 2010. porasla za samo 2,8 posto. Istovremeno, u Sloveniji je rast bio 28 posto, a u Rumunjskoj čak 45 posto. Ekonomski rast kojim se Plenković busa u prsa ovisi prvenstveno o rastu potrošnje i o turističkoj sezoni. “Ne samo da smo osuđeni na jednu granu kod rasta BDP-a nego je sve više izražen utjecaj samo jednog kvartala, odnosno tri ljetna mjeseca”, kaže profesor Željko Lovrinčević.

Osim Pelješkog mosta, nema velikih investicija. Čak ni iz tih čarobnih i naoko nepresušnih europskih fondova ne uspijevamo izvući novac koji nas tamo čeka. Opet više novca uplaćujemo u EU nego što iz nje povlačimo. U 2017. dobili smo gotovo dvije milijarde kuna manje nego što se očekivalo. Kažu, loše su planirali.

Dakle, reforme gospodarstva nema, a ako je i ima u natruhama, sve je to presporo. To je zapazio i britanski The Economist u svojoj godišnjoj publikaciji “World in 2018”, ali pogrešno je zaključio da bi se premijer Andrej Plenković mogao odlučiti za prijevremene izbore. Logika je jasna: budući da HDZ ima vrlo tanku većinu u parlamentu, a ipak stabilan i snažan rejting, što može biti pametnije nego da vladajući presijeku i na novim izborima ojačaju svoj položaj.

Tako je možda u Engleskoj, ali ne i u Hrvatskoj. Novi izbori ne bi dramatično promijenili odnos snaga u Saboru. Zbog par nesigurnih novih ruku ne isplati se izazivati vraga. HDZ-ovi partneri u Vladi nakon svega nemaju više kamo pobjeći. Nemaju ni kome prebjeći jer dvije najjače oporbene stranke, SDP i Most, tavore na rekordno niskom rejtingu.

Novi izbori značili bi i novo miješanje karata u HDZ-u. A to je ono čega se Andrej Plenković najviše pribojava. Zato još nije išao na nove unutarstranačke izbore. Novi izbori su novi početak i prilika za sve one koji se ne vide u Plenkovićevu centrističkom HDZ-u. HDZ je ostao onaj stari kakav je i bio kada su iz pukog očaja u vrh stranke instalirali ekipu iz Bruxellesa. A u tom timu više nije ni Davor Stier.

Andrej Plenković pobjeđuje na izborima, ali nije pobijedio HDZ. Nije ga ni promijenio. I zato što nije promijenio HDZ nije promijenio ni Hrvatsku. Time nije ispunio svoje najvažnije predizborno obećanje.

A kad se tako snažna glasna obećanja ne ispune, nema se čime ni mahati pred biračima. Zato još nije vrijeme za izbore jer na njima se uvijek može uludo poginuti.

Bolje je pedalirati dalje.

Izdvajamo

Iz drugih medija