Rođen sam u Zagrebu 1958., u građanskoj obitelji više srednje klase. Rastao sam u doba kad je ekonomski i društveni napredak bio očigledan – BDP je u šezdesetima rastao po prosječnoj stopi od 9 posto godišnje, poslije se usporavao.
Ali pamtim i da je stric završio u zatvoru, da nam je prvih dana 1972. milicija ušla u stan u četiri ujutro, izvršila pretres, jer mi je otac bio povezan s hrvatskim proljećarima. No, bez obzira na te probleme, činjenica jest da je svake godine bilo bolje – bolje od prethodne, a one iduće, znali smo, bit će bolje nego ove.
Prvi “fićo”, legendarni, s vratima koja se otvaraju prema naprijed, stigao je u familiju 1964., s tablicom ZG 283-21. Bio sam toliko ponosan na njega da sam inzistirao da se slikam naslonjen na haubu. Dvije-tri godine poslije kupili smo prvi televizor. Išlo se naprijed, optimizam nam je bio zadan.
Moj je otac bio visokopolitiziran. Često je govorio o politici, iako u njoj, kako nije bio član Saveza komunista, nije sudjelovao. Zapravo, bio je u nekakvoj tihoj opoziciji, ali je, zahvaljujući partizanskoj biografiji, mogao reći i raditi više nego drugi. A i nije mu se mogao pripisati hrvatski nacionalizam. Bio je po prirodi optimist, poput svojega oca Ive. Smatrao je da uz predani rad i altruizam možemo ići naprijed. Sjećam se da mi je kao klincu govorio: Kad ti počneš raditi, plaće će biti veće, standard će biti viši, vojska će se služiti kraće, itd. Kao direktor Sveučilišne naklade Liber izdavao je knjige koje su mnogo značile, koje su mijenjale društvenu klimu (Lasićev “Sukob na književnoj ljevici”, Mićunovićeve “Moskovske godine”, Tomashevicevi “Četnici” i druge). Gutao sam ih, a gutao sam i Štajnera (“7000 dana u Sibiru”), Deutschera (“Trocki”). Svi ti tekstovi uvjeravali su me da treba raditi, da uvijek ima prostora za napredak, i individualni i onaj za opću korist i opći boljitak. Tako se urođeni optimizam moga djeda i oca prenio na mene.
Kad je Tito umro, 1980., mislio sam da će se petrificirani i neefikasni sustav samoupravnog socijalizma početi reformirati, lišen Titova paternalizma. No, okoštale partijske strukture za to nisu bile sposobne i tako smo uletjeli u drugu polovinu osamdesetih. Opet su se pojavile nade da bi se moglo nešto napraviti (ali i zloguke najave nadolazećih strahota).
Moj je otac osnivao HSLS, no meni je u prvo vrijeme sugerirao da se ne angažiram, jer mi je žena bila u drugom stanju – “ako budu hapsili, netko od muških mora ostati kod kuće, zbog bebe”. I tako sam se ja nešto kasnije ipak angažirao u HSLS-u, pun optimizma. S interesom sam slušao Vladu Gotovca koji je govorio o “slobodi” i “slobodi svakog pojedinca” kao najvišim vrijednostima. I mislio sam da vrijeme poštovanja tih vrijednosti dolazi. Nisam li bio previše naivan?
A onda je došao rat, agresija, okupacija, zločini i sve je otišlo k vragu. No, mislio sam, rat će jednog dana doći kraju i morat će biti bolje. Stigla je Oluja, došao je kraj rata, ali je velika ratna pobjeda zagađena osvetom. Zapitao sam se, baš kao i mnogi drugi na hrvatskoj strani: u čemu smo mi to pobijedili ako smo se moralno izjednačili sa svojim krvnikom? Odnosno – ne zavaravajmo se veličinom pobjede dok u pobjedničkom maršu hrabrih i poštenih koračaju i ubojice i razbojnici. Boris Maruna, dugogodišnji emigrant, objavio je 1996. zbirku pjesama “Bilo je lakše voljeti te iz daljine”, po svemu sudeći, zgrožen događajima u ljeto 1995. u svojoj domovini u koju se šest godina prije toga vratio.
A meni se i dalje činilo da se te “greške u koracima” mogu ispraviti. Doduše, ne odmah kad je nastupio mir, trebalo se još strpjeti, do Račana, Mesića, pa i Sanadera. Nastupio je privredni oporavak, smirile su se napetosti (nije bilo više Splitske rive, kestenjara na Tuškancu i sličnih). Dodatno, na horizontu su se pojavile euroatlantske perspektive – članstvo u NATO-u i EU. Članstvo u tim organizacijama, pogotovo u EU, trebalo je konačno i na sretan način Hrvatsku izvući iz “prokletstva maloga broja” i uvesti je u društvo bogatih, stabilnih zemalja. I doista, dok smo bili “na promatranju”, izgledali smo prilično dobro, uljuđeno, u pravom smislu europski, sa sitnim, neznatnim (balkanskim) aberacijama, nebitnima da nam briselski ćate ne bi dali zeleno svjetlo da uđemo u članstvo.
A onda je prije desetak godina stigla kriza koja je Hrvatsku teško pogodila. Pokazala je koliko je ekonomski napredak proteklih godina bio krhak. Istovremeno je javnost bila suočena s golemim korupcijskim aferama. No, mene ni to nije pokolebalo.
Držao me optimizam i 2013. godine, kad smo ulazili u EU. Bio sam tada hrvatski veleposlanik u Francuskoj. Naslovnica Jutarnjeg lista od 1. srpnja 2013. s golemom fotografijom mladića na esplanadi pariškog Trocadera zaogrnutog hrvatskom zastavom i Eiffelovim tornjem u pozadini dočaravala je razloge za oduševljenje – ušli smo u EU, postali smo dio Europe, čemu smo generacijama težili!
Bio je to niz vrlo raznorodnih događaja u gotovo pola stoljeća – pozitivnih i negativnih, lijepih i ružnih. No, nakon svih njih, konstanta moga odnosa prema stvarima bila je, vjerovali ili ne – optimizam.
Pet godina poslije moj je optimizam okopnio. Zašto?
Uzroci su tome vrlo kompleksni.
Ako je itko gajio iluzije, ubrzo je postalo jasno da sam čin pristupanja EU ne može riješiti probleme, ali može donekle pomoći u njihovu rješavanju te pospješiti oporavak. Članstvo u EU nije čarobni štapić za države članice ne samo zbog toga što se i sama EU našla u krizi, pa nema snage pomagati, nego i zbog toga što se nužne reforme, društvene i ekonomske, moraju dogoditi vlastitom voljom i vlastitim snagama, uz tek lateralnu pomoć europskih institucija.
Osim toga, EU i cijela Europa posljednjih su desetljeća suočeni sa sve snažnijom ekonomskom konkurencijom iz drugih dijelova svijeta – gubimo industriju i tržišta i tom se procesu ne vidi kraj.
No, za Hrvatsku je specifično to da joj se proteklih godina dogodila regresija u društvenom i civilizacijskom pogledu, zatvaranje u sebe. U trenutku kad kao narod imamo mogućnost otvoriti se prema Europi, svijetu, događa se obrnuto.
Jedan od najvećih historičara 20. stoljeća Eric Hobsbawm rekao je u intervjuu sredinom devedesetih da se Hrvatska, kao mala nacija, mora otvoriti prema svijetu, inače neće preživjeti.
Je li nam istinska želja da budemo mala, samozadovoljna (odnosno lažno zadovoljna), izolirana zemlja? Ili da funkcioniramo kao narod među narodima, dišemo slobodu punim plućima? Naprimjer, golema francuska kultura čini bazu suvremene Europe možda više nego ijedna druga. Na pariškim se ulicama stvarala liberalna demokracija, u nizu revolucija – od 1789. do 1830, 1848... Istovremeno, tim su ulicama hodali enciklopedisti i impresionisti..., ta Francuska, da nije stoljećima bila inkluzivna, da nije prihvatila crnkinju Josephine Baker kao svoju, u vrijeme kad je to malo tko bio spreman napraviti, ne bi postala ono što jest. Kad se ima na umu koliko je ta velika kultura inkluzivna, a koliko smo mi ekskluzivistički nastrojeni, onda je jasno da nam perspektiva nije blistava.
Mi smo ušli u Europu formalno, ali mentalitetno, stvarno, nismo. Dugotrajna kriza, koja čak i ne proizvodi toliko siromašne koliko frustrirane ljude, jedan je od razloga. A ta kriza nije samo gospodarska nego i društvena, identitetska, i utoliko još teža.
Moramo se vratiti gotovo 30 godina u prošlost, na početak devedesetih, da bismo shvatili kako “greške u koracima”, koje, mislio sam, samo privremeno usporavaju naš razvoj, sada postaju nepodnošljivi teret kojega se više ne možemo riješiti.
Sve te greške u koracima – naime pljačkaška privatizacija, ubojstva (gledao sam taj jad u jednom trenutku iz prve ruke – bio sam na sprovodu Milana Levara!), palež, mržnja na drugog i drugačijeg – prihvaćao sam sa zabrinutošću i gorčinom, ali još uvijek s nadom da će takvih grozota s vremenom biti sve manje, i da će jednom nestati. I da, stoga, i dalje mogu biti optimist. Sad vidim da sam bio u teškoj zabludi.
Jedno od grubih suočavanja sa stvarnošću dogodilo se prošle godine, kada je “pukla tikva” zvana Agrokor i kad smo shvatili da je i posljednji Mohikanac onoga što se zvalo hrvatski ekonomski koncept iz 90-ih neslavno propao. Onda je došla i presuda hercegovačkoj šestorci. Unatoč silnom trudu establišmenta da nam kaže kako su te presude konstruirane, lažne, u liberalnodemokratskom svijetu takva tumačenja nitko nije prihvatio. Štoviše, žestoko su kritizirani oni koji presude nisu prihvatili.
Nisam više optimist, nego pesimist, stoga što više nema, kao što je bilo proteklih desetljeća, nekog strateškog cilja koji bismo morali dosegnuti, pa da se nadamo da će nam biti bolje – mogući ulazak u Schengen ili eurozonu donijet će boljitak, ali to neće biti ništa revolucionarno. A nema ni društvenih snaga koje bi ovu regresiju zaustavile. Čak i ako se svim tim nevoljama odupremo, ova je zemlja izgubila, upravo sada gubi i još će izgubiti mnogo vremena i energije da bi uopće došla u situaciju da se suoči sa stvarnim problemima.
Nemamo više ni snage da se na pravi način suočimo sa stvarnošću, nameće nam se jedna i jedina istina, često uz poštapalicu da se radi o “neupitnim vrijednostima”. Nameće nam se istina po mjeri, nazovimo ga tako, ekskluzivnog hrvatstva koje ima svoj poznati kanon: obitelj, tradicija, konzervativizam, vjera, apsolutizacija države i vječno žrtvovanje za nju. Bilo bi dobro kad bi se ta politika zaustavljala samo na nametanju tih vrijednosti, kad ne bi težila nečem puno sveobuhvatnijem – a to je zadiranje u svaki kutak naših života i naših osobnosti. Ako se ovi trendovi nastave, uskoro ćemo moći de facto ukinuti nastavu hrvatskog u školama, jer će nam zajapureni pazdarani, čuvari revolucije, propisivati koje riječi, pod prijetnjom kazne, ne smijemo izgovarati, a koje su obavezne. Oni će nam tumačiti da je Jasenovac bio tek logor za preodgajanje onih koji su zastranili, da je Tito bio zločinac i ništa više, pa će i povijest u školama biti suvišna. Ali ni to nije sve – već se zahuktava medijska kampanja u kojoj će nam se tumačiti da Zemlja nije okrugla, nego da je ravna ploča, da je Darwinova teorija evolucije obična laž i da o nastanku svijeta treba pogledati što piše u Bibliji. Tako će nam i školska nastava biologije, kemije i fizike postati suvišna.
Ovih je dana pitanje Istanbulske konvencije za neke postalo važnije od života. Ako svedemo često zbunjujuće i posve promašene diskusije na jednostavne faktore, proizlazi kako nekima odgovara da žena šuti i sluša, baš kao u dobra stara vremena (kada se točno znalo gdje je kome mjesto). Naravno, pritisak da se ne ratificira ova benigna i potrebna konvencija samo je detalj u provedbi ekskluzivnohrvatskog koncepta.
I da rezimiram: taj koncept, kao ni ustaštvo, ne može Hrvatskoj donijeti ništa dobro. On nudi samo konzervativizam koji je vrijeme pregazilo i mržnju na drugog i drugačijeg. U pozadini je toga, naravno, i privatna korist koja je samo druga riječ za korupciju i pljačku. Ustaše su 1945. neke Hrvate odvukli na Bleiburg, ovi ih danas tjeraju u Irsku i Njemačku.
Ako se Hrvatska na pravi način suoči s ovim stremljenjima, ako ih uspije nadvladati, možda ipak postoji šansa da pod stare dane ponovno postanem optimist.
