'SLON U SOBI, A NITKO GA NE VIDI'

Zašto se nitko ne usudi reći: Hrvatskom se upravlja iz Buzina

    AUTOR:
    • Romano Bolković

  • OBJAVLJENO:
  • 27.06.2016. u 13:23

CROPIX

Ivan Andrejevič Krilov napisao je 1814. priču “Radoznalac”: čovjek odlazi u muzej i primjećuje najrazličitije stvari, ali previđa slona. Dostojevski u “Bjesovima” Krilova uspoređuje s Belinskim, i fraza postaje poslovična. Spominjem ovu zgodu jer taj metaforički idiom, slon u sobi, neprikosnoveno opisuje hrvatski Zeitgeist: stanje je u javnosti kao u Krilovljevu muzeju: nebrojeni tumači bave se nepreglednim potankostima, ali previđaju, ili prešućuju, slona.

To je prešućivanje praznina oko koje se strukturira naša društvena stvarnost. Ilustrirat ću to primjerom N. Katherine Hayles:

“‘Hazarski rečnik’ organiziran je oko događaja koji kao crna rupa utječe na okolni prostor, ali sam ne može biti zamijećen. Ova traumatična crna rupa ideološka je pralaž naše zbilje, obmana svediva na sljedeće: svi će u nas kazati da smo žrtve bipolarizacije društva i bipartijnosti stranačke scene. No, to je privid: upravo zato što je razlika između SDP-a i HDZ-a minimalna, odnosno uvijek već determinirana pritiskom izvana, koji je glavni faktor politike u Hrvatskoj, u nas se projicira antagonizam u prošlost, pa izgleda kao da se to odvija sukob između komunista i fašista, unatoč tome što danas svi jako dobro znamo da ni jedni ni drugi to više nisu. Partizani i ustaše su projekcija kojom se nadomješta nepostojanje stvarnog antagonizma. Riječ je o dvije garniture koje se bore za povlašteni položaj u društvu. Kako u tome nema nikakve principijelne razlike, ta se razlika artikulira kao ostatak starog antagonizma.”

Ako je dakle dinamika crvenih i crnih ta ideološka fantazma koja strukturira hrvatsku stvarnost, što ona zakriva? Drugim riječima, što to znači da se o slonu, o toj uvjetovanosti hrvatske politike voljom visokih međunarodnih adresa, u javnosti ne usudi govoriti? U Bugarskoj je za realsocijalizma kružio vic da su usta bila tako čvrsto zatvorena da su se i krajnici operirali rektoskopski. Kao u Hrvatskoj danas, kad se nabasa na slona: na pritisak izvana. A slon ne da stoji nasred sobe, nego je tu svih sedam sve manjih slonica, poput suvenira iz nekog ašrama: Amerika, Rusija, Njemačka, Francuska, Britanija, Bruxelles, NATO.

Amerika, pravi mamut, može sebi dopustiti da se skriva kao Poeovo ukradeno pismo: naočigled javnosti. Svi znamo da državom zapravo upravlja Buzin, ali tone se pulpe troše u prešućivanju te činjenice. Iako je ona bila očita od obnove državnosti; citirat ću par svojih pitanja iz druge polovine devedesetih, upućenih u emisiji “2U9” Manoliću i Mesiću – mislim pouzdanim svjedocima kad je o ovoj temi riječ.

“Amerika je - sjetimo se Bakera - devedesetih podržavala Markovića i očuvanje Jugoslavije, jer američki se interes nalazi i preko Drine, ponad hrvatskog. Amerikanci su u svoju interesnu zonu htjeli uključiti cijelu Jugoslaviju, no raspadom po liniji Drine ili presijecanjem Bosne i Hercegovine, izgubili bi taj utjecaj - velik dio SFRJ ostao bi u ruskoj zoni utjecaja, što se potvrđuje Miloševićevim zahtjevom za savezom sa Bjelorusijom i Rusijom. Meni je u ovom istom studiju Manolić otvoreno priznao postojanje ruskih ljudi u hrvatskoj državnoj vlasti. Što ste vi početkom devedesetih znali o tajnim kontaktima Zagreba i Moskve? Je li vam ikad bila neobična, recimo, činjenica veza na relaciji Zagreb -Beograd - Moskva koja je tekla naftnim tokom, sve do kabineta hrvatskih premijera?” upitao sam u travnju 1999. godine budućeg predsjednika Republike Stjepana Mesića.

Danas već i hrvatski novinari pišu o novom hladnom ratu i sukobu Amerike i Rusije. 21. listopada 1997., Manolića sam pitao upravo o toj temi, spomenuvši pritom famozne “ruske đake”:

“Kad spominjemo američko-ruske odnose i njihovo prelamanje na ovim prostorima, nerijetko se čuje kako je u Hrvatskoj i dan-danas ruski utjecaj neobično jak i prisutan; riječ je, naravno, o nabrajanju ‘ruskih đaka’, tj. visokih državnih dužnosnika koji su na ovaj ili onaj način povezani s Rusijom, bilo da su tamo proboravili značajno vrijeme svoga života, bilo da su školovani, ili ih se čak optužuje za obavještajnu aktivnost u korist Rusije. Ima li ikakve istine u apostrofiranju tog ‘ruskog lobbyja’?”

Treba li kazati na koga sam aludirao? Pa ima li ikoga u tehnomenadžerskoj struji devedesetih, u egzekutivi, a da nije bio navezan na Moskvu? Jasno, nisu tu medij bili samo nafta i plin: Gregurić je nazvavši u kritičnim trenucima visokopozicionirane prijatelje u Kremlju spasio Zagreb od bombardmana; postoji o tome zabilješka. Hoću reći: nije to ništa sramno, baš kao ni američka pomoć u Oluji – dobro da smo imali ruske đake, kao što imamo generale najviših američkih odlikovanja.

Trebala su, dakle, proći dva desetljeća da hrvatsko novinarstvo nabasa na geopolitički paradoks energetskog ruskog penetriranja u ozemlje pod patronatom NATO-a. Iako, moglo se to shvatiti i bez afere “Konzultantica”; moglo se to shvatiti za posljednjih predsjedničkih izbora.

Naime, na rusko čuđenje, Milanović odbija primiti Putinova bliskog prijatelja, jednog od vodećih ljudi svjetskog energetskog biznisa, čelnog čovjeka Gazproma, Alekseja Millera. Ivo Josipović, kao slon u staklarni, Millera prima na Pantovčaku i, tjedan dana kasnije, stanoviti distingvirani gospodin iz Izraela diskretno me upita je li se Josipović prodao Rusima. Prenosim to Josipoviću, a odgovor stiže promptno, na izborima: da se Hrvati ne zaigraju, NATO šalje predsjednicu i, gle čuda, odmah potom prekoatlantski nam je isporučen i premijer, u aranžmanu s timom koji u potpunosti ima američki background.

Ne govorim vrijednosno: u Hrvatskoj se češće tumači no opisuje, prije opisuje no iznose činjenice: ja naprosto iznosim zgoljne fakte. Poput onog šarmantnog detalja nakon što su Prgometu smjestili: prvo što je učinio drugo je jutro javno sjeo na kavu sa službenikom američke ambasade, o čemu se, kao o tipičnom slonu u sobi, već popodne nije mogao pronaći ni članak.

Što pak kazati o fenomenima kao što su Lozančić i njegov nasljednik Markić? Mi smo zemlja čudesa: čelni ljudi obavještajne službe imaju dvojna državljanstva, Lozančić američko, Markić francusko; kako odatle suverenistima rastumačiti hrvatsku neovisnost?

Doduše, ništa novo pod suncem: davnih dana, u pripremi emisije s Hrvojem Šarinićem, koji je ovdje banuo Tuđmanu predavši pismo i ostavši uza nj do kraja, taj mi se čestiti gospodin potužio da ne zna kako izaći na kraj s optužbama morlačke neprosvijećene gomile da je – mason. Vidite - pokazivao mi je dokumente - ja sam bio šef gradilišta infrastrukture francuskih atomskih opita, što mislite da to kažem? Jasno, savjetovao sam ga da ne krnji famu; tek tada bi ga ismijali. I vidite, ta francuska zainteresiranost za panonsko podneblje intenzivnija je no što se predrasudno misli: naši ljudi obično misle da Hrvatska sve polaže na Nijemce; krivo – Francuzi su zainteresirani za Hrvate sve do Plenkovića. Neka se ne ljuti, ali to je briselska javna tajna, a, kažem, meni to ionako samo imponira kad je netko od našijenaca drag velesilama. Pa cijeli krug oko Stipe Mesića, koji pred izbore, kao biva, odlazi u posjet bratu u Francusku, da bi me potom Silvek Degen, tada još u punoj formi, godinama častio vinima koja mu je osobno slao Chirac, blizak je zemlji čiji jezik valja učiti iz larpurlartističkih razloga.

Stipe Mesić – najutjecajniji političar ovih prostora nakon Tita – u Kini je božanstvo, preda mnom je tečno ruski govorio s Moskvom, Obama je sam priznao da je Mesić a propos brata Gadafija bio u pravu i, da dodam tek kuriozitet: kad sam spomenuo da je Mesić nositelj britanskog ordena svetog Jurja i Mihaela, taj je podatak ubrzo nestao s weba. A ja sam to naveo iz zavisti, jer i ja bih!

Kako započeti dug popis naših ljudi na vezi s BND-om? I onih koji su to službeno, i onih koji su to, iz stare garde, i dalje vrlo sadržajno, iako ne sasvim formalno. O odnosima s Njemačkom govorim samo iz te vizure, jer ta je višedesetljetna romansa detaljno opisana u Manolićevoj autobiografiji, iz koje je vidljivo da ovdje nema obavještajca ni drugog ešalona a da nije koketirao s BND-om. Danas je ta ljubav zahladila, naročito otkako je Milanović, kao Cameronov fan, prezreo Angelu Merkel, probritanski se založivši za EU snažnih nacionalnih država uvezanih jedino slobodnim tržištem. Epizoda Kovač, ma koliko Ekselencija ostavila traga u Berlinu, čemu sam sâm svjedok, prekratko je trajala.

A propos europske birokracije i Bruxellesa, dostaje prisjetiti se ponašanja europarlamentaraca u aferi “Konzultantica”: svi do jednoga slijedili su međunarodnu agendu potpore Oreškoviću; jasno, LNG je prioritet, tu se ne smije gubiti na vremenu. O NATO-u valjda ne treba trošiti riječi, iako bi se moglo ponešto dodati a propos naše uloge u korist američkog interesa u Ukrajini, Iranu, Siriji, you name it.

In summa, baš kao što se uvriježilo pacificirati politiku ideološkom podvalom o tome da su svi politički problemi riješeni, pak preostaju tek oni ekonomski, tako se u nas misli da smo prožeti stranim utjecajem po logici neminovnog upliva globalnoga kapitala. Krivo: Hrvatska je kao Bogartova Casablanca: ovdje nema nikog tko je netko a da za nekog ne igra. Regbi, logično: s ulaskom u EU vanjska je politika postala unutarnja. Jest, to je točno, ali to nije ultima ratio ovog procesa posvemašnjeg prožimanja hrvatske politike stranim uplivom: u Hrvatskoj je demokracija insuficijentna djelomično i stoga što se ovdje procesi uglavnom odvijaju po impulsu stranog interesa: znalci će reći da je Sanadera rušila Merkel, a Karamarko da je dobio otkaz od Amerikanaca.

Zašto se o tome ne govori? Zašto se o tome ne piše? Zašto naši mediji o tome šute, iako je slon nasred sobe?
Rekao sam na početku da je svođenje svih društvenih sukoba na prasukob crvenih i crnih ideološka laž: istina je da nema takvog nosivog sukoba, da, kako bi rekao Buden, postoje barikade, ne barikada. Ali, ako organizacijski princip društva više nije proizvodnja utemeljena na privatnom vlasništvu, onda se postavlja pitanje koji je to organizacijski princip društva koji danas onemogućava barikadama da dijele društvo na dvije jasne strane? Je li on izvan sfere privatnog vlasništva? Je li kontrola protoka informacija ključni organizacijski princip društva?

Vjerojatno. Možda je zato, iz tog medijskog senzualizma koji uči da čega nema u medijima ne postoji, slon i dalje u našoj sobi, ali se o njemu ne govori, baš kao gostima o ludom tetku zaključanom na tavanu dok posjet ne mine. Tetak je ovdje - toliko ipak nismo ludi - svatko od nas.

Izdvajamo

Iz drugih medija