Kažu nam da je Agrokor tako velik da njegova nestabilnost može ugroziti tek započet rast i stabilnost cijelog gospodarstva. Kažu nam i da zbog toga država mora preuzeti uzde spašavanja. No, zašto ne okrenuti stvari? Zašto je zapravo jako dobro da je Agrokor propao i da će nestati (kada, to je još samo pitanje vremena)?
Zato što je to prilika da se konačno očiste Augijine štale i počne ispočetka. Jedan model poslovanja je propao, doživio svoj krah. U Hrvatskoj se više ne može poslovati onako kako je to radio Agrokor. Ako postoji još neki “Agrokor”, neka i on propadne. Sada kao dio EU možemo uz nove standarde graditi normalno moderno gospodarstvo, potpomognuti uzlaznim ciklusima i svjetskim ekonomskim poletom. Postojeće povoljne okolnosti su datost, to se ne može pokvariti. Polet daje malo zraka i prostora da se stvari naprave manje bolno. Ukratko, krah Agrokora zapravo je prilika, katalizator, okidač za “drugu transformaciju”, koju toliki mnogi žele. Prilika je to da se od Hrvatske napravi pristojna zemlja. Jasna i prepoznatljiva prilika je tu, pred nama, prilika u obliku točke diskontinuiteta.
Prilika za drugu transformaciju trebala bi ukloniti nedostatke prve. “Prva transformacija” u Hrvatskoj i cijelom svijetu počela je 1. siječnja 1989. u Jugoslaviji (ovaj datum je bolji od datuma poljskih višestranačkih izbora ili pada Berlinskog zida koji se češće biraju kao početak transformacije). Hrvatska je potom u osporavanoj samostalnosti i kao pobjednica u Domovinskom ratu izborila pravo na biranje vlastitog puta transformacije. Međutim, priliku nije iskoristila jer nije dobro birala, a proces nije uspješno proveden. Izgradio je lošu političku ekonomiju (“kroni” kapitalizam) i doveo do relativnog ekonomskog zaostajanja (na europskoj skali razvoja), a nije riješio ni neke strukturne probleme (recimo, zaposlenost, ekonomsku ulogu države, tržište kapitala). Ukratko, transformacija je završila s velikom i slabom državom i lošom političkom ekonomijom. Iako je taj loš smjer prepoznat vrlo rano, već sredinom devedesetih, stvari se u tom pogledu nisu mijenjale nabolje.
Jedini način na koji se to sada može promijeniti jest uz pomoć druge transformacije jer je ovdje posrijedi promjena političke ekonomije, a ne struktura i reformi. Naime, nastala je nova ovisnost o provedenim promjenama koje su posljedica prvog koraka i izbora iz ranih devedesetih, a u to vrijeme uspostavljeni odnosi opstali su unatoč tome što više nisu prikladni za neke nove promijenjene uvjete (to ekonomisti u svojem žargonu objašnjavaju uz pomoć izmišljene riječi hysteresis i jako korisnim pojmom path dependency).
Kandidati za neuspjeh
Priča o potrebi za drugom transformacijom nije hrvatska posebnost. Zagovaranje mjestimične provedbe druge transformacije počelo je početkom stoljeća kad je postalo jasno da prvo desetljeće transformacije nije imalo osobito mnogo uspjeha. Samorazumljivi kandidati za neuspjeh bili su totalitarne Bjelorusija i Srbija, oligarhijska Rusija ili visoko korumpirane Rumunjska i Poljska, a mala Tuđmanova Hrvatska bila je manje važan primjer neuspjeha. Priče o neliberalnoj demokraciji u Mađarskoj ili Poljskoj tek su noviji dodaci staroj priči. U svim navedenim slučajevima radi se o zemljama koje su ušančene na lošoj stazi rasta s koje ne uspijevaju sići (i za to ekonomisti imaju ime: bad equilibrium).
Neki optimisti (među njima bio sam i ja) očekivali su da će s Vladom Ivice Račana započeti druga transformacija koja će potaknuti moderni ekonomski rast, pomoću kojeg će se uhvatiti priključak na bolje od nas. Postojalo je uvjerenje da Hrvatska više neće biti izopćeni parija, da će sa započetim procesom pridruživanja Uniji (acquis communautaire) početi institucionalna, a s članstvom u Uniji i realna konvergencija. To se, međutim, nije dogodilo, Crkvenac i njegova bagaža nisu bili ništa bolji od Martinovića i Škegre i njihovih, a Rohatinski ni po čemu nije nadmašio Jurkovića i Škreba. Kao kruna svega, Čačić je ponudio državom vođeni rast s kojim je korupcija dobila novi zamah. Mesićev poklon razgradnje predsjedničkog sistema Račan, Pusić i društvo nisu znali iskoristiti, jednako kao što nisu znali ni što bi s “kroni” kapitalizmom, koji se pokazao daleko žilavijim nego što se tada mislilo.
Novi strukturni problemi
Optimisti nisu imali pravo, bili su nerazumni (među njima sam bio i ja). Na sceni je ostala loša politička ekonomija jer je “kroni” kapitalizam preživio smjenu vlasti, nastavilo se relativno ekonomsko zaostajanje i divergencija, a uz već neriješene javili su se novi strukturni problemi (starenje, emigracija, dugovi, investicijska klima). Na koncu je velika recesija uzrokovala stagnaciju umjesto ubrzanja.
Sada se dogodio šok Agrokora. Je li to možda šok koji će označiti početak druge transformacije? Potres izazvan promjenom političke stranke na vlasti nije bio dovoljan. Nije bio dovoljan ni šok članstva u EU. Možda ovaj ekonomski šok bude. Hoće li ovaj put biti drukčije?
Optimistima koji u ovoj situaciji vide priliku za drugu transformaciju i novi početak treba zaželjeti sreću i nadati se da nisu pogriješili kao njihovi prethodnici. Međutim, da bi bili uvjerljivi u dokazivanju da je ovaj put situacija drukčija, moraju naći dobar odgovor na nekoliko pitanja.
Prvo, valja se latiti uklanjanja osnovnog obilježja “kroni” kapitalizma (ponavljam stoti put, ovaj naziv, koji ne postoji na “ispravnom” hrvatskom, uveo je 1980-ih Paul Krugman u vezi s azijskom krizom i on je postao prihvaćen i široko korišten pojam, zašto ga nazivati drugim nejasnim lokalizmom?), odnosno moraju riješiti pitanje nesavršenosti na tržištu alokacije kapitala. Kosturi koji izlaze iz ormara kao nove činjenice u vezi s poslovanjem Agrokora ukazuju na to u kojoj je mjeri u Hrvatskoj doista bio na djelu “kroni” kapitalizam. Dio tržišta kapitala vezan za odobravanje zajmova, mjenica i diskontiranja nije funkcionirao, trgovanje i cijene dionica nisu obavljali svoju funkciju, postojao je paralelni sistem odlučivanja u kojemu je sudjelovao tako velik broj aktera da je taj paralelni sustav postao dominantan.
Drugo, treba riješiti pitanje tzv. Roglićeva poučka (misli se na Branka Roglića iz Orbica), koji se odnosi na prevladavajući mentalitet “socijalističkih poslovnih običaja”. “Roglićev poučak” vidi glavnu prepreku u funkcioniranju sadašnjeg hrvatskog gospodarstva u opstanku poslovnih običaja naslijeđenih iz socijalizma. Sve donedavno nisam shvaćao u kojoj je mjeri “Roglićev poučak” točan, naprotiv, pokušaji rješenja krize koji su se na njemu zasnivali činili su mi se smiješnima. Kapitalizam traje već četvrt stoljeća. Kako time objasniti poslovnu politiku ljudi koji su u socijalizmu bili osnovnoškolci i studenti i cijelu su svoju poslovnu kulturu stjecali u kapitalizmu? Današnje 45-godišnjake optuživati da imaju socijalistički mentalitet zvučalo mi je naprosto apsurdno. I onda se dogodio Agrokor. Iz novina (jer nikakvih povlaštenih informacija nemam) jasno je da je Agrokor nastao na kasnosocijalističkom poslovnom modelu koji je uključivao mnoge u socijalizmu razrađene patologije i koji je bio rubno prilagođen kapitalizmu. Penzioneri se sjećaju “šticunga”, kontraisporuka, svinjskih polovica, mjenica bez pokrića, janjičara, neplaćenih računa i, prije svega, “njihovih” skrivenih dogovora i nepoštovanja vladavine prava. To je logika koja je dovela do nastanka i širenja Agrokora i za tu su kulturu poslovanja firme svi zaposlenici morali znati (ako nikako drukčije, onda iz menze i iz zahoda, ali su znali). Kad se pogleda što je sve isplivalo iz poslovanja Agrokora, vidi se da je “Roglićev poučak” točan, ali u proširenom obliku jer se čini da je Roglić više mislio na ideje socijalizma, a ne toliko na patologije, ali temeljna ideja je ista: neprimjerenost jedne poslovne kulture za današnje uvjete.
Roglićev poučak
Treće (i možda najvažnije): nije “prošireni Roglićev poučak” (sada možda već i prokletstvo) točan jer je tako radio gospodin Todorić i jer je tako poslovao Agrokor, nego zato što su taj način poslovanja vrlo spremno prihvatili mnogi mlađi od 50 godina koji sa socijalizmom nemaju veze, ali i oni ispod 60 koji su prva poslovna iskustva stjecali u vrijeme najvećih patologija socijalizma. Današnji hrvatski “kapetani proizvodnje” (captains of industry, kako su Amerikanci zvali Mellona, Rockefellera ili Vanderbilta, a mi tako zovemo Todorića, Tedeschija, Žužula i druge), odnosno naši “veliki igrači” novčarstva i gospodarstva i poslovnog svijeta, bez zadrške su se jako dobro snašli sa svim patologijama socijalizma kao što su mjenice bez pokrića, kontraisporuke, dvostruko knjigovodstvo, neplaćanje, ucjene, fiktivno poslovanje, nepoštovanje vladavine prava i sa svime drugim što spada u “prošireni Roglićev poučak” (jedino su ražanj zamijenili kanapeima, a janjce kavijarom i lososom). Valja ponoviti, mladi ljudi koji sa socijalizmom nemaju nikakve veze uspješno su radili u toj poslovnoj kulturi. Da bude uspješna, druga transformacija mora to objasniti, kao i način na koji će to promijeniti.
Reakcija vlasti
I četvrto, pitanje koje se odnosi na reakciju vlasti. Automatska reakcija vlade, kada je problem isplivao u javnost (oni na vlasti znali su za to ranije, a i veći dio poslovnog svijeta), bio je refleksivni državni intervencionizam. (Tako je to nazivao Vladimir Pertot, jedini profesor SuZ koji je učio kod slavnog Keynesa. Da, i takvih smo imali za profesore u “crnom socijalizmu”, kao što su filozofi imali profesore koji su učili kod Isiaha Berlina!) Ta reakcija Vlade bila je popraćena sužavanjem uloge pravila i širenjem područja diskrecijskog odlučivanja. Ovima u Vladi sve je politika, nema tu ekonomike. Refleksivni intervencionizam je intervencija nakon događaja, ništa se ne radi unaprijed i nema nikakvog predviđanja. Država je intervenirala mjerama državnog kapitalizma. Reagirala je logikom “Roglićeva poučka”. Glavni motiv bio je spas “kroni” kapitalizma, a dva narativa o čuvanju radnih mjesta i općem kolapsu obični su spinovi. Prva priča nije točna jer Agrokor neće opstati i mnoga radna mjesta u nezdravim firmama će se izgubiti, a druga priča ne stoji jer se temelji na logičkoj pogreški (to je pogreška protučinjeničnog razmišljanja, odnosno counterfactual thinking, Plenković i Dalićka je neprekidno ponavljaju kad tvrde da znaju što bi bilo da nisu donijeli Lex Agrokor).
I za kraj još valja reći da nije dovoljno zazivati drugu transformaciju. Nju treba provesti. Plenkovićeva je Vlada pokazala svoja rješenja. Refleksni državni intervencionizam za spašavanje “kroni” kapitalizma nikako nije put u drugu transformaciju. Reakcija ove Vlade je politička. S druge strane se pak ne nudi ništa osim tlapnji. Zoran Milanović ostavio je idejno devastiranu stranku, a ekonomski savjetnici Davora Bernardića svakako nisu pokazali dovoljno poznavanje teorije da bi se bili u stanju nositi sa izazovima druge transformacije. U boljem stanju svoju stranku nije ostavila ni Vesna Pusić. Ivan Vrdoljak - u skladu s imidžom stranke tezgarenja - pobočni je stup “kroni” kapitalizma, pa i ne obećava da će išta promijeniti u tezgarskom imidžu stranke. Tako pitanje odakle će doći znanje, talent i rukovodstvo za drugu transformaciju još ostaje otvoreno. Čekamo da oni koji krah Agrokora vide kao priliku za novi početak izlože svoju strategiju. Prilika im je pala u krilo, ali uspjeh ni po čemu nije osiguran.