Neutralna Švedska, koja – poput Švicarske – ima strategiju dubinske teritorijalne obrane u slučaju da bude napadnuta, alarmirala je sredinom ovog mjeseca svoje općine da ubrzaju pripreme za mogući rat. Nije posrijedi, kako bismo rekli, neposredna opasnost, ne sprema se “crvena konjica” ujahati u Švedsku danas ili sutra (nije se pokazalo uputnim ući ni u Finsku 1940, vrag će ga znati krije li se tamo u Skandinaviji neki novi Mannerheim o kojemu ne znamo ništa, kao što smo na onoga staroga gotovo zaboravili) – ali o Rusiji jest riječ.
Ono što novinari vide već dvije-tri godine, o čemu agencije javljaju pa se objavljuje u dnu stranice ili ne objavljuje, došlo je u glavu i Agenciji za izvanredne situacije, kako se u Švedskoj zove državna služba koja objedinjuje civilnu zaštitu i svenarodnu obranu.
Govoreći o pismu koje je upućeno lokalnim vlastima Svante Werger, načelnik Službe za informiranje te Agencije, rekao je da je planiranje ratnih priprema uvelike zapušteno u ovom stoljeću. Pa treba nadoknaditi propušteno i ponovo se pripremiti. Švedska, koja nije siromašna a pokazala se i prilično vještom (nije ratovala od 1812), u tom sklopu izbjegla je ući u NATO (toliko o “euroatlantskim integracijama” i o vojnom savezu kao uvjetu za ulazak u Evropsku uniju), ali je zato nastojala vazda biti spremnom za “ne daj Bože” i istodobno izrazito proaktivna u mirovnim inicijativama (na tom polju palo je časno više visokih dužnosnika iz Švedske nego iz nekih redovito i uredno zaraćenih zemalja: na primjer Folke Bernadotte, Dag Hammarskjöld, Olof Palme…).
Za švedsku politiku i političku klimu, barem od Tagea Erlandera nadalje, nitko ne bi mogao reći da je histerična ili ekstremistička. Ali se držala još antičkog načela: “Si vis pacem, para bellum” (Želiš li mir, pripravi se za rat). Odnosno izreke “Pomozi sam sebi, pa će ti i Bog pomoći”. Prvo ima osnove još u rimskoj vojnoj doktrini (u Vegecijevu spisu o strategiji i taktici), drugo u Bibliji.
Nije riječ samo o učestalim podacima da se ruske podmornice podvlače pod švedsku obalu u Baltičkom moru, niti u odluci Švedske (još lani u ožujku) da ponovo rasporedi vojsku, specijalne snage za brzi odgovor, i na Gotlandu, švedskom otoku pred latvijskom i estonskom obalom, na kojemu je drevna vojnopomorska baza raspremljena 2004.
Riječ je naprosto o promjeni klime. Kraj devedesetih i početak ovog stoljeća karakteriziralo je popuštanje napetosti kakvoga nije bilo još otprije agadirske krize, dakle stotinjak godina ranije.
Ni visokopublicirani spektakularni teroristički napad na Dvojne nebodere Svjetskoga trgovinskog centra u New Yorku nije automatski poremetio tu klimu popuštanja u međunarodnim odnosima, iako je promijenio njezinu bazu u javnom mnijenju Sjedinjenih Država Amerike.
Ekonomska kriza 2008-2015, najdulja u svijetu nakon velike depresije 1873-1895, repozicionirala je odnose snaga koji su se činili stabilnima nakon pada Berlinskog zida i pretakanja blokovske konfrontacije u naizgled monopolarni svijet s jednom supersilom. Aneksijom Krima Rusija je 2014 poderala Helsinšku povelju za koju se vjerovalo da jamči mir u Evropi, a 2016 je u Siriji ponovo reklamirala svoju interesnu sferu. Istodobno i Kina (po društvenome brutoproizvodu u početku stoljeća sedma, iza Italije, a sada prva u svijetu) reklamira svoju interesnu sferu na Pacifiku.
Ukratko, padom Berlinskog zida, raspadom kako Warszawskog dogovora tako i samoga Sovjetskog Saveza, raspao se bipolarni generator svjetske napetosti – ali se monopolarni model nije pokazao djelotvornim (za provođenje Bushove iluzije o Sjedinjenim Državama kao novome “svjetskom policajcu” manjkali su neki uvjeti: svjetska situacija, inteligentniji predsjednik u Bijeloj kući, a i apstraktna sintagma “evropska sloga” – kao što se bjelodano pokazalo u Iraku). Sada smo, nakon dulje stanke, ponovo suočeni s tripolarnim modelom, koji je barem na evromediteranskom prostoru vazda vodio u ratove po načelu preferansa: dvoje slabijih protiv nasrtljivoga (turski ratovi, pa napoléonski, pa oba svjetska, ako je netko zaboravio čime je urodio tripolarni koloplet London-Berlin-Moskva).
Povratak politike interesnih sfera, ponajprije ruske i kineske uz američku, generira nesigurnost i napetosti na područjima trenja tih sfera: na Baltiku (gdje se, navodimo je kao lakmusov papir, neutralna Švedska ponovo naoružava), u Ukrajini, ponovo na Balkanu (duž cijele linije Bosna-Kosovo-Makedonija-Grčka), te na notornom Levantu prije svega. Ne može se isključiti mogućnost oružanih incidenata, pa ni njihova prerastanja u stanje “ni rata ni mira” (kakvo je već na djelu na istoku Ukrajine). Drugo područje trenja može biti Istočno i Južno kinesko more. Nepredvidivost politike Dutertea na Filipinima i Trumpa prema Kini dodatni su faktor nestabilnosti i mogućeg jačanja napetosti.
U takvoj klimi rastućih tenzija najmanje je trebalo ponovno zveckanje nuklearnim oružjem – pa je ono, neizostavno, opet potegnuto iz futrole, makar verbalno, ali na svim razinama. Prvi ga je, u ozbiljnom kontekstu, spomenuo Vladimir Putin, najavivši da Rusija mora modernizirati svoje nuklearno naoružanje protiv mogućih agresora. Donald Trump je smjesta potvrdio da ima refleks i pamet štuke kontrirajući (kao je javio MSNBC): “Neka bude utrke u naoružavanju. Nadmašit ćemo ih na svakom koraku i sve ih nadživjeti.”
Ustrašeni da će im biti (opet) predbačeno da su oslabili Ameriku, predstavnici Obamine administracije su se požurili reći da je američki nuklearni arsenal (još) najsnažniji na svijetu. Na maratonskoj konferenciji za novinare, kojom završava političku godinu, Putin je savršeno vješto okrenuo pilu naopako. Rekao je da je pomalo iznenađen tim tvrdnjama, da nitko ne dvoji da su Amerikanci najjači, da on ni ne vidi USA kao mogućeg agresora, da im uopće nije bilo čudno što se u kampanji Trump zauzimao za jačanje američkoga nuklearnog arsenala, te zasolio: “Ako itko kani ubrzati utrku u naoružanju, to nismo mi… Nikada nećemo trošiti resurse na utrku u naoružanju koju ne možemo izdržati.”
Možda bi poseban esej mogao zaslužiti paradoks da u Bijelu kuću ulazi “Big Mouth” Trump (bukači i galamdžije mogu biti komični, kako je pokazao Chaplin u Velikom diktatoru, ali nisu smiješni, kako pokazuju groblja koja su popunili), dok njegov oponent u Kreml'u primjenjuje maksimu Theodorea Roosevelta: “Speak softly and carry a big stick” (Govori nježno i drži močugu).
Nevolja možda i nije s tim konjima nego sa žabama koje su digle nogu. Budući da je riječ godine, po Oxfordskim rječnicima, baš “post-truth”, nije čudno da je na vijest na lažnom siteu AWD News, naslovljenu: “Izraelski ministar obrane: Ako Pakistan pošalje kopnene trupe u Siriju, bilo uz koju izliku, uništit ćemo tu zemlju nuklearnim napadom”, pravi pakistanski ministar obrane Khawaja Muhammad Asif odtwittao: “Izrael zaboravlja da je i Pakistan nuklearna država.”
Putin s Trumpom igra poker, sitni se spremaju kako mogu i znaju (ili fatalistički plešu u salonu Titanica), ali ovi osrednji bi mogli zavrtjeti i ruski rulet. Čak i u tome suludome prepucavanju Islamabada i Jeruzalema veća je odgovornost na velikima, prvenstveno na Washingtonu, pa na Moskvi, pa na Pekingu, po padajućim potencijama nuklearne i ine vojne snage: jedini način za smanjenje napetosti je čvrst sustav kolektivne sigurnosti, ne blokovski, nego svjetski.
Jednom kad se poruše tarabe na oboru – a već su olabavljene radi sitnih krađa, jer na primjer Krim nije svjetski problem – teško je poloviti i vratiti odbjegle beštije, prije nego počine štetu, ili prije nego što ih tko uplašen prvi ubije.