Goran Dević (1971.) jednog će dana sigurno postati počasni građanin Siska. Zašto? Snimio je već nekoliko filmova koji ovaj grad portretiraju, ovjekovječuju i predstavljaju novim i starim generacijama. Sisak je implicitan i eksplicitan karakter, ogorčen, mračan, ali i vedar, mlad, buntovan. Dević je inače studirao pravo i arheologiju. Diplomirao je filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, na kojoj radi kao docent na BA i MA studiju FiTV režije. Redatelj je i scenarist desetak dokumentarnih filmova i dobitnik nekoliko relevantnih nagrada. Sa Zvonimirom Jurićem napisao je scenarij i režirao dugometražni igrani film “Crnci”. Član je Društva hrvatskih filmski redatelja. Nedavno prikazani dokumentarni film “Na vodi”, koji je otvorio Human rights film festival u Zagrebu, povod je ovom razgovoru.
Dokumentarnim filmom “Na vodi” Goran Dević pričama raznih protagonista portretira rodni Sisak, industrijski grad na tri rijeke. Kritičari ga proglašavaju jednim od njegovih najboljih ostvarenja, a žiri nedavno održanog festivala u Leipzigu dodijelio mu je posebno priznanje jer “na lijep način prikazuje da ljudskost i preživljavanje nadilaze traume i ožiljke rata”.
Film “Na vodi” jedan je od vaših nekoliko hommage filmova gradu Sisku - od najtužnijih priča do najsvjetlijih. Kako je od inicijalne ideje da bude opservacijski, poetski film postao zapravo ultimativno politički?
- Ja ga ne bih nazvao ultimativno političkim, ali mislim da je sam čin snimanja filma u bilo kojim društvenim okolnostima, zapravo, dubinski politički čin. Praviti se da nije tako je smiješno. Od sveg ovog čuda u kojem živimo izabrati ono što ti je relevantno, snimiti to, uzeti javni novac za to što radiš i praviti se da ne sudjeluješ u političkom činu? Politička je stvar i društvena odluka da taj novac koji je potrošen na moj film završi u njemu, a ne recimo u borbenom zrakoplovu, vrtiću ili bodljikavoj žici. Ovaj je film u svom startu, u ideji s kojom sam ušao u snimanje, trebao biti film o ljetu i dokolici. Očevima i sinovima na rijeci, roštiljanju uz rijeku, djeci koja prvi put proplivaju. No, kad bismo god u odnosu Siščana i njihovih rijeka naišli na nešto uistinu filmično, odmah bi se u tome pojavili i dodatni slojevi, često oni koje ti nazivaš političkima. Stvarnost koju smo snimali nije se dala ukalupiti u ideju s kojom sam pristupio snimanju. Ili je prva ideja filma više bila vezana za neki arkadijski prostor mog djetinjstva, a bila udaljena od stvarnog, današnjeg Siska. Da sam snimio samo opservacijski film kako sam bio naumio i da nisam dao ljudima pravo da govore u filmu, napravio bih veliku grešku i u filmskom i u ljudskom smislu.
Zašto ste ga odlučili predstaviti baš na Human rights film festivalu?
- Volim taj festival jer je beskompromisan. Volim filmsku ljubav i rizik s kojim su filmovi na tom festivalu birani. Kad pogledaš autore čiji se filmovi puštaju na HRFF-u, shvatiš da se nalaziš u dobrom društvu, a volim i činjenicu da je na sve projekcije na festivalu ulaz besplatan.
Sisak je lik i ovog filma. Kako on, po vama, živi i što vam se čini da emanira?
- Sisak je jako zanimljiv i filmičan grad. Kad god ga snimam, suočavam se s time da vama koji niste iz njega i nama koji smo Siščani nisu iste stvari lijepe i privlačne. Meni je prizor rijeke i neke napuštene industrijske hale na obali vizualni spektakl, a drugi ga često vide kao sliku Černobila. Nesiščani se groze razvaljene industrije. Tako je vjerojatno i s pričama koje su ušle u ovaj film. Nekome drugome one mogu izgledati radikalne ili ultimativno politične, a meni izgledaju naprosto prirodne i normalne. To jest racionalno izbjegavanje takvih priča smatrao bih autocenzurom ili skretanjem pogleda. Grad koji je u zadnjih trideset godina proživio to što je proživio ili se portretira ovakvim pričama ili se bolje ostaviti ćorava posla. To nije neka objektivna slika stanja, to što vidite u filmu jednako je slika stvarnosti u kojoj živimo koliko i slika mene koji radim taj film. Ja bih svoj odnos s gradom Siskom opisao kao patološki. U isto ga vrijeme pretjerano volim, a istovremeno mi u njemu mnoge stvari smetaju. No sve je bolje od ljudske ravnodušnosti.
Film se kao ideja rodio dok ste gledali djevojčicu kako uči plivati...
- Ideja da snimim ovaj film nastala je prije šest godina kad smo se supruga i ja kupali na Kupi uzvodno od mjesta na kojem se kupaju drugi građani. U tom idiličnom ambijentu prisustvovali smo prizoru u kojem je otac pokušavao djevojčicu ohrabriti da prvi put u životu zapliva. Djevojčica je bila preplašena, a iz komunikacije se kužilo da su roditelji vjerojatno rastavljeni i da je dijete na vikendu s tatom. Oko njih je plivao i mali pas. U jednom momentu otac je “prevario” dijete, koje je bilo prisiljeno zaplivati. Njezin strah nakon spoznaje da pliva zamijenila je radost. Ja sam to gledao sa strane i rekao si: “Ovo je film! A ne ovo što inače snimam...” I tu se rodila ideja da snimam taj neki mali život, naoko nebitan, ali zapravo jako filmičan i bitan. Odmah sam se prikačio na svoja sjećanja iz djetinjstva i namaštao film. No nisu stvari baš bile kakvima ih se ja sjećam.
Ribičija u kojoj ste kao dječak uživali na Kupi sada je na Savi.
- Mnoge stvari koje s rijeke Kupe pamtim iz djetinjstva tamo više ne postoje. Nekad su kroz centar grada prolazili veliki teretni brodovi i iskrcavali teret. Sisak je bio lučki grad, sa svim zvukovima i atmosferom koju to nosi. Danas je taj riječni promet gotovo zamro. Zbog tog zamiranja Kupa se ne rigola, bagerira, pa je većinu godine naprosto preplitka. To je potjeralo ribiče koji soma love “na bučku” nizvodno uz Savu. A u mom namaštavanju filma ta bučka je trebala biti zvučni lajtmotiv filma. Bučka je specifična tehnika ribolova u kojoj ribiči udarcima, napravom sličnom nožu s velikim tupim krajem – tzv. bučkalicom, “bude” uspavanog soma na dnu rijeke i tako si povećavaju šansu da im som “primi” mamac. Kako su riječna korita jako akustični prostori, tako se taj specifični zvuk kapilarno širi gradom. Ako ribiči i ne probude soma, grad će svakako probuditi. Za somom i bučkanjem i film se spustio nizvodno do Save gdje smo upoznali sjajne likove, najbolje prijatelje Miću i Marija, ribiče koji ganjaju soma od 200 kila, a u zadnjem ratu su bili na suprotnim stranama, ili Damira Radašinovića Štakca koji, kad je poplava po rijeci, sakuplja drvo koje rijeka nosi, a i inače ima zanimljivu životnu priču.
Filmski mi je najviše žao likova i scena koje nismo uspjeli inkorporirati u film iako su same po sebi sjajne. U film nije ušla vjerojatno najbolja scena koju smo snimili. Scena u kojoj je dječak Alan proplivao pred kamerom samo zato što s njegovim ocem koji ga je strpljivo učio plivati nismo uspjeli snimiti scenu razminiranja riječnog korita. A pokušavali smo više puta. Tako da, osim što se moram zahvaliti ljudima koji su bili ispred kamere i završili u filmu, moram se još više zahvaliti ljudima koji su nam darovali svoje vrijeme, a čiji će materijal morati pričekati neki drugi film.
Montaža vam je mijenjala “smjer” filma. Kad ste shvatili da radite ovo što radite? Voda je ovdje metafora prolaznosti? Pročišćenja, mulja?
- Ta metafora ili voda kao simbol u isto je vrijeme nešto dobro ako samo neprimjetno izađe iz filma, ali je i kora od banane na koju se lako poskliznuti i pasti u opće mjesto ili kič. Voda je sama po sebi filmična i toliko je već filmski bila zlorabljena da su poneke od tih slika doživjele inflaciju, izgubile svaku moguću vrijednost. Puno smo eksperimentirali, ali većinu tih atrakcija izbacili smo u montaži. Kad se u dokumentarizmu igraš velikim metaforama, češće promašiš nego pogodiš metu. To je opasan teren, nije uzalud Engels napominjao da što su više skrivene namjere autora to je bolje za umjetničko djelo!
Intrigantan je religijski aspekt koji uvodite, kao i “božja perspektiva” iz koje snimate. Mislio sam da se radi o dronovima.
- Kad sam se režijski pripremao za scenu krštenja u rijeci, znao sam da je jedina opcija da je snimimo iz gornjeg rakursa, iz tzv. božje perspektive. Time bi se i sama rijeka pokazala kao filmski lik. Nije dron u pitanju jer su dronovi još uvijek glasni kad lete nisko. To je jedina scena sa scenskom tehnikom u filmu, imali smo kran koji je naknadno pobrisan iz scene. Ta scena mi je draga i bitna jer u njoj doslovno rijeka ispere s nas koji gledamo film sve ono što smo odgledali prije. Rijeka u toj sceni uspostavi onaj odnos koji inače ima s onim što se zbiva na njezinoj obali. Rijeci je svejedno što se zbiva na obali i ima nevjerojatnu sposobno apsorpcije sveg smeća koje u nju bacimo. I doslovno i preneseno.
On The Water / Na Vodi / Trailer / 2018 from 15 Art on Vimeo.
Što znači postaviti pitanje o produkciji ovako velikog filma koji se snima ovako dugo?
- Kad se naši produkcijski uvjeti stave u komparaciju s produkcijskim uvjetima filmova s kojima je “Na vodi” bio u konkurenciji na DokLeipzigu, mi ispadamo siromašni rođaci sa sela. Simpatični autsajderi koji mogu biti sretni što su uopće tamo. Ali kad gledaš ono na platnu ili ideje koje stoje iza onog što se na platnu vidi, hrvatska se dokumentarna kinematografija nema čega stidjeti. Ako pitaš konkretno, ovo snimanje je osim scena krštenja i Keltske noći, koje su produkcijski bile složenije, iznijelo troje ljudi. S tako malom ekipom brz si i mobilan, malo trošiš pa si možeš priuštiti dugotrajno praćenje likova. No i ovi produkcijski uvjeti, koje smo uspjeli izboriti kao neki donji standard, u nedavnim političkim borbama su bili dovedeni u pitanje. Ovaj film bilo bi nemoguće završiti bez potpore HAVC-a za koju smo se, na sreću, izborili. Ako ekstremna desnica pobijedi u svom kulturkampfu, nije teško predvidjeti da će se našoj kinematografiji dogoditi postupno kroćenje tema kojima se bavi, a onda i brza eutanazija. Nagrade na međunarodnim festivalima bit će nam daleke i sjećat ćemo ih se sa sjetom.
Film o Gredelju koji pripremate donosi zanimljiv eksperiment, on će zapravo biti igrani?
- Prije šest godina s crnogorskim piscem Andrejom Nikolaidisom počeo sam pisati scenarij za igrani film o pobuni radnika u jednoj firmi. Taman kad su mi se javljala prva nezadovoljstva napisanim, u stvarnosti, praktički u mom susjedstvu, počela je borba radnika TŽV Gredelja protiv tadašnje Vlade koja mu je namijenila stečaj. Iste stvari koje smo mi nemušto namaštavali događale su se ispod prozora, u stvarnosti. Nekoliko dana nakon velikih prosvjeda javio sam se ljudima i zamolio da budem prisutan na njihovim aktivnostima. Snimao sam ja sam, više da imam podsjetnik na atmosferu, rečenice kakvima se ljudi služe. Mislio sam da će mi to pomoći u pisanju, no dobio sam možda najzanimljiviji dokumentarni materijal u karijeri. Pratili smo filmski razvoj situacije i snimili neke uistinu fascinantne situacije. Igrani scenarij koji smo pisali dobio je sredstva i bit će realiziran iduće godine. Radnici koje smo snimali u stvarnosti imat će priliku, u igranom dijelu filma, napraviti ono što nisu uspjeli svojom borbom u realnosti. Film bi trebao u konačnici biti kombinacija dokumentarnog i fikcije.
Vaš “Buffet” prikazuje se i kao art film. Kako to vidite? I kako objašnjavate to što taj film nije prošao na nekim većim festivalima?
- Nikad kad radim film ne zamišljam strane festivalske selektore kao idealnu publiku za njega. Da si ne lažemo, jako volim kad mi film zaigra na relevantnom mjestu u inozemstvu, no to mi nije primarno. Mislim da, dok god radim filmove za svoje pare, kojih u pravilu nemam, dakle u svoje slobodno vrijeme i slobodno vrijeme svojih suradnika, ili kad imamo sreće pa naše filmove financira naše društvo, HAVC, idealni gledatelj za kojeg radimo film treba biti netko tko je s ovih prostora. Jedan od nas. To je neka minimalna doza samorespekta od koje ne treba odstupiti. Mislim da je to i jedini način da se svidiš nekome vani. “Buffet Željezara” imao je lijepe uspjehe na festivalima na prostoru biše Jugoslavije i time sam potpuno zadovoljan. “Na vodi” je krenuo iz Leipziga, s međunarodno vidljivog festivala. Vidjet ćemo dokle će dogurati. Najbitnije je da je za jesen dogovorena distribucija po nezavisnim kinima koju će raditi Restart.
BUFFET ZELJEZARA teaser 1 from 15 Art on Vimeo.
Vaše priče koje ste inkorporirali utjelovljuju svu anamnezu i Siska i Hrvatske. Koje su vam nerazrješive od onih koje prikazujete?
- Ja se prema stvarnosti trudim ne postavljati kao doktor. Niti smatram da je ono što snimam bolesno niti sam ja onaj koji bi mogao na bilo koji način liječiti. Bez obzira na to što sam dok snimam formalno iza kamere, bilo koja pozicija osim one u kojoj su ti protagonisti ravnopravni za mene je pogrešna. Ne mislim da sam bilo kome u ovoj državi ja potreban da shvati gdje živi. To ljudi dobro znaju i bez mene. Moja je ambicija puno veća, a to je intimno propitati jesam li uopće sposoban baviti se filmskom režijom. To jest jesam li sposoban pronaći onaj ključ između ideje i forme koji će biti dovoljno čvrst i jednostavan da iznese film, a dovoljno nevidljiv da ga publika ne primijeti. A druga velika ambicija jest filmskim sredstvima natjerati publiku da osjeća ono što sam ja osjećao i što me potaknulo da se upustim u avanturu snimanja nekog filma. Što sam stariji, to mi je više bitno da se u tom kaosu stvaranja osjećam dobro, da se osjetim više živ.
”U ime RH” je film koji ćete tek predstaviti. Možete li nam reći nekoliko riječi o njemu?
- Radi se o polusatnom dokumentarcu koji najjednostavnije mogu nazvati pravosudnim hororom. Film je nastao poluslučajno. Dok sam s Nikolaidisom pisao scenarij za film o radničkoj pobuni, on je na YouTubeu zapazio video “Marko Francišković izazvao paniku na HTV-u” u kojem Marko iznosi u sklopu petominutnih predizbornih predstavljanja svoj politički program. Andrej Nikolaidis smatrao je da trebam naći čovjeka i ponuditi mu kao naturščiku ulogu u našem filmu. Praktički mu ne bi trebalo pisati ni replike, toliko ga je oduševilo ono što je vidio. Dva tjedna sam bezuspješno pokušavao doći do njega. Kad sam ga našao, on je već bio u psihijatrijskom pritvoru s čudnim optužbama. Posjetio sam ga tamo i iznio mu naše ideje i, iako smo pozicionirani na različitim polovima političkog spektra, Marko je oduševljeno pristao, čak mi je ponudio da dokumentaristički pratim to što mu se upravo zbiva.
Koji dan poslije zvala me Rada Šešić sa Sarajevo Film Festivala s ponudom da snimim dokumentarac o Gavrilu Principu koji bi se pustio na otvorenju SFF-a jer je bila godišnjica atentata, HTV je trebao biti koproducent toga filma. Ja sam prihvatio, uz uvjet da film radim u radikalno suvremenom ključu. Da zapravo ne radimo film o Principu, nego o nekom našem suvremeniku koji je radi političke ideje spreman na radikalno nasilje. Marko Francišković je u svom političkom programu nudio uvođenje smrtne kazne za veleizdajnike u koje je ubrajao HDZ i SDP, što mi se činilo dovoljnom paralelom. HTV, na kojem je tada radio agilni urednik Robert Zuber, osigurao nam je dozvole za snimanje sudskog procesa i dobili smo sulud filmski materijal. SFF i HTV su se uskoro, svako iz svojih razloga, povukli iz projekta, a mi smo dobili film koji o stvarnosti u kojoj živimo govori neke stvari koje bi nas sve trebale plašiti. Mene jesu, u svakom slučaju. Nadam se da će se film “U ime RH” moći vidjeti na sljedećem ZagrebDoxu.
Serijal o 65+ prošao je relativno nezapaženo. Ipak, on kao da je nastavak vašeg rada i interesa u dokumentarnom serijalu Direkt.
- Ja sam u Direkt došao na gotovo, kao “vruć” student koji želi puno raditi. Sjećam se da se u to vrijeme iz birtija kao što je Sedmica odlazilo doma pogledati novu epizodu i nakon nje vraćalo natrag. Nema bolje stvari nego kad publika kojoj je nešto namijenjeno prekida zabavu da pogleda novi dokumentarac. Dok sam radio na Direktu, mislio sam kako bi bilo super jedan takav bezobrazan, znojan i živ serijal posvetiti starosti. Smatrao sam da činjenica da je netko star ne oduzima čovjeku njegov ljudski individualitet i da bi stariji bili jednako zainteresirani kao i mladi da filmski podjele svoju intimu.
Tada sam koncipirao na papiru seriju 65+ i držao je kao i brdo drugih projekata godinama u ladici. Kad su na HTV-u prije četiri godine zapuhali neki liberalniji vjetrovi, prijavili smo serijal na natječaj i prošli. Kad smo ga završili, klima se malo promijenila i već gotov serijal nam se skoro dvije godine kiselio na nekoj polici da bi bio pušten bez reklame i najave usred ljeta u prijepodnevnom terminu. Više od polovice od dvanaest 25-minutnih epizoda bez stida potpisujem kao svoje autorske filmove, a ostalima sam zadovoljan. Tri epizode puštene su na Zagrebdoxu još početkom 2017., a jedna od zadnjih epizoda zatvorila je ovogodišnje Dane hrvatskog filma. Nadam se da ovo neće biti zadnje prikazivanje serijala.
Jedina televizija koja bi trebala i mogla imati interes i financije za dokumentarni program jest HRT u našim okvirima. Kakve su tu relacije? Kako otkup funkcionira što se tiče dokumentarnog filma?
- Otkup i sudjelovanje HRT-a u produkciji dokumentarnog filma bolna je tema. Na većini velikih međunarodnih pitching foruma ne gledaju te ozbiljno ako nemaš neki oblik suradnje s javnim servisom u zemlji iz koje dolaziš. Smatraju te neozbiljnim ili lijenim, a interes lokalne javne televizije za relevantnim filmom se podrazumijeva. Onda ti pogledaju biografiju, pa ti progledaju kroz prste.
Nažalost, kod nas je taj oblik suradnje između HRT-a i nezavisne dokumentarne scene više iznimka nego pravilo. O takvu obliku suradnje s privatnim televizijama neću ni pričati, a svi su oni potpisivali neke uvjete kad se odobravala koncesija. Ne vidim drugog načina da se to na obostranu korist promijeni osim konstantnog javnog pritiska. Hrvatski gledatelji hrvatske javne televizije imaju pravo vidjeti najbolje hrvatske dokumentarce. Stvar je vrlo jednostavna.