Alem Korkut jedan je od naših najboljih kipara. Prilikom jedne njegove izložbe, “Slabost,snaga ” u Gliptoteci HAZU, 2011. godine napisala sam kako bi on bio jedan od mojih favorita kada bih, primjerice, birala autora za Venecijanski bijenale. I dalje stojim pri tome. Nedavno je imao izložbu u Galeriji “Božidar Jakac” u Kostanjevici na Krki, 11. siječnja otvara izložbu u Laubi te u pulskom Muzeju suvremene umjetnosti.
Galerija “Božidar Jakac” u Kostanjevici na Krki u Sloveniji, gotičko okruženje crkve unutar nekadašnjeg cistercitskog manastira, inspirativan je prostor za izlaganje. Koliko su u dijalogu s prostorom vaši radovi dobili na novom tumačenju?
- Galerija “Božidar Jakac” je među hrvatskim i slovenskim kiparima gotovo kultno mjesto. U ovom prostoru još je 1961. pokrenut prvi kiparski simpozij Forma Viva koji je kasnije dobio svoje inačice na više lokacija širom tadašnje Jugoslavije. Većina simpozija se ugasila, no ovaj u Kostanjevici je i dalje aktivan. Izložba dvanaest skulptura koje sam izradio tijekom ove godine nastala je sa sviješću o prostoru u kojem je trenutno izložena. Riječ je o desakraliziranoj crkvi koja je kroz svoju povijest doživjela različite faze: od služenja duhovnosti kroz religijske obrede, preko faze devastacije i propadanja, do današnje, u kojoj ponovno služi duhovnosti, ovoga puta kroz umjetnost. Moje skulpture izložene u ovoj dojmljivoj građevini komuniciraju s prostorom na nekoj, rekao bih, transcendentalnoj razini.
Nakon izložbe u gotičkoj crkvi u Kostanjevici na Krki isti ciklus stiže u zagrebačku Laubu početkom godine
Isti ćete rad izložiti u Laubi u siječnju?
- Lauba je prostor koji po nekim značajkama nalikuje izložbenom prostoru crkve unutar kompleksa Galerije “Božidar Jakac”. Prostor koji je kroz umjetnost dobio novi život prepoznao sam kao nešto vrlo blisko. Nakon Laube izložba se seli u Pulu, u Muzej suvremene umjetnosti Istre koji je smješten u prostoru napuštene industrijske zgrade, tako da je putovanje ove izložbe vezano uz izložbene prostore koji odišu duhovima prošlosti.
Zašto je naziv izložbe “Tijelo”?
- Pojam tijela u svim značenjima u kojima se koristi, npr. anatomija, geometrija, enologija, politika, ezoterija, sinonim je za čvrstinu, snagu i pouzdanost. Skulpture s ove izložbe oslanjaju se na ove karakteristike i nalaze svoje ishodište u geometrijskim tijelima: kockama, kubusima, paralelopipedima. S vremenom fizičko tijelo gubi snagu i čvrstoću, tijelo se u političkom smislu razotkriva i gubi na pouzdanosti, gubi svoje jasne obrise, prestaje biti mogući oslonac, nestaje, topi se... Također, postoji i asocijacija na brojne prikaze ljudskog tijela unutar čvrstih geometrijskih figura od antičkoga Vitruvija, preko renesansnoga Leonarda, modernog Le Corbusiera sve do suvremenoga Antonyja Gormleya. Naziv izložbe se referira i na moje iskustvo slabljenja tijela koje ulaskom u srednje godine više nije ona moćna tvrđava kakva je nekoć bila. Još nije razvalina, ali promjene su vidljive i opominjuće.
Klasična skulptura, video, fotografije, objekti, instalacije... Zaista vas zanima mnoštvo medija?
- Podjela umjetnosti na klasične medije slikarstva, kiparstva, grafike ili fotografije u današnje vrijeme više nema gotovo nikakvu važnost. Na suvremenoj sceni vizualnih umjetnosti granice između medija su se istopile, moglo bi se reći da više i ne postoje. Bitna je ideja, poruka, gesta, misao koju umjetnik artikulira i predstavlja na način koji je najizravniji, najkomunikativniji, najbliskiji kako umjetniku tako i publici kojoj je djelo namijenjeno. Moj matični medij je kiparstvo, no to me ne sprečava da radim izlete i u druge medije koji mi pomažu da svoje ideje artikuliram što jasnije. Nikako, međutim, ne bi trebalo proglasiti skulpturu, sliku ili grafiku anakronom, to može biti samo način na koji umjetnik koristi medij.
Zapravo, vi i preispitujete svoj odnos s klasičnim medijem skulpture?
- Da. Dosta sam rano shvatio da me ne zadovoljava praćenje uhodanih staza i da me uzbuđenje pri otkrivanju meni dotad nepoznatih mogućnosti kiparskog medija čini daleko zadovoljnijim i nudi mi puno više mogućnosti.
Šira vas je publika upoznala s ciklusom radova “Ego trip”. Kako danas gledate na ovaj ciklus. Jedan je od njih bio vezan na Rodina?
- Ovom serijom radova, započetom oko 2000. godine, uspostavio sam neke formalne i idejne preokupacije koje me dijelom i danas prate. U ciklusu “Ego-trip”, koji se sastoji od desetak radova, središnje mjesto zauzimala je skulptura, odljev moje glave. Ona je bila podvrgavana različitim prirodnim utjecajima kojima sam je stavljao u različite konotacije i davao joj različita značenja. Prvi rad iz tog ciklusa je “Memento Mori” u kojem sam glineni odljev glave stavio u staklenu posudu s vodom gdje se u procesu koji je trajao nekoliko sati raspala i od nje je ostala samo hrpa gline na dnu posude. U njemu prvi puta koristim video, jer sam shvatio da je proces koji se odvija tijekom dekompozicije jednako važan i zanimljiv kao i gotovi rad. U radovima iz ciklusa koji su slijedili nastavio sam s razvijanjem ideje, pa je 2004. nastao i rad koji spominjete, Ego trip: čovjek sa slomljenim nosom, hommage à Rodin, u kojem udarcima djelujem na glineni odljev glave i “lomim” mu nos. Ponovno je ovaj čin dokumentiran videosnimkom koja je izložena istovremeno sa skulpturama, odljevima triju glava deformiranih noseva. Za ovaj rad koji se u isto vrijeme obračunava s tradicijom i odaje joj počast dobio sam Grand prix na Salonu mladih 2004.
Ego trip - u toj seriji radova vlastit je odljev glave podvrgavao različitim vanjskim utjecajima
Stvarate u Ateljeu na Žitnjaku, niz je ateljea domaćih umjetnika i često su i izložbe tamo. Kako biste opisali stvaralačku atmosferu u ovom prostoru?
- Atelijeri Žitnjak su zapravo umjetnička organizacija čiji članovi koriste desetak ateljea u prostorima nekadašnjih učionica stare napuštene škole u industrijskoj zoni u koju su se uselili 2003. U to vrijeme je to bilo slijepo crijevo Zagreba, kraj u kojem su propadajuća industrija i napušteni i devastirani prostori činili poprilično sumornu sliku. U međuvremenu, izgradnjom Domovinskog mosta, ovaj dio grada postaje daleko življi i ambiciozniji. Usporedo s razvojem gradske infrastrukture naš “Centar periferije” je rastao i razvijao svoje programe. Danas se, osim umjetničkih ateljea, u AŽ-u nalazi galerija u kojoj izlažu ponajbolji umjetnici s hrvatske likovne scene, imamo program “Kolaboratorij”, interdisciplinarni projekt koji se provodi u svrhu povezivanja i umrežavanja različitih aktera kulturno-umjetničke scene, omogućavanja veće vidljivosti udruga i inicijativa s područja umjetnosti, kulture te omogućavanja pokretanja svojevrsne platforme za njihovo zajedničko djelovanje. Također, uz financijsku pomoć zaklade Kultura nova dovršavamo uređenje rezidencijalnog ateljea/apartmana u kojem ćemo ubuduće moći ugostiti umjetnike iz inozemstva i tako proširiti mogućnost međunarodne umjetničke razmjene koja već desetak godina uspješno funkcionira s umjetnicima iz Düsseldorfa. Ono što je na početku izgledalo kao veliki nedostatak, udaljenost od centra, pokazalo se kao prednost, jer dovoljno smo daleko da bismo imali potrebni mir, no i dovoljno blizu da bi posjetitelji izložbi, predavanja, radionica i drugih događanja koje organiziramo mogli nesmetano i brzo doći. Mislim da bi naša uspješna priča mogla biti sjajan putokaz gradskim vlastima kako umjetnici mogu ne samo odgovorno raspolagati napuštenim prostorima kojih u hrvatskim gradovima ima veliki broj nego im dati i veliku dodatnu vrijednost.
Što učite svoje studente na Akademiji likovnih umjetnosti?
- Nakon sustava školovanja u kojem uče da postoji samo jedna istina, jedno rješenje zadatka, jedan pravilan odgovor, da su pogreške nedopustive i kažnjive, moj najvažniji zadatak jest uvjeriti ih da u životu, a još više u umjetnosti to nije tako. Učim ih da nešto što im se na početku čini pogrešnim može biti ono što će ih uputiti u područje koje će odrediti njihov predmet umjetničkog interesa. Učim ih da čitajući knjige, posjećujući izložbe, gledajući filmove i predstave, odlazeći u planine zapravo stvaraju neku “zalihu dojmova i iskustava” iz koje će crpiti materijal za izgradnju svojih svjetova. Na kraju, učim ih da propituju, da budu sumnjičavi i ne vjeruju autoritetima, pa ni meni, jer je taj otpor vrlo bitan u formiranju mladih umjetnika.
Pobijedili ste na natječajima za spomeničku plastiku u Karlovcu, Šibeniku, Koprivnici. Riječ je o vrlo zahtjevnom području, naročito kada je riječ o spomenicima braniteljima. Javnost je sjajno prihvatila npr. Četiri rijeke u Karlovcu. Zašto je, po vašem mišljenju, tako?
- Mislim da je jako bitno da se ovaj spomenik nalazi na razini prolaznika, nema postament niti neku drugu prepreku koja bi ugrožavala slobodan pristup, sve što spomenik predstavlja blisko je, poznato, čitko i jednostavno, a u isto vrijeme dovoljno monumentalno da bi ispunilo i mogućnost organiziranja komemoracija i drugih zahtjeva koje se postavljaju pred spomeničku plastiku.
Četiri rijeke - važno je da se ovaj spomenik braniteljima u Karlovcu nalazi u razini prolaznika
Nedavno ste pokrenuli inicijativu, u ime Kiparske katedre Akademije likovnih umjetnosti, protiv novije prakse raspisivanja natječaja po kojima samo arhitekti ili kipari koji surađuju s arhitektima mogu sudjelovati za natječaj za spomenike u javnom prostoru, što je poprilično bizarno, a pogotovo iz vaše perspektive, autora javnih spomenika. Što, po vašem mišljenju, leži u pozadini takve odluke?
- Mislim da ste izabrali pravu riječ: bizarno. Raspisivači natječaja, udruženja arhitekata, krivo su procijenili da Pravilnik o natječajima s područja arhitekture, urbanizma, unutarnjeg uređenja i uređenja krajobraza pokriva i područje javne skulpture, unatoč činjenici da se niti jednom jedinom riječju u njemu ne spominje skulptura, spomenik, spomen-obilježje, kip, kipar. Pravilnik o kojem je riječ je izvrsno sastavljen, ali je jasno da je namijenjen isključivo za raspise arhitektonskih natječaja i jednostavno je neprimjenjiv u slučaju raspisa natječaja za skulpturu, jer skulptura nije samo objekt u prostoru koji bi trebao biti u suglasju s prostorom u koji je postavljena nego je ona i puno više. To je konceptualni sklop oblika, misli, značenja, poruka, asocijacija za čiju procjenu nisu dovoljni samo arhitekti nego, uz kipare, i povjesničari umjetnosti, sociolozi, antropolozi...
Sličan su apel prije nekoliko godina, koliko se sjećam, uputili i iz Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Povod su bili natječaji za Spomenik braniteljima poginulim u akciji Bljesak u Okučanima, Spomenik domovini i Spomenik žrtvama Holokausta u Zagrebu. Je li bilo kakve reakcije na vaše istupanje i jeste li postigli ono što ste željeli?
- Da. Istina je da je HDLU reagirao na nekoliko raspisa natječaja za spomenike koje su organizirala udruženja arhitekata u nekoliko zadnjih godina i izborili se za minimalne promjene u uvjetima natječaja, no nakon jednoga raspisa u kojem ni u žiriju ni među strukama kojima je dopušteno da autorski pristupe natječaju nije bilo kipara voda je došla do grla i napisan je apel koji su potpisali predstavnici svih udruženja likovnih umjetnika s područja Hrvatske, kao i sve četiri akademije. Drugim riječima, udružila se cijela hrvatska umjetnička scena u namjeri da se izbori za ono što nam po prirodi stvari pripada: mogućnost da kao kipari sudjelujemo na natječajima za kipove. Nakon nekoliko napisa u medijima i uspostavljene komunikacije između zainteresiranih strana, čelnici udruga arhitekata su, vjerujem, uvidjeli da u njihov pravilnik treba uključiti aneks u kojem će biti uvažene specifičnosti javne plastike. Komunikacija između likovnih i arhitektonskih udruženja se nastavlja i nadam se da će uskoro ovaj problem biti riješen.
Osim braniteljima, radili ste i neke spomenike svakodnevici, npr. Spomenik biciklu u Koprivnici. Kako je, uopće, došlo do tog spomenika, na čiju ideju?
- Ideja za spomenik biciklu došla je od Old timer udruge “Biciklin” iz Koprivnice, skupine entuzijasta koji su prepoznali posebnosti svojega grada u kojem je bicikl tradicionalno najčešće prijevozno sredstvo i željeli to obilježiti. Raspisali su javni natječaj za spomenik biciklu i biciklizmu na kojem je prihvaćena moja ideja. Nakon toga je sve išlo vrlo jednostavno, a rezultat je skulptura ispred Gradskoga poglavarstva koja je postala jedna od nezaobilaznih koprivničkih gradskih veduta. Profesor Ive Šimat Banov ovakve je skulpture nazvao “spomenicima iz čista mira” i velika je šteta da ih nema više u našem urbanom prostoru. Jedan nedavni primjer u Martićevoj ulici u Zagrebu jasno otkriva koliko nam takva javna skulptura nedostaje. Dva sjajna kipara, Neven Bilić i Ivan Fijolić, u ružičnjaku ispred Galerije 3,14 postavili su svoje skulpture velikih dimenzija i jasno pokazali kako se uz malo dobre volje može značajno obogatiti urbani okoliš.
Spomenik biciklu nalazi se u Koprivnici, a Ivo Šimat Banov takva djela naziva “spomenicima iz čistog mira”
Nekoliko smo puta, u Dubrovniku, Splitu, Puli, pa u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, mogli vidjeti Vaš rad “2012.”. Riječ je o instalaciji od praćaka, dječjih igračaka, koje djeluju, u tako velikoj količini, prijeteće na onog tko “prolazi” radom. Simbolika današnjeg društva?
- Ovaj rad nastao je krajem 2012. godine pod dojmom najavljivanoga kraja svijeta koji su Maje najavile za 21. 12. 2012. U to vrijeme sam primijetio ogromnu količinu članaka u raznim medijima koji su najavljivali različite vrste opasnosti koje su trebale uništiti čovječanstvo. Bilo je tu virusa, eksplozija metana, urušavanja gradova, erupcija supervulkana, egzotičnih bolesti raznih, terorističkih akcija, bombaša, ratova, ciklona, anticiklona, alarma svih boja, pretpovijesnih predatora, klimatskih promjena, potopa, suša, požara, rekordnih vodostaja, nuklearnih katastrofa, napada vanzemaljaca i vladavina reptila... Uglavnom, silna masa najopasnijih prijetnji koje su trebale staviti točku na svijet kakav poznajemo. Imao sam namjeru ilustrirati ovu atmosferu i kreirati prostor koji će biti ekvivalent ovakvoj medijskoj kampanji. Na zidove galerijskog prostora postavio sam napete praćke koje su stvorile nelagodu i posjetitelji su ih uistinu doživljavali kao prijetnju. Nažalost, mediji nas i dalje zasipaju prijetećim informacijama, tako da bi naziv izložbe mogao biti mijenjan za svaku novu godinu.
Inspiraciju pronalazite u svakodnevici, ali i u filmovima, knjigama. Sjajna izložba “Slabost, snaga” koju ste svojedobno pokazali u Gliptoteci HAZU, bila je među ostalim inspirirana filmom Tarkovskog “Stalker”. U pregovoru je bio i citat iz filma: “... neka vjeruju u sebe, neka se osjećaju bespomoćno, jer slabost je velika stvar, a snaga je ništa. Kad se čovjek rodi, on je slab i lomljiv, a kad umire, on je jak i bezosjećajan.” Taj odnos snage i slabosti željeli ste i pokazati izložbom?
- Izložbu “Slabost snaga” radio sam nekoliko godina i ona se sastoji od radova koji, u medijskom smislu, čine presjek mojih interesa. Tu je, osim klasične skulpture, bilo i video radova, radova snimljenih high-speed kamerom, interaktivnih skulptura, reljefa. U vrijeme izvedbe gledao sam “Stalkera” i primijetio jedan monolog koji mi je pomogao pronaći naslov izložbe. Slabost i snaga su dva pola koji se prepleću kroz ljudsku egzistenciju, niti jedan ne preteže, oba su važna, no u današnjem društvu slabost, popustljivost, pasivnost, nečinjenje gubi bitku pred snagom, agresivnošću, čvrstoćom. Moja je namjera postaviti pitanje mora li doista biti tako? Može li se pronaći neki tanki rub na kojem se balansirajući između ovih krajnosti može pronaći ravnoteža?
Centralna figura izložbe bio je kip dječaka na postamentu. Kip je bio zapravo vaš, tada osmogodišnji sin Istok. Postament, obično čvrst, nositelj skulpture pod Istokom je popustio. Ta neočekivanost u tradicionalnom mediju, česta je u vašem stvaralaštvu?
- Često se sjetim natpisa na jednom starom nadgrobnom kamenu na groblju u Mlinima kraj Dubrovnika: “Bože premudro si stvorio ovaj svijet, puna je zemlja čudesa tvojih.” Ja želim ta čudesa razotkriti, pokušati ih oponašati i pokazati ih publici, tako da se možemo zajednički čuditi.
Skulptura umjetnikova sina Istoka nastala je u sklopu ciklusa iz 2011. godine
Vrlo je zanimljiv princip po kojemu je funkcionirala vaša mehanička naprava “Igračka” koju ste nedavno pokazali u Zbirci Richter. Možete li pojasniti taj princip?
- Vjenceslav Richter je umjetnik koji je polje svoje kreacije proširio iz arhitekture, koja mu je temeljna grana, na vrlo raznorodne umjetničke, teorijske i praktične smjerove. Njegova ideja sinteze u umjetnosti je još aktualna i živa. Mnogo je djela ostalo iza njega: građevine, projekti, grafike, skulpture, crteži, ali jedan segment se izdvaja od ostatka njegovih djela: gravitacijski crteži. Njih je Richter počeo izvoditi osamdesetih godina i po njegovim riječima “...nije to bio ozbiljan posao koji bi mogao izazvati ozbiljan interes i ozbiljnu pozornost....”, no znao je da imaju određenu vrijednost, ali u vrijeme kada ih je izrađivao nisu bili valorizirani. Mogući razlog ovome je taj da ovi crteži prije svega djeluju kao rezultat igre što je mnogima teško povezivo s ozbiljnim poslom arhitekta. Moje je mišljenje da je upravo njegov ludički karakter rezultirao tolikim brojem invencija u arhitekturi i umjetnosti. “Igračkom” sam želio dati počast upravo toj, po mom mišljenju, ključnoj karakteristici Vjenceslava Richtera: sposobnosti da se igra.
Proces koji omogućuje “Gravitacijska igračka” bi se suvremenim rječnikom mogao nazvati “updateom” procesa izvedbe gravitacijskih crteža kakve je izvodio Richter. Riječ je o stolu koji u svojoj unutrašnjosti ima elektroničke i mehaničke komponente koje omogućuju da se pomoću dva joysticka upravlja kretanjem ploče na koju je pričvršćen papir. Na stolu se nalazi i 12 posuda s bojama koje se mogu nanijeti na papir i izvesti crtež upravljajući nagibom ploče, a krajnji rezultat je gravitacijski crtež 2.0 koji je gotovo istovjetan onima koje je crtao Richter.
Na čemu sljedećem radite?
Rad u ateljeu, kamo svakodnevno odlazim, ima više naoko nepovezanih faza: od faze kontemplacije, zbrajanja dojmova, planiranja, razmišljanja do one u kojoj se fizički izvode radovi, a ja svaki svoj rad, neovisno o mediju, izrađujem sam. Svaka od njih je jednako važna, a ja sam u ovom trenutku, nakon dvije velike izložbe novih radova koje sam realizirao ove godine, ponovno u situaciji da gledam u sebe i oko sebe s nadom da ću na kraju nešto i ugledati.