Poznati splitski arhitekt Ante Kuzmanić autor je dubrovačke Zračne luke, koja je nakon dugogodišnje rekonstrukcije završena ove godine. Mnogi je hvale, ponajprije sami korisnici, i to prije svega zbog funkcionalnosti. Samo ljetos kroz tu je zračnu luku prošlo 2,8 milijuna putnika. S Antom Kuzmanićem, koji je prodekan splitskog Fakulteta građevine, arhitekture i geodezije, razgovarali smo i o njegovim novim projektima, no ponajviše smo detaljno secirali stanje urbanizma u Splitu.
Što je tajna uspjeha vaša zračne luke u Dubrovniku?
- Radili smo na projektu dvadeset godina i u tom smo razdoblju rekonstruirali komad po komad kompleksa, tako da je minimalno toga ostalo u originalnom stanju. Radili smo samo zimi zbog ljetne turističke sezone. Kao u svakom projektu, i ovdje je bio vrlo važan odnos investitora i projektanta. Naime, cijelo vrijeme izvođenja radova aerodrom je bio u punoj funkciji. U projektiranju je trebalo za svaku fazu naći privremeno rješenje za funkcioniranje luke u novim okolnostima. Moram priznat da sam od stručnog tehničkog osoblja aerodroma i prvog direktor Tončija Peovića dobio potporu u smislu slobode i kontrole projekta. Imao sam i odlične suradnike u uredu od koji je sa mnom autor i Samuel Martin, Švicarac koji se zaljubio u Splićanku i ostao živjeti u Splitu. Ja sam također zadovoljan rezultatom jer smo uspjeli kroz tri velike faze i šest malih ostvariti jedinstvenu funkcionalnu i estetsku cjelinu.
Zračna luka Dubrovnik, čija je obnova trajala 20 godina. Obnavljao se dio po dio kako bi aerodrom neprestano mogao biti u funkciji
Kad je počela gradnja dubrovačke Zračne luke i koliko je stajala?
- Prva zgrada međunarodnog prometa otvorena je 1998. Zadnja zgrada Terminal C otvorena je ove godine, samo to je bio projekt u vrijednosti od 140 milijuna eura, a koji je 70 posto financiran kroz EU fondove. Još je ostao dio kredita za uređenje terena, piste i stajanke.
Na što se najviše obratila pozornost kod tog aerodroma?
- Najveća mana tog aerodroma bila je što se iz zgrade moralo spustiti stubištem do piste. Zadatak projektanta bio je naći rješenje kako da putnik ide horizontalno dok prtljaga vrluda okolo. Podigli smo trasu kolnog prometa na strani zgrade prema pisti širine 25 metara i ispod nje smo proširili prizemnu etažu “nevidljivog” dijela aerodroma. Tehnologija na aerodromima se mijenjala pa se prešlo s 2D rendgena na 3D rendgene. Sama tehnologija kontrole putnika i prtljage traži ogromne prostorne kapacitete. Najveći je problem bilo postići da prtljaga od predaje do aviona stigne u što bržem vremenu potrebnom za ukrcaj i otpremu aviona.
Čime se sad bavite? Radite li neki projekt za turizam?
- Radio sam nedavno plan i projekt turističkog resorta u Pučišćima na otoku Braču koji je već dosta ozbiljno dogurao, prema lokacijskim dozvolama. Projekt sadrži hotel sa 180 ležajeva, pristanište za brodove, plažu, centar naselja i javne sadržaje uz koje su smješteni apartmani i vile.
Projekt hotela i resorta u Pučišćima na Braču
Tko je investitor tog projekta?
- Investitori su partneri od kojih je jedan naš čovjek, a dvojica su iz Dubaija.
Autor ste i Muzeja alke u Sinju koji je otvoren prije dvije godine. Radite li sada na nekom projektu kulture?
- Sad projektiram ekstenziju Galerije Meštrović u Splitu na Mejama, to je jedan od ljepših zadataka kojima se bavim. Kompozicija Galerije Meštrović, koju je Meštrović radio s arhitektom Bilinićem, simetrično je postavljena u prostoru s predivnim parkom i hortikulturom tako da sam se trudio da budem što manje vidljiv. Kroz Meštrovićev atelje ulazimo u ekstenziju podrumskih prostora te većinom izložbenih sadržaja idemo ispod zemlje pa izronimo kod glavnog objekta galerije. Tako smo ostvarili sjeverni ulaz i sadržaje neophodne za rad zaklade. Nedostaje puno toga - prostor za Meštrovićeve radove i za povremene izložbe pa prilaz za invalide, suvenirnica i sanitarije za posjetitelje i sad ćemo sve to ostvariti. Kroz ovaj projekt rekonstruirat ćemo i čitavu galeriju.
Idejno rješenje za proširenje Galerije Meštrović
Specijalnost vašeg ureda je stanogradnja. Napravili ste mnogo projekata; od Kile i socijalnih stanova do elitnih stanova na Dražancu u Splitu. Sada na Trsteniku, u sklopu projekta Poljička cesta, tvrtka Ora-Mont gradi stambeni neboder prema vašem projektu.
- Stambeni neboder visine 65 metara i 18 katova imat će zadnjih šest katova dvoetažne stanove, relativno velike elitne stanove. Sad je na desetom katu, u betonu, i za godinu dana će biti gotov. Taj kompletni sklop ima 60 tisuća kvadrata od kojih smo izgradili već sve osim nebodera, dakle urbanizirali smo čitav novi kvart. Tu sam reagirao na jednu situaciju, 40 posto površina bilo je predviđeno za poslovne prostore koje izdvajam u prednji plan prema ulici i formiram poslovne zgrade visine dva kata, između kojih formiram parkovne površine. Stambene objekte sam tako odmakao od glavne avenije prema jugu, stvorio novu pješačku ulicu, a stanarima osigurao mir. Projekt je nov u smislu gradogradnje, čime se ja više zabavljam nego samim dizajnom.
Stambeni projekt na Trsteniku
Vaše zgrade POS-a na Kili također su neboderi. Općenito se oni više ne grade mnogo, ali vi nemate problem s visinom.
- U Splitu topografija trpi neboder. Blok koji je u Zagrebu tipičan u Splitu ne prolazi, Split je grad solitera. Moram priznat da ljudi ovdje jako vole nebodere jer je u Splitu važniji pogled na more nego orijentacija stana, a more je na sve četiri strane, mi smo grad na poluotoku. Što se tiče Kile, ondje se neboder dogodio slučajno. Dobio sam natječaj za to stambeno naselje koje je imalo osam katova, ali s promjenama investitora svaki je od njih tražio neki bonus, i to je svršilo s 450 stanova na 720, a ja sam samo povećavao zgrade. Nisam bio siguran da je to dobro. Zadovoljstvo kupaca me sad čini zadovoljnim iako je loše što je unutar te parcele oduzet dio terena koji je trebao biti za park ili vrtić, što naselju fali. To naselje doživljavam kao početak urbanizacije istočnog dijela grada.
Stambeno-poslovni sklop Kila u Splitu dovršen je 2015. godine
Nije nova tema problem urbanizma u Splitu. Ipak, zašto se urbanizam u Splitu ne oporavlja? I hoće li se uskoro oporaviti?
- Nije lak odgovor na to pitanje. Prvo, Split je nekoć imao jaki Urbanistički zavod Dalmacije sve negdje do kraja 70-ih godina, uz nevjerojatno jak skup pojedinaca koji su tu donosili odluke. Međutim, na samom kraju ti su se kadrovi primali u negativnoj selekciji, i tako je s krajem biše države došao i kraj Zavoda. Nevjerojatno je da u ovih 25 godina hrvatske države niti jedan gradonačelnik nije osjetio potrebu da ponovno stvori sličan ured. Ima još nešto, ti zadnji kadrovi koji su u Zavodu radili praktički su bili vlasnici podataka, koje mi projektanti koji radimo na tržištu nismo imali. Tako da se stvorila grupa ljudi koja i sada još sasvim dobro od toga živi. I njih se koristi u svakoj prigodi i njima političari najlakše manipuliraju. Godinama naši gradonačelnici misle da mogu bez takvog ureda i prevare se. Dođu na vlast i u četiri godine ne naprave ništa pa i zbog tog razloga, ali sebično razmišljaju zašto bi oni ostavljali nešto za sobom onom drugome.
Stambeno-poslovna zgrada Dražanac u Splitu
U takvom novom uredu koji bi koristio Splitu mogli bi se i zaposliti prostorni planeri.
- Nismo mi prebogati takvim kadrovima, i za to bi trebao postojati jedan kontinuitet koji se izgubio. A opet i sad postoji splitski studij arhitekture, i nećete mi vjerovati, ali u 15 godina tog sveučilišta malo koji gradonačelnik je nešto naručio od ljudi koji tu rade ili da je naručena neka ozbiljna studija. Postoji još jedan problem - hrvatsko zakonodavstvo koje se mijenja tolikom brzinom da ti se više ne da ni čitati zakone. To je toliko sve površno. Na primjer, lokacijska dozvola, mnogi me pitaju u stilu: “Zar još postoji?” Sele je iz Zakona o građenju u Zakon o prostornom planiranju, a sve je isto gdje god da je, jer i dalje postoji i ne funkcionira dobro…
Stambeno-poslovna zgrada Dražanac u Splitu
Nama je danas za nepostojanje urbanog planiranja uvijek izgovor privatno vlasništvo. Zbog toga je bilo lakše u socijalizmu upravljati gradovima. Međutim, u mnogo kapitalističkih zemalja sve oko urbanizma odlično funkcionira.
- Odlazio sam dosta van, i recimo u Amsterdamu je grad vlasnik 80 posto zemljišta. Oni kroz komunalnu naknadu naplaćuju koncesiju na svoje zemljište. Prema tome, nije taj modeli daleko od socijalizma. Međutim, i socijalizam je imao svojih mana, za njega je grad bio ono što su oni smatrali oglednim primjerkom grada, a to što smo imali 20 tisuća divlje izgrađenih objekata - to nije bio njihov grad, i to nisu nacionalizirali. S tim se posljedicama borimo i danas. I možda najgore, mi smo u komunalnoj infrastrukturi u cestama i kanalizaciji totalno zaostali. I tu ja ne krivim državu, tu krivicu snose splitski kadrovi koji nikad nemaju jasne stavove.
Nije mi jasno, vidim ovaj vaš veliki projekt resorta za Pučišća... Pa i Andabaka također na Braču gradi hotele i još neki drugi projekti se planiraju za taj otok. Pri tome je Split, koji isto kapacitetima raste turistički, na rubu sa svojim prometom u sezoni. Ne bi li se razvoj turizma i prometa trebao paralelno odvijat?
- Prometna infrastruktura u Splitu je totalno zaostala. Obilaznica Splita, nekad se zvala tako, danas prolazi kroz centar grada. Na istoku imamo isti grad kao na zapadu, koji obilaznica siječe na dva dijela. Kad se radio autoput, Splićani su radili brzu cestu, znači govorimo o totalno krivim procjenama. S druge strane, geopolitički danas u tom prostoru imate tri grada - Solin, Kaštela i Split su tri općine i jedan zaljev. Taj bi prostor, po svoj logici, morao imati jedan zajednički plan razvoja, a sad neku obilaznicu koju Split želi i treba Kaštelani neće prihvatiti. Koga će onda ta zaobilaznica zaobići? Split je ostao jedna mala feta tog prostora na poluotoku. Njegovi kadrovi žive u Solinu i Kaštelima, uglavnom su oni u nekim hrvatskim cestama i županijskim cestama, tako da ne postoji jedinstvo oko toga što je to plan Splita, odnosno tog prostora, koji bi trebao biti neki metropolitanski prostor oko Kaštelanskog zaljeva.
Ante Kuzmanić
Vi ste predlagali most kao obilaznicu kod Kaštela i tunel ispod središta Splita do luke. O mostu se nedavno opet govorilo?
- Gradonačelnik Andro Krstulović Opara ima ambicije da krene u tom smjeru i da razmrsi infrastrukturne prometne koridore, željeznicu također, međutim pitanje je opet - bez organizacijske forme ureda, zavoda i urbanističkih planera - je li to uopće moguće. Ne može politika sve to napraviti bez nekakvih planova koji će, kao prvo, povezati te gradove.
Ako se ništa ne napravi, doći će do prometnog kolapsa...
- Pa nismo mi daleko od kolapsa. Nama se taj turizam dogodio zbog jeftine avionske karte i situacije u okruženju, a ne zato što smo ga mi pomno planirali. Godinama sam se naslušao kako smo mi tranzitni grad, a sad smo odjednom turistički grad. Postoji silno opterećenje i od naslijeđenih planova iz 1952. godine, kada se industrija seli u Solin i Kaštela i na sjevernu stranu Splita, a te industrije nema. I u što se to područje pretvorilo? U napuštene pogone i zemljišta koje iskorištava tko kako stigne. Takve brownfield-zone idealne su za urbanizaciju grada i, ako pogledate projekte Hamburga, Rotterdama, Antwerpena, vidjet ćete nevjerojatan preobražaj tih industrijskih zona.
Hoće li nam onda turizam još pasti na glavu?
- Na kraju ćemo pojest sami sebe. To se već dogodilo Španjolskoj. Kad obiđete tamošnje turističke centre, shvatite što će nam se dogoditi, a mi smo pritom specifična destinacija, nemamo ni ljudi ni ičega da primimo stotine milijuna turista. Kod nas bi se sve moralo kontrolirano i graditi i planirati.
Što se događa sa Žnjanom nakon rušenja bespravnih objekata?
- Sad su provedene ankete među građanima o tome što oni žele, a ovih dana će biti objavljen i arhitektonski natječaj da se nađe kvalitetno rješenje. No s usvajanjem plana neće sve biti gotovo, jer će nedostajati novac. E sad, ako je postojao interes da se na divlje gradi, onda bi taj interes trebalo sad kanalizirati u nekakvu planiranu gradnju i razvoj. Ti kapaciteti na plaži nigdje nisu veliki, a infrastruktura i parkirališta i kanalizacije mora se također planirati i platiti da bi se moglo graditi. Dakle, grad će prvo morati uložiti novac u infrastrukturu, u nešto neisplativo, da bi onda mogao kroz koncesiju vraćati. Žnjan bi morao imati i neki centar u sebi, plivačke bazene ili neki akvarij - onda bi ovo okolo sve moglo na tome živjeti, a ne da se samo osvoji plažu.
Pita li vas gradonačelnik Andro Krstulović Opara za savjet?
- Novom gradonačelniku pripremao sam predizborni program. Želio je ići dalje s projektom mosta kod Kaštela i htio je željezničku stanicu preseliti prema sjeveru. Mislim da bi željeznička stanica koja bi bila na sjevernoj strani i vertikalno postavljena, a do nje bi se došlo mostom, bila ogromna korist. Moje kolege, a pogotovo prometaši, dosta se još opiru tome, ali doći će vrijeme kad će taj most biti neophodan. Gradonačelniku sam bio skupio još neke projekte kojima bi se fizionomija grada promijenila. Pod tim mislim na svoj projekt tunela za izlazak iz gradske luke, natkrivanja željezničke stanice u gradu i za pazar koji je metastazirao u skoro istočnjački bazar... Smislio sam neki put kako to riješiti. Te vizije ne moraju biti prihvaćene, ali su barem neki suvisao sklop projekata, ali čim ti izađeš s nekom svojom idejom, svatko zna kako biti protiv, a ne zna staviti na stol što on misli. Znaju samo zašto ne. Tu su lobiji koji imaju jako različite interese, i to je nemoguće usuglasiti u Splitu. U nedostatku urbanističke struke i normalnog kolegijalnog razgovora svi skupa stojimo na mjestu umjesto da nešto radimo.
Nije ni u Zagrebu mnogo bolja situacija s urbanizmom.
- Budućnost Hrvatske treba tražiti u prostornom planiranju! Narcisoidni arhitekt će uvijek postojati, svatko će uvijek htjeti napraviti što je Frank Gehry napravio u Bilbau, ali zapravo je građanima neke zemlje važnije okruženje. Ja uvijek kažem studentima - nijedna loša kuća ne može pokvariti grad toliko koliko neka loša odluka u prostornom planiranju. Ona se ne može popravljati, a pred kuću možeš staviti drvored i više je ne vidiš. A mi se svi pogrešno koncentriramo na te, ajmo reći, “arhitekte zvijezde” i “zgrade zvijezde”.
Prodekan ste na splitskom arhitektonskom studiju. Gdje ste vi studirali?
- Studirao sam krajem sedamdesetih u Zagrebu. Na arhitekturi sam našao i suprugu Darinku, s kojom i do danas živim i radim, a dobar prijatelj sam ostao s Robertom Plejićem, Goranom Rakom i Igorom Pedišićem.