GLOBUS

ARHITEKTICE KOJE SU GRADILE JUGOSLAVIJU Za njih se gotovo više i ne zna iako su autorice ključnih projekata bivše države

AUTOR:
    • Lana Bunjevac

  • OBJAVLJENO:
  • 21.08.2018. u 22:00

  • Na velikoj izložbi u njujorškoj MoMA-i, posvećenoj arhitekturi Jugoslavije od 1948. do 1980. godine, najveća pozornost posvećena je četvorici arhitekata. No što je sa ženama koje su gradile mlado socijalističko društvo? One su Svetlana Kana Radević, Mimoza Nestorova Tomić, Milica Šterić, Zoja Dumengjić, Ada Felice-Rošić i Nada Šilović

    Sredinom srpnja u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti otvorena je izložba posvećena arhitekturi Jugoslavije od 1948. do 1980. Karakteristike ovdašnjeg socrealizma pridonijele su tome da izložba dobije naziv “Toward a Concrete Utopia”, što se tumači dvojako: kao betonska, ali i kao konkretna, stvarna i opipljiva utopija. Od Šerefudinove Bijele džamije Zlatka Ugljena u Visokom, preko rekonstrukcije Skoplja nakon potresa pa sve do stambenih blokova Novog Beograda izložba propituje teme kao što su urbanizacija velikih razmjera, primjena tehnologije u svakodnevnom životu, konzumerizam i spomenička baština, a posebno su izdvojena četvorica arhitekata koji su svojim djelovanjem utjecali na čitavo društvo. To su Vjenceslav Richter, jedan od osnivača grupe EXAT 51, zatim Bogdan Bogdanović, javnosti možda i najpoznatiji po spomeniku Kameni cvijet u Jasenovcu, potom Le Corbusierov suradnik Juraj Neidhardt te slovenski arhitekt Edvard Ravnikar, Plečnikov učenik koji je oblikovao Trg republike u Ljubljani.

    Iako se njihova djela najčešće spominju u brojnim recenzijama ove izložbe, pozornost kustosa - Švicarca Martina Stierlija, glavnog kustosa Odjela za arhitekturu i dizajn newyorške MoMA-e, Vladimira Kulića, profesora arhitekture na Sveučilištu u Floridi, koji je studirao u Beogradu, i Anne Kats također iz MoMA-e - dobile su i žene koje su stvarale i gradile u ovom razdoblju.

    U eseju objavljenom u časopisu Metropolismag, autori Anna Kats i Theodossis Issaias pišu kako je u narativu socijalističke Jugoslavije žena partizanka svoju emancipaciju osvojila puškom. Kratko, ali točno. Žene u Jugoslaviji svoja su prava stekle, prije svega, ravnopravnim sudjelovanjem u NOB-u, i ta su prava potom ušla u zakonodavstvo nove države. Prvi poslijeratni ustav FNR Jugoslavije iz 1946. odobrio je punopravno državljanstvo jugoslavenskih žena te zajamčio glasačka prava svim građanima bez obzira na spol. Ipak, rodna nejednakost nije bila prepoznata kao autonomno pitanje, već je bila podvrgnuta općem diskursu klasne borbe i samoupravljanja. Takav je stav ometao napredovanje žena u vodećim položajima, a arhitektonska struka nije bila iznimka.

    Nakon 1945. Jugoslavija je prošla transformaciju iz poljoprivredne u industrijsku zemlju, što je bilo praćeno velikim ulaganjima u infrastrukturu i planiranjem novih gradskih naselja kako bi se stekli uvjeti za migraciju stanovništva u gradove. Jedna od značajki masovnih migracije sa sela u gradove bio je i idealizirani imidž žene, socijalističke radnice čiji je doprinos državnoj proizvodnji bio jednako značajan kao i onaj radnikov. Ta slika moderne socijalističke žene izbrisala je etničke i religijske razlike i pokazala kako su i veo ruralnih pravoslavki i marame muslimanki nestale ulaskom žena u gradove. Do 1960-ih godina urbanizacija, život u stanovima i nuklearna obitelj u kojoj su oba roditelja bila zaposlena, a koja je postala temeljna ekonomska jedinica u socijalističkoj Jugoslaviji, značili su da su radikalne promjene u ženskim životima postale integralni dio svakodnevice, no neplaćeni rad u kućanstvu ostao je ženskom zadaćom.

    Mimoza Nestorova Tomić

    Kritika kaže da su radovi Svetlane Kane Radević bili svečanosti za oko, čemu možda najbolje svjedoči hotel Zlatibor u Užicama, izvrstan primjer brutalističke arhitekture koji izgleda poput kakve rakete spremne za polijetanje

     

    Sveobuhvatno restrukturiranje kućnog okruženja zaokupljalo je poslijeratnu generaciju arhitekata, a upravo je taj pokušaj reformiranja stanovanja i kućne sfere kroz dizajnerska istraživanja, publikacije i didaktičke izložbe bio značajan za žene koje su u arhitektonsku struku ušle kroz dizajn interijera i primijenjene umjetnosti. Jedna od najuspješnijih arhitektica iz razdoblja nakon Drugog svjetskog rata bila je Beograđanka Milica Šterić. Radeći u građevinskoj tvrtki Energoprojekt, nadgledala je velike i važne urbanističke projekte diljem Jugoslavije, a 1957. zahvaljujući polugodišnjoj stipendiji nizozemske Vlade odlazi u Nizozemsku, radi u uredu Van den Broeka i Bakema i usavršava svoj arhitektonski izraz na iskustvima Bauhausa. Čista strukturalna forma i kombiniranje čelika i staklene fasade bio je zaštitni znak njezinih radova, a 1960. na tom je tragu dizajnirala i sjedište tvrtke, čuvenu zgradu Energoprojekta u Beogradu, koja je nakon raspada Jugoslavije bila u jako lošem stanju, što je sudbina brojnih građevina nastalih za vrijeme Jugoslavije, a posebno se to odnosi na spomenike NOB-a, od kojih su neki također predstavljeni na izložbi u New Yorku.

    Malo je poznato da je Milica Šterić projektirala i neke od prvih elektrana toliko bitnih za razvoj industrije u poslijeratnim godinama. Naravno, nije bila sama, nego je radila kao ravnopravni član inženjerskih timova okupljenih oko zajedničkih zadataka izgradnje zemlje, ali zanimljivo je da nisu svi projekti na kojima su radile žene nužno pripisivani njihovim autoricama, no postojali su i izuzeci. Jedna od njih bila je i Svetlana Kana Radević, prva arhitektica u Crnoj Gori, o kojoj je TV Titograd 1980. godine snimio dokumentarni film. Rođena je 1937. godine, osnovnu školu završila je na Cetinju, gimnaziju u Podgorici. Diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu, a magistrirala na Sveučilištu u Pennsylvaniji. Godine 1994. postala je inozemni član Ruske akademije za arhitekturu, a do 1999. bila je redovni član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti kao prva akademkinja u Crnoj Gori.

    Svjetlana Kana Radević

     

    Njezino najznačajnije djelo bio je hotel Podgorica u Podgorici, s čijim je projektnim rješenjem kao nepoznata mlada arhitektica pobijedila na natječaju i koji ju je vinuo u sam vrh jugoslavenske arhitektonske scene. Za izgradnju hotela korišteno je kamenje iz Morače, rijeke na čijoj je obali hotel izgrađen, a čitav kompleks gotovo se neprimjetno uklopio u postojeći prirodni ambijent, te je tako, poštujući tradiciju Podgorice, ova arhitektica napravila djelo koje nadilazi vrijeme u kojem je živjela. Hotel je svečano otvoren u srpnju 1967., na Dan državnosti Crne Gore, a naredne godine nagrađen je najprije republičkom, a zatim i saveznom Borbinom nagradom za arhitekturu, što je bila najznačajnija nagrada u Jugoslaviji.

    Kritika kaže da su njezini radovi bili svečanosti za oko, prizori pred kojima ne možete ostati ravnodušni, čemu možda najbolje svjedoči hotel Zlatibor u Užicama, izvrstan primjer brutalističke arhitekture koji izgleda poput kakve rakete spremne za polijetanje, a kritičar Financial Timesa usporedio ga je sa scenom iz filma “Blade Runner”. Možda zbog nametljivog stila, gotovo svaki njezin objekt izazvao je polemike u javnosti, no Svetlana Kana Radević smatrala je da je to dobro, jer da je očigledno da njezin rad provocira, što je za nju bila i suština stvaranja.

    Jedna od najuspješnijih arhitektica iz razdoblja nakon Drugog svjetskog rata bila je Beograđanka Milica Šterić. Radeći u građevinskoj tvrtki Energoprojekt, nadgledala je velike i važne urbanističke projekte diljem Jugoslavije

    Svetlana Kana Radević / Njezino je najznačajnije djelo hotel Podgorica

    Nada Šilović projektirala je stambene nizove u Liburnijskoj ulici u Rijeci

     

    Nakon razornog potresa koji je zadesio Skoplje 1963. važnu ulogu u njegovoj rekonstrukciji odigrala je makedonska arhitektica Mimoza Nestorova-Tomić, koja je tada blisko surađivala s japanskim arhitektom Kenzom Tangeom, zaduženim za obnovu. Kao i mnoge arhitektice njezine generacije, i Mimoza Nestorova studirala je izvan Makedonije (u Beogradu), ali se vratila u Skoplje gdje se 1954. udala za arhitekta Ljubomira Tomića. Rodila je dvije kćeri, a kako je tek bila na početku karijere, odlučila je zaposliti dadilju. To je bilo vrlo neobično za to doba, pogotovo ako se zna da su mnoge mlade obitelji živjele u proširenom kućanstvu, najčešće s muževim roditeljima, a od mladih se majki i radnica očekivalo da se same pobrinu za svoju obitelj, piše Mirjana Lozanovska, viša predavačica na sveučilištu Deakin u Australiji, u članku objavljenom u knjizi “Ideological Equals: Women architects in socialist Europe 1945 - 1989”. No, Mimoza Nestorova i njezin suprug živjeli su u vlastitom stanu, a još je jednom odbacila tradiciju kada je ostavila djecu svojoj majci kako bi ona i suprug mogli putovati i upijati nova arhitektonska znanja. Zahvaljujući stipendijama British Councila, UN-a i jugoslavenske vlade, posjetili su Francusku, Veliku Britaniju i Rotterdam, a usavršavali se na Berkeleyju, uz posjete New Yorku, San Franciscu i Chicagu. Od 1953. do 1962. Mimoza Nestorova-Tomić radila je Arhitektonskom fakultetu u Skoplju i zajedno sa suprugom surađivala na nekoliko arhitektonskih projekata, uključujući stambeni blok u Ulici Alberta Einsteina, u kojoj su i sami živjeli.

    Potres koji je 26. srpnja 1963. u 5.17 sati pogodio Skoplje razorio je grad u samo 17 sekundi, ubio 2000 ljudi, a još tisuće ostavio bez krova nad glavom. Oko 81 posto svih zgrada u gradu bilo je uništeno, no Titov poziv upomoć naišao je na veliki odjek, te je na vrhuncu hladnoga rata Skoplje postalo izniman primjer međunarodne pomoći, koordinacije i diplomacije. Rekonstrukcija se odvijala u više faza, a na natječaju je pobijedio japanski arhitekt Kenzo Tange, koji je tako utjecao na generaciju mladih makedonskih arhitekata, te hrvatski tim koji su činili arhitekti Radovan Miščević i Fedor Wenzler. Japanski arhitekti u svojim su se radovima koristili maketama, pa kada je Kenzo Tange otpakirao svoj natječajni radu u mjerilu 1:2000 svi su ostali zatečeni, a to je bilo važno iskustvo za Mimozu Nestorovu, koja je od tada primjenjivala makete u svim svojim budućim radovima. Njezin rad na obnovi Skoplja uključivao je zapadnu industrijsku zonu, a njezinom zaslugom ostao je očuvan u izvornom obliku i stario dio grada, tzv. Turska čaršija. Iako su je mnogi doživljavali prvenstveno kao urbanisticu, a tek onda arhitekticu, ona, baš poput Tangea, nikada nije dijelila urbano od arhitektonskog, nego je projektima pristupala kao trodimenzionalnim i prostornim, što je primijenila i na svoja dva samostalna kasnija rada, obnovi Suli Hana iz 15. stoljeća koji je također stradao u potresu te Muzeju Makedonije.

     

    U hrvatskim okvirima prve se studentice na Visoku tehničku školu u Zagrebu upisuju 1920., samo godinu dana nakon osnivanja te institucije. U toj, prvoj, generaciji arhitektica posebno su se istaknule Zoja Dumengjić, koja će postati naša vodeća stručnjakinja za projektiranje zdravstvenih ustanova, te Ksenija Grisogono, koja je 30-ih godina bila Le Corbusierova suradnica i čitav je svoj radni vijek provela u Parizu. Zoja Nepenjina udana Dumengjić rođena je u Odesi 1904., bila je kći ruskog generala i jedna od pripadnika brojne ruske emigracije koji su svoj dom pronašli još u Kraljevini SHS. Studij na Arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta u Zagrebu upisala je 1923. i diplomirala je kao treća arhitektica te visokoškolske ustanove. Još od studentskih dana dio projekata pripremala je zajedno s budućim suprugom Selimirom Dumengjićem, kao i s arhitektom Zvonimirom Vrkljanom, a nakon diplome počela je raditi u arhitektonskom uredu Ignjata Fischera.

    Od 1930. radi kao projektantica u Higijenskom zavodu i Školi narodnog zdravlja, gdje se i specijalizirala za objekte zdravstvene namjene, pri čemu su je inspirirali zdravstveni objekti finskog arhitekta Alvara Aalta. Među njezinim brojnim radovima izdvajaju se Dječje ljetovalište u Crikvenici, menza Željezare u Sisku, domovi zdravlja Črnomerec, Trnje i Medveščak, te samački stanovi u Sesvetskom Kraljevcu. No njezino kapitalno djelo bila je splitska Opća bolnica, današnji KBC na Firulama, u kojoj je svaku bolesničku sobu opremila terasom, te ih povezala u jedinstven potez galerija s pogledom na more i splitski arhipelag, a za taj sklop splitski je akademik Dinko Kovačić rekao kako je to “najhumaniji prostor koji poznaje”. Diplomu zagrebačkog Tehničkog fakulteta u prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata stekle su i Nada Šilović i Ada Felice, čiji su radovi predstavljeni na izložbi “Arhitektonsko naslijeđe riječkih arhitektica”, koju je prije četiri godine u Muzeju grada Rijeke postavila kustosica Lidija Butković Mićin. Iako njihovi opusi ne spadaju u brutalističku arhitekturu, i one su sudjelovale u izgradnji poslijeratnog društva, u ovom slučaju grada Rijeke.

    Kako piše Butković Mićin u istoimenoj knjizi, diplomirane arhitekte se po završetku fakulteta često slalo u krajeve u kojima je vladala potreba za kadrovima tog profila, pa ja tako Zagrepčanka Nada Šilović 1948. upućena u Rijeku, gdje je dobila radno mjesto u Građevno-projektnom zavodu, a godinu kasnije pridružila joj se i Ada Felice. Rijeka se još uvijek oporavljala od ratnih razaranja, a povrh toga suočavala se i s naglom emigracijom talijanskog stanovništva, među kojim je bilo i mnoštvo inženjera koje je netko morao nadomjestiti. Nada Šilović i Ada Felice dale su obje veliki doprinos izgradnji Rijeke: Šilović potpisuje adaptaciju bivše talijanske škole na Dolcu za potrebe Sveučilišne knjižnice, najveće kulturne investicije u Rijeci tih poratnih godina, a Ada Felice projektirala je robnu kuću Korzo te stambene nebodere na Kozali, koji su za generacije posjetitelja ovoga grada prvi vizualni doživljaj Rijeke.

    Zoja Dumengjić / Glavna bolnička zgrada Opće bolnice u Splitu, 1951. - 1969., južno galerijsko pročelje - današnji KBC Firule

    Zoja Dumengjić / Škola sestara pomoćnica u Mlinarskoj ulici u Zagrebu, 1938. - 1940. godine

    Zoja Dumengjić / Dom zdravlja Medveščak (desno) također je djelo jedne od najpoznatijih hrvatskih arhitektica

     

    Izdvajamo