Oni su već počeli obilježavati 100-godišnjicu Oktobarske revolucije. S predstavom Atlas komunizma berlinsko kazalište Maxim Gorki rekapitulira iskustvo DDR-a, onako kako se odražavalo na životima njegovih stanovnika. Nije riječ o nekim tipičnim, izmišljenim likovima, na pozornici su stvarne osobe koje predstavljaju sebe: liderica punk benda koja je godinu i pol dana bila u zatvoru zbog nepoćudnih pjesama, dugogodišnja doušnica Stasija koja se osamdesetih slomila u depresiji kad je konačno shvatila u što su se izrodili njeni mladenački ideali, žena koja je prevodila čuvenu konferenciju za novinare 8. studenog 1989. na kojem se zbunjeni Günter Schabowski izletio da je Zid već otvoren. I glumica Ruth Reinecke, koja predočava kako su se tada, krajem osamdesetih, na istoj toj sceni Maxima Gorkog dovijali kako da progovore a da ne završe u zatvoru.
Istina o prošlosti
Nema to puno veze s nostalgijom, Atlas komunizma gorka je rekapitulacija života ljudi iz nekadašnjeg DDR-a, koji su s demokratskim promjenama ostali bez velikog dijela identiteta. Preko noći probudili su se u novom svijetu, sve što je dotad bilo ne vrijedi: nema više tajne policije, nećeš u zatvor zbog jedne riječi, ali nema ni posla ni prava na sjećanje. Ne postoji jedna istina o prošlosti, svatko od njih drukčije je doživio režim i njegov slom.
Maxim Gorki kazalište je u samom srcu Berlina, na Unter den Linden u nekadašnjem Istočnom Berlinu, između Njemačkog povijesnog muzeja i Sveučilišta Humboldt, osnovano 1952. kao mjesto gdje će se njegovati ruska i sovjetska umjetnost. Kazalište nije mijenjalo ime, Berlin i dalje ima svoj spomenik Marxu i Engelsu, zadržao je imena ulica po komunističkim i sovjetskim junacima, iako CDU tu i tamo prosvjeduje.
Osnovani da bi zastupali socrealizam u teatru, danas u Maximu Gorkom razvijaju radikalni realizam autorskog kazališta s predstavama koje ne slijede neki unaprijed izabrani tekstualni predložak, nego nastaju kao zajedničko kreativno djelo redatelja i glumaca, često na osnovi životnog iskustva koje su donijeli sa sobom. "Atlas komunizma" argentinske redateljice Lole Arias po tome je sličan prvoj ovogodišnjoj premijeri Maxima Gorkog, predstavi "Denial" Yael Ronen, s tim da nagrađivana izraelska redateljica radi s glumcima sa svih strana svijeta, a Lola Arias s "običnim" ljudima.
Politički stav
Maxim Gorki Theater posljednjih je godina pod vodstvom intendantice Shermin Langhoff (1969. u Turskoj) postao poznat kao multinacionalni teatar (ovdje se to zove postimigrantski) snažnog političkog stava. Većina glumaca ima "migrantsko porijeklo", što znači da im je barem jedan roditelj rođen izvan Njemačke, redatelji su često stranci. Jedna od najuspješnijih predstava im je "Common Ground" Yeal Ronnen, o ratu u bivšoj Jugoslaviji s glumcima s našeg prostora.
Dvije godine za redom Maxim Gorki biran je za njemački teatar godine u izboru kazališnih kritičara za ugledni magazin Theater Heute, ove godine tu titulu dijeli s berlinskim Volksbühneom. Legendarno kazalište na trgu Rose Luxemburg u napola je izvanrednom stanju, jer 2017. istječe mandat Franku Castorfu, također legendarnom redatelju, koji Volksbühne vodi od 1992. Treba ga zamijeniti bivši voditelj londonske galerije Tate Modern, Belgijanac Chris Dercon kako bi ga "otvorio turistima i tržištu". Najava je izazvala zgražanje berlinske kulturne javnosti i pravi mali ustanak u obranu Volksbühnea, snažno politički profiliranog. Protivnici promjena argumentiraju da će uvođenjem engleskih titlova stradati govorno kazalište u korist lakih plesnih predstava, no činjenica je da je Volksbühne jedino veliko i važno berlinsko kazalište bez predstava s engleskim titlovima.
Osim milijuna turista, u Berlinu trećinu stanovništva čine stranci, i većini je nemoguće pratiti predstave poput Castorfovih “Braće Karamazovih”, koji traju šest sati. Titlovi su se udomaćili u malim berlinskim kazalištima, od velikih Deutsches Theater i Schaubühne više puta mjesečno daju predstave s engleskim ili francuskim titlom, a u Maximu Gorkom sve su izvedbe s engleskim titlom.
Osam žena
"Atlas komunizma" na scenu dovodi osam žena od 8 do 85 godina i jednog mladića. Argentinska redateljica priče svojih aktera organizirala je poput političkog mjuzikla, s puno plesa i pjevanja. Iako neprofesionalni glumci ponekad zaborave tekst, a 85-godišnja Salomea ga mora čitati iz skripte, cjelina je dinamična i gorkozabavna. Predstava ima muziku uživo i nezaobilaznu live kameru pomoću koje publika, koja sjedi s obje strane scene, na platnu razapetom iznad bine vidi lica aktera u krupnom planu.
Okosnica priče je sudbina Salomee Genin, koja je kao židovska djevojčica 1938. pobjegla s majkom i sestrom iz Berlina u Australiju. Otac je ostao. Usamljena djevojčica nikad se nije navikla na novu sredinu, slučajno će upasti na sastanak komunističke omladine i zapaliti se za komunizam. Malo nakon rata dolazi u Berlin s delegacijom mladih australskih komunista i poželi ostati. No DDR je odbije: tko bi normalan iz Australije htio k njima, mislili su da je špijun. Ostala je u Zapadnom Berlinu, jednako usamljena. Jednog dana, dok je šetala uzduž Sonnenallee, prišao joj je zgodan tip... idućih par desetljeća radila je za Stasi, dojavljivala što bi čula, prvo u Zapadnom Berlinu, a potom u Istočnom.
Punk pjevačica
Jana Schlosser bila je punk pjevačica benda Namelos, nastupali su u crkvama. Danas je odgojiteljica u vrtiću. Na sceni izvodi najveći hit, "Nazis wieder in Ostberlin", nacisti opet u Istočnom Berlinu: malo nakon izbora na kojima je AfD osvojio 40-50 posto glasova u istočnim dijelovima grada, zlokobnost pjesme sasvim je svježa.
Potresna je ispovijest Mai-Phuong Kollath, Vijetnamke koja detaljno opisuje robovske uvjete po kojima je došla raditi u bivši DDR. S rušenjem zida rasizam je postao još izraženiji, na kraju su im zapalili stan. Danas je savjetnica za integraciju, drži seminare policajcima. "Dolaze mi na seminar oni isti koji su okretali glavu kad sam molila pomoć", govori Mai-Phuong. Ne postoji jedna i konačna istina, istina o DDR-u kao istina o svakoj prošlosti je poput prizme s tisućama stranica koje različito održavaju svjetlost, ovisno o pojedinačnom iskustvu aktera. Jedino je važno pitanje jesi li u stanju zaroniti u svoju prošlost i razumjeti je, ili poput Hrvata radije tapkaš u mraku.