NIZOZEMSKA STRIPAŠICA

BARBARA STOK 'Moj Vincent običan je čovjek'

Gert Jan Pos

 

Poznato je da je Van Gogh s bratom Theom, svojim sponzorom i dušebrižnikom, godinama izmjenjivao pisma. Baš ta pisma poslužila su nizozemskoj umjetnici Barbari Stok da napravi predložak za grafički roman o posljednjim godinama Van Gogha.

Doduše, zadatak joj je došao po narudžbi; iza cijelog projekta, na koji je Stok utrošila tri godine fokusirana rada, stoji Van Goghov muzej koji je i financirao spomenutu grafičku novelu jednostavno naslovljenu “Vincent”, i za koju Nizozemska zaklada za književnost plaća prijevode i izdanja na razne svjetske jezike, što je dobra ilustracija kako se o nacionalnoj kulturi i njezinu izvozu brinu u Nizozemskoj. “Vincent” je nedavno objavljen i u Hrvatskoj. (VBZ, prijevod Radovan Lučić).

Ta je knjiga pokrenula novi val nizozemskih grafičkih romana o slikarima, nedugo nakon nje izdan je “Rembrandt” Typexa, potom strip o Hieronimu Boschu Marcela Ruijtersa, a i Barbara Stok nacrtala je za muzej Groninger knjigu o nizozemskom umjetniku Hendriku Werk­manu.

Barbara Stok, dobro poznata, nagrađivana nizozemska stripašica, o radu na “Vincentu”, u razgovoru za Globus ističe da joj je možda najbitnije bilo “prikazati Vincenta kao stvarnog čovjeka”.

“Nisam htjela od njega praviti heroja, staviti ga na nekakav umjetni pijedestal. Također, nisam željela napraviti ni karikaturu od tog čovjeka. Baš takav, karikaturalni pristup gledam u mnogim biografijama, osjetim ga čak i onda kad nije na prvu loptu očit, kad je tek suptilno provučen, negdje između redova. Bilo mi je bitno Vincenta tretirati s poštovanjem, htjela sam napraviti priču za objavljivanje koju bi, da je on može pročitati, i sam Van Gogh rado pristao autorizirati jer bi je držao za poštenu i istinitu. Gotovo da sam, eto, radeći na tome, htjela da i Vincent, znajući da nije tu, bude zadovoljan tom pričom. A to je moguće samo ako je priča temeljena na stvarnosti. Htjela sam pokazati različite crte njegova karaktera. Zato sam se tako čvrsto držala pisama koje je pisao, toga što je on drugima govorio o svojem životu, emocijama, ushićenjima, patnjama …”

“Vincenta” je napravila naglašena kolorita; simplificirani izraz, ljudi kojima umjesto očiju stoje točkice… dobro nas vodi kroz duševna stanja slikara, godine njegove borbe za egzistencijalni opstanak i opstanak pri zdravom razumu.

 

Makar je Van Gogh ostao tragičnom figurom što zbog slaba psihičkog zdravlja što zbog činjenice da nije uspio prodavati slike, to zapravo, kaže Stok, i nije sasvim točno: “Gotovo da je uspio prodati jednu sliku. A, mislim da je mogao prodati i više. Sudim to po sadržaju pisma u kojem javlja bratu da je netko zainteresiran za kupnju jedne od njegovih slika. Odlazi u kuću potencijalna kupca, nosi sa sobom sliku, razgovaraju o tome gdje na zidu bi postavili sliku. Naposljetku nalaze neku poziciju koja im se sviđa. I na to Vincent kaže: ‘Ovdje to odlično pristaje. Uzmite je besplatno’”, glasno se nasmije Stok. “Volim tu priču. To je jedna od onih koja dobro ilustrira kakav je on čovjek bio”, dodaje.

Upitana što je to nizozemsko u Vincentu Van Goghu, bez razmišljanja odvraća: “Nizozemci su poznati po iskrenosti. Ponekad je ta iskrenost i prilično brutalna. Rekla bih da smo mi uglavnom iskreni, i to često na krajnje direktan način koji je nekad teško primiti drugoj strani. Po onome što sam njegovo pročitala, mislim da je Van Gogh bio ekstremno iskren.”

Radeći na knjizi, kaže Stok, godinama je u neku ruku živjela s Van Goghom. “Za vrijeme tog procesa stvaranja doista sam ga počela voljeti poput brata. Razvila sam prema njemu odnos naglašene bliskosti. Muž i ja putovali smo njegovim tragom po Francuskoj, išli vidjeti te pejzaže koji su njemu puno značili. Vincent je bio čovjek prirode, svoje je likove vidio u drveću, u gnijezdima malih ptica. Imao je odlično, strastveno oko. U te tri godine rada ponekad sam osjećala kao da Van Gogh živi u kući s nama, sa mnom i mojim suprugom. Postao mi je jako bitan. Silno respektiram da je, makar pritisnut siromaštvom i bolesti, stvarao bez kompromisa. Nikako nije pristajao komercijalizirati svoju umjetnost. Makar je doista želio prodavati svoje slike, nije pristajao na to da komercijalizira svoj način slikanja. Htio je, i radio je, najbolje moguće slikarstvo koje je mogao. Nadao se da će to uspjeti prodati. Ali, bio je spreman i na to da neće. Naprosto, bio je takav čovjek da nije mogao u tome što mu je bilo bitno pristajati na kompromise. Silno cijenim to kod njega, obožavam tu njegovu beskompromisnu crtu.”

 

Inicijativu Van Goghova muzeja za rad na ovoj knjizi spremno je dočekala. “Kako i ne bih? Muzej, osim što je dobrim dijelom financijski stajao iza projekta, otvorio mi je vrata u svakom smislu. Dali su mi na uvid razne dokumente vezane uz Van Gogha, njihova knjižnica puna je materijala o vremenu u kojem je slikar živio i stvarao. Mjesece sam provela čitajući pisma koja je Vincent Van Gogh pisao. Iz tih pisama sam upoznala Vincenta. Puno mi je pomogao i stručnjak za Van Gogha zaposlen u Muzeju, čovjek kojem sam se mogla obratiti kad god sam imala kakvu nedoumicu, koji je odlično znao kontekstualizirati odgovore na svako moje pitanje i učinio da bolje razumijem Van Gogha.”

Bilo je, kaže autorica, raznih nedoumica. Dok je radila puno je razgovarala s kustosom, pokazivala mu crteže.

“U knjizi je trenutak da se Vincentov brat Theo i njegova djevojka vjenčaju, a negdje u to doba Vincent proživljava prvi veliki psihički napad. U početku sam htjela prikazati taj napad odmah nakon što se njih dvoje žene, ali mi je stručnjak iz Muzeja rekao da se to doima kao da je trigger za Vincentov napad bio Theov brak, što naprosto nije točno. Stoga sam tu sekvencu promijenila. I drago mi je da jesam, jer način na koji sam to bila originalno postavila mislim da je bio prilično pojednostavljen. Inače, u Muzeju su mi dali potpunu slobodu napraviti što god želim, jedino su tražili da faktografski dio bude korektno napravljen, vjerno stvarnim događajima.”

 

Prvih šest mjeseci provela je iščitavajući obimnu građu, ali i tražeći fokus, gledajući koji to dio Van Goghove priče želi prikazati. “U početku sam imala nagnuće slikati dio koji govori o periodu koji Van Gogh provodi u Londonu. Ali, tamo je bilo previše informacija. Puno toga se događalo. Teško je tu bilo izdvojiti neki koherentni ekstrakt, a meni je bilo bitno da priča ‘diše’, nikako nisam htjela da u njoj bude previše informacija. Stoga sam razdoblje koje u knjizi obrađujem smanjila pa potom još dalje sužavala, tako je ono postajalo sve kraće i kraće, i naposljetku se to svelo na posljednjih nekoliko godina slikarova života.”

Barbara Stok poznata je po iznimno uspješnoj seriji autobiografskih grafičkih romana. Krenula ih je raditi spontano, u doba kad je za život zarađivala kao novinarka. “Crtala sam tada samo vlastita zadovoljstva radi. No, dogodilo se da se ljudima to svidjelo. Vrlo brzo su ti moji romani, na moje iznenađenje, postali jako čitani.”

Objavila ih je deset. To su stripovi o svakodnevnom životu mlade žene, njezinim dnevnim borbama, usponima i padovima, osjećajima nerealiziranosti, tuzi, sreći, rađeni često s autoironičnim odmakom. I koliko god da prate više-manje banalnu svakodnevnicu, daleko od toga da su banalni, u njima autorica postavlja pitanja u kojima će se mnogi prepoznati.

“Krenula sam ih crtati spontano jer mi je trebao nekakav ispušni ventil. Godine koje sam provela radeći kao reporterka lokalnih novina bile su užasno stresne. Taj me posao silno frustrirao. Radila bih ponekad i sedam dana tjedno, svaki dan jako puno sati, nisam ni brojala koliko. Posebno mi je smetalo što sam članke uvijek morala ‘proizvoditi’ jako brzo, nisam se imala vremena pozabaviti tim pričama, raditi ih na način kako sam htjela, kvalitetno, naprosto su me pritiskali rokovi i ta golema količina posla. S vremenom sam zbog toga postala jako nesretna. U slobodno vrijeme, ono malo što sam ga imala, htjela sam se nekako maknuti od razmišljanja o tom poslu koji me slamao, izaći iz te svoje goleme frustracije, iz tih priča o novinarstvu. A onda sam slučajno otkrila da mi u tome najviše pomaže crtanje.”

Stok trenutno radi na biografiji poznatog antičkog filozofa. O tome, zasad, nerado govori.

“Još sam jako daleko od završne faze, pa ne bih otkrivala baš ništa. Čak ne bih voljela govoriti ni o kome je zapravo riječ. Mogu tek reći da je u pitanju antički filozof. Ovo nije projekt koji radim po narudžbi, sama sam odabrala provesti godine baveći se njime, jer filozofija jest moj interes, pogotovo volim antičke filozofe i taj je lik logičan izbor za mene.”

Izdvajamo

Iz drugih medija