GLOBUS

CENTAR KOTEKS GRIPE 40 godina prvog pravog šoping centra u SFRJ

    AUTOR:
    • Lana Bunjevac

  • OBJAVLJENO:
  • 17.04.2019. u 18:00

Motel Trogir predložio je da splitski centar Koteks Gripe dobije status zaštićenog kulturnog dobra, a potom objavio i knjigu “Pejzaži potrošačke kulture u socijalističkoj Jugoslaviji” u kojoj kritički evaluiraju rad dvojice arhitekata koji su ga sagradili, Živorada Jankovića i Slavena Rožića

Motel Trogir projekt je Udruge za suvremene umjetničke prakse Slobodne veze iz Zagreba i dosad je pokrenuo nekoliko javnih akcija za zaštitu arhitektonske ostavštine kasnog modernizma u Hrvatskoj, a četvrtu godinu njihova djelovanja obilježio je novi pothvat: kritička evaluacija, interpretacija i zaštita sportsko-trgovačkog centra Koteks Gripe u Splitu arhitekata Živorada Jankovića i Slavena Rožića. Centar Koteks Gripe jedan je od rezultata razvoja Splita uoči Mediteranskih igara 1979. i svojevrsna kulminacija ideje integriranog konzumerizma.

U tom povodu nedavno je objavljena i knjiga “Pejzaži potrošačke kulture u socijalističkoj Jugoslaviji”, koja je nastala kao reakcija na odgovor Konzervatorskog odjela u Splitu na prijedlog Motela Trogir da centar Koteks Gripe dobije status zaštićenog kulturnog dobra. O ovoj hvalevrijednoj akciji razgovarali smo s urednicima knjige, kustosicom i kulturnom radnicom Natašom Bodrožić, povjesničarkom umjetnosti i asistenticom na Odjelu za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru Lidijom Butković Mićin i analitičarom prostora i aktivistom Sašom Šimpragom.

“U trenutku kada smo otvorili veliku splitsku temu značajnijih istraživanja nije bilo, a to je bio jedan od argumenata konzervatora da se ne upuštaju u proceduru za zaštitu temeljem naše inicijative. Stvaranjem znanstvene elaboracije, argumenata, naš je mali i u dominantnom segmentu volonterski projekt preuzeo ulogu institucija. Rezultat nije samo arhitektonska analiza i potvrda vrijednosti kompleksa kao značajne arhitekture i izuzetno važne infrastrukture Splita, već sveobuhvatniji pogled na vrijeme njegova nastanka, ali i svega što je dovelo do stanja objekta danas”, kaže Saša Šimpraga.

A ključni korak u modernizaciji Splita, a time i gradnji centra Koteks Gripe, bile su Mediteranske igre 1979., koje su bile prijelomni događaj splitskog urbanističkog razvoja, razdoblje u kojem je grad dobio niz kapitalnih objekata po kojima je i danas prepoznatljiv. Kako su Mediteranske igre utjecale na preobrazbu grada?

”Drugo poglavlje naše knjige započinje tekstom povjesničara Dragana Markovine upravo o Mediteranskim igrama 1979., kao ključnim korakom modernizacije i razvoja Splita. Njegovim riječima, tadašnji značaj Mediteranskih igara u sportskom svijetu nadmašivao je njihov današnji status, ali je još važnije da je Split iskoristio svoju šansu kao domaćin Igara da sagleda svoju cjelokupnu sportsku, prometnu, tehnološku i kulturnu infrastrukturu te ih uzeo kao povod za mnogo veće investicije. To je bila graditeljska i razvojna ekspanzija jedinstvena u povijesti Splita, kako kaže autor ‘s malim izgledima da ikad bude nadmašena’.

Da podsjetimo, Split je uoči MIS-a dobio: novi putnički terminal u zrakoplovnoj luci u Resniku, pomorsko-putnički terminal u gradskoj luci, modernizaciju trajektnih vezova, Trgovačko-transportni terminal u Stobreču... Probojem tunela kroz Marjan i zahvatima na cestovnim i željezničkim prelazima uz denivelaciju željezničke pruge stvoreni su uvjeti za izgradnju kružne prometnice i rješavanju prometa u središtu grada, pretvarajući Rivu i Marmontovu ulicu u šetalište. Od sportskih objekata svakako je najvažnija izgradnja modernog natkrivenog gradskog stadiona na Poljudu, izgrađeni su i plivački bazeni kao i velika sportska višenamjenska dvorana Gripe.

Izgrađena je i nova zgrada Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, a da nije bilo Mediteranskih igara, kako kaže Jakša Miličić, gradonačelnik u vrijeme kandidature Splita za domaćinstvo MIS-a, tko zna kad bi se izgradio novi, moderno opremljeni radio i televizijski centar”, ističe Nataša Bodrožić.

Može li se povući paralela između Mediteranskih igara u Splitu 1979. i Univerzijade u Zagrebu 1987.? Oba ova sportska događanja bila su povod velikim arhitektonskim pothvatima koji su trajno promijenili lica ova dva grada.

“U oba slučaja izgrađeni objekti čine i danas ključni dio infrastrukture pripadajućih gradova. Pritom se kod npr. Koteksa i Gripa ne radi samo o arhitekturi već zapravo o čitavom dijelu grada, svojevrsnom paralelnom centru Splita. Sportske manifestacije u oba su grada odigrale ključnu ulogu u definiranju svega onoga što danas prepoznajemo kao imanentno zagrebačko ili splitsko, a zapravo je došlo tek prilično recentno.

Tomu je tako jer se radilo o objektima i pristupima koji su imali određena očekivanja, odnosno svijest koja je sve to i omogućila. Usporedite kakvu društvenost nose ili kako izgledaju npr. okoliši zagrebačke Arene ili splitskog Spaladiuma. Gradotvorni momenti koje su potaknuli Univerzijada i Mediteranske igre i politički okvir koji ih je omogućio po rezultatu daleko nadmašuju ono što se gradi danas kada je jedan i jedini kriterij profit”, iznosi Šimpraga.

U knjizi se spominje i prodor konzumerizma u tadašnje jugoslavensko socijalističko društvo, a uz taj fenomen vezuje se i Centar Koteks, koji se nazivao i “prvim pravim shopping mallom” u socijalističkoj Jugoslaviji.

Urednici knjige su kustosica i kulturna radnica Nataša Bodrožić, povjesničarka umjetnosti i asistentica na Odjelu za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru Lidija Butković Mićin te analitičar prostora i aktivist Saša Šimpraga

 

”Nas je u knjizi posebno zanimalo kako se odvijala ‘kulturalizacija konzumerizma’, kojim sve kanalima, od filma nadalje, ali i kakav je stav prema tome imala Komunistička partija, unutar koje je bilo osuda fenomena razvoja potrošačkog mentaliteta kod jugoslavenskih građana, ali koja taj problem nije mogla razriješiti”, smatra Bodrožić.

Arhitektica Sanja Matijević Barčot u knjizi piše kako je “urbana praznina ključan element Koteksove prostorne koncepcije”, no kako je taj otvoreni javni prostor istovremeno i Koteksova najveća kvaliteta, ali i najveći predmet zamjerki. Koje bi bile najveće zamjerke na Centar Koteks Gripe? ”Iako centar funkcionira kao skladna cjelina, a u svojoj bjelini koja dominira daje na mediteranskom šarmu, određenih zamjerki svakako ima, a knjiga se i time bavi.

Javni prostori nisu nikad odgovarajuće završeni, nemaju primjerice komunalne opreme. Ipak, ono što ih karakterizira je upravo ta urbana praznina koja omogućuje i sve one spontane, simultane, neočekivane, svakodnevne aktivnosti koje uostalom karakteriziraju urbanizirani prostor koji pretendira biti gradom”, objašnjava Šimpraga.

Centar Koteks bio je projektiran kao komplementarni dio sportskog kompleksa Gripe, a zajedno su ga projektirali sarajevski arhitekt Živorad Janković, koji je svojim ranijim realizacijama sportskih objekata tada već bio etablirano ime u projektiranju te arhitektonske tipologije i splitski arhitekt Slaven Rožić, čiji je opus gotovo pa zaboravljen.

“Kao i u slučaju brojnih autora koji su djelovali nakon Drugog svjetskog rata, i Rožićev opus čeka na monografsku obradu i jasniju valorizaciju. Stoga nam je posebno drago da smo, u nedostatku prethodnih istraživanja, odazivom suradnika, prof. Roberta Plejića sa splitskog studija arhitekture i mladog arhitekta Filipa Kobzineka, dobili uvid u njegovo stvaralaštvo, a svakako i neke od prvih interpretacija snažnog, iako ponegdje i problematičnog, traga koji je Rožić ostavio na arhitekturu Splita.

U njihovim tekstovima Rožića upoznajemo kao predanog djelatnika Urbanističkog zavoda Dalmacije, angažiranog komentatora stručnih zbivanja i ‘arhitekta dobrih namjera’ (Kobzinek) koje se nisu uvijek ispunile. Koteks je prepoznat kao najbolji i najcjelovitiji Rožićev rad, uz bok kojem stoji franjevački samostan uz crkvu Gospe od zdravlja, dok su se kasnije zaredale sakralne narudžbe za splitska predgrađa vrlo neujednačenih arhitektonskih vrijednosti i prostornih djelovanja, upotpunjujući sliku hrvatske arhitekture 90-ih godina”, kaže Lidija Butković Mićin.

Istraživanje centra Koteks Gripe naše je sugovornike dovelo i do sličnih priča u Sarajevu, Novom Sadu i Prištini, gradovima u kojima je Živorad Janković također ostvario svoje kapitalne projekte: sportsko-kulturni centar Skenderija u Sarajevu, sportsko-poslovni centar SPENS u Novom Sadu i omladinsko-sportski centar Boro i Ramiz u Prištini, a kojima su danas poveznica i zajedničke borbe za očuvanje tih velikih struktura, odnosno borbe za javna dobra.

”Sarajevski arhitekt i akademik Živorad Janković, profesor na studijima arhitekture u Sarajevu i Prištini, bio je značajan protagonist na jugoslavenskoj arhitektonskoj sceni. Prekretnica u njegovoj profesionalnoj biografiji bio je centar Skenderija u Sarajevu koji se odlikovao tipološkom inovativnošću u okvirima ondašnje produkcije, kao i monumentalnošću i upečatljivošću samog arhitektonskog oblikovanja. Ovo ostvarenje donijelo mu je i prestižnu Borbinu nagradu 1969. te predodredilo za slične angažmane u drugim republikama i pokrajinama.

Formula Skenderije se pokazala izrazito fleksibilnom, samoodrživom i u skladu s konceptom društvenih ideala samoupravnog socijalizma”, priča Lidija Butković Mićin, a zanimljiv je i podatak da je samodoprinosom građana pokriveno oko 70 posto troškova izgradnje SPENS-a u Novom Sadu, dok su građani Kosova izdvajali dva posto njihovih mjesečnih plaća za potrebe građenja doma Boro i Ramiz u Prištini. Bi li danas nešto takvo bilo moguće?

“Samodoprinosi su izglasavani na referendumima, a počivali su na principima solidarnosti i zajedničke odgovornosti za javna dobra i težili su involvirati građane u odlučivanje o potrebama lokalne zajednice. Možemo polemizirati oko razine demokratičnosti tog sustava u kontekstu političkog jednostranačja, ali činjenica je kako je šira javnost tada bila vrlo dobro upoznata s projektima koje se htjelo ostvariti i postojao je osjećaj čvrstog društvenog i ekonomskog planiranja.

Danas svjedočimo dijametralno suprotnim procesima - netransparentnom upravljanju javnim dobrima i njihovoj sve većoj privatizaciji. Pošteđeni nisu ni arhitektonski kompleksi kojima se bavimo u našoj knjizi; suočavaju se s prijetnjom rušenja, kontinuiranog propadanja ili radikalne transformacije. S obzirom na to da su podignuta osobnim prihodima prethodnih generacija, trebalo bi javno odlučivati o njihovoj sudbini i s promišljenom argumentacijom”, zaključuje Butković Mićin.

 

Tagovi

Izdvajamo

Iz drugih medija