INTERVJU ZA GLOBUS

'Da bi Hrvatska komunicirala sa svijetom, prvo mora komunicirati sa samom sobom. Građani se ne razumiju između sebe, kao da govore raznim jezicima'

    AUTOR:
    • Srđan Sandić

  • OBJAVLJENO:
  • 27.04.2019. u 16:02

Zagreb, 170419.
Prevoditelj Mate Maras, fotografiran na Trgu bana Josipa Jelacica.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovacev / CROPIX

Mate Maras

Prevoditeljski rad silno je obescijenjen. Prevodim krimiće i ljubiće te posebno fantastiku. Dakle, ono što nam je nametnuo globalizam i diktat tržišta. Ali uvijek se za svoj gušt dohvatim nečega iz svjetske baštine. Potkraj prošle godine objavljen mi je prijevod “Pjesme o Cidu”, španjolskog nacionalnog epa, u dvojezičnom izdanju. Uskoro će mi izaći prepjev spjeva “In memoriam”; to je glavno djelo slavnoga Engleza Alfreda Tennysona, također dvojezično

Mate Maras prevoditelj je i pisac. Prevoditelj čiji ste prijevod barem jednom u životu morali pročitati. Prevodi s engleskog, talijanskog, francuskog, španjolskog, rumunjskog, makedonskog. Preveo je Shakespearea, V. Woolf, Prousta, Petrarcu, Dantea, D. Lessing i mnoge druge. Za prijevod Rabelaisa dobio je Veliku nagradu Francuske akademije; za prijevod Shakespearea dobio je nagrade “Iso Velikanović”, “Kiklop” i Nagradu Grada Zagreba. Sastavio je “Rimarij hrvatskoga jezika” i objavio knjigu pjesama “Kasna berba” te romane “Pisma od smrti” i “Pisma od života”.

Maras je rođen u Studencima kod Imotskog 1939. U Zagrebu je završio V. gimnaziju i diplomirao matematiku i fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Radio je kao srednjoškolski profesor, urednik u nakladničkim kućama i na Hrvatskome radiju, bio je tajnik središnjice Matice hrvatske. Sedam godina proveo je u diplomaciji kao kulturni ataše u Parizu i Washingtonu. Recimo da je povod ovomu razgovoru skoro objavljivanje njegova prepjeva spjeva “In memoriam”, glavnoga djela slavnoga Engleza Alfreda Tennysona, ali to bi bilo jednostavno reći. Povod je naprosto život ovog zaista hrabrog prevoditelja i čovjeka.

Dok sam čitao vaš roman “Pisma od smrti”, palo mi je na pamet da je aktivan rad krivnje u njoj; ta knjiga puno više govori o vama negoli o vašem ocu...

- Osjećaj krivnje je osjećaj duga, a mi smo svi dužni, samo rijetko se to priznaje. Mene je taj realni osjećaj duga pratio jako dugo. Naime, osjećam da ništa nisam drugima zauzvrat učinio, pa se mislim: kad ću se ja tim ljudima odužiti? Tješi me onaj roditeljski aksiom da svi to prenosimo svojoj djeci, prenosimo svoj dug njima da onda oni nama to duguju, pa to tako ide iz ruke u ruku. Nisam siguran da sam se ocu odužio ovom knjigom. Meni su i braća i sestra i razni drugi ljudi zamjerili da sam to trebao pravednije napisati, bolje. A htio sam samo ne lagati sebi.

Kada ste knjigu napisali, je li se nešto u vama emancipiralo u odnosu na oca, tada već pokojnog?

- Ipak mislim da sam podmirio dug, i održao sam obećanje. Njegov se život potrošio između mogućnosti i želja, između stvarnosti i iluzija, osobito između vrednovanja ljudi oko sebe i odnosa prema obitelji. Njegov uzvišeni odnos prema općoj pravdi, dvostruki odnos - uvijek je vjerovao u sve sudove, vjerovao je u njih i za vrijeme jednoumlja - makar su presude bivale protiv njega. Vjerovao je da sud mora biti pravedan. Vjerovao je zatim da je odabranik Blažene Djevice Marije: u svoj toj životnoj frustriranosti postalo mu je jasno da ga netko ili nešto čuva. On je u emigraciju otišao naivno kao dijete, ništa nije skrivio, mogao se vratiti kad god je htio, ali je očekivao pravdu. Mislio je da u socijalističkoj Jugoslaviji nije bilo te pravde kako ju je naučio u Australiji, gdje su Englezi bili uveli, po njegovu sudu, savršenu sudsku pravednost. Da bi sebe zaštitili, naravno. Ali društvo se mora braniti sudstvom. Vuk na ovcu svoje pravo ima ko tiranin na slaba čovjeka, kao što je Njegoš rekao.

Kao prevoditelj, kao stup hrvatskog prevođenja, kako vidite podjelu između svih ovih naših jezika (hrvatski, srpski, bhs, crnogorski)? Cijela diskusija oko “velike” razlike za koju znamo da je nema, što ne znači da se narodi ne smiju odrediti prema nazivu svog jezika...

- To je Krleža davno rekao: To je isti jezik; Srbi ga zovu srpski, Hrvati hrvatski... Ali sve su to zapravo kavanske teme. Kavanski je rakurs u tim našim “prevažnim” temama sve do najviših vrhova uma i moći. Potegne se nekakva izjava, nekakvo mucanje, kašljucanje, pa slijedi: Au, šta je taj mislio kad je ono natuknuo...?

“Pisma od života” govore o vašoj majci. O matrijarhatu ili patrijarhatu? Kako sad to vidite?

- Ta je knjiga komplementarna s ovom prvom. Sve je u njoj napisala moja mati. Ja sam samo rukopis priredio za tisak. U njoj je više od dvjesta njezinih pisama meni, zatim autobiografija te mnoge pjesme u rimovanom desetercu. Neke vrste studenački Kačić. Ispričat ću vam nešto zanimljivo. Dio materine autobiografije objavljen je prije dvadeset pet godina u jednom dnevnom listu. Iz redakcije su od mene tražili da napišem nešto o svojem djetinjstvu, ili mladosti, ne sjećam se više. A ja sam im predložio ulomke njezina sjećanja na Drugi svjetski rat. Tada sam bio tajnik u Matici hrvatskoj. I poslije toga, jednoga jutra, ulazi mi u sobu Dragutin Tadijanović i viče: “Gdje je onaj Maras? A, tu si. Sram te bilo! Ti si neki prevodilac, književnik, šta li? A tajiš i skrivaš svoju majku, književnicu kojoj nisi dostojan zavezati obuću na nogama...”

Što je bilo? Majka našega pjesnika ostala je udovica u Prvom svjetskom ratu, sa sirotom djecom koju je trebalo othraniti. Tadija je u opisanim događajima vidio svoju majku. Nije to rekao, ali to su potvrđivale suze u njegovim očima. Hoću reći - priča ga je ganula dubokom pučkom iskrenošću, valjda.

Otac je prvi dobio knjigu, a majka je, ako sam dobro shvatio, bila prisutnija? Rekli bismo “zaslužnija”.

- Važno je nešto objasniti. Otac je otišao u svoju idealnu emigraciju, ostavio ženu da čuva kuću na selu i brine se o četvero djece. Dvoje se već bilo opernatilo, otišlo od kuće, ja sam još bio gimnazijalac, a najmlađi brat imao je desetak godina. To je dovoljno kazati da se razumiju neke obiteljske relacije.

Kako ste stjecali disciplinu u prevođenju, a kako samopouzdanje? Kada je strah bio izgnan iz procesa?

- Straha nikada nisam osjetio u tom smislu, nisam imao što izgoniti iz procesa, kako ste kazali. Pa, moglo bi se reći: krenuo sam grlom u jagode, pa što bude. A oduvijek sam imao samopouzdanja napretek, svjestan svojih mogućnosti. I bio sam rigorozno discipliniran, okrutan prema samom sebi, osobito pri procjeni plodova svoga rada. Danas, u dubokoj jeseni života, pitam se i ne mogu odgonetnuti kako sam u mladosti mogao činiti ono što se popularno naziva “podizanjem ljestvice”. A što se tiče tzv. radne discipline, pa ja svaki dan radim, i petkom i svetkom. Volim kazati da radim od doručka do ručka, ali nastavljam posao i predvečer, pa kad se to zbroji, dobije se između šest i deset sati.

Pitat ću vas nešto što je možda neprofesionalno, ali me strahovito zanima. Koja vam je riječ bila najteža u prevođenju kad se trebalo odlučiti? I, s druge strane, koja je slavna pogreška u nekom od vaših prijevoda na koju ste posebno ponosni?

- Bilo je riječi koje nikada nisam uspio zapamtiti, premda sam ih stotinu puta potražio u rječniku. Takav mi je bio talijanski glagol sollecitare. Velim, sto puta sam vidio da to znači: požuriti, pospješiti, potaknuti, tražiti, moliti, pohitati, ali u njemu je uvijek bila neka čarolija - nisam mogao prodrijeti u ono duboko razumijevanje koje ne traži prijevoda. Mrzio sam tu riječ, iskreno govoreći. S druge strane... Nije mi zapravo jasno vaše pitanje. Je li ta “slavna pogreška” možda skrivena ironija? Ili što?

Odgovorit ću vam šire i “korisnije” za ovaj razgovor. Tiče se engleske imenice awe. U rječnicima piše da to znači: strahopoštovanje, bojazan, plahost, strah. Kad se ta riječ nađe u Shakespeareovu stihu koji valja prevesti, prevoditelj se hvata za glavu jer će mu ona pojesti pola prostora u hrvatskom jedanaestercu, primjerice. A gdje će smjestiti ostale Bardove riječi? Kamo s njima? U pola novoga retka? Izbaciti ih? Ili pak uzeti jedino strah i poprilično iznevjeriti original? Govorim ovo unaprijed očekujući da ćete me pitati zašto sam odustao od uobičajene metrike, ili možda...

Zagreb, 170419.
Prevoditelj Mate Maras, fotografiran na Trgu bana Josipa Jelacica.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovacev / CROPIX

Mate Maras

 

Najprije ću se malo vratiti na početak. Je li vam se patrijarhat preko oca ogadio?

- Mislim da su patrijarhat i matrijarhat dobre društvene ustanove, treba biti autoriteta. Naime, i u političkoj areni sam za prosvijećeni apsolutizam, a to znači da bi morao postojati mudar vladar koji radi za dobro naroda i traži poslušnost. Nažalost, vrijeme se nepovratno pomaknulo, a ja ostao na starim pozicijama. Dodajem ipak da sam najveći protivnik anarhije. Makar je današnja anarhija samo prividna. Sve je sada pod najstrožim režimom novca, i zbog toga svijet putuje prema najgoroj nečovječnosti.

Iz knjige se nadaje da vi i jeste i niste vjernik. U ovoj eri hiperpolitičke korektnosti to je možda neugodno pitanje, ali ću vam ga ipak postaviti. Kako se određujete prema pitanju vjere?

- Odgojen sam uz oltare, bilo je tada nezamislivo ne poći u crkvu ili na vjeronauk. Bio sam ministrant, to sve ostavlja tragove koji se teško brišu. Svećenik je moje roditelje nagovorio da idem u sjemenište, i tamo sam proveo jedan semestar kao darovit dvanaestogodišnjak, i onda mi otac nije dao da se poslije polugodišta vratim tamo. Nikada nije htio reći zašto, samo je rekao da je dao svoju riječ. Tek na kraju, zamišljam da ga je vlast prisilila da me izvadi. Uskoro nakon toga dobio sam stipendiju.

Ali, pitali ste me o vjeri, a to je nešto sasvim drugo. Mislim da je vjera poseban dar do kojega se ne može doći umovanjem. Kažem dar, kao što je netko genijalan slikar, ili guslar, ili zidar. Pogledajte što nam se nudi kad je riječ o postanku života općenito i čovjeka posebno na Zemlji. Vrlo “napredan” evolucionizam i nasuprot tomu vrlo “nazadan” kreacionizam. Ni jedno ni drugo nema odgovora na pradavno pitanje: što je bilo prije, kokoš ili jaje? Prihvatimo li bilo Darwina bilo Bibliju, moramo imati usađenu vjeru i prihvatiti ponuđeni početak svega, bez dokaza koji su prihvatljivi običnim smrtnicima. Ako ste uz Darwina, potrebna vam je bujna mašta kad razmišljate o pratvari i pretvorbi vrsta. Ako ste uz Bibliju, morate pak zamisliti svemoćni um koji upravlja svemirom. Kada sve to uzmem u obzir - što da vam kažem? - osjećam se manjim od makova zrna i najradije ne razmišljam o tome.

Jeste li se ikada pokajali što ste ušli u politiku?

- U politici sam bio kratko vrijeme. Pristupio sam HSLS-u jer je to bila prva stranka u višestranačkoj Hrvatskoj. Nisam dugo izdržao. Vrlo brzo sam vidio čime se bave ljudi u politici. Bezazleno sam zamišljao plemenito žrtvovanje za opću stvar, jednakost, za pravdu, za poštenje. I tako sam jednoga dana donio Draženu Budiši bocu vina i rekao: “Ja odlazim, ne vidim za sebe mjesta u politici.”

Ako ste me zapravo pitali što sam radio u diplomaciji, stvari su nešto drukčije. Ponuđeno mi je bilo mjesto kulturnog atašea u Parizu - ne kao stranačkom čovjeku, jer to nisam više bio, ne kao rođaku ili kumu nekoga tko odlučuje, jer takvih nisam imao. Valjda sam bio izabran kao netko tko može barem malo proširiti glas o Hrvatskoj u svijetu. A jesam li se pokajao? Tu se redovito sjetim pjesme Edith Piaf: Non, rien de rien, non, je ne regrette rien...

Koja sjećanja nosite iz perioda vašeg djelovanja u diplomaciji?

- Čitateljima su najdraže anegdote. Čujte ovo. Sjeverna Francuska. Okolica grada Lillea. Nalazimo se u selu koje je puno umjetnih brežuljaka. Tu su bila bogata nalazišta ugljena. Brežuljci su hrpe troske iz podzemlja. U školskoj dvorani okupljeni potomci rudara iz Hrvatske. Otvara se dopunska škola hrvatskoga jezika. Ja im držim govor i vidim po njima da me mnogi ne razumiju. Kažem im da mogu govoriti francuski ako žele. Jedna postarija žena javi se za riječ. Veli: “Mi smo zaboravili hrvatski, a nismo naučili francuski.” Onda sam nastavio hrvatski i sam sebe prevodio na francuski. Ali ovo je samo uvod u nešto ozbiljnije što se dogodilo istoga dana...

Usput da vas priupitam: kako vidite današnju komunikaciju Hrvatske sa “svijetom”?

- Upravo prema tome vodi nastavak priče. Dakle, preselili smo se u vatrogasni dom gdje će se jesti i piti. Na pozornici svirači, naši dečki. Sviraju “Lijepu našu”. Za mojim stolom gradonačelnik. Ustajemo, stojimo mirno, na kraju plješćemo. Čekamo francusku himnu. Gradonačelnik glasno i veselo: “Allons-y! La Marseillaise!” Svirači ništa. Ne znaju Marseljezu. Gradonačelnik prosvjeduje: “Ovo je nemoguće, to je skandal, to je nečuveno!” A ja njemu: “Idemo nas dvojica na pozornicu da otpjevamo himnu?” Tako je i bilo. Zagrljeni smo se popeli, pjevali iz petnih žila, a pridružili su nam se neki nazočni Francuzi i mlađa čeljad hrvatskih korijena. Poslije smo razmijenili mnoge zdravice i prisezali na vječno prijateljstvo. Zašto vam ja sve ovo pripovijedam?

To se i ja pitam, jer mi niste odgovorili na potpitanje.

- Odmah ću vam odgovoriti. Da bi Hrvatska komunicirala sa svijetom, mora najprije komunicirati sa samom sobom. Hoću reći, hrvatski se građani ne razumiju između sebe, kao da govore raznim jezicima. I da se nadovežem na gornju anegdotu iz sjeverne Francuske. Kako to da sam mogao pjevati s domaćinom, bez priprema? Zahvaljujući tomu što sam u gimnaziji imao profesoricu iz francuskoga koja nas je tjerala da “bubamo” pjesme, pa čak da ih i pjevamo. Među njima je bila i Marseljeza. A sada gledam svoje unuke koji idu u više razrede osnovne škole. Stid me je reći, ali oni ne znaju hrvatsku him­nu! Kažu da ih nitko nije učio da je pjevaju. Pa vi sada zaključujte dalje...

Zagreb, 170419.
Prevoditelj Mate Maras, fotografiran na Trgu bana Josipa Jelacica u razgovoru s novinarom Srdjanom Sandicem.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovacev / CROPIX

Mate Maras s novinarom Srđanom Sandićem

 

Što sada prevodite i koliko ste kartica dnevno postavili kao kriterij uspješna radnog dana?

- Nekada mi je bilo lakše odgovoriti na posljednji dio pitanja. Prevoditeljski rad silno je obescijenjen. Za neupućene moram objasniti spomenutu mjeru. Kartica je ispisana stranica formata A4, odnosno trideset redaka i u svakom retku šezdeset znakova. Za jednu karticu treba od pola sata do čitava sata, a često i više, ovisno o težini teksta i vještini onoga tko prevodi. Zatim dolazi ponovno čitanje i dorađivanje prijevoda, katkada i po nekoliko puta. Ako se zna da gotovo svi nakladnici plaćaju oko 35 kuna po kartici, lako je izračunati koliko treba raditi i koliko se tu može zaraditi.

A prvi dio pitanja? Prevodim krimiće i ljubiće te posebno fantastiku. Dakle, ono što nam je nametnuo globalizam i diktat tržišta. Ali uvijek se za svoj gušt dohvatim nečega iz svjetske baštine. Potkraj prošle godine objavljen mi je prijevod “Pjesme o Cidu”, španjolskog nacionalnog epa, u dvojezičnom izdanju. Uskoro će mi izaći prepjev spjeva “In memoriam”; to je glavno djelo slavnoga Engleza Alfreda Tennysona, također dvojezično.

Što čitate kada ne morate prevoditi, raditi?

- Vrlo malo čitam nove stvari. Radije prelistavam klasična djela, prozu i pjesme koje sam gutao u mladosti. A u posljednje vrijeme, moram priznati, mašim se za vlastitim prijevodima jer sam odavno izgubio s njima intimnu vezu. I događa se da ih ne prepoznajem. Toliko sam toga već pozaboravio.

Negdje ste rekli da u kazalište ne idete?

- Idem, ali vrlo rijetko. Otkad je zavladalo redateljsko kazalište, ne nalazim u predstavama ono što sam oduvijek tražio. Ne nalazim katarzu, pročišćenje. Što je teatar pružao Europljanima dvije i pol tisuće godina? Priču u kojoj su se poremetili odnosi u društvu, zavladao nemir među ljudima, pa dolazi do sukoba i raspleta uz neizbježne žrtve. Gledatelji su se poistovjećivali s junacima drame. Danas toga više nema. Kad sam shvatio da iz kazališta izlazim uznemiren, srdit, ogorčen, prestao sam dolaziti na vježbe mazohizma - tako da kažem.

Zbog toga se niste nastavili baviti se glumom?

- Drugi su me razlozi odvukli od kazališne akademije prije više od pedeset godina. Glavno je bilo pomanjkanje prirodna talenta. To je svima bilo jasno, a najviše meni. Poslije Gavelline smrti Kosta Spajić me nagovarao da prijeđem na režiju. A ja sam tada bio siroče s diplomom profesora matematike. Morao sam zarađivati za život i vraćati dugove, ponajprije materi koja je otkidala od usta da bih se ja školovao.

Čemu vas je studij glume zapravo naučio i tko je na vas najviše utjecao?

- Za mene je kazališna akademija bila nešto poput slavne francuske École normale supérieure. U toj pariškoj školi najbolji đaci uče što žele, na najvišoj razini. Dio toga našao sam na akademiji: strane jezike, hrvatsku i svjetsku književnost, povijest teatra, dramaturgiju i hrvatski jezik s naročitim obzirom na akcentologiju. Hrvatski mi je predavao Bratoljub Klaić, koji me je nagovarao da ga naslijedim na katedri. Pa kako ću, pitao sam. Ah, lako ćete to završiti na Filozofskom fakultetu. Od toga nije bilo ništa, naravno. Ali bilo je nešto drugo što mi je usmjerilo život.

Dopustite da pogađam: nešto što vas je naposljetku odvelo u prevođenje?

- Pogodili ste. Profesor Frano Čale predavao mi je talijanski jezik. Bio sam jedini njegov slušatelj u to vrijeme. On se tada intenzivno bavio talijanskim klasicima. Izlagao mi je osnove prevođenja, posebice slavnih Petrarcinih soneta. Tu sam se zarazio. Otišao sam s akademije, radio u školama, putovao po svijetu. Ali traduktološko sjeme je proklijalo i razvilo se u debelo i visoko stablo koje ne prestaje rasti.

Što vas je vodilo u slobodnjake?

- Istinu govoreći, ja sam završio matematiku nadajući se da ću lako zarađivati kruh i imati dovoljno slobodna vremena da ugađam svojim književnim prohtjevima. Ali ne može se sjediti na dvije stolice. Pretegnula je umjetnost riječi. I još nešto. U ono vrijeme moglo se živjeti od dobra i brza prevođenja. Tako sam napustio didaktiku i postao slobodan čovjek.

I možda je naivno pitati najuspješnijeg prevoditelja, ali ne mogu odoljeti: je li vrijedilo?

- Pitate me, zapravo, je li vrijedio moj život. Da, da, da, nikada nisam požalio što sam krenuo tim putom. Pa, bilo je i prekida sa slobodom, zapošljavao sam se. U raznim strukama, na raznim mjestima. Ali ljubav prema hrvatskom jeziku uvijek je bila jača od svega drugoga.

Izdvajamo

Iz drugih medija