GLOBUS

Debljina se ne nosi javno, skriva se kao sramota, tuđem oku gotovo kao uvreda. Ove žene u danskom dokumentarcu svjedoče suprotno

Fat Front

 

Može li se biti debeo i sretan u društvu u kojem kanon ljepote odavno nameće da je lijepo jedino vitko tijelo? Na ulici, na internetu, u medijima širok je narativ koji posramljuje debele. Može li golemo tijelo, predimenzionirani trbuh s kojega se u valovima spuštaju naslage, biti lijepo? Kako tijelom pripadati skupini koja je proglašena nepoželjnom, izložena poruzi, čak i osudi, a unatoč tome osjećati se - dobro?

Uvodni kadrovi dokumentarnog filma “FatFront” pokazuju ponešto artificijelnu scenu u kojoj se golema djevojka do koljena u snijegu dere s brda, promatrajući planine i kraj ispod sebe. “Svijete! Možeš li me čuti? Debela sam i nije me briga!” viče tom svijetu gledajući ga s visoka.

Film koji su snimile dvije danske redateljice, dugogodišnje poslovne suradnice i prijateljice Louise Detlefsen i Louise Kjeldsen, uči povjerovati da sreća i debljina mogu ići skupa. Nije da djevojku iz uvodnih kadrova nije bilo briga za njezinu debljinu, ali naučila se nositi sa svojim tijelom i s činjenicom da je ono tek po nametnutim kanonima ljepote, a ne po nekom objektivno zadanom algoritmu ružno jer je debelo. Njoj nije ružno. Više nije. Jer da jest, ne bi se obnažila pred kamerom. Pustila nas u svoju kupaonicu da je promatramo dok nakon buđenja posve naga pere zube. Kamera je bespoštedna, na toj djevojci, snimljenoj iz poluprofila u kaskadama se slijevaju obline, goleme dojke, trbuh, stražnjica koju pokazuje ogledalo prema kojem je okrenuta. Nakon sekundu-dvije početne nelagode osjetila sam veliko poštovanje za mladu Dankinju koja pripovijeda o svojem tijelu. Trebalo je hrabrosti stati pred kameru i pokazati obline koje društvo stigmatizira, izložiti se pogledima mnogih koji će se lecnuti u susretu s golotinjom tog velikog tijela.

Fat Front
 

Danske redateljice Louise Detlefsen i Louise Kjeldsen priču o debelima i sretnima napravile su, među ostalim, i iz intrinzične motivacije bazirane na vlastitom iskustvu debljine. Obje su u kasnim četrdesetima, obje majke, pamte desetljeća borbe s vlastitom težinom.

“Nismo nikad bile tako velike kao djevojke iz našeg filma, ali smo imale viška kilograma. Svašta smo pokušavale i isprobavale ne bismo li omršavile. Bile smo na grupnoj terapiji, radile s raznim stručnjacima za mršavljenje. Puno smo pričale o tome kako se stanjiti. Uporno smo pokušavale, sve dok jedan dan na bazenu nismo vidjele status i fotografije na Instagramu neke debele mlade žene koja je plesala u rublju i izgledala slobodno i sretno sa svojim tijelom. Bile smo znatiželjne, počele razgovarati o tome mogu li debeli biti sretni”, kaže u razgovoru za Globus Louise Detlefsen.

Detlefsen i Kjeldsen počele su istraživati pokrete Fat Front, The Body Positive… krenuli su spontano, danas su dosta vidljivi u nordijskim zemljama, njihovih je pristaša po cijelom svijetu - od Amerike do srednje Europe pa nadalje.

 

“Bile smo skeptične na početku. Jer, odrastajući u doba naše mladosti, a to je bilo 1980-ih i neposredno kasnije, mi smo neprestano dobivale poruke da je debljina nepoželjna, ali ne samo nepoželjna nego i ružna. Reklame, mediji, industrija ljepote isprali su nam mozak. Uče te da, ako si debeo, odmah moraš raditi na tome da smršaviš ne bi li postao – normalan. Nas dvije smo tako provele veliki komad života ratujući protiv vlastitih tijela. I, vidjeti te žene oslobođene od društvenog pritiska koji je nama, iako bitno manje krupnima nego što su one, stvarao veliki problem bilo je nešto posve novo. Odjednom smo se pitale, gledajući sad te žene na Instagramu, je li to stvarno istina - zar su tako debele doista sretne!?” pripovijeda Detlefsen.

Počele su pratiti više takvih žena na Instagramu, rasutih po većem dijelu nordijskog svijeta. “Gledale smo pola godine što objavljuju, čitale te njihove priče o sramu, ruganju okoline, o odricanju i odustajanju od raznih stvari zbog debljine, o radu na sebi, na taj način smo napravile ‘casting’, našle one koje smo poželjele snimati.” Bile su iznenađene ženama koje slobodno pokazuju svoja velika tijela u donjem rublju, koje plešu… “Htjele smo da ljudi vide ta debela tijela. Htjele smo ih pokazati široj javnosti, pomoći da ta njihova hrabrost i aktivizam idu dalje.”

U iskrenim intervjuima 33-godišnja Dankinja Helene, Norvežanke Wilde (29) i Marte (31) te 21 godinu stara Šveđanka Pauline govore o pritisku koji su osjećale zbog debljine te o podršci koju su dobile putem pokreta The Body Positive.

Fat Front
 

“Jedna od naših sugovornica je tek ohrabrena pokretom prvi put otišla na plažu, na ocean, prvi put osjetila vodu na trbuhu. Danska je zemlja puna vode! Znate li koliko je to bolno i apsurdno uskratiti si tako običnu stvar kao što je odlazak na plažu?! Te djevojke su se zbog debljine u životu lišile raznih pozitivnih iskustava. Dok nisu promijenile odnos prema vlastitom tijelu, nisu u potpunosti živjele. Mislim da će se puno ljudi s tim, bar dijelom, moći identificirati. Recimo: ‘Svadbu ćemo organizirati kad smršavim jer želim biti lijepa u vjenčanici.’ Odgađati život je tragedija.”

Debljina se ne nosi javno, debela tijela zamataju se, debljina se skriva kao sramota, tuđem oku gotovo kao uvreda.

“Louise Kjeldsen i meni je bilo posve čudno sresti žene kojima to što su debele ne priječi da budu posve sretne. Čak i nakon što smo upoznale te žene i snimile ih, u montaži smo dosta diskutirale koji se kadrovi mogu pokazati na filmu, a s kojima nećemo ići van, razmišljajući kako će ljudi reagirati kad vide te scene. Od početka, od prvog susreta s nekima od djevojaka smo znale da, kako smo i napisale u malu bilježnicu, hoćemo napraviti film i da njime želimo mijenjati način na koji ljudi percipiraju debele ljude. Kad dođu u kino i kad prvi put vide debele, te kadrove tijela u našem filmu, bit će to vjerojatno i s nekom dozom gađenja, jer smo naučeni da debljina nije lijepa. Ali kad te žene pokažu svoja tijela bez srama, možda će i publika vidjeti ljepotu u njima”, razmišlja Louise Detlefsen.

Kako je ona reagirala pri prvom vizualnom susretu s tim tijelima, pitam. “Na početku mi je bilo teško vidjeti debela tijela kao lijepa, jer i sama sam produkt ovog društva, razmišljam onako kako sam naučena, determinirana društvenim normama. Ali, promijenila sam se. I ja i Louise Kjeldsen. Rad na ovom filmu je bio osobni proces za nas obje. Prestale smo se brinuti o vlastitoj težini, brojiti kilograme. Jako je važno vidjeti razna tijela, ne samo debela nego razna. Danas su u igranim i dokumentarnim filmovima debeli uvijek pomalo smiješni, to su neki ljudi koji su ili marginalni ili komični. Ljudi koji moraju mršavjeti, pričaju o dijetama na koje moraju ići ne bi li našli partnere. Debeli nikad ne nose narativ, oni su uvijek žrtve.”

Pokret se bori da promijeni percepciju debelih ljudi, način na koji oni vide sebe, ali i da promjeni način na koji društvo gleda na njih. Sedamdesetih godina u Skandinaviji je bila jaka nudistička kultura koja uči da je tijelo tvoj dom, da to nije samo seksualni objekt. “No to se promijenilo. Danas mediji puno više stavljaju akcent na plastične operacije, filtre na fotografijama... Riječ je o diskriminaciji. Jer, sva tijela su samo tijela, dobra tijela. Ako idete u šumu, ne želite da su visoke i vitke breze sve drveće, hoćete i velike hrastove, zašto bi bilo drukčije s ljudskim tijelima?” pita Detlefsen.

Film je premijerno u Danskoj prikazan prošlog rujna. Trenutno se prikazuje u kinima u Švedskoj, uskoro će biti premijera u Norveškoj. Zagrebačka će ga publika vidjeti na ZagrebDoxu koji ove godine traje od 15. do 22. ožujka.

“U Danskoj je film izazvao prilično veliku raspravu. Puno se o problemu debljine i percepciji debljine zbog filma govorilo u medijima, dobili smo dobre kritike. Očekivali smo debatu, ali očekivali smo i da će biti kritični što se tiče debljine i zdravlja. No mislim da su gledatelji u Danskoj spremni slušati o jednoj ovakvoj temi. Slušati, a ne osuđivati, ne govoriti nam u tom času o zdravlju, tj. o nezdravoj debljini, jer mi debljinu ne propagiramo i ne ohrabrujemo ljude da počnu pretjerano jesti. Mi ohrabrujemo debele da prihvate svoju debljinu, da se ne srame samih sebe. Danski gledatelji željeli su saslušati tu priču o oslobođenju, zato je film bio toliko gledan i pratilo ga je puno zanimljivih javnih razgovora i debata o stereotipnom kanonu ljepote.”

Filmom govore protiv diskriminacije debelih. Žele da se na te ljude ne gleda kao na odstupanje od normalnog. “Za dio gledatelja vrlo je konfrontirajuće vidjeti debelu osobu sretnom. U Danskoj je odnedavno popularna pjevačica Jada. Žena je debela, nosi kratke hlače, pripijenu odjeću, dobro se osjeća u vlastitom tijelu. Odlično je da samosvjesne debele žene počinju biti vidljive, uspješne, poželjne, očito je da se stvari mijenjaju. Na Netflixu se odnedavno prikazuje serija u kojoj jednu od glavnih uloga ima policajka velike stražnjice. Moramo dati prostor debelima u glumi, modi, u raznim profesijama, prestati promovirati taj ideal ljepote koji teži tolikoj vitkosti u koju spada samo tri posto populacije.”

Redateljice poručuju da su ovaj film posvetile - kćerima. “Imamo kćeri od 21 i 17 godina. Rekle smo im, nakon što smo snimile film, da nam je žao što smo, dok smo ih odgajale, dok su one rasle, nas dvije bile dosta fokusirane na hranu, često smo ih upozoravale da ne jedu neku hranu ako ne žele biti debele. Naučile smo da nikada ne treba kontrolirati odnos vaše djece s hranom, da im ne treba stvoriti osjećaj krivnje zato što nešto jedu.”

Jedna od tri švedske djevojke koje u filmu pričaju svoju priču govori o osjećaju krivnje povezanom s hranom. Pripovijeda o tome da su njezini zabrinuto i uplašeno gledali kako se deblja, stavili su je na posebnu dijetu, a ona se loše osjećala nakon što bi, umorna od gladi, pojela nešto što nije bilo dopušteno imati na tanjuru. Otac bi promatrao koliko jede, ona bi jela kad nitko ne gleda, a hrana bi joj stvarala osjećaj krivnje.

“Društvo nam je puno ljudi koji pate od poremećaja u prehrani, mediji i promovirani ideal ljepote uništili su zdrav odnos prema hrani. Nakon svih tih dijeta kojima sam se osobno mučila, ali i čitanja istraživanja i slušanja raznih razmišljanja o društvu koje žigoše debljinu, mogu reći da dijeta uništava odnos s vašim tijelom. Djevojke u našem filmu iza sebe imaju puno neuspješnih dijeta. Ako pitate eksperte, oni će reći da ima puno razloga zašto tijelo naglašeno traži jesti dok ste na dijeti. Svi smo drugačiji, neku su visoki, neki crveni, neki blijedi, neki imaju kovrčavu a neki ravnu kosu, neki su ćelavi. Mi smo stalno kritizirale svoja tijela pred svojim kćerima. Puno su puta od nas čule pitanja poput: ‘Izgledam li debelo u ovome?’ ili ‘Ne želim ići na tu zabavu jer sam u tom kostimu debela, jer se loše osjećam.’ To smo često radile. To nisu zdrave poruke”, govori Louise Detlefsen.

Snimke: Marie Hald, Moment Agency / Institute

Tekst je preuzet iz tiskanog izdanja Globusa od 26. veljače. Zagrebdox je u međuvremenu odgođen zbog koronavirusa.

Izdvajamo

Iz drugih medija