INTERVJU

DRAŽEN ČUČEK ZA GLOBUS O ULOZI HITLERA 'S Hitlerom će imati problema svi koji ga budu gledali i slušali jer će se u većini stvari složiti'

    AUTOR:
    • Srđan Sandić

  • OBJAVLJENO:
  • 18.03.2018. u 13:48

Zagreb, 090318.
Kazaliste Komedija.
Premijera satiricne komedije Timura Vermesa Opet on - Hitler se budi u Njemackoj 2014.
Na fotografiji: Drazen Cucek u ulozi Adolfa Hitlera. Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Kristo / CROPIX

Dražen Čuček u ulozi Adolfa Hitlera

 

Godine 2012. Timur Vermes objavio je svoj debitantski roman “Opet on”. U tom satiričnom romanu Adolf Hitler budi se na proplanku u Berlinu 2011., prespavavši tako od 1945. do danas, te malo-pomalo postaje medijska zvijezda – u početku kao gost humorističnih emisija, a na kraju postaje politički aktivan. Knjiga je postala hit te je prevedena na 27 jezika, snimljen je film, a mnoga su europska kazališta adaptirala roman - svako kazalište radilo je “svoju” adaptaciju; svoje viđenje (svojeg) Hitlera. Roman postavlja čitatelja u poziciju da satirično, kroz Hitlerovo promatranje, promatra današnju politiku, današnje medije i “suvremenog” čovjeka općenito. Ne stajemo na stranu Hitlera, ali u jednom trenutku postajemo svjesni da se uvelike počinjemo slagati s najvećim zločincem 20. stoljeća. Zašto? Zato što jesmo puni mržnje. Zato što ne želimo slušati kako netko lijepo pjeva, nego se želimo smijati onome tko ne zna. Slijedom događaja “onaj tko ne zna” ubrzo postaje “onaj koji jest, odnosno zna”. Upravo kroz takve “suvremene paradokse” Vermes provlači Hitlera ne bi li nam pokazao tko smo “mi”. Kod nas se na postavljanje tog komada prvo odlučilo zagrebačko gradsko kazalište Komedija.

Kakav je Hitler kao lik, kakav je bio proces utjelovljenja tog lika te o drugim stvarima vezanim za glumu, ali i medije razgovarali smo s glumcem Draženom Čučekom povodom nedavne premijere predstave “Opet on” u režiji Marka Jurage, a čiju dramatizaciju potpisuje Čučekova supruga, glumica i spisateljica Jelena Veljača. Čuček djeluje od 1995., matično mu je kazalište upravo Komedija, dobitnik je nekoliko strukovnih nagrada, glumio je u nizu serija i filmova, a kaže da ga posebno raduje skori odlazak u Beograd s obitelji gdje će raditi na snimanju sapunice čija je autorica i producentica njegova supruga. Shvaća to kao produženi odmor.

Što je bilo najzabavnije u kreiranju ovog lika i jeste li imali i trunku neke, nužno lažne, moralne dvojbe u utjelovljavanju najvećeg zločinca 20. stoljeća?

- Ne, ni na tren. Nemam talent za čupanje noktiju. Nemam nikakve poveznice s njim. Izvrstan je ovo izazov, ispit zrelosti, pravi glumački zadatak. Moram priznati da dobro dođe dobiti zahtjevan zadatak jer je to jedini test koji će ti pokazati gdje si sada sa svojom vještinom.

Koja vam je uloga bila među najzahtjevnijima?

- Svaka je zahtjevna, bila velika ili mala. Kada smo prije nekoliko mjeseci počeli raditi “Dvoje” u Exitu, ta mi se činila najzahtjevnijom. Sedam karaktera unutar sedam lica, pa mi se činilo - hej, to je sedam predstava, kako ću? Ali onda u procesu to dobije drugu notu, svoja rješenja, prostor koji na početku djeluje tenzično, kao da se ne može probiti. U procesu se uvijek otvara perspektiva iz koje se svijet širi. Ja grizem ako dobijem i šest rečenica, tako da mi je sve teško, i najradije bih sve odbio, dakako, prije negoli uđem u proces, a onda se sjetim da mi je zapravo lijepo to igrati. Prenijeti energiju. To, uostalom, i jest glavni zadatak ovog posla: prenijeti tu energiju, adrenalin, poruku na publiku. Sve ovo radimo radi publike.

Postoji li kakva već etablirana metodologija “glumačkog procesa”, vas za sebe samog, neovisno o redatelju, neovisno o predstavi ili filmu, seriji gdje ste angažirani?

- Jako sam fizički glumac. Lik uvijek tražim negdje gdje mu je težište; Hitler je jako iščašen, ima malo rahitičnu ruku, pogrbljeno držanje. Onog trena kada sam došao do toga izašao je njegov prostor glasa. Put je, dakle, tijelo pa glas, a pritom se cijelo vrijeme radi na tekstu, na motivacijama, na situacijama, na odnosima. Dok se to paralelno rješava, ja tražim unutarnji ključ u kojemu ću ga izokrenuti, impostirati. Hitler je jako glasan, logoreičan lik. Nije mu bilo lako naći dah jer se kao pušač s time moram dodatno boriti. Danak pušenja je donio svoje.

Stavimo pod navodnike ovo što ću vas pitati, ali možemo li malo psihoanalizirati lik Hitlera kojeg utjelovljujete? Koje su mu karakteristike? Što ga motivira?

- Dobro je informiran, ima vertikalu iz koje nema otklona niti lijevo niti desno, svoj je svijet posložio po onome kako ga on vidi i misli. On želi: to, to i to, i nema otklona niti za jedan stupanj. Iz tog je razloga vrlo neurotičan jer ga ne uzimaju ozbiljno. Ima eksplozivan nerv te neku jaku zagasitu tankoćutnost koja nije na prvu loptu, i koja izlazi van samo u onom trenutku u kojemu ima osjećaj da čovjek s kojim komunicira ima otvoren i iskren odnos. Ljudskost dobiva skupa s tragičnom notom upravo u interakciji, jasno.

Zagreb, 090218.
Gunduliceva 37/1.
Poznati na predstavi Dvoje u kojoj glume Bojana Gregoric Vejzovic i Drazen Cucek.
Na fotografiji: Jelena Veljaca i Drazen Cucek.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / CROPIX

Jelena Veljača i Drazen Čuček

 

Trik tog lika je što nudi dosta jednostavnu mogućnost poistovjećivanja. Koje su njegove perspektive na stanje medija, politiku, i gdje se vi kao privatna osoba identificirate s tim likom, s tim svjetonazorima koje nudi lik koji je de facto uspostavljen kao komentator?

- Mislim da će s Hitlerom imati problema svi koji ga budu gledali i slušali jer će se u većini stvari složiti. Danas se ne “budi” da bi pokrenuo novi rat ili da bi napravio pokolje. Samo govori što misli i pri tome se služi medijima za koje sam misli da su dotakli dno dna. Pita se zar je moguće da ljudi gledaju taj glupi jutarnji zabavni program, zar nemaju ništa drugo raditi. To da kuhar reže luk na kolutiće? Čovjek u tome nalazi utjehu od koje se uopće neće zasititi, gleda nešto što sam ne može prakticirati, jer uvijek zaboraviš dio trika koji je kuhar napravio, i ti si zapravo kao potrošač, konzument medija, izgubio vrijeme. Glavni mu je adut odgovornost, priprema. On mora biti o svemu informiran, npr. kada ga pozovu na intervju u jedne novine, on saznaje sve o novinarki koja će ga intervjuirati te se prema njoj postavlja sa stavom koji je dobio iz dostupnih informacija o njoj. Temeljitost u svemu i ta nekakva krutost čine ga brzim i točnim. Ima neku lasersku preciznost.

Nerijetko kada ih se pita što je gluma glumci odgovaraju prozaično, zaneseno, ili pak nadmeno. Ipak ne mogu odoljeti ne postaviti vam to pitanje. Što je glumcu Draženu Čučeku – gluma? Manojlović kaže da je to pitanje života ili smrti. Osim što je posao koji donosi novac, i plaća kredit?

- Ja sam svoj kredit otplatio. (smijeh) Naravno, zbog posla. Gluma je poziv, i to je čista potreba da se čovjeka zabavi. Kao klinac sam to radio, zabavljao sam roditelje, sestru, babu, onda su mi publika bili kolege u razredu, a danas je to publika kojoj ne znam ni ime ni prezime. Gluma je potreba da se ispuca energija koja me ispunjava i uništava iznutra ako ne izađe van.

Vjerujete li u “sud“ publike? Kao što svako društvo ima mjerilo koje pokazuje na primjer razinu obrazovanja ili kojeg već drugog kriterija, čisto statistički gledano, čini mi se da tako i publika ima svoju razinu kulture. Ono što se najviše čita u knjižnicama govori nešto o tome kakva je čitalačka kultura, ono što se najviše gleda u kazalištima, kinima govori nešto o tome kakvi su standardi prisutni u široj javnosti spram pitanja vrednovanja umjetnosti.

- Kada bih znao tko će mi sve doći u publiku, mislim da bih postao shizofren, i ne bih mogao zadovoljiti sve. Ne razmišljam dakle o tome.

Znate tko sve dolazi na premijere: “elita”, novinari i vlastodršci te oni koji to tek namjeravaju biti.

- Da, da (smijeh).

Vaš lik u “Opet on” se zove On. Što vam takvo imenovanje govori i kako se kao glumac odnosite prema likovima koji su određeni zamjenicom? Je li to neutralizirana perspektiva, neutralizirani identitet?

- On, Brko. On je “evo ga opet, ponovo se pojavio”. Razlog je tome što ovo Hitlerovo pojavljivanje nije ono iz prošlog stoljeća. Ne znam je li to simbol, to imenovanje. Igram ga na granici da nisam siguran jesam li ja Hitler ili sam ja aktivist koji igra Hitlera i jako je dobro proučio njegovo nedjelo. Skinuo sam sve što sam mogao od Hitlera, ali u onom podtekstu, filteru s kojim plasiram rečenice izlazi nešto drugo, a to nije Hitler, to je On, tu su negdje dvije osobe, u toj slici.

Zagreb, 090318.
Kazaliste Komedija.
Premijera satiricne komedije Timura Vermesa Opet on - Hitler se budi u Njemackoj 2014.
Na fotografiji: Drazen Cucek u ulozi Adolfa Hitlera. Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Kristo / CROPIX

Dražen Čuček u ulozi Adolfa Hitlera

 

Najradikalniji teorijski pogledi kada misle o fašizmu danas će reći da je fašizam pobijedio. Cijela zamisao o isključivanju Drugog je preživjela. Europa to danas opet radi, Amerika također, prevlast je radikalne desne misli ali i djela. Koliko vam je razumijevanje dnevnopolitičkog konteksta bilo važno za razumijevanje i kreiranje ovog lika?

- Nisam siguran je li vrijeme u kojemu živimo ivica noža ili je nož koji se tek stvara pa ćemo tek početi živjeti na njegovu oštrom bridu, ali to što se događa nije zdravo. Iz tog konteksta ova predstava ima smisla. Predstava želi upozoriti da pazimo, jer ako se pojavi zalizani tip s brkovima ispod nosa – znamo da je Hitler, a kada se pojavi netko tko ima plavu kosu za koju nismo sigurni je li tupe... hm? Tada nismo sigurni, a retorika i model su možda identični. Da, naravno da sam svjestan okolnosti i njihovo razumijevanje pomoglo mi je u kreiranju lika. Nisam siguran je li Komedijina publika baš spremna za ovaj naslov, ali mi je drago igrati ovu rolu.

Kako vi kao umjetnik, javni djelatnik vidite smanjenje kulturnog prostora u medijima? I smanjenje kritičkog diskursa u dnevnim i tjednim novinama? Simulacija je tu, ali ne i sadržaj. Za umjetnika i umjetnost je važno to drugo oko koje cjelovitije vidi, koje na drugačiji način “govori” o tom djelu. Važna je ta refleksija.

- U prvom pitanju je odgovor: sužavanje slobode, oduzimanje kreativnosti je oduzimanje svijeta, stavljanje u ladice. Smanjenje kulturnog prostora je ta gesta koja to čini. Kada se kultura izvuče na marginu, prostor slobode je oduzet. Govoriti slobodno, a ne trkeljati, i pustiti da se misao širi je nešto najljepše. Sužavanje stvara frustraciju. Bez kritike je teško jer onda ostajemo u monološkoj kulturi, a umjetnost mora biti dijalog. Dijalog je jedino mjesto gdje možemo pojmiti svoje granice, ali ih i otvoriti. Bez refleksije nema edukacije.

Jeste li ikada osvijestili svoje metode rada, je li što preneseno na vas s Akademije?

- Ne, nikada nisam ništa preuzeo. Ivica Boban dovodila je predavače na radionice, i to je bilo najbolje. Sve što je radila Ivica obogaćivalo me je.

I dalje predajete na Muzičkoj akademiji?

- Da, opernu glumu, ali ne prenosim metodu (smijeh). Mogu im prenijeti neka znanja. Jedna od tih je priča o posturi. Dat ću možda glupi primjer: ako te ušteka u leđima da te savije, tvoje misli neće biti iste, naći ćeš se u novom stanju. Tako mislim da svaki lik ima mogućnost svog repozicioniranja unutar tijela, a čim ga malo dislociraš, mijenjaš sebe, mijenjaš “njega”. Prva stvar je ipak riječ, misao. Odnos tebe i partnera, odnos akcije i reakcije. Ako to nauče, naučili su sve. Današnje generacije su izuzetno upijajuće, otvorene. Smatraju me dijelom svoje grupe, i to mi je super. To znači da sam se infiltrirao među njih, a time su mi šanse da djelujem bitno veće.

Koja je supstancijalna razlika između operne glume i glume “kao takve”, da se malo našalimo? Otvarate li tako svoje predavanje?

- Razlika je zapravo mala, ali je jako velika. Sloboda koju dramski tekst omogućava jest da ga svaki drugi dan možeš izvesti na drugačiji način. Gluma u operi je pod taktovima i ona je uvijek određena. Tempo može biti sporiji ili ubrzan, ali bivanje mora biti razvučeno mišlju koje pokriva taktove. I to nije jednostavno. Oni su pritom ovisni o tome da pjevaju en face, i tu onda nastupa frontalna gluma. To je sva razlika. Tekst je tu, dramske situacije su iste.

Možete li samog sebe tipizirati kao glumca i što mislite o konceptu ideala glumca koji bi trebao plesati, pjevati, glumiti, ona broadwayska matrica?

- Čovjek koji ima dvije vještine ima samo četiri mogućnosti, dok čovjek koji ima tri već ih ima devet. Tako sada umnažajmo. Vještine su bitne. Glumac živi od tijela i mora ga čuvati. Imam osjećaj da novije generacije nisu svjesne kako svoje vještine dobro koristiti da bi ih iz projekta u projekt mogli nadograđivati, napredovati. Žele instant, imaju uzor, npr. De Nira, i onda pokušavaju igrati sve u toj maniri, ali to je Robert De Niro - to smo već vidjeli, hvala lijepa! Današnje generacije dovode se u situacije da ih se može zvati jednom ili dva puta. To je do obrazovnog sustava, čini mi se, ali zazirem od toga.

Da parafraziramo naslov knjige velikog Stanislavskog, kako izgleda “rad glumca na sebi” u slučaju Čuček? Kako izvan svakodnevnog rada održavate “alat”?

- Vježbam glas, vježbam tijelo. Pjevačke vježbe, glazbene predstave.

Usavršavali ste se na odjelu za mjuzikle u Hochschule fur musik und darstellendekunst in Wien. Možemo li se nakratko prisjetiti tog perioda?

- Da, neposredno nakon Akademije i ulaska u angažman u Komediju otvorila se ta mogućnost. Ne znam tko je bio idejni začetnik toga, ali znam da smo Mila Elegović i ja krenuli zajedno na taj prijemni za školu, prošli ga, od Ministarstva obrazovanja dobili stipendiju, stanovali u Isusovačkom samostanu. I tako, proveo sam godinu dana u dosta hladnom Beču. (smijeh)

Jeste li što naučili, ako to nije preuzetno pitati?

- Bila je jedna divna pedagoginja, Kanađanka, profesorica koja je genijalan pedagog, imala je čitav odjel pod svojim nadzorom. S njom je bilo iznimno raditi, pravi je redatelj i pedagog, važna kombinacija! Također, majčinska figura.

Jeste li gledali novu adaptaciju “Tko pjeva, zlo ne misli” u zagrebačkom HNK, s obzirom na to da ste onomad dobili Nagradu hrvatskog glumišta (1998. godine) za ulogu Fulira? Imate li što reći o novomu Fuliru?

- Užasno vesela, pozitivna, prštava predstava, iskričava. Odvalio sam od smijeha na Dušana Bućana, a Krešo Mikić je najtalentiraniji predstavnik te generacije. Volio bih jednog dana raditi s njim.

Postoji li potreba za usporedbom konstrukcije svog lika i tuđeg, a istog? Jeste li slučajno razgovarali o ulozi?

- Ne, ne. Nismo se vidjeli. Krešo je inače, po prirodi, puno introvertiraniji, tako da je osjećaj da i ne trebam to raditi. On je samosvjestan i kreativan umjetnik, tako da nema potrebe za tim razgovorom. To što je napravio s prvim izlaženjem, a da ne govorim o svim drugim igranim scenama, čarobno je. Pojavi se Glumac. I igra ga konzekventno do kraja.

A inače, kada radite na liku koji je već bio utjelovljen po našim pozornicama, imate li se potrebu konzultirati s kolegama koje su ga već “stvorile”?

- Ne. Uvijek imam osjećaj da bi mi to oduzelo dio iskustva, ako mi ga se tako lako servira. Postoji nešto profesionalno i izuzetno amaterski u meni, u isto vrijeme. Ovo nije moja izmišljotina, tako me još profesor Juvančić vidio kada smo radili predstavu u Komediji. Rekao je da me se sjeća s prijemnog ispita i da, kada me promatra danas, uočava te dvije osobine koje se očito nisu promijenile: amater u meni traži svoj proces, traži svoj prostor srama u kojemu se ne usudi takvo što ni pitati.

Izdvajamo

Iz drugih medija