Ima tome dvadesetak dana da je “Dundo Maroje“ na engleskom čitan usred Londona. Iako je bila ciča zima, vani vijavica i oluja, dupkom je bila puna dvorana knjižnice Conway Halla, nedaleko Britanskog muzeja. Četiri i pol desetljeća minula su da je umro Držić, a tek ovih je dana “Dundo Maroje“ integralno preveden na engleski. Učinio je to Filip Krenus, Osječanin rodom, glumac s diplomama zagrebačkog Filozofskog fakulteta i glumačke škole East 15 te londonskog Drama Centre, koji je poslijediplomski studij glume završio u moskovskom Kazališnom institutu Jevgenija Vahtangova. Krenus od 2005. živi i radi u Londonu. Za tamošnjeg je studija imao prilike raditi i u Shakespeareovom Globeu. Godine 2012. osnovao je produkcijsku kuću Honey-tongued Theatre Productions, Krenus je na engleski preveo i Marinkovićevu “Gloriju“, a organizirao je i ShortShrift – festival suvremene hrvatske drame na Kraljevskoj akademiji dramske umjetnosti (RADA) te u Londonu producirao mjuzikl “Ježeva kućica“. Godine 2014. zajedno s dubrovačkim partnerima Darijom Mikulandrom i Jelenom Maržić osnovao je dubrovački festival Midsummer Scene na kojem izvode Shakespeareova djela.
Cijeli je projekt prijevoda “Dunda Maroja“ potaknuo Nikša Matić, ravnatelj dubrovačkog muzeja Dom Marina Držića uz, naglašava Krenus, veliku potporu Grada Dubrovnika i TZ Dubrovnik. Do sad je postojao samo djelomični prijevod teksta, onaj Sonje Bićanić, nastao 1960-ih, skraćena verzija napravljena za Dubrovačke ljetne igre i Kostu Spajića.
“Kad konzumiraju neki tekst ili sadržaj iz južnoslavenskog područja, Englezi nerijetko imaju dojam da je to sve jako nepropusno i teško shvatljivo. Boje se da je to za njih suviše uronjeno u našu lokalnu povijest. To je s Držićem donekle istina, makar je on i vrlo univerzalan“, govori Krenus.
“Rekao bih da je dobro da sam prijevodu pristupio kao dvostruki stranac: kao ne-Dubrovčanin i ne-Englez. Osim toga, Dubrovčani su popriličan broj svojih spomenika naručili od nenašijenaca, pa sam i ja potpao pod tu tuđinsku kategoriju. Nisam mu pristupio kao tek u 20. stoljeću kanoniziranom književnom svecu, ne mislim da bi mu se to svidjelo. Držićevom jeziku sam pristupio s radoznalošću, barem sam se tako trudio jer bi me često znala uhvatiti panika, svjestan da i samim Dubrovčanima treba rječnik kada čitaju ili slušaju Držića.“
Neke dijelove Držićevih rečenica morao je prevoditelj prvo sebi prevesti na hrvatski, kako bi ih pretočio u engleski. “I na izvođenju u Dubrovniku i za čitanja u Londonu bilo je zanimljivo što se dio hrvatske publike počeo smijati na dijelovima koje prije, u izvorniku, nisu shvaćali. Katkad bih se sa zebnjom znao upitati što bi Držić imao reći o ovom pothvatu. Možda bi mu zagolicao pometovski ego, a vjerojatno bi tražio i naknadu za autorska prava“, smije se prevoditelj.
Znajući kako je pisao Držić i koliko se jezik promijenio otada, a svijetom i ovako i onako zavladao engleski, makar, jasno ne elizabetanski, sve je to samo naizgled paradoksalno.
“Izvornik je zapravo ipak jako pitak, jako živ, u rasponu od svega pola stranice skače iz uličnog jezika pa sve do filozofskih rasprava. Bilo je važno pretočiti tu živost, a opet ostaviti elizabetanski jezični kod. Recimo, kad se radi o persiranju, o ‘vi’ i o ‘ti’, morali smo imati you i thee ne bi li to zvučalo renesansno. A opet, trebalo je paziti da taj cijeli jezik i dalje zvuči i glatko i pitko.“
Među ostalim preinačio je, prepjevao imena, tako je Popiva, čašici sklon postao Quaffer, a Pomet koji uživa u jelu je Scoffer, odnosno punim imenom Pomet Trpeza za Engleze je sad Scoffer Feast. Prevedeni su i svi toponimi.
Prijevod na engleski idiom ponekad je i Krenusu zadavao manje muke negoli shvaćanje hrvatskog izvornika, jer zadnjih je desetak godina proveo baveći se Shakespeareom i klasičnim teatrom; to je glumačka, izvođačka okosnica njegova rada u britanskom teatru.
“Bilo je zapravo bespredmetno uzeti tekst i pokušati ga pretočiti baš u pravi elizabetanski engleski zato što se upravo u Shakespeareovo vrijeme rađao suvremeni engleski. Tako da se suvremeni izričaj moglo uvlačiti do određene granice, a da to ne zvuči kao Crna Guja, što je bila i najveća opasnost. (smijeh) Svaku sam riječ koju sam upotrijebio prvi put provjerio kad je točno došla u uporabu. Riječi koje su došle nakon 16. stoljeća nisam upotrebljavao. Kod svakog prijevoda je važno doći do toga da razbijete kod, kad stignete do toga da ste ‘razbili kod’, sve lakše ide, pitkije teče. Jedan od najtežih dana bio mi je kad sam morao kombinirati dijelove iz Biblije, utkane u samu komediju, zajedno s lascivnim stihom. Pamtim da sam u nekim trenucima, tražeći kakvo olakšanje, urlao pred kompjutorom“, pripovijeda Krenus.
Držić je nepravedno zapostavljen, nakon praizvedbe “Dunda Maroja“ 1551. to djelo, koliko je poznato, nije izvođeno sve do 20. stoljeća. Izvorni rukopis nije ni sačuvan, postoji tek krnji prijepis. “Dundo Maroje“ tiskan je tek u drugoj polovici 19. stoljeća, nadopunu mu je u 20. stoljeću napisao Mihovil Kombol. Kombolov je kraj također uvršten u Krenusov prijevod.
Kad je konačno otisnut, trebalo je proći još 70-ak godina da “Dundo“ konačno stigne na pozornicu, u zagrebački HNK, izvučen iz prašine.
“I Držić i Shakespeare ukorijenjeni su u istu renesansnu tradiciju. Shakespeare, kojemu su bile tri godine kada je Držić umro, seže u kasniju, manirističku fazu. Ne bih ih htio uspoređivati tako da Držića okarakteriziramo kao hrvatskog Shakespearea. Zapravo, katkad ga znamo okititi imenima kao ruskog generala ordenjem: te je on hrvatski Goldoni, Lope de Vega, Goethe, Molière, Shakespeare... Mislim da on mora i treba postojati samo kao Držić. Njegovo djelo je dovoljno veliko da Držić može samostalno stajati. Ne trebamo mu nametati krizu identiteta. Ionako je za života dovoljno propatio. Prema onome što se iz njegove šture biografije može zaključiti, barem je životom sličan Benu Johnsonu koji je, kao i Držić koji se zaredio za svećenika da bi bio uhvaćen kako igra ljubavnika u kazališnoj predstavi, bio pun kontradikcija i bio je sklon pustolovinama i oštroj društvenoj kritici. Samo kazalište Shakespeareova Globea, odnosno njegova uprava, nikada nije čulo za Držića, a mislim da bi se fantastično uklopio na toj pozornici.“
Postoje dvije nedokazane teorije da je Držić moguće i utjecao na Shakespearea, prvenstveno na njegovu komediju “San ivanjske noći“. Jedna teza kaže da je Shakespeare možda čuo Držićeva “Grižulu“ u talijanskom prijevodu u njegovim tzv. izgubljenim godinama, kada je, moguće, posjetio Italiju. Druga teorija govori da je Shakespeare možda za Držića dočuo preko dubrovačkih trgovaca, čija je bitna kolonija postojala u Londonu, oni su čak posudili novac kraljici Elizabeti u njezinoj pobjedi nad španjolskom armadom. Dubrovčani su prvi otvorili i kavanu u Londonu. Imali su popriličan utjecaj. I dubrovački jezik je bio prisutan, prvenstveno kroz brodarske nazive, primjerice dubrovačke karake bili su najbrži brodovi u 16. stoljeću, oni su u engleski dospjeli kao argosy, prema talijanskoj riječi za Dubrovnik – Ragusa.
Filip Krenus i glumci u programu 'Shakespeare meets Držić'
Prvi i dosad jedini pokušaj uprizorenja “Dunda Maroja“ u Velikoj Britaniji bio je 1958. godine u Belgrade Theatreu koje je ondašnja jugoslavenska vlada darovala razrušenom gradu Coventryju. Coventry, teško porušen u Drugom svjetskom ratu, tako je dobio novo kazalište izgrađeno od šumadijskog drva. Predstavu je, u djelomičnom suvremenom engleskom prijevodu, režirao Marko Fotez.
Krenus se nada da će još ove godine Držić imati cjelovito čitanje u Londonu. “Želimo pokazati kako je zapravo taj tekst pitak i da se može postaviti na pozornicu. U Engleskoj postoji tržište za zaboravljene klasike, za komedije koje se ne izvode često. Jedino je pitanje kako, u kojem obliku tu komediju postaviti. Postoji mogućnost postavljanja ne samo u Londonu nego i dalje po Engleskoj. Ima dosta zainteresiranih i producenata i agenata za ovaj tekst.“
Prijevod je završio koncem lanjskog ljeta. Sa zahvalnošću se sjeća kako mu je urednica izdanja i direktorica izdavačke kuće Istros Books, Susan Curtis, otišavši na godišnji odmor, prepustila svoj ured ne bi li u miru mogao raditi na Držiću. “Conway Hall, gdje se održalo prvo čitanje prizora pred londonskom publikom i gdje sam i dovršio prijevod, zanimljiva je zgrada – nazivaju je humanističkim hramom. Ured Susan Curtis, gdje sam dovršio prijevod, na krovu je te zgrade. Na drugom kraju krova nalazi se arhiv Marie Björnson, kostimografkinje i scenografkinje koja se proslavila radom na ‘Fantomu u operi’. Kada bih zaglavio u prijevodu, skoknuo bih do arhiva koji vode prevoditelji Olivia i Robert Temple gdje bih ispijao pedesetu dnevnu kavu na stolcu tik ispod dva kipića kazališne nagrade Tony koju je Björnson dobila za ‘Fantoma’. Mislim da su me taj krov i ti izleti u arhiv spasili od pregorijevanja. Trudio sam se i da rad s urednicom Susan Curtis bude što nesuhoparniji. Korektura drame u tišini činila mi se neprirodnom i zamornom, pa smo pri ispravljanju čitali naglas i preuzimali razne likove. Drame oduvijek volim čitati naglas“, opisuje prevoditelj rad s urednicom.
Luko Paljetak napisao je predgovor izdanju, a ujedno je pomogao u tumačenju fraza i riječi na kojima bi Krenus povremeno zapeo. “Uvijek je delikatno kada jedan prevoditelj daje savjet drugome. To može vrlo lako skrenuti u raspravu o ukusu i stilu, što se u ovom slučaju nipošto nije dogodilo. Kako gospodin Paljetak radi na starinski način, ne koristi se kompjuterom, dobivao sam sugestije na isprintanom prijevodu ispisane njegovom rukom. Jedna od najdražih mi je: ‘Ovo je seksualna aluzija.’ Začudio sam se da sam propustio jednu od najočitijih u tekstu“, komentira Krenus.