Sve donedavno u Italiji su se godinama vodile polemike o tome tko se krije iza pseudonima Elena Ferrante. Navodila su se razna moguća imena, a dugo vremena fokus je bio na profesorici povijesti Marceli Marmo, no ona je to zanijekala, kazavši kako nikada ne bi mogla pisati takve romane s obzirom na to da maštu ima samo u kuhanju. O Eleni Ferrante znalo se samo da je žena, da je rođena u Napulju i da pisanje nije njeno glavno zanimanje.
Sve do početka listopada ove godine kada je talijanski novinar Claudio Gatti u četiri publikacije istovremeno objavio tekst u kojem tvrdi da je Ferrante zapravo Anita Raja, prevoditeljica s njemačkog izdavačke kuće Edizioni E/O. To je potkrijepio ciframa s Rajinih bankovnih računa i kupljenim nekretninama, koji vremenski odgovaraju razdoblju u kojem je Ferrante primala visoke honorare za svoje bestselere. Ovakvim neukusnim kopanjem po nečijem životu i novčaniku radi stjecanja vlastitih 15 minuta slave, Gatti je stekao prijezir čitatelja, novinara i pisaca diljem svijeta, koji su jednoglasno stali u obranu talijanske autorice, a među njima je bio i Salman Rushdie, koji je na svom Facebook profilu napisao: "Ja sam Anita Raja" i pozvao sve pisce da učine isto.
Mračna dvorišta
No, tajna oko identiteta autorice uopće nije potrebna da bi vas zainteresirali njeni romani. Oni prije svega na engleskom govornom području uživaju kultni status, pri čemu vjerojatno najveće zasluge ima časopis New Yorker, čija je urednica Ann Goldstein prevela sve njezine knjige i, što se rijetko događa, također postala svojevrsna zvijezda koju se naziva "prevoditeljicom Elene Ferrante". Na engleskom je već izašla i četvrta knjiga iz serijala, nakon čije objave je Ferrante ušla i na uži popis nagrade Man Booker. New York Times svrstava je uz bok Alice Munro i Doris Lessing, a čitaju je baš svi, od Jonathana Franzena do Hillary Clinton. U međuvremenu, s Frankfurtskog sajma knjiga stigla je i vijest kako je u Njemačkoj, koja je imala ogromnu PR kampanju, prvi nastavak već prodan u više od 200 tisuća primjeraka.
Prvi dio ove napuljske sage pod nazivom "Genijalna prijateljica" uskoro izlazi i u Hrvatskoj, u izdanju Profila, a plan je da svakih devet mjeseci izađe još po jedan nastavak. Okosnica romana turbulentno je prijateljstvo između Elene Greco, kćeri portira u gradskoj vijećnici, koju svi zovu Lenù, i Lile, kćeri postolara, čije je pravo ime Raffaella Cerullo. Elena, koja je ujedno i pripovjedačica, u prvome dijelu opisuje kako su ona i Lila odrastale u poslijeratnom Napulju, u siromašnoj, ali živahnoj četvrti u predgrađu. Odrastajući na ulici, dvije djevojke naučile su oslanjati se jedna na drugu, a prijateljice su postale već sa šest godina iako su bile bitno različite: Lila je hrabra, impulzivna, prkosna i zajedljiva, Elena je plaha, oprezna i prilagodljiva. Obje su inteligentne, no dok je Lila fascinirala svoje učitelje lakoćom kojom je sve odrađivala, Elena se za dobre ocjene morala itekako namučiti.
Prvi dio odigrava se isključivo u njihovoj siromašnoj četvrti - Elena i Lila kreću se samo poznatim ulicama, sve izvan toga predstavlja opasnost. Ferrante uvjerljivo prikazuje kako se područje u kojem se kreću lagano širi, a jedan od najdojmljivijih dijelova romana onaj je u kojem opisuje kako, iako je Napulj na obali, dvije djevojke još nikada nisu bile na moru koje prvi put vide tek s 13 godina. Ferrante vrlo dojmljivo opisuje i ostale stanovnike četvrti - ludu udovicu Melinu, pjesnika koji radi na željeznici, kamatara i mafijaša Don Achillea koji je strah i trepet čitavog kvarta - ali i sâm grad, njegova mračna dvorišta, prljava stubišta i miris siromaštva koji se uvlači između katova oronulih zgrada građenih u sklopu socijalne stanogradnje između dva svjetska rata.
Grad u tranziciji
Zanimljivo je čitati kako se zahvaljujući ekonomskom oporavku i četvrt pomalo mijenja - ulice postaju asfaltirane, stanovnici si mogu priuštiti pokoji izlazak, iz kafića se čuje rock'n'roll. "Genijalna prijateljica" ne bavi se samo jednim neobičnim prijateljstvom već skicira i portret jednog grada u tranziciji. To, prije svega, važi za čitav ciklus, koji obuhvaća više od 60 godina. Pritom jedna stvar uvijek ostaje ista: želja dviju glavnih protagonistica da pobjegnu iz Napulja, iz siromašne svakodnevice prožete nasiljem, što dalje od ulica na kojima vladaju zakoni Camorre. No, samo jednoj od prijateljica to će i uspjeti. Elena će završiti fakultet u Pisi, postat će respektabilna spisateljica i živjeti na bogatom sjeveru, u Torinu. Lila će, s druge strane, iako nadarenija, morati napustiti školu u 14. godini i raditi u postolarskoj radionici svoga oca, sa 16 će se udati za lokalnog mafijaškog bogataša, a kasnije će se morati uzdržavati teškim radom u tvornici kobasica.
Napulj igra važnu ulogu u svim djelima Elene Ferrante, a s obzirom na precizne lokacije i toponime, četvrt iz ovog romana talijanskim novinarima nije bilo teško identificirati - riječ je četvrti Rione Luzzatti, stambenom bloku u istočnom predgrađu Napulja, na čijim ulicama i u stvarnosti vladaju siromaštvo i osveta, a tko ne poštuje pravila obiteljskih klanova biva nemilosrdno kažnjen. U tom tradicionalnom svijetu kojim dominiraju muškarci, djetinjstvo dviju prijateljica bilo je obilježeno stalnim nasiljem - stiješnjene u socijalnim stanovima, u susjedstvu u kojem su uvijek svi bili na prozorima, od malih su nogu gledale kako očevi tuku njihove majke, što se, vidjet ćemo kasnije, prenosilo s generacije na generaciju. Ali, unatoč svemu život, kaže pripovjedačica Elena, nije bio loš: "Rasle smo s obvezom da ga zagorčimo drugima prije nego što ga oni zagorče nama."
Napolitanski dijalekt
Važno je istaknuti i da je prijateljstvo dviju djevojaka od samih početaka karakterizirano i neprestanim rivalstvom, pa čak i zavišću. Elena je u ovom odnosu vječita druga, nijedan njezin uspjeh nije vrijedan ako mu Lila ne oda priznanje i kroz sva četiri romana provlači se osjećaj kako Elena mnoge stvari radi samo kako bi se nadmetala s prijateljicom.
Kako Elena i Lila odrastaju, tako se suočavaju s razdobljem osobnih, ali i političkih i društvenih promjena koje će zahvatiti Italiju u 60-im i 70-im godinama - breme majčinstva, studentski pokreti, feminističko osvještavanje, terorizam Crvenih brigada, borba za radnička prava, problemi spisateljskog stvaralačkog procesa... Čitav ovaj napuljski ciklus može se čitati kao Bildungsroman, ali i kao opis novije talijanske političke povijesti: organiziranog kriminala, društvenih klasa, industrijalizacije juga.
I na kraju, tu je i napolitanski dijalekt, za identitet ovoga grada važan baš kao i pizza, koji se kroz stoljeća formirao kao jezik sirotinje i neizostavan je za razumijevanje napuljskog duha i južnjačkog temperamenta. Ferrante ne piše dijalektom, ali učestalo naglašava kada ga njeni likovi upotrebljavaju kako bi dodatno razdvojila jezik ulice, kojim govore likovi poput Elenine nepismene, šepave majke i oholih Camorrista, od toskanskog talijanskog, jezika socijalnog prestiža kojim se izražavaju obrazovane elite: Elenini profesori, kolege studenti i književni urednici, ali i same djevojke kada žele pobjeći od svog porijekla.
Najveća zvijezda
Na Ferrante i njezino pisanje najviše su, kako je sama izjavila, utjecale sestre Brontë, Selma Lagerlöf i Grazia Deledda, dok je svoj pseudonim, smatra se, izabrala, kako bi zvučao poput imena velike talijanske spisateljice Else Morante. No možda najviše sličnosti ima s djelima Anne Marie Ortese, koja je i sâma odrastala u Napulju u sličnim bijednim uvjetima kao Elena i Lila, i čije su teme također bile povezane upravo s ovim gradom. Ferrante se na nju direktno referira kada Lilu opisuje kao kćer postolara - kod Ortese je važan ženski lik u romanu "Ožalošćeni konopljar" bila zanosna kći rukavičara.
Elena Ferrante danas je najveća književna zvijezda Italije, no Claudio Gatti njezinim je čitateljima napravio medvjeđu uslugu - u jednom od svojih posljednjih intervjua, u njemačkom tjedniku Der Spiegel, na pitanje novinara plaši li se trenutka kada će je otkriti, Ferrante je jednostavno odgovorila da ne jer da će u tom slučaju prestati objavljivati. Ako se to zaista dogodi, znamo kome treba zahvaliti.