Netko tko osjeća i poštuje prostor gradskog tkiva kad u posljednje vrijeme prolazi zagrebačkom Avenijom Dubrovnik može osjetiti samo revolt. Jedan je od razloga činjenica što je ta najatraktivnija ulica Novog Zagreba, mjesto za kvalitetno osmišljena graditeljska ostvarenja i za sadržaje za koje bi bilo poželjno da su javnog karaktera, dobila nedavno, nedaleko od Muzeja suvremene umjetnosti, zgradu trgovačkog lanca Kaufland. Riječ je o dijelu Avenije Dubrovnik blizu križanja s centralnom Avenijom Većeslava Holjevca, a obje su avenije trebale, prema starim idejama, imati reprezentativne objekte javne odnosno kulturne namjene.
Alternativna rješenja
Ovih je dana počela i gradnja goleme stambene zgrade pored samog Muzeja suvremene umjetnosti, zbog koje su stanovnici četvrti Središće, u kojem je parcela na kojoj se gradi taj kompleks, već bezuspješno prosvjedovali. Sličan scenarij viđen je na Trešnjevci potkraj 90-ih godina, kada su se stambene zgrade gurale na parcele gdje su dotad bile kućice s vrtovima, dakle na mjesta gdje ne bi trebale biti odnosno u prostor za koji su bile prevelike, a slično je na mnogim drugim lokacijama u gradu i sad kada se opet “zavrtio novac” u građevinskom biznisu. Uz nužnu napomenu da nisu graditelji krivi što je zagrebački urbanizam umro...
O najnovijem slučaju u kojem na mjesto idealno za neki veliki javni odnosno kulturni objekt dolazi pomalo uniformna stambena tvrđava te o samom Novom Zagrebu, njegovoj povijesti i razvoju razgovarali smo s nekoliko uvaženih arhitekata i urbanista.
Vedran Ivanković, docent na Katedri za urbanizam i prostorno planiranje Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, kaže da slučaj Kauflanda na Aveniji Dubrovnik i slični slučajevi “zorno ukazuju na to kako se pri izradi GUP-a Zagreba nije vodilo računa o interesu građana, već se po principu ‘lokacijskog urbanizma’ planirala isključivo korist jednog investitora”, a akademik Branko Kincl smatra da se “sadržaj shoppinga mogao uvući u naselje ili smjestiti na osovini Hrvatske Bratske Zajednice u okviru novog shopping centra te na primjeren način graditi gradski prostor i oblikovati lice ulice kao javnog prostora”.
Akademik Branko Kincl: 'Trebalo bi odmah zaštititi određena područja uspješnog urbanog razvoja grada novije povijesti Zagreba'
Za akademika Kincla osim “slučaja Kaufland” najproblematičnija je gradnja stambene zgrade uz MSU, i to na zelenim površinama koje su dio cjelovitog urbanističkog koncepta Novog Zagreba.
“To je osnovno pitanje koje treba postaviti onima koji se bave planiranjem grada i donose skandalozne odluke u okviru kojih je potpuno nejasno na koji način treba urbanistički odnosno prostorno uređivati grad. Treba li možda uništiti sve zelene i slobodne površine samo zato što su blizu infrastrukture pa su zbog toga za tu vrstu planera i poduzetnika i potencijalna gradilišta?” pita se Branko Kincl, koji je bio 30 godina profesor na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Stanovnici Središća su sami dobro ukazali na problem gradnje stambene zgrade uz MSU. Najveći je problem u vezi s MSU-om u tome što mu je ovim zahvatom oduzet vitalni dio parcele, a to je prostor za vanjski postav skulptura i odvijanje umjetničkih aktivnosti na otvorenom.
Protiv gradnje uz MSU su stanovnici četvrti Središće, u kojem je sporna parcela, bezuspješno prosvjedovali
“Takav prostor imaju mnogi muzeji, recimo u Kopenhagenu u Danskoj primjer njihova Louisiana Museum of Modern Art. Gradski stručnjaci bi mogli malo pogledati kako je taj muzej organiziran iznutra i izvana”, navodi Branko Kincl.
Novi Zagreb odlikuje iznimno sačuvana urbanistička matrica iz druge polovice 20. stoljeća. Od sredine 1950-ih, kad je donesena odluka o izgradnji Zagreba preko Save, a nakon gradnje Velesajma – gdje se i danas nalazi niz realizacija paviljonske arhitekture velikana hrvatske moderne arhitekture, Božidara Rašice, Ivana Vitića i drugih – počelo se s izgradnjom stambenih naselja, takozvanih “mikrorajona”.
Uspon i pad urbanizma
“I danas na istočnom potezu od Zapruđa do Dugava pratimo uspon, ali i pad hrvatskog modernog urbanizma: Zapruđe kao racionalno-funkcionalistički model, Travno kao prijelazni kasnomodernistički tip mikrorajona čiji urbanistički koncept potpisuje Miroslav Kolenz, pa Dugave gdje zgrade imitiraju prirodne zavoje nekadašnjih rukavaca Save utjelovljujući tako duh mjesta. I upravo je na modelu Dugava urbanizam Zagreba doživio svoj vrhunac i kraj”, smatra Vedran Ivanković.
Nekada kritiziran kao “spavaonica”, kao mehanički način rješavanja stambene krize, Novi Zagreb do danas je već zaživio kao dio urbanog identiteta Zagreba.
“Danas jasno raspoznajemo njegove urbanističke kvalitete modernog urbanizma u kojem je ostvarena ravnoteža između kolektivnog stanovanja, onoga što se u stručnoj literaturi naziva ‘projektiranje za velike brojeve’, i otvorenih prostora i zelenila”, kaže Maroje Mrduljaš, teoretičar arhitekture. I nastavlja: “Upravo je ta dobra ravnoteža između stanova skromnijih dimenzija i parkova koji ih okružuju temeljna logika temeljem koje je Novi Zagreb ustrojen.”
Planeri Južnog Zagreba, kako se 1960-ih godina, u vrijeme njegova projektiranja Novi Zagreb zvao, vodili su računa o tome da svaki rajon odnosno svaka četvrt bude potpuno opremljena za život lokalnih zajednica: planirane su škole, vrtići, dispanzeri, ali i takozvani podcentri kakve danas imaju Trnsko i Zapruđe, u kombinaciji s Tržnicom u Sopotu. Planiran je, dodaje Maroje Mrduljaš, i veliki društvo-poslovni centar u geometrijskom središtu Novoga Zagreba, koji bi premošćivao središnju gradsku os, aveniju Većeslava Holjevca, i približno bi spajao prostore na kojima se danas nalaze zgrada INA-e i MSU.
Djelomice dovršen
“Da je ta ideja realizirana, Novi Zagreb imao bi sasvim drugačiji karakter. Novi Zagreb do danas je samo djelomice dovršen, neki kvartovi imaju kompletiranu fizionomiju, većina ne. Oni koji su relativno rijetko izgrađeni podnosili bi povećanje gustoće, tj. novu izgradnju. Međutim, to je izuzetno složen proces koji se ne može rješavati parcelu po parcelu, nego cjelovitom strategijom urbane transformacije Novog Zagreba gdje svaka nova intervencija mora voditi računa i o neposrednom susjedstvu, i o kvartu i o cjelini Novog Zagreba”, smatra Mrduljaš.
U tom kontekstu, dodaje Maroje Mrduljaš, sasvim je nedopustivo da se glavna prometna arterija Novog Zagreba, Avenija Dubrovnik, rješava parcelu po parcelu, umjesto da se sagledava kao integralni potez na kojem se već nalaze i važne javne zgrade, pa i čitav Velesajam, koji također očekuje urbana transformacija.
“Sigurno je da Novom Zagrebu trebaju novi komercijalni i javni sadržaji, ali oni trebaju biti projektirani kao aktivni urbani prostori, baš kao što su to Centar Trnsko i Centar Zapruđe, raznoliki urbani ambijenti koji potiču raznoliki javni život, koji imaju miješane programe, koji omogućuju da se različite socijalne skupine u tim prostorima prepoznaju i u njima ostvaruju različite prakse svojih svakodnevica. Na prvi pogled i Centar Trnsko i Centar Zapruđe nisu bili posebno bogati prostori, no njihovo razumno mjerilo, obilje vanjskih, javnih prostora s vremenom se pokazalo kao vrijednost”, govori Maroje Mrduljaš.
“U Novom Zagrebu potrebne su zgrade koje stvaraju javne prostore, koje su programski raznolike, miješanih sadržaja, koje podižu urbanu vitalnost tog prostora i koje se pridržavaju mjerila i prostornih odnosa zatečene matrice. Novi Zagreb osmišljen je kao kompozicija inspirirana apstraktnom umjetnošću, kao skup volumena – nebodera i horizontalnih blokova – koji su u pažljivo usklađenom međuodnosu i imaju svoja pravila. Ta formalna pravila nužno je razumjeti i poštovati, s njima stupiti i aktivni dijalog”, objašnjava Maroje Mrduljaš.
Novi Zagreb je svojevremeno bio koncipiran kao vrtni grad stambenih zgrada u zelenilu, 60-ih godina kada se urbanistički planiran oslanjao na modernu i postulate CIAM-a o humanom stanovanju na principu zdravog grada.
“To je recentni povijesni zapis o identitetu grada jedne generacije koji ne treba dirati u njegovoj osnovnoj zamisli, no u svakom slučaju moguće ga je unapređivati. Općenito, u zadnje vrijeme Zagreb se, pa tako i Novi Zagreb, pokušava transformirati u čudovište u kojem se zelene površine sve više koriste za neprimjerenu izgradnju”, naglašava Branko Kincl.
Što bi se dogodilo, pita se dalje Kincl, da počnemo rušiti dijelove donjogradskih blokova ili mijenjati urbanu morfologiju Splita 3? Svi bi se, dodaje on, digli na noge zbog diranja u povijesno zaštićeno gradsko područje.
Gustoća izgradnje
“Trebalo bi odmah određena područja uspješnog urbanog razvoja grada novije povijesti Zagreba zaštititi i obraniti od ovakvih primitivnih i nestručnih ispada”, smatra Kincl.
Ako se u Novom Zagrebu, kako kaže Kincl, iščitava povijesna morfologija jednog vremena i načina gradnje, što bi se moglo pročitati iz današnjeg načina, pitamo akademika Kincla.
“Da je današnje vrijeme našeg grada kaotično. Nepotrebno se povećava gustoća izgradnje koja je do sada u Novom Zagrebu bila vrlo precizno planski proračunata, a gustoća stambene izgradnje je bila u prosjeku 400 stanovnika na hektar bruto. Pritom, nije problem želi li netko graditi u Zagrebu daleko veće gustoće, već je pitanje struke gdje”, kaže Branko Kincl.
Navodi da primjerice Torino takvu visoku gustoću stanovanja gradi na gradskom obilaznom autoputu i time zaštićuje povijesni centar, što je briljantni primjer spomeničke zaštite koji izučava cijela Europa.
“Jednako se može reći za Kopenhagen i Stockholm koji su zadržali povijesne siluete a nisu zaustavili urbani razvoj, te Düsseldorf, sve su to primjeri građenja i uređenja urbanog prostora europske kulture gradova”, zaključuje akademik Kincl.