Hrvatska je ponovno fascinirana velikim Julijem Kniferom. Jedan od najvećih hrvatskim umjetnika prošlog stoljeća na velika je vrata ponovno došao u fokus interesa kolekcionara i ljubitelja umjetnosti, nakon što su Europa i svijet Kniferu već davno odali dužnu pažnju. Ali, tako je to u malim zemljama koje najčešće ne znaju cijeniti ono veliko što su imali i imaju. Kniferovi meandri danas na uspavanom hrvatskom tržištu umjetnina postižu astronomske cijene, svi se grabe da imaju “nešto” od Knifera i posjedovanje djela ovog umjetnika postala je stvar prestiža. Umjetnički i kustoski par Danka Šošić-Vijatović i Žarko Vijatović već su davno “otkrili” Knifera. Žive u Parizu još od devedesetih, a priredili su u suradnji s velikih svjetskim galeristima i niz izložbi hrvatskih majstora. Gorgona i umjetnici koji su pripadali tom krugu predstavljeni su Europi upravo entuzijazmom bračnog para koji izuzetno dobro zna i sve što se događa na uzbudljivoj likovnoj sceni Pariza i Europe. U razgovoru za Globus Danka Šošić-Vijatović govori i o izložbi Kniferovih djela koja će u lipnju biti otvorena u Parizu.
Kakav interes vlada danas za Knifera u Europi i što će biti izloženo u Parizu?
- Početkom lipnja se u Galeriji Frank Elbaz otvara izložba Kniferovih murala. Na izložbi će biti izvedene četiri velike slike na zidu, a bit će pokazana i fotodokumentacija prethodno izvedenih i tijekom vremena uništenih murala. Muralizmom se Knifer bavio od 1971. kada je za potrebe TV emisije “Urbana slika”, koju je koncipirala Vera Horvat Pintarić, izveo veliki mural na zidovima osnovne škole u Vrapču gdje je tada radio kao nastavnik likovnog odgoja. Julije Knifer je prisutan na likovnoj sceni u Europi od sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Gdje je počeo taj europski interes?
- Prvo u Njemačkoj, zahvaljujući suradnji s Ingrid i Žikom Dacićem, a zatim u Francuskoj u kojoj je živio od kraja osamdesetih, kada je odlučio u svojim poznim godinama i s klimavim znanjem francuskog jezika skočiti u nepoznato. Nije mu bilo lako, daleko od toga. No, on nije nikada u svom umjetničkom radu pristajao na kompromise, išao je do kraja, do apsurda. Danas su njegovi radovi u kolekcijama tri najveća svjetska muzeja: u MoMA-i u New Yorku, Tate Modern u Londonu i Centre Pompidou u Parizu.
Dakle, zanimanje za Kniferov rad nije od jučer.
- Mogu spomenuti jedan mali kuriozitet. Krajem devedesetih godina, tadašnji njemački kancelar Gerhard Schröder držao je u svom uredu dvije slike: Picassov portret Dore Maar, porijeklom Hrvatice, i Kniferov meandar.
Zaslužni ste što su djela i radovi mnogih hrvatskih umjetnika bili izloženi u Parizu - Gotovca, Stilinovića, Marteka. Kakav je bio odjek, koliki je interes pariške likovne publike kada je riječ o našim konceptualnim umjetnicima i neoavangardistima?
- Kad smo započeli suradnju s Frank Elbazom, njegov interes je bio usmjeren samo na članove Gorgone. O njima mu je već prije pričao Knifer koji je na svoj diskretan način, shvaćajući značaj grupe, radio na njezinoj promociji. Nažalost, Frank Elbaz nije reagirao za života Knifera. Trebala se stvoriti kritična masa da bi radovi gorgonaša i sljedeće generacije neokonceptualista počeli privlačiti pažnju europske likovne publike. Do tada su se uglavnom izlagale glupave ruske i kineske slike gdje Mao Ce-tung pije Coca Colu ili se Brežnjev ljubi s Marilyn Monroe.
Žarko Vijatović i Danka Šošić
Kada je francuska publika prvi put mogla vidjeti radove gorgonaša?
- Francuska likovna publika je već 1989. godine u Dijonu mogla vidjeti radove gorgonaša na izložbi “Gorgona”. Objavljen je i iscrpni katalog, a stručna kritika je pisala o “likovnom šoku”. Godine 1993. je u gradu Sèteu organizirana velika izložba “Le milieu du monde” (Središte svijeta), i na zalaganje Ane Knifer, koja je u to doba živjela u Francuskoj, na izložbi je obilato bio prikazan rad Mangelosa. Ta je izložba i potaknula kupnju Bašičevićevih radova za kolekciju Centre Pompidou u Parizu.
Znači u Francuskoj se već prije znalo za Gorgonu?
- Naša je ideja bila pokazati performanse, akcije, proto konceptualne projekte, teme koje su do tada bile malo istražene i obrađene. Istodobno smo počeli inzistirati na izložbama sljedeće generacije, članova grupe šestorice i Tomislava Gotovca. Gotovac je bio centralna figura izložbe “Čim otvorim oči vidim film” koju je kustosirala Ana Janveski 2008. i koja je obrađivala eksperimentalni film i avangardnu umjetnost na prostoru bivše Jugoslavije. S tom izložbom je otvoren muzej Moderne umjetnosti u Varšavi i iste godine je kritika izložbu proglasila jednom od najboljih na svijetu. Upravo je ta izložba napravila prekretnicu. Ona je bila izuzetno važna i za sva ostala događanja koja će uslijediti. Pokrenula je širi interes za avangardnu umjetnost u regiji.
Što je nakon toga slijedilo?
- Poslije nje je organizirana izložba “Obećanja prošlosti” u Centre Pompidou koja je predstavila avangardnu umjetnost Istočne Europe. I na kraju izložba “Transmisija” u MoMA-i.
Zanimljivo je da Ana Janevski nije bila uključena u timove koji su radili na tim izložbama, iako je bila kustosica u Muzeju moderne umjetnosti u Varšavi, a kasnije je na poziv MoMA-e prešla u New York, gdje danas vodi odjel za umjetnost performansa. Radi se o dragocjenoj osobi koja je pokušala raditi u Zagrebu kao voditeljica galerije HDLU-a, no njezin rad i prijedlozi nisu tada našli razumijevanje uprave. Sad od njezine stručnosti i senzibiliteta profitira MoMA. Treba isto tako istaknuti i rad Branke Stipančić i Mladena Stilinovića koji su vrlo rano počeli promovirati Dimitrija Bašičevića Mangelosa u Europi i Americi.
Sada i Hrvatska “otkriva” Knifera. Njegova djela postižu i izuzetno visoke cijene. Kakva je situacija u Parizu, pogotovo što su njegova djela izložena u Galeriji Franka Elbaza?
- Hrvatska “otkriva” Knifera poslije Europe i Amerike. Prije toga mu se smijala. Da njegovi radovi ne postižu velike cijene, vjerojatno bi se i dalje smijala, i to grohotom. Radi se o umjetniku koji je možda vrhunac onoga što je zagrebačka likovna scena dala. Zagreb je 60-ih i 70-ih godina dvadesetog stoljeća bio jedan od bitnih centara europskih avangardi. U Zagrebu je organizirana 1961. prva izložba Novih tendencija, otvoren je Muzički biennale i GEFT eksperimentalni film festival. Ljudi od struke, kad posjete Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu, ne mogu se nadiviti kolekciji koju muzej posjeduje. U vremenu kad se kolekcije suvremene umjetnosti u Europi više razlikuju po arhitekturi nego po kolekcijama koje pohranjuju, Zagreb ima nešto posebno i jedinstveno.
Godinama ste u Parizu, je li na početku bilo teško tamošnju publiku zainteresirati za hrvatsku umjetnost?
- Početak je bio jako težak. Devedesetih nije postojao neki veliki interes. Kada smo u rezidenciji za umjetnike Villa Saint Clair u Sèteu kustosima pričali o Gorgoni, pitali su nas gdje se to dogodilo. Kad smo odgovorili - u Zagrebu, rekli su da se ne računa ono što se dogodilo iza željezne zavjese. Mi smo dakle započeli od nule. Bile su potrebne godine da dođemo do pozicije “biti zapažen”.
Je li sada lakše?
- Sada je puno lakše. Duga je lista hrvatskih umjetnica i umjetnika u svjetskim muzejima i kolekcijama. Julije Knifer, Dimitrije Bašičević Mangelos, Josip Vaništa, Ivan Kožarić, Tomislav Gotovac, Goran Trbuljak, Mladen Stilinović, Ivan Picelj, Sanja Iveković, Vlado Martek, David Maljković i drugi, samo su neka od imena koja su ušla u najprestižnije muzeje i kolekcije. Velik broj tih uspjeha ostvaren je individualnim naporima samih umjetnika. Sanja Iveković je na primjer umjetnica koja je najviše puta bila zastupljena na Dokumenti u Kasselu. Japan takve umjetnike proglašava za živo nacionalno blago.
Žarko Vijatović i Danka Šošić
Odakle Elbazu zanimanje za Knifera i kako je uspio plasirati njegova djela u najveće hramove likovne umjetnosti u svijetu?
- Julije Knifer i Frank Elbaz su se našli oko nogometa. Tu su kliknuli. Knifer je obožavao nogomet, igrao ga je kao mlad, a poslije gledao. Bio je čak i vođa puta Dinama na nekim utakmicama, strastveni Bad Blue Boy! Frank Elbaz je sposoban diler. Ima puno kontakata, zna biti šarmantan, ne uvijek…
Zadnjih godina raste i zanimanje zapada za umjetnost u istočnim zemljama. Je li to moda?
- Zapad je u propagandnom ratu s istokom imao svoje “mantre” koje je neprestano ponavljao. Na primjer, da dobra umjetnost ne može nastati u zemljama koje nisu slobodne. Zato je samo prihvaćao umjetnike disidente. Za one koji su ostali u svojim zemljama nije pokazivao pretjerani interes jer bi ti umjetnici doveli u pitanje njegovu agitprop postavku. Tek poslije pada zida i dezintegracije SSSR-a počinju otkrivati umjetnost na istoku. Umjetnička praksa na Istoku bila je bazirana na paradoksu: ona je nastajala u takozvanim neslobodnim zemljama, ali je u isto vrijeme bila slobodna od umjetničkog tržišta koje je vrhovni cenzor. Znači, živiš u društvu političkih cenzora, ali si slobodan od cenzure tržišta.
To je paradoks.
- Da, ali taj paradoks je iznjedrio umjetničku praksu koja je posebna. Ona se razlikuje od onoga što je nastajalo u isto vrijeme na zapadu i zato sada izaziva toliku pažnju zapadnih kustosa i muzeja. Naravno, tu postoji njihova “mea culpa” jer su morali prihvatiti propagandnu mantru svojih ulagača. I sami su vidjeli da u njihovim kolekcijama postoje rupe i otvorili su se prema umjetnicima s istoka. Ima još nešto. Većina muzeja na zapadu više nije u stanju pratiti napuhane cijene umjetničkih zvijezda. I shvatili su da za puno manje novca mogu na istoku dobiti vrlo vrijedne radove. U isto vrijeme mi smo bili dobro informirani o svim događajima na zapadu. Oni jednostavno nisu htjeli vidjeti događanja na istoku. Možda je to i bilo bolje jer bi tada za kikiriki pokupovali avangardnu umjetnost istoka za koju tada gotovo nitko nije pokazivao nikakav interes.
Dok hrvatsko tržište umjetnina stagnira, europsko i svjetsko buja. Kakve se cijene uopće mogu postići za radove hrvatskih umjetnika?
- Tržište umjetnina funkcionira kao bilo koje drugo tržište. Ono je danas globalno. Granice su ukinute. Glavne transakcije odvijaju se na velikim sajmovima umjetnina poput Art Basela, Art Basel Miami Beach, Frieze London, Frieze New York, FIAC u Parizu, itd. Galeristi trče s jednog na drugi jer u samoj galeriji ne ostvare ni 10 posto godišnjeg prometa. Naše je tržište za sada lokalno, suženo. Naše galerije nemaju solidnu financijsku pozadinu u toj trci.
Koliko je danas teško biti galerist?
- Jako teško. Da bi opstao, moraš biti prihvaćen na najvećim sajmovima umjetnina. To je mjesto gdje se najviše prodaje. Kolekcionari nemaju vremena obilaziti galerije. Očekuju da se ono najbolje iz ponude grupira na jednom mjestu. Sa svojim galerijskim programom moraš izboriti mjesto na sajmu, što nije nimalo lako. Žiri koji radi odabir vrlo je strog. Posebno za najutjecajniji sajam, poput Art Basela. U isto vrijeme štand puno košta i prisiljen si prodavati. Konkurencija je nemilosrdna. Kad se s njega skine pozlata, galerijski život je krvav i pun stresa.
Kako se uopće postiže sklad između umjetnosti i tržišta, umjetnosti i vrtoglavih cijena?
- Trgovci, galeristi, dileri, antikvari i aukcijske kuće, isto kao i muzeji i kolekcionari, akteri su današnje svjetske umjetničke scene i svaki od njih, kroz svoju vrlo specifičnu ulogu, utječe na tržište. Ipak, uspjeh nekog umjetnika često ovisi o zalaganju stručnjaka. Galerije, priređivanjem izložbi, prezentacijom na poznatim sajmovima umjetnina, kroz publikacije, novinskim člancima u specijaliziranom tisku, pridonose vidljivosti umjetnika i stvaranju cijena. Primjerice, Damien Hirst vjerojatno ne bi bio tako poznat da iza njega nije stajala utjecajna galerija Gagosian.
O čemu sve ovisi tržište?
- Tržište također ovisi o kulturnim institucijama. Muzeji imaju veliki utjecaj jer kroz svoju izlagačku politiku određuju trendove. Nedavno je Muzej moderne umjetnosti grada Pariza posvetio veliku retrospektivu na tržištu prilično zapostavljenom Bernardu Buffetu. Galerije su odmah iz svojih skladišta izvadile njegove slike i, zahvaljujući medijskoj pokrivenosti izložbe, cijene su na aukcijama planule.
A što je s kolekcionarima?
- I kolekcionari utječu na uspjeh nekog umjetnika ili pokreta. Svjesni da su amateri, okružuju se stručnjacima koji savršeno barataju situacijom na tržištu. Iako je kolekcionar suvremene umjetnosti prvenstveno ulagač, na tržištu djeluje jednako unutar potražnje, kao i ponude. S jedne strane kupuje, a s druge aktivno daje podršku muzejima, galerijama ili umjetnicima. On može, recimo, ulagati u otkupe umjetnina za kulturne ustanove, sufinancirati kataloge, dati financijsku potporu za tehničku opremu i slično. Kod nas je tržište još u povojima. Kolekcionari ne djeluju u suradnji s galerijama i ustanovama.