HNK je poput muzeja. Japanski i kineski turist dolaze se slikati ispred zgrade. Kad mi je teško, sjednem pored blagajne i gledam sve te drage ljude koji kupuju godišnje pretplate ili ulaznice. I bude mi lakše – kaže Dubravka Vrgoč, intendantica zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta. A nije joj lako jer je pod baražnom vatrom hrvatske desnice. Tvrde da je nacionalni teatar prepustila aktivistima ljevice.
Bivša novinarka i kazališna kritičarka Vjesnika zanat intendanta ispekla je u Zagrebačkom kazalištu mladih, koje je više nego uspješno vodila deset godina. Rezultati koje ostvaruje u HNK su impresivni. Posjećenost Drame HNK u prvih šest mjeseci 2018. je 95 posto, Baleta 93 posto, a Opere 87 posto, što je rezultiralo plusom većim od milijun kuna. “Ako se izuzmu komercijalna kazališta, nema sličnih primjera u europskim repertoarskim kazalištima”, kaže Dubravka Vrgoč. No, argumenti kojima barata nisu dovoljni da bi dobila kulturni rat koji vodi. Naime, u igri nije kultura, nego čista ostrvljena politika.
Počeo je teći vaš drugi uzastopni mandat na čelu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Ako je suditi po rezultatima prvoga mandata, vi ste kao intendantica najveće nacionalno kazalište preobrazili u ustanovu popularniju od Dinama. Gledalište HNK, i lože i parter, redovito je popunjeno, za razliku od Maksimira sve do ove sezone…
– Za ovu smo sezonu, iako upis pretplate još traje, već upisali oko 4500 pretplatnika. To je 10 do 20 posto više od prethodne u pojedinim pretplatama. U prvih šest mjeseci ove godine imali smo 21 posto više gledatelja nego prethodne, iako je već tada broj bio prilično velik. Svakog dana, sada u rujnu, na blagajni, prodamo oko 500 karata. Dakle, interes za kazalište postaje sve veći i veći. Dramska je pretplata već sada gotovo puna, mislim da su preostala još samo mjesta na balkonu. A gledatelji su jedino mjerilo uspješnosti nekog kazališta.
Kad sam došla u ovo kazalište, prigovaralo mi se kako je prazno, pa smo se intenzivno počeli baviti publikom. Trebalo je neko vrijeme. Promijenili smo program i radili na umjetničkoj kvaliteti predstava. Trudili smo se da zadržimo tradicionalnu publiku HNK, ali istodobno da promijenimo i strukturu publike koja je u Operi i Baletu bila “60 plus”. Počeli smo se približavati mladima. Organizirali smo različite akcije, primjerice projekt “HNK u vašem kvartu”, kada smo se predstavljali po Dubravi, Maksimiru... gradeći male pozornice i izravno kontaktirajući publiku. Već prvog mjeseca kad sam došla u HNK pokrenuli smo Dan otvorenog Trga i pozvali sve institucije na našem trgu da se predstave građanima. Otvorili smo sva vrata kazališta.
I jeste li uspjeli promijeniti i pomladiti strukturu gledateljstva?
– Jesmo. Mladi su počeli dolaziti. Danas naše dramske predstave gledaju i ljudi koji nikada prije nisu išli u teatar. Najljepše je navečer vidjeti kako mladi sjede oko kazališta, kako se turisti okupljaju i polaze na svoje ture baš ispred HNK. Kazalište je napokon postalo živo, središnje mjesto ovog grada koje mu doista i pripada. I adventski program je prošle godine prvi put organiziran ispred HNK, jer su ugostitelji shvatili da mogu “zarađivati” i na našoj publici.
U vašem prvom mandatu, 2014. do 2018., HNK je proizveo tri hit-predstave, i to po djelima domaćih suvremenih autora: “Tri zime” Tene Štivičić, “Ljudi od voska”, po predlošku Mate Matišića, i “Ciganin, ali najljepši”, po romanu Kristijana Novaka. Ljudi su čekali u redovima da bi kupili kartu, a izvedaba nije bilo dovoljno. Što ih je tako snažno privuklo?
– Osmišljavanje repertoara iznimno je važno, jer ono usmjerava i cijelu kazališnu djelatnost u određenoj sredini. Držim da repertoar mora biti aktualan. Primjerice, predstava “Tri zime” rađena je u vrijeme reaktivacije duhova prošlosti, kada se u nas opet počelo spominjati ustaše i partizane i o njima polemizirati. “Tri zime” govore o jednoj obitelji u kojoj je bilo i ustaša i partizana, kao i u mnogim hrvatskim obiteljima, i prati tu obitelj od ’45. do današnjih dana. “Ljudi od voska” također govore o nekim od opsesivnih društvenih tema s kojima se publika može identificirati. Isto je i s “Ciganinom...”. To su aktualni tekstovi koji vode aktivni dijalog s ovim vremenom. Čini se da danas to publika više voli nego inscenacije klasika. Teatar ne može biti samo mjesto zabave. Za publiku je on identifikacijsko mjesto. Teatar mora disati s vremenom u kojem postoji.
Događa se još jedan fenomen. Možda još od 80-ih godina nismo doživjeli da se u domaćoj kulturnoj javnosti živo, strastveno govori i piše te žustro polemizira o kazališnim predstavama. Društvene mreže užarile su se od rasprava o “Ciganinu”, “Ljudima od voska”… Odakle taj “masovni” teatarski žar?
– Te su predstave senzibilizirale javnost. Kada sam došla u HNK, u svom prvom programu naglasila sam da mi je cilj da Kazalište postane važno u ovom gradu i u ovoj zemlji, a potom po logičnom slijedu i u Europi. To sam činila i u ZKM-u i tamo sam uspjela. Tamo je bilo lakše, jer je to i manje kazalište. Sada smo to uspjeli u HNK. Ovo je kazalište postalo važno u ovom gradu. Ljudi vole teatar. Vidi se to i po tome što se odmah poveća red na blagajni kad nas počnu prozivati oni kojima nije drago to što radimo. Fenomen je svakako i naš Filozofski teatar. Na nastupima Žižeka, Varufakisa, Pikettyja... bilo je na tisuće ljudi, što se u povijesti kazališta nije dogodilo. I to su bili isključivo mladi ljudi. Uočili smo da se dramska, baletna i operna publika do sada nije “miješala”. Polako i to uspijevamo. Čak i studentska publika s Filozofskog teatra sve češće dolazi u HNK.
Za veliku produkciju kakvu ima HNK potrebno je i puno novca, pogotovu za gostovanja u inozemstvu. Može li HNK financijski “podnijeti” tako ambiciozan program i bogat repertoar?
– U HNK je danas zaposleno 502 ljudi. U jednom trenutku tvornica Končar imala je 503 zaposlena, a mi 502. Doista, ovo je jedna mastodontska institucija. To je tvornica u kojoj 70 posto cijelog budžeta ide na plaće, a još 15 preostalih postotaka odlazi na grijanje, hlađenje, održavanje... U prošloj godini HNK je zaradio oko 12 milijuna kuna vlastitih prihoda.
Koliko je to u odnosu na ono što dobivate od države i od Zagreba?
– To je oko 12 posto, što je, i u europskim primjerima umjetničkog kazališta, iznimno puno. Samo na ulaznicama smo zaradili oko 11 milijuna kuna. Na sponzore se danas više ne može računati. Zarađujemo i na koprodukcijama, ali i na projektima koje radimo sa sredstvima Europske unije iz programa Kreativna Europa.
Govorite o potrebi otvaranja druge scene HNK, jer s trima ansamblima – dramskim, opernim i baletnim – i njihovim bogatim repertoarom sadašnji scenski prostor kazališta na Trgu Republike nije dovoljan. Kakvi su izgledi da ta druga scena bude u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici, kao što se predlagalo?
– To je projekt koji nam je obećan i za koji se nadamo da će u dogledno vrijeme biti realiziran. Bez druge scene HNK ne može opstati. Svi problemi koje imamo i o kojima se danas intenzivno govori, prvenstveno problem Tehnike, vezani su uz nedostatak druge scene. Ovaj model kazališta koji danas postoji u HNK potječe iz vremena Austro-Ugarske i mi ga vučemo iz 19., još uvijek, sada u 21. stoljeće. Ne poznajem u cijeloj Europi niti jedno nacionalno kazalište koje ima tri ansambla na jednoj sceni. Slovačko kazalište ima tri scene, Narodno pozorište u Beogradu također ima tri ansambla, ali i tri scene. A mi imamo jednu scenu i jednu “veliku pokusnu” koja je toliko velika da na nju orkestar i zbor ne mogu zajedno stati. Ovako ambiciozan program nemoguće je u ovim okvirima realizirati. Naša tehnika svaki dan nekoliko puta mora iznositi i unositi scenografiju, sad za Dramu, sad za Balet, a pri tome za pokuse unajmljujemo različite prostore u gradu. Primjerice, Hrvatskom glazbenom zavodu plaćamo ogromne novce kako bismo tamo imali probe.
Ima li nade da se taj problem riješi?
– Postoje samo obećanja da bi se moglo nešto od toga riješiti oko 2020. godine. Nama već sada jedna predstava ukida drugu, jer je nemamo kada izvoditi. Uskoro nećemo moći izaći ni s premijerama zato što nemamo na pozornici dovoljno termina za probe.
Za novu sezonu, 2018./19., najavili ste šest dramskih premijera. Hoće li i to biti sezona hitova? Postavlja se “Antigona” u verziji svjetski popularnoga filozofa Slavoja Žižeka, Paolo Magelli režirat će “Mačku na vrućem limenom krovu”…
– “Antigona” je naš stari dug prema Žižeku. Kad smo krenuli s Filozofskim teatrom, ponudili smo Žižeku da napiše svoju prvu dramu. Žižek ju je napisao u četiri mjeseca i još se ispričavao što je možda zakasnio, a onda je mi nismo izveli tri godine. Nama je do toga bilo iznimno stalo, željeli smo imati atraktivnu svjetsku praizvedbu, jer Slavoj Žižek nije bilo tko. I sada smo napokon uspjeli naći pravi tim, predstavu režira Angela Richter, Hrvatica s njemačkom adresom. Ona je cijelu svoju karijeru napravila u Njemačkoj i postoji velika šansa da se predstava realizira kao koprodukcijski projekt s njemačkim teatrom. Za početak sezone pripremamo atraktivnu, kultnu dramu Tennesseeja Williamsa “Mačka na vrućem limenom krovu” koju režira Paolo Magelli sa Zrinkom Cvitešić i Filipom Vidovićem u glavnim ulogama. Bit će tu puno muzike iza koje stoje Ivanka Mazurkijević i Mrle iz Leta 3. Nadamo se da će i to biti hit predstava. Nakon toga prvi put u nacionalnom hrvatskom kazalištu bit će izvedeno djelo Mire Gavrana.
Unatoč izvanredno uspješnim proteklim sezonama niste dobili nimalo pohvala od svoje prethodnice, bivše intendantice Ane Lederer, koja je sad pročelnica Ureda za kulturu Grada Zagreba. S obzirom na to da je Grad suvlasnik zagrebačkog HNK i da podmiruje 49 posto njegovih troškova, mišljenje gradske “ministrice” kulture nije zanemarivo. Kako tumačite njezino nezadovoljstvo i sarkastičnu napomenu da ste “izvrsna samopromotorica”? U kakvim ste odnosima s njom?
– Anu Lederer nisam direktno naslijedila u HNK. Između njezina mandata i mojega bilo je pet neuspješnih natječaja. No, očito postoje veliki problemi koji su u njezinu slučaju zacijelo osobne, opsesivno revanšističke prirode. Teško mi ih je razumjeti. Kada je gospođa Lederer postala ovo što je sada u Gradu Zagrebu, već u inauguracijskom intervjuu počela mi je prijetiti, da će se tek vidjeti što će biti s HNK. Izgleda, HNK joj je u središtu interesa. Ja sam pak HNK zatekla s problemima, u prilično zapuštenom stanju s velikim deficitom. Dugovanja smo vratili već u prvoj godini i počeli poslovati pozitivno.
Što je to “opsesivno revanšistički” u nastupu Ane Lederer prema vama?
– U vrijeme dok su ona i gospodin Zlatko Hasanbegović bili u Ministarstvu kulture stalno sam dobivala upravne nadzore i kontrole. Sada su se preselili od jednog mog osnivača, države Hrvatske, u drugi, u Grad Zagreb. Hasanbegović je ušao u Kazališno vijeće HNK gdje je odmah počeo s prijetnjama, a potom s iznošenjem činjenica s Kazališnog vijeća po medijima i na koncu traženjem moje smjene. U mom se slučaju dakle konstantno miješa osobna i politička priča, a ona se ovdje, očito, priča iz perspektive bivše intendantice HNK.
Ana Lederer članica je stranke Neovisni za Hrvatsku i bliska suradnica Zlatka Hasanbegovića. Njih dvoje, kao predstavnici čvrste desnice, smatraju da u kazalištu, pa i u zagrebačkom HNK, prevladava ljevičarski duh, što, po njihovu mišljenju, nipošto nije dobro. Ima li doista u kazalištu političkog, ljevičarskog, aktivizma, kao što tvrdi pročelnica Lederer?
– Mislim da bi to trebalo pitati našu publiku. Da smo mi ljevičarski aktivisti i ekstremisti, publika nas ne bi podržala. Kod nas nema nikakvog aktivizma. Teatar oduvijek funkcionira kao ogledalo stvarnosti. Nikada me nije zanimao aktivizam. Jako dugo se bavim teatrom, zapravo od srednje škole, ali me društveni problemi ispričani na sceni iz bilo koje jednostrane političke perspektive ne zanimaju. Ovakvo upletanje politike u teatar, a ovi napadi Hasanbegovića i Lederer su očito upletanje politike, ima za cilj urušavanje ugleda teatra. Spočitavaju mi da radim koprodukcije i da promoviram europski teatar. U programskom okviru koji su mi zadali osnivači, dakle Ministarstvo kulture i Grad Zagreb, istaknuto je kako HNK mora imati europske perspektive. Baveći se već petnaestak godina aktivno kazalištem, mislim da sam pokazala i svijetu i nama da hrvatski teatar ne zaostaje za europskim te da je riječ o jedinstvenom kulturnom prostoru. Stoga mi nije lako sudjelovati u takvu nadmudrivanju s njima. Nije tu riječ ni o kakvoj borbi, nego doista o jednom nepotrebnom provincijskom nadmudrivanju.
Kad je govorila o “političkom aktivizmu” u kazalištu, pročelnica Lederer apostrofirala je Olivera Frljića i upozorila da se njegove “ideološke agitacije” ne smiju financirati novcem poreznih obveznika. S druge strane, britanski Guardian ovih je dana Frljića proglasio jednim od pet najboljih novih kazališnih redatelja u Europi. Tko tu ima krivo: Guardian, koji Frljića smatra vrhunskim umjetnikom, ili Ana Lederer, koja ga proglašava pukim političkim propagandistom?
– Što vi mislite, kome bi se moglo vjerovati, Ani Lederer ili Guardianu? No, što god tko o njemu mislio, ne smijemo zaboraviti kako je prošlo vrijeme etiketiranja umjetnika. Prostor umjetničke slobode je kroz civilizacijske pomake sada zagarantiran, kako drugima, tako i Oliveru Frljiću.
Zlatko Hasanbegović član je Kazališnog vijeća HNK. On je u prigovorima vašem radu još oštriji od Ane Lederer. Po njegovim riječima, uspjeh HNK svodi se na vaše marketinške sposobnosti da svoj rad predstavljate u javnosti u najboljem svjetlu, dok su “stvarne činjenice” o vašem angažmanu nešto drugo. Jeste li ga ikad suočili s tim “stvarnim činjenicama”, podacima o gledanosti dramskih, opernih i baletnih predstava te o dobrim poslovnim rezultatima?
– Svjestan je on naših rezultata, čuje ih u Kazališnom vijeću, ali, zapravo, ne želi ih čuti. On je relikt u kontekstu europskog teatra, jer europska praksa poznaje članove kazališnih ili upravnih vijeća kao ljude koji rade za kazalište. Oni su tu da bi pomogli, a ne da bi destruirali i uništavali ugled kazališta. Ne ulaze u kazališna vijeća europskih teatara ljudi koji od samog početka žele razoriti ta kazališta, ne priznaju njihove uspjehe, bore se protiv kazališnih razmjena i europskih kazališnih pozicioniranja..., nego ljudi koji, kada i postoje problemi, nalaze način da ih riješe.
Pa dobro, je li vam Zlatko Hasanbegović išta pomogao?
– Naravno da nije. Dapače, kad je bio razgovor o drugoj sceni, on je rekao da će se založiti svim svojim mogućnostima da druge scene ne bude. Na određeni način nastoji destruirati kazalište koje nakon dugo vremena programski i financijski vrlo dobro posluje. Sada već izravno i javno, po medijima, ruši ugled kazališta u čijem Kazališnom vijeću sjedi.
Hasanbegović se osobito teškim riječima okomio na ravnatelja Drame HNK Ivicu Buljana i zatražio da on bude smijenjen. Evo što je u Saboru rekao: “Buljan je, nadahnut svojim kolegom Frljićem, pretvorio HNK u stožer pseudoljevičarskog parakazališnog aktivizma i borbe protiv fantomskoga hrvatskog fašizma.” Buljan nije smijenjen, naprotiv, ponovno je izabran za ravnatelja Drame. Znači li to da je Hasanbegovićeva ofenziva na HNK propala? Očekujete li nove udare osovine Hasanbegović-Lederer-Esih?
– Nije uspio i zato sada pokreće medijsku hajku protiv nas. Najprije su govorili kako u kazalištu nema publike, što sada više ne mogu reći. Kad je 2000 ljudi stajalo u redu ispred kazališta da kupi ulaznice za Orašara, govorili se da je to laž i moja izmišljotina. Zatim se prešlo na optužbe za ljevičarski aktivizam, pa na optužbe za samopromociju, potom organizacijski kaos... Stalno se mijenjaju teme s kojima nas “optužuju” i to se sve plasira u javnost bez ikakvih argumenata.
U zagrebačkoj Gradskoj skupštini stranka Neovisni za Hrvatsku ima samo petero vijećnika, no njezini najistaknutiji članovi raspoređeni su na vrlo važne funkcije u gradskim i državnim kulturnim ustanovama: Ana Lederer pročelnica je za kulturu, Hasanbegović je član Kazališnog vijeća HNK, a Bruna Esih članica je Upravnog vijeća Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Je li to početak “desničarskog marša” na kulturne ustanove, koje, kako sebe i javnost uvjeravaju ideolozi desnice, vode okorjeli ljevičari?
– Pa više nije riječ o desničarskom maršu samo na kulturne institucije. Vidite kako su to proširili na cijelu državu i politiku, da se napada i premijer. Očito, cilj je urušavanje legalnih institucija ove države.
Mislite li da imate dovoljno snage da se oduprete pritiscima?
– Vjerujem da se danas više ne može nekoga smijeniti preko noći, pogotovo ako je uspješan. No, naravno, sve je moguće. Također vjerujem da je naš program, naši europski uspjesi i prvenstveno naša publika zalog stabilnosti ovog kazališta.
Kako se intendant može obraniti od prekomjernog pritiska politike, stranaka i njihovih ideologija? Treba li Zakonom o kazalištu jasnije odrediti koje su granice upletanja politike u umjetnički rad, organizaciju i poslovanje teatra?
– Ne znam koji bi to bio mehanizam, ali činjenica je da što smo uspješniji, histerija je sve veća i veća. Svaki dan sam izložena prijetnjama i harasingu od iste te grupe ljudi. Ali ne namjeravam odustati.
Kako tumačite akcije sindikata Tehnike HNK koji ima ozbiljne prigovore na organizaciju rada u kazalištu, pripremaju prosvjed, možda i štrajk, a u konačnici zahtijevaju vašu smjenu?
– Problemi u Tehnici svakako postoje, oni dugo traju i nikada se sustavno nisu rješavali. Ponajprije proizlaze iz činjenice da imamo samo jednu scenu na kojoj se umnožavaju termini pokusa i predstava te se jedna scenografija unosi ujutro, iznosi u sredini dana dok se nova opet unosi. Problemi nastaju i zato što smo potkapacitirani brojem ljudi u tehnici, a on je određen kvotom koju ne smijemo prekoračiti te zato što imamo realno najmanje plaće u usporedbi s ostalim kazalištima, što je zasigurno i najveći problem. Zagrebačka gradska kazališta imaju puno bolje plaće, njihovi tehničari imaju po 2000 kuna veća primanja, a u usporedbi s našima i manje posla. Stoga se i traži manji broj predstava, jer ih je u ovim uvjetima teško s tolikim brojem ljudi realizirati, pa se pojavljuje i problem prekovremenih sati. Moram reći da su svi prekovremeni sati plaćeni, a broj predstava određen ugovorom s osnivačima, na što ja nikako ne mogu utjecati. Za svakog novog zaposlenika koji dolazi na upražnjeno mjesto moramo dobiti suglasnost osnivača, a od nas tehničari odlaze jer u drugim kazalištima dobivaju par tisuća kuna veću plaću za bitno manje posla. Treba sustavno riješiti problem zagrebačkog HNK koji je nekada i imao status matičnoga državnog kazalište, ali mu je, iz meni nepoznatog razloga, prije nekoliko godina ukinut. Mi bismo svakako i po plaćama trebali biti središnje državno kazalište jer to, po programu i po svim našim referencama ovdje i u svijetu, danas jesmo.
A kako komentirate prigovore da ste odgovorni za loše međuljudske odnose u kazalištu?
– Međuljudski odnosi su onoliko loši koliko se spomenuto društvo sa strane u njih uspije uplesti.