INTERVJU

IVICA PRTENJAČA IMA NOVU KNJIGU 'Kad čovjek osvijesti vlastiti kukavičluk i lijenost, onda se neumitno nameće i svijest o vlastitoj vrijednosti'

Matija Djanješić / HANZA MEDIA

 

U novom romanu “Tiho rušenje” Ivica Prtenjača ruši zidove, ne bi li, makar i djelomice, na slobodu pustio čovjeka koji je, zazidavši unutra svoju traumu, ostao i sam zatočen u toj skrivenoj sobi građanskog stana u zagrebačkom Donjem gradu.

Maler koji je, ima tome, diplomirao književnost i njegov šegrt dobivaju u zadatak urediti oronuo, zapušten stan u kojem je jedino Vuk, profesor i prevoditelj Branimir Vukoja, samotan starac, osobenjak, naizmjence čangrizav, a u isto vrijeme ljudski brižan, gotovo tankoćudan, krvav ispod kože. Spojio ih je novinski oglas, posao je dogovoren telefonom, u manje od dvije minute, Vuk je tek kratko kazao: “Puno ćete ovdje raditi, treba sve oguliti i nanovo urediti”, na što maler, narator u romanu, bilježi: “Oguliti i urediti, to mi se urezalo, jer to guljenje svega zvučalo je baš dobro. Što nakon toga ostane, pitao sam se, goli zidovi? Gola sudbina, gola nesreća?”

A Prtenjača, nadovezujući se na spomenute momente o traumi i oslobađanju, dok pripovijedamo, kaže: “Ne može se čovjek, od puno toga, sasvim osloboditi. Makar, oslobađamo se kroz male, ljekovite stvari, kroz uzgojeni optimizam, ljubav prema životu, koji ne smijemo previše niti propitkivati. Slobodu treba uzgajati koliko god je to moguće, mislim da sam o toj slobodi pokušao pisati u “Brdu”, ona jest sloboda u nekim odlukama i možete je oćutjeti, dade se osjetiti kako se čovjek lišava dijela vlastitih sputanosti. No, kasnije život opet, iznova, nabaca nove težine i terete. Zato je osvajanje slobode svakodnevna zadaća.”

Starac vuk

Što mu to dođe - uzgojeni optimizam? “Rađamo se s naivnošću i dobrotom, s optimizmom, ali život čini da se taj optimizam, dobrohotnost, naivnost, ljudskost, potisne, osakati… zato nam se valja svako toliko sjetiti primarne naivnosti što nam je bila dana; naći neki razlog da se susretnemo s njom.” Tako nam je, misli Prtenjača, osloniti se na uzgojeni optimizam. “…jer pedesetogodišnjaci koji imaju naturalni optimizam su po ustanovama za mentalne bolesti. Kad prijeđeš neke godine, treba uključiti svoje senzore za sve ono dobro što je oko nas i hraniti se time, svjesno se čuvati kontaminacija lošim stvarima.”

Rušenje u ovom romanu funkcionira i kao metafora, u toj naizgled destrukciji paralelno se događa i stvaranje, i to daleko kompleksnije nego što je renoviranje stana. Majstori, zapravo, sasvim i ne znaju što rade jer hiroviti investitor nameće nelogične građevinske zahvate, a pristali su, posla radi, trpjeti prohtjeve ćudljiva vlasnika stana. Tako starac Vuk, potpomognut tuđim rukama, polako stiže do bolnog mjesta rušenja u vlastitom stanu i duši, u koje zna da mora taknuti ne bi li mogao opet disati, iznova sebe graditi. A ponešto, bitno, mijenja se i u životima ostalih aktera ove priče.

“Moji su likovi završili dobro zato što nitko od njih prije nije bio dobro”, gotovo naivno će Prtenjača. “U slučajnom susretu tih ljudi dogodilo se da njihove traume, zasićenja i zamori što su ih donijeli u taj srušeni stan stvore neki ključni trenutak da se oni počnu mijenjati. Ti ljudi snažno utječu jedni na druge, što u životu često i nije tako. Jer, ljudi ne mogu utjecati jedni na druge ako jedni drugima ne vjeruju, a u ovoj knjizi moji likovi svi jedan drugome vjeruju. To je možda razlog da se upuštaju u preslaganje vlastitih života.”

Na koncu čitatelja dočekaju čak četiri optimistična raspleta. Je li i autor, čovjek koji zrači dobrim duhom, među mnogima omiljeni Ivica Prtenjača, i mimo tastature tako s lakoćom optimističan?

Dva mjeseca

“Volio bih da mi nije sve toliko jasno”, kratko će. “To gotovo da fatalistički zvuči”, odvraćam. “Nije fatalistički, već se čovjek nauči misliti, nauči se bojati, često su mi stariji govorili da jedino što te može spasiti u životu jest strah. To je, možda, pomalo blesava pouka, ali funkcionira. Podsjetilo me sad i na predivnu knjigu Zvonka Makovića “Strah”. Strah je zdrav, odlika je pametnijih ljudi, naravno strah niti u jednom trenutku ne smije postati vladar našeg života, to je onda patologija. Ali, svijest o vlastitom kukavičluku i lijenosti je jako važna, jer kad čovjek to sve osvijesti, onda se neumitno nameće i svijest o vlastitoj vrijednosti; kad detektiraš svoj kukavičluk, lijenosti, inertnost, onda po zakonu vage mora postojati i nešto na drugoj strani. Nemoguće je o sebi misliti samo jednu stvar”, kaže.

“Tiho rušenje” napisao je u manje od dva mjeseca, i pri tome nije radio na rukopisu, priča, više od dva sata dnevno. Ovako, izvučen iz konteksta podatak, u času kad još, vjerojatno, niste u ruke uzeli taj još sasvim svjež roman, ne mora vam značiti ništa, ili ga možete iščitati kojekako. O kvaliteti tog štiva, on, jasno, ne govori baš ništa. Tek o načinu na koji Prtenjača, a i to nije pravilo, stvara. “O tom sam romanu dugo razmišljao, a onda kad sjedneš i napišeš tih kritičnih tridesetak kartica, priča se sama od sebe priča. Tad je važno baviti se donekle i zanatom, znati gdje što staviti, koju situaciju kad, u romanu su dvije paralelne priče, važno je bilo uskladiti ih, naći dobar trenutak gdje se one susreću, vidjeti i na koji način ih stilski riješiti.”

Bolan zid

“Tiho rušenje” naslutio je negdje u sebi još u doba dok je pisao “Brdo”. “…roman sunca, otvorenih prostora, svjetla, čovjek spava pod otvorenim nebom... Razmišljao sam o tome da trebam napisati kontrapunkt ‘Brdu’, nešto što će se događati u oronulu stanu, gdje sjedi starac koji je svojeglav, prkosan, ljut, sad hoda, sad se vozi u kolicima, kombinira s vlastitom boli na sve moguće načine, a na kraju i taj moj lik - dobro završi.”

Čitajući o tom starcu, Prtenjačinu liku, Branimiru Vukoji zvanom Vuk, puno mi je puta pred oči došao Šaltiel Abarbanel, lik koji je u “Judi” stvorio Amos Oz. Njihove traume su slične, a drugačije. I, gotovo bih se usudila kazati, vjerojatno jednako silno bole, i na nekoj intimnoj, obiteljskoj, ali i na razini zemlje koju vole i kojoj pripadaju. Jedan u Hrvatskoj, drugi u Izraelu, obojica u završnom dijelu nelaka života.

Usprkos čangrizavosti i ljutnji Vuk pokazuje svoju velikodušnu stranu, pa i vlastitu krhkost; kad konačno s majstorima stane pred taj zid koji je rušiti, ne skriva koliko, i emotivno, ovisi o ljudima koji će taj zid uništiti.

Buđenje u pet

Ivica Prtenjača ljeta provodi u Nerezinama na Lošinju. Tako je već 20 godina.

Ovih dana tamo nastaje njegova nova proza, nerado još priča o tom rukopisu. “Znam samo da će se baviti strahom. Ne mogu reći ništa o tome jer nemam tih tridesetak kartica nakon kojih priča lako ide. Evo, pišem o jednom mladom čovjeku i njegovu strahu, u vremenu dok još nema mobitela i kompjutera, taj strah je primarniji, on nije viralan, nije novovjek, već je na neki način starinski…”

Vrijeme za pisanje ono je vrijeme koje pronađe u kompleksnom veleslalomu između obiteljskih obaveza, u ritmu roditelja malog djeteta. “Dobro mi ide pisanje, kad god sjedim, ja pišem, samo - trebam sjesti, nađem za to vrijeme negdje između kuhanja, odlaska u dućan, u nabavu, jutarnjeg pa poslijepodnevnog kupanja… Evo, sutra se spremam otići i na Osorčicu, najveće brdo na našim otocima, nakon bračke Vidove gore.” Ne bi li pisao i čitao, ustaje rano ujutro, odmah iza pet. “Ta ljetna jutra su čudesna, sve je čisto, mirisi intenzivni… I inače sam jutarnji čovjek. Tad stvaram.”

Za sebe kaže da je pasionirani čitatelj. “Cijeli život kradem vrijeme za čitanje od svega drugog. Zbirke pjesama čitam i na semaforima. Jako sam sretan kad mogu voljeti neku knjigu, obožavati umijeće tog autora; malo mu zavidim, ali ga obožavam. Jer, teško je doći do dobre knjige, ona je splet i neobičnih okolnosti, naše podsvijesti, našeg čitalačkog iskustva.”

 

Izdvajamo

Iz drugih medija