.jpg)
Ivica Prtenjača nedavno je objavio četvrti roman, “Plivač”. I kad je romanopisac, Prtenjača je pjesnik, u njegovoj prozi snažno je vidljiv poetski rukopis. Od poezije je, kao autor, u književnosti i krenuo. I dok u “Plivaču” piše o ratu ili o slutnji rata i uvertiri propasti, Prtenjača je često suptilan, koliko god u isti čas daje naslutiti, potom i jasno vidjeti da je ono što se valja mimo mora u kojem pliva njegov plivač – posve brutalno.
“Plivač” (izdanje VBZ) priča je o netom stasalom muškarcu koji, preplašen, ponešto i zbunjen ratom koji mu se kao prijetnja približava, uporno pliva mimo struje. Mladić, tek što je završio redovni vojni rok, za odmora na otoku gdje mu roditelji imaju vikendicu, njihov drugi dom, dobiva poziv za mobilizaciju. Rat se širi.
Govoreći kako je nastao “Plivač”, ali i općenito pripovijedajući o genezi i svojih drugih naslova, kako poetskih, tako i proznih, autor kaže: “Sve moje zbirke pjesama nastale su kao izmišljanje nekog novog jezika u novom vremenu, novoj životnoj situaciji. Moj je prvi roman pak nastao kao vježba pisanja rečenice, ne bih rekao proze, jer nisam se takvo što usuđivao reći budući da sam prije toga pisao samo stihove. Potom su došli ostali romani, nastajali su po principu nekakvog mog dugovanja samome sebi. Gotovo kao da sam sam kod sebe polazio književnu radionicu. ‘Brdo’ je nastalo iz nekog mog duga prema otoku i prema tragediji vatrogasaca koja se dogodila na Kornatu. Mene je to silno potreslo i znao sam da to moram negdje napisati. Premda to u ‘Brdu’ nije nigdje izravno rečeno, jer mislim da nemam ni pravo o tome izravno govoriti. Roman ‘Tiho rušenje’ nastao je kao kontrapunkt ‘Brdu’, tom otvorenom prostoru. Htio sam napisati jednu zagasitu zagrebačku priču iz velikog stana u centru. ‘Brdo’ sam uvijek zamišljao kao film, a ‘Tiho rušenje’ kao kazališnu predstavu.”
Odakle “Plivač”? “’Plivač’ je nastao kao moj dug prema vlastitom plivanju, prema mojem stavljanju maske na lice i višesatnom plutanju po morskoj površini. To sam činio često. Kad god sam htio promijeniti vlastiti svijet ili svijet oko sebe, ja bih stavio masku na lice. Jer, kad okreneš glavu, mnoge se stvari same od sebe promijene. Živimo u vremenu kad se silno favorizira proaktivan odnos. Ja pak mislim da nekad pasivnost ili nedjelovanje također može polučiti sjajne rezultate. U prvom mojem romanu starica kaže dečku da samo stane ako želi da mu se nešto dobro dogodi, da će to sve doći samo od sebe, da nekad mora stati ne bi li osjetio vlastiti život, okrenuti glavu prema moru ili takvo što.”
Glavni lik “Plivača”, Andrej Šetka, na sličan način navlači masku na lice i pliva, u trenucima kad ne zna boljeg načina za pobjeći od rata čiji odjeci preko brda i pučine stižu do otoka. U otočkom brodogradilištu radi se na naoružanju, dok u lokalni kamp, ništa ne sluteći, te godine stižu prvi turisti, mjestom odjekuju nacionalistički pokliči, na lokalnoj autobusnoj stanici preko noći niče flomasterom ispisan natpis “Srbe na vrbe”, makar na cijelom otoku nema vrba. “…mržnja se širi… na leđima morbidne dosjetke i brže nego što stvarne okolnosti omogućuju. Nema vrba, ali ima Srba. Uz mene žive grafiteri koji bi vješali svoje susjede”, razmišlja Šetka.
Andrejeva majka Jelena, partizansko ratno siroče, jaka žena koja je sebe u životu podizala i nosila gotovo sama, ali i mama koja opsesivno peče kolače, ne uspijeva ni tim mirisima iz kuhinje više zadržati privid svakidašnjice. Otac Vlado je pak i sebe i sina Andreja prijavio u dobrovoljce (“Ma to je bilo samo zato da se vidi koliko nas patriota ima”), nije vjerovao da će do rata stvarno doći i u rat ne bi. A rat sad već urla s TV dnevnika, njegovi znakovi uvlače se svaki dan sve više i u njihovu obiteljsku svakodnevicu.
“Sve će nestati, sve što poznajem, meni će, ošinula me ta misao, ako uspijem spasiti tijelo, ostati samo plivanje. Samo bijeg od života i smrti istovremeno”, razmišlja golobradi Andrej Šetka, pokušavajući zaboraviti na taj vojni poziv koji mu pritišće dušu. U rat, posve je siguran, ne želi. “…mi smo hrana za rat, svi mi, mladići bez perja najslađi zalogaji…”, svjestan je dok ga švedska turistica Anna, s kojom počinje romansu, pita nije li on premlad za rat. “…država se spustila po svima nama… Igramo se rata tata rata tata”, tako to tad još ponešto proročanski na otoku sažima Šetka.
Njegovi ulasci u more, njegovo plivanje kojim to pokušava preplaviti, isprati i zaboraviti, lajtmotiv su Prtenjačina romana. Može li se od rata pobjeći plivajući; otplivati, preplivati na neku drugu stranu vlastita života?
“Može, moj lik je pobjegao od rata u samom sebi. Nije bio dio mase koja se spremno odazvala ratnom pozivu, on je prije svega jako prestrašen čovjek. Ovo je knjiga o strahu, on se boji, ljubomoran je na svoje mlade godine, već je godinu dana proveo u jednoj uniformi, sad bi ga trebala dočekati druga. Izrazito je povučen tip. Meni je bilo važno da kažem da takvi ljudi postoje, da su oni oko nas i da oni nisu manje vrijedni jer nisu glasni, probitačni kao drugi. On se ne snalazi, cijelo je vrijeme na rubu nekog ludila, ali ne prelazi u ludilo. Pred kraj romana kaže da ima osjećaj da je poludio, ali da to lud čovjek zapravo nikad o sebi ne pomisli. Kirurški je svjestan svega, pokušava unutar svega toga preživjeti, zna da nije od onih koji mogu u tom novom vremenu plivati. Vrlo je inteligentan, promatra što se događa, i to što se događa ga izrazito plaši. Pritom je, zapravo, potpuno sam. Ovo je knjiga i o strahu i o samoći. Unutar te njegove male obitelji svjestan je koliko su mama, tata i on labavo, a opet fatalno povezani”, govori Ivica Prtenjača o Andreju Šetki.
On pred kraj knjige pripovijeda ovako: “Letjeti, plivati, skoro je isto. Lagano sam zamahnuo rukom, na posve mirnoj površini pojavili su se valovi koji su se ubrzo poravnavali i zatvarali iza mojih nogu. Gledao sam po dnu… pod stijenjem uza zid 20. aprila sigurno je mirovala hobotnica. Škiljila je iz svoje rupe i promatrala me kao opasnost. A ja sam bio posve bezopasan. Niti bih je ubio, niti bih je lovio. (…) Dok sve brže plivam, pomišljam da sam se trebao bolje sakriti. Pritajiti se negdje gdje me poziv za rat neće pronaći…”
Više je od dva desetljeća prošlo od rata, čitajući knjigu, znajući da je taj rat dijelom i generacijska priča onih kojima Prtenjača godinom rođenja, svojom dobi pripada, stalno me pratila misao da ideja za roman nije došla ad hoc, preko noći, da su se njegovi slojevi morali dugo skupljati u autoru.
“Puno je već od rata prošlo, a meni je cijelo vrijeme u glavi stih Josipa Severa ‘O, ljudi, spasite rat’. Oko nas je puno ljudi koji spašavaju rat, umjesto da ga puste da ostane u prošlosti. Iz raznih razloga se oživljuje i spašava taj rat. Ali, narodi koji spašavaju vlastiti rat nemaju neku veliku mogućnost ni veliku budućnost pred sobom. Jer, banalno govoreći, ako živiš u ratu, ne možeš živjeti u miru.
Ovo je knjiga koja govori o tome da se niti jedna šansa za mir ne smije propustiti. Ne mislim samo na rat koji je bio prije dvadeset i pet godina kod nas, već na sve moguće ratove. Olako se zvecka oružjem.”
Opisi plivanja u romanu su česti, razni, oni daju ritam priči, stoje kao kontrapunkt koreografiji i ikonografiji rata. Plivanje kao sklanjanje.
“Svatko tko je stavio masku i dihalicu pa otplutao stotinjak metara od vlastita ručnika, uz obalu, uz sve te krajolike pod morem koji se mijenjaju, sjene i hobotnice, zna da je to trenutak neke neobične samoće, gotovo pa intimizacije sa samim sobom, začudan i prekrasan. Pod morem čovjek počne intenzivno razmišljati, suočava se sa samim sobom, barem je kod mene tako. Jednom mi je Nina Violić isto to kazala, da i ona nabije masku i pliva kilometrima u trenucima kad želi biti sama.
Zanimljivo je plivati uz obalu, tamo gdje imaš što vidjeti. Kad sunce zađe za oblak, u pola sekunde, promijene se boje, odnosi, udaljenosti, kad se sunce pojavi iznova, sve je opet posve drugačije. To je svijet gotovo bestežinskog plutanja, ima nešto skoro pa kozmičko u tome.”
Ima, kaže Prtenjača, nešto i u njegovu radničkom podrijetlu, činjenici da u djetinjstvu nikad nije imao novca za masku.
“Moji su gradili kuću i nije bilo ni za što drugo, ni za masku ni za peraje. Peraje mi nisu bile ni važne, mašeš nogama sam. Ali maska... Tek sam je nabavio s dvadeset, kad sam je sam mogao kupiti. Tako da valjda još uvijek, i danas, time hranim svoju dječju glad. Jer, igrao sam rukomet, trebao sam uvijek neke trenirke, patike, i to je bilo to. Za drugo nije bilo.”
Njegov je Šetka imun na nacionalni zanos, godinu dana je proveo u JNA, još su mu posve svježa sjećanja, pamti da su čizme neudobne, a oružje teško, da je vojska hladna, ponekad okrutna, da oni koji tamo upravljaju i naređuju često nisu pametniji od onih kojima naređuju.
Kako pak Prtenjača pliva u zemlji iz koje zadnjih godina gotovo masovno odlaze dvije skupine - oni talentirani i oni gladni - intelektualna emigracija i sirotinja, kako pliva u zemlji kojom i dalje, nepokolebani, caruju korumpirani i osrednji?
“Plivam, ne bez napora, naravno, i ne bez sudaranja s raznim stijenjem i smećem koje pluta po površini. Plutam kao i ostali, pokušavam što više raditi stvari koje volim. Pisanje mi tu dođe poput neke jasne pomoći, iako nije to baš prva pomoć. Imam krug ljudi kojima vjerujem, čiju umjetnost volim. Da sam zadovoljan time kako nam društvo izgleda, naravno da nisam, istraživanja kažu da 70 posto ljudi nije zadovoljno. Imam poprilično kolebljivu nadu da će biti bolje. Za mene je prekasno da odem nekamo drugo. Da pakujem kofere. Bit ću ovdje. Pokušavam raditi najbolje što mogu, okrenut prema ljudima dati najbolje od sebe, svaku svoj knjigu doživljavam kao izazov. Ne smijemo se prestati nadati i veseliti. A da bi to čovjek mogao - mora biti slobodan. Imam pedeset godina i kako kaže Arsen: Ja se nadam.”
Za rata je postojao kolektivni naboj, impuls za samoodržanjem, samoobranom, vjera u bolju zemlju. Odavno se to sve ispuhalo, u tranziciji, kriminalu, korumpiranim vođama. Je li sad još gore? Ili je pak bolje, jer otvorile su se granice, pa možemo masovno emigrirati?
“Danas je gore jer je izgubljeno vrijeme. Moja generacija je ratom izgubila najmanje deset godina, netko je od krađe tih naših godina strašno profitirao, vozi se u BMW-u, parkira na dva parkirna mjesta, sve pripada njemu, pa i naših ukradenih deset godina. Nema više vremena da se te godine vrate. Vrijeme je neumitno. Plaši me posebno da će sve to trebati ispravljati mladi ljudi koji su u tom sustavu rasli i kojima su te vrijednosti prikazivane kao sasvim normalne.”
Minula dva ljeta, pripovijeda, nije imao vremena pisati prozu. Zato je za svakog od tih ljeta nastala zbirka poezije. “Tako da imam dvije knjige pjesama, gotove su, treba ih samo malo urednički pogledati. Vjerujem da će biti objavljene sljedeće godine. Pišem i novi roman, sjednem ujutro, gledam u ekran, hoću nešto stvoriti i onda radim. Tek sam ga započeo, ne bih sad puno o njemu. Mogu samo reći da će to biti roman koji će se odviti u jednoj noći.”
Što ga motivira na pisanje? Čemu pisanje u njegovu životu?
“Volim taj osjećaj stvaranja, osjećaj komponiranja priče, oživljavanja likova. Kao pisac mogu pisati iz nekog drugog mjesta, biti netko drugi, imam tih rezervnih položaja koliko hoćeš, taj pomak je vrlo važan. Dobro se osjećam dok pišem, meni pisanje nije muka, radosno sjedim i tipkam. Od cijelog tog procesa stvaranja i objavljivanja knjiga možda mi je najslađe pisanje. Baš pisanje. Ne rađanje ideje, ne onaj osjećaj kad je knjiga gotova pa te netko možda tapša po ramenima, već upravo to kad stvari nastaju. Jer ta staza kojom prolazim nije utabana, nitko tuda još nije prošao.”
Prisjećam se dva nedavna slučajna i međusobno nevezana razgovora sa zagrebačkim antikvarima, obojica su mi kazali da prodaju jako puno poezije, da “svakakvi ljudi u svakojaka doba pitaju za razne zbirke, kupuju, nose kući”. Sklanjamo li se pred ovim vremenima u poeziju kao što se njegov junak sklanja u more, u plivanje?
Osam godina na Trećem programu Hrvatskog radija radi emisiju “Moj izbor”. No, posljednjih godinu dana ima i emisiju “Metafora”, na Prvom programu, petkom od 20.15 do 22 sata. Uživo s gostima u studiju razgovara o poeziji, dolaze autori koji čitaju svoje stihove. U samo godinu dana gostovala su mnoga važna imena, predstavio je puno novoizdanih zbirki.
“Bitna mi je ta emisija, jer i to je neki prostor koji također govori koliko nam je poezija važna. Poezija je elegantna, manje zahtjevna naspram vremena, a puna energije. Taj povratak ili pomak prema poeziji je dobrodošao, ali on se svako toliko, ciklički događa, nije posve neobičan. Postoji cijela scena mladih pjesnika i pjesnikinja, a i nas nešto starijih. Mnogi ljudi iz moje generacije su od poezije odustali. No nikad se ne zna, ne mora to biti zauvijek. Jer, poezija je otporna, elastična, pojavi se u životu odjednom, potreba za poezijom često je neobjašnjiva.”
Poezija je, kao u bivšem SSSR-u, posljednja oaza slobode, dometnem. “Poezija je jasan čin otpora, uvijek je bila. Poezija je vrlo drevna disciplina, povezana s davnim vremenima, od ranih rituala, prvih rođenja, sahrana, ratnih pohoda, poezija je bliska čovjeku jako dugo i posve je prirodno da joj se vraćamo, premda možda u nekom času čovjek i ne razumije najbolje da mu je važna. Poetski pjev je pun kodova, značenja, koja se iščitavaju u raznim smjerovima na više razina. Poezija mi je jako važna, i presretan sam da je još uvijek osjećam kao mogućnost u životu, ona mi je najbliskiji izraz.”
Počeo je s poezijom, kasnije je došla proza. Koliko je pisanje poezije utjecalo na njegov prozni izraz? “Jako puno. Kad pišem prozu, pokušavam da i te rečenice budu poetične, metaforične, da se one zrakasto šire, da se hvataju jedna za drugu, skladno skladne. Makar, jasno mi je da je proza nešto drugo od pisanja poezije. Sad imam podjednako knjiga pjesama i proze, ne moram se pravdati ni pjesnicima ni prozaicima… Kao si pjesnik koji piše prozu, opet si i dalje samo pjesnik. Iz moje bazično slične potrebe nastaju i pjesme i proza, samo što drugačije zvuče. Drugačije su organizirane.”