Sedam je godina minulo da je umro Ivica Vidović, a čak pet od tada je Gordana Gadžić provela intenzivno radeći na monografiji o velikom glumcu i kolegi, pokojnom suprugu. U početku je skupljala razne pisane materijale, s vremenom je prikupila impresivnu arhivsku građu te svjedočanstva prijatelja, bez isprva sasvim jasna cilja. Rezultat tog rada sadržajem je bogata monografija “Hod po rubu, s Ivicom“ koju su minuli tjedan, uoči obljetnice Vidovićeve smrti, objavili Teatar Rugantino i Školska knjiga, a u kojoj stoji i indeks, sveukupni popis uloga i predstava te glumačke bilješke s početka Vidovićeve karijere, osam stotina fotografija, plakata, memorabilija, raznih dokumenata poput vojne knjižice i niz drugih detalja koji govore o čovjeku i umjetniku, pripovijedaju o umjetničkom i osobnom životu.
Navedene su i pomno obrađene istaknute glumčeve uloge (ukupno ih je odigrao nešto više od dvije stotine). Najšira ga javnost pamti po filmskim likovima Servantesa iz “Našeg malog mista”, potom Očalinka iz “Velog mista”, Pjesnika u “Kako je počeo rat na mom otoku”. Osim u komedijama, pečat je ostavio i u dramskim klasicima poput kultnog igrano-dokumentarnog “W.R. Misterije organizma” Dušana Makavejeva do ratnog “U gori raste zelen bor” i antologijskog Tadićeva “Ritam zločina”.
Jednaka je pozornost posvećena Vidićevu radu u kazalištu, na filmu i na televiziji, ulogama što ih je igrao u Hrvatskoj kao i onim koje je napravio po nekim drugim zemljama bivše Jugoslavije. U monografiju su uvršteni brojni autorski prilozi novinara i kritičara, teatrološke i filmske studije, eseji, intervjui, razni zapisi i sjećanja (Miljenko Jergović, Boris Senker, Hrvoje Ivanković, Tonko Maroević, Vjeran Zuppa, Lada Martinac Kralj, Davor Špišić, Nataša Govedić, Tomislav Kurelec, Vladimir Gerić, Božidar Violić, Georgij Paro, Joško Juvančić, Miroslav Međimorec, Jurica Pavičić, Damir Radić, Dražen Ilinčić, Branko Ivanda, Bogdan Žižić, Rade Šerbedžija, Ivica Ivanišević, Ahmed Burić, Branko Baletić, Dubravko Mihanović, Milena Dravić, Milan Kundera, Veselko Tenžera, Želimir Falout i drugi). Knjiga detaljno govori o polustoljetnoj karijeri i životu glumca, a u pozadini oslikava kulturne i ine prilike vremena u kojem je Vidović djelovao.
Ima tome već sad dosta godina kako sam obilazeći komiško groblje sjedila uz Marinkovićev, borovim iglicama zatrpan grob. Nisam ni slutila te jeseni da će mu se uskoro na Brigu svetog Mikule pridružiti i Ivica Vidović. Stigao je tamo, da ostane zauvijek, preminuvši u travnju 2011., baš kao i Jakomo Gundula iz drame Joška Juvančića “U sjeni Green Hilla” kojega je toliko puta utjelovio, tog komiškog iseljenika koji se pitao bi li da ga mrtva ostave na groblju San Pedra što pomalo podsjeća na Disneyland ili da ga vrate Visu, da bude podno tisućljetnog zida Mustera, crkve sv. Mikule ponad Komiže. I jedan i drugi odlučili su se, baš kao i Ranko Marinković, vratiti Komiži.
U školi, u Splitu, Ivica Vidović daleko od toga da je briljirao, morali su ga ispisati iz gimnazije, potom upisuje Srednju šumarsku školu, specijaliziranu školu u koju su dolazila djeca iz cijele Jugoslavije. Lako moguće da i danas na Marjanu stoji neko drvo koje je tih godina, u sklopu školske nastave, zasadio Vidović.
Za prijemni ispit za Akademiju pripremio je Puškinovu “Elegiju” i monolog Pometa iz “Dunda Maroja”. Te su godine, uz Vidovića, primili i Borisa Dvornika (koji, doduše neće dugo ostati studirati na Akademiji) te Anu Karić. Vidović je bio stipendist zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, te se već kao student četvrte godine pojavio na sceni nacionalne kazališne kuće. Potom dobiva neku vrst honorarnog angažmana, tamo je glumio 1964.,1965., sve do odlaska u vojsku. Sin oca mornaričkog oficira završio je u Dubrovniku, u krajnje zahtjevnom mornaričko-desantnom pješaštvu.
Po povratku neće se, iz danas nepoznatih razloga, vratiti u HNK, već dobiva angažman u Gavelli, tad Zagrebačkom dramskom kazalištu. No, u prvih petnaest godina igra tek upamtljive epizodne uloge, prosjaka, šegrta, stražara, sluge, bogalja, lica u zboru građana… Sve dok 1969. kod Vanče Kljakovića ne zaigra ulogu detektiva, Grka Juliana Christofferoua, u predstavi “Javno oko” Petera Shaffera. Ozbiljniji angažman dobit će tek nakon tih prvih petnaest godina.
Gavella je Vidoviću bilo matično kazalište punih 26 godina, a suradnju s njima nastavit će i poslije odlaska u mirovinu, sve do smrti 2011. Ukupno je u tom kazalištu proveo tri desetljeća, utoliko, kaže autorica, izgleda nestvarno da se njegova velika kazališna karijera događala - izvan tog, matičnog mu, kazališta. U Gavelli je 1990-ih bio degradiran u status glumca početnika (s pripadajućom plaćom) s obrazloženjem da nije zastupljen u repertoaru te da je tek slučajnim uvidom službenika iz Gradskog ureda za kulturu ta situacija promijenjena.
“Često se tijekom Ivičine karijere znalo provlačiti pitanje – je li Ivica Vidović glumac rubnog teatra? Mislim da više oko toga nema nikakvih dilema. Odgovor je nedvosmisleno – da! Upravo u tom rubnom prostoru koji mu je nekako prirodno pripadao on se najintimnije otvarao, tek je u tom rubnom prostoru krhki svijet njegovih uloga nalazio pravo okruženje za rast. DK Gavella bilo je mjesto gdje se on nije dobro ni pozicionirao niti osjećao te će u njegovoj kazališnoj biografiji (p)ostati metonimija za jednu neostvarenu karijeru”, piše autorica.
Govoreći o njegovim filmskim ulogama autorica se ne bavi samo tim umjetničkim projektima već donosi i cijeli društveni kontekst, ocrtava vrijeme u kojem su snimani ti filmovi. U filmu “Kad čuješ zvona”, rađenu po istinitu scenariju, nastao prema zbivanjima što ih u svojim “Ratnim dnevnicima” opisuje Ivan Šibl, svjedok ratnih zbivanja 1941., Vidović je glumio Turčina Mehu i ta uloga bila je jedna od njegovih životnih prekretnica. Radnja se događa u ruralnoj Baniji. “Prostor mali, mržnja velika. Tri vjere, tri boga na jedan komadić zemlje! Nemam ja ništa protiv Boga, samo kad se tri boga pretvore u tri noža…”, pamti se rečenica Ive Andrića, spomenuta u filmu, oko koje se plete i radnja.
U filmu “Zaseda” Živojina Pavlovića Vidović je Ivo Vrana, partnerica Milica mu je Milena Dravić. U monografiji u kojoj je puno anegdota jedna od zanimljiviji je ona u kojoj Dravić prepričava kako je senzibilni Vidović imao problema dati joj glumački šamar na setu “Zasede”: “To je bila naša prva saradnja i poznanstvo, bio je stidljiv, onako, tako sam ga ja doživljavala, probe nismo imali, sve u glavi skockano. Sećam se kada je Žika njemu rekao, za našu scenu… da on meni udari šamar. Ja to nisam znala, od mene se krilo, a ja sam njega videla pred snimanje… on sve nešto okreće glavu… nešto je čudno… šta je ovom čoveku, ja mislim, kako ćemo ovako da uradimo našu scenu, pitam: ‘Šta ti je, Ivice?’, a on nekako bio toliko očajan. A ustvari on je valjda kukao i molio Žiku da mi kažu za taj šamar, da ja znam… Ali ništa, snimanje ide, nema se vremena, ide ta naša scena i odjednom bam!!! Meni odleće glava, onako kao usporen snimak… ja razmišljam što bi ovom čoveku, ali ne smem da prekinem… on samo što nije plakao… jao, kaže: ‘Ja sam htio da ti kažem, Žika nije dao.’ Žika je u stvari bio u pravu... rekao je: ‘Drmni je kako treba pa da bude jedan dubl.’ I to je taj dubl koji je u filmu. Posle toga on samo što nije plakao.”
Unatoč talentu i karijeri iza njega radnih 1990-ih Ivica Vidović našao se među onim umjetnicima koji su u to doba profesionalno marginalizirani. Tada je još bio stalni član kazališta Gavella, no kao stalni suradnik splitskog HNK nakon dolaska novog intendanta Ive Sanadera više ne dobiva uloge u toj kući, baš kao ni u zagrebačkom Teatru &TD, iz Kazališta Marina Držića je istjeran, šest godina nije dobio ulogu na filmu, prvu, tih 90-ih, dali su mu 1996., na Hrvatskoj televiziji htjeli su ga samo u dječjem programu, prvi put nešto izvan dječjeg programa snima tek 1999.
“Vladajuća je politika prvo stvorila kontekst visoke ideologiziranosti u kojem se ‘znalo’ što kultura ‘mora govoriti’, odnosno da je njezin posao ‘prenijeti istinu o Hrvatskoj’. Ljudi s integritetom i kreativnim dostojanstvom potom su se povukli u zabrane privatnosti, emigrirali, ili nastavili kupiti komadiće s ruba… Stigao je trenutak da se i film, i TV, i kazalište otvore onima koji su bili ‘nepravedno zanemareni’ samo zbog tričave ‘sitnice’ da su bili – antitalenti. U tako kontaminiranom prostoru naša mješovita priča nije pronalazila svoje mjesto pod suncem te nam je sve tamo negdje do 1996. godine primarni zadatak bio kako preživjeti”, kaže Gordana Gadžić.
Kakva je posla tad u nacionalizmom zaraženoj, ratom poharanoj zemlji bilo za glumca Vidovića? Tek “gaže”, ljetne predstave, pokrenute i nastale ad hoc u malim, nezavisnim projektima koji su se teško financijski održavali. Prihvaćao ih je ne bi li djeci tako omogućio da provedu dio ljeta na moru. Potom je u tad Satiričkom kazalištu Jazavac (današnjem Kerempuhu) igrao u predstavi “Cinco i Marinko”, konačno dobivši ulogu po svojoj mjeri. Za ulogu koju mu je tad ponudio Duško Ljuština Gordana Gadžić kaže da je ona u tom času bila – “ljekovita”. “Ne samo da je u pitanju bila izvrsno napisana kazališna uloga s odličnom autorskom ekipom već se tim angažmanom otvorila mogućnost za dodatnim prihodom.” Kazališni kritičari izbor glumaca, Vidovića (Marinka) i Ljubomira Kapora (Cinca), ocijenili su kao najbolji mogući. Vidović tu glumi rezignirana političkog emigranta koji 90-ih priželjkuje teško mu dostupnu – domovnicu.
Potom, morajući i dalje od nečega živjeti, Vidović radi na iluzionističko-kabaretskom programu koji je izvođen u klasičnom bordelu, prikrivenu pod imenom Night Club Monaco. U tih prvih pet godina 90-ih više se nije zbilo puno u glumačkom životu Ivice Vidovića.
Godine 1996. dobio je ulogu Parona Furte u “Ribarskim svađama” u Gavelli. Bio je to revival već odigrane uloge u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku 1992. Potom glumi u “Kafeteriji” što ju postavlja današnje zadarsko Hrvatsko narodno kazalište (tad Hrvatska kazališna kuća u Zadru). Igra zadarskog plemića Enca. Bio je to prvi značajan glumački zadatak poslije četiri godine, a Vidović jedan od motora predstave. Kritika, među ostalim, tad kaže: “Ivica Vidović je u intriganta Enca njegovu brbljavost i tračerstvo označio nekom zločestom dobrotom koja ga u trajnom zbiru ipak iskupljuje za sve nepodopštine koje je izazvao. Vidović je dobro pronašao podobno obličje za takvog stvora.” Iza toga dobio je i ulogu Pjesnika u Brešanovu filmu “Kako je počeo rat na mom otoku”.
Dvije godine kasnije, 1998., sa suprugom i profesionalnom partnericom, autoricom monografije, Gordanom Gadžić, osniva Teatar Rugantino, malu neovisnu kuću koja im je dala prostor da poslože zanimljiv repertoar, ali i kakvu-takvu ekonomsku stabilnost, nakon teških godina koje su prošli netom prije, uzrokovanih uglavnom nametnutom im izolacijom, jer ih se držalo politički nepodobnima. Uloge koje je Vidović posljednjih godina svojeg života i karijere ostvario u Teatru Rugantino značajnije su obilježile njegovu glumačku karijeru negoli one koje je odigrao u svojem matičnom teatru.
Neko su vrijeme razmišljali o Rugantinu, a onda odlučili “bolje krenuti i pogriješiti nego čekati u mjestu dok se ne stvori idealna prilika”, piše Gadžić. Počeli su prvo s monodramom “Bit će sve u redu”, što ju je po njihovoj narudžbi za Vidovića napisao Miro Gavran. Napravljena je u koprodukciji s kazalištem Kerempuh.
No, pravi vjetar u leđa iz kojeg onda kreće život Rugantina dolazi s predstavom “Ay, Carmela”. Tekst im je, prisjeća se Gadžić, došao u ruke pod neobičnim okolnostima. “Bila je to ljubav na prvo čitanje. Moral umjetnika – tama je pogodila u samo srce vremena.”