Jasminka Poklečki Stošić otvorila je izložbu Alberta Giacomettija. Podosta spektakularno najavljivana, izložba je, u pravilu, solidno prihvaćena. Međutim pojavile su se i neke negativne kritike među kojima je najoštrija ona Zvonka Makovića. O svemu razgovaramo s ravnateljicom Umjetničkog paviljona, koja za sljedeću godinu najavljuje i izložbu Vasilija Kandinskog.
Predsjednik Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske Zvonko Maković oštro se obračunao s vašom koncepcijom izložbe Alberta Giacomettija, tvrdi kako je riječ o loše postavljenoj izložbi te da pretvarati prostor s Giacomettijevim djelima u grobnicu graniči s nepoznavanjem umjetnosti ovog autora, autora čije radove definira i praznina koja se nalazi oko njih?
– Da, uz mnoge pohvale, moj postav Giacomettija, eto, ima i jednog uglednog oponenta. Gospodin Maković se “obračunao” sa svojim nerazumijevanjem moje koncepcije izložbe. Naprosto kao da nije razumio velikog umjetnika, vrijeme u kojemu su izložena djela nastala i poruku koju šalju. Zato nije razumio ni koncepciju izložbe.
Naveo je i da se “iživljavate neznanjem i diletantizmom, pri tom degradirajući veliku umjetnost”. Kako gledate na ovu opasku?
– Dan uoči otvaranja izložbe održali smo tiskovnu konferenciju. Gospodin Olivier Kaeppelin, direktor Fundacije Maeght iz koje smo djela posudili za izložbu, tada je rekao kako ova izložba pruža jedno sasvim novo čitanje Alberta Giacomettija i dodao kako mi on na tome iskreno čestita. Meni je to dovoljno. Važno je napomenuti, kada je o likovnosti riječ, gospodin Kaeppelin je globalno važna i utjecajna osoba. U svojoj dugoj karijeri bio je, primjerice, umjetnički direktor Palais de Tokyo u Parizu, direktor odjela likovnih umjetnosti u Ministarstvu kulture i komunikacija Republike Francuske, umjetnički direktor bijenala suvremene umjetnosti u Južnoj Koreji, začetnik čuvene Monumente u Parizu, kustos, autor i koautor brojnih izložbi u Europi, Americi i na Dalekom istoku...U Fundaciji Maeght upravo je u tijeku izložba Christo i Jeanne-Claude koju je on postavio. Svi koji prate likovnost znaju tko je Christo.
Venecijanke su, tvrdi dalje Maković, žene koje hodaju po trgovima i ulicama Venecije, okružene prostorom, a ne mrakom. Bi li Giacomettijeve skulpture trebale stajati u mraku?
– Autorska koncepcija izložbe samim svojim nazivom sve govori. Posve je u redu da gospodin Maković ima svoje viđenje te da, kada on bude autor izložbe Alberta Giacomettija, istu postavi onako kako on misli da bi trebalo biti. Ja Žene iz Venecije, kao autorica izložbe, vidim u mraku obasjane spotovima svjetla. Da bi bilo razumljivo o čemu je riječ, moram reći kako je izložba “Portreti sadašnjosti” posvećena recentnim događajima uokolo nas, događajima koji su užasni, koji nas uništavaju i koji će nas, kako stvari stoje, ako nešto hitno ne poduzmemo, na kraju i uništiti. Riječ je, naravno, o aktualnim ratovima u Siriji, Kongu, Afganistanu, o milijunima izbjeglica koje su ti ratovi prouzročili, o terorističkim napadima u Europi, o uništavanju kulturne baštine u Palmiri i Nimrudu nastale prije nekoliko tisuća godina. Odabrala sam za ovu izložbu Giacomettijeva djela nastala u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata, u kojima je umjetnik sublimirao svu patnju, nedaće, stradanja, svu bol, svu tugu onih koji su taj rat preživjeli. Budući da smo danas sami svjedoci patnje, stradanja i tuge milijuna ljudi, smatram da se u djelima ni jednog drugog kipara 20. stoljeća ne može bolje prepoznati naše doba kao što se može u ovim djelima Alberta Giacomettija. Držim da su te skulpture i danas jednako aktualne kao i tada kada su nastale. One i danas kao i u vremenu u kojemu su nastale prikazuju ljudsku patnju. Smatram da se naše doba prepoznaje u ovim skulpturama. I skulpture kao da prepoznaju naše vrijeme i zato se u njima ogleda patnja suvremenoga čovjeka. Jednako kao što se ogledala i patnja onovremenoga. Pojednostavljeno rečeno, u mojemu viđenju skulpture koje simboliziraju patnju, stradanja i bol nisu dio svjetla, već tame ljudske prirode. Tama koja ih okružuje kupa ih u bolu i patnji.
Da li se u mraku dobro vide oči raširene od užasa na skulpturi, motiv koji ga je često opsjedao?
– Ne samo da se oči raširene od užasa vide najbolje u mraku već se u tome mraku najbolje vidi i taj užas. Mrak je najbolje svjetlo za užas.
Povukli ste u više navrata paralelu Giacomettijeva djela sa stradanjima ljudi danas, primjerice u Siriji i Afganistanu. No, zašto na Giacomettijevoj izložbi dijalog s ratnim fotoreporterom Zoranom Marinovićem, je li to jasno obrazloženo?
– Kao što sam rekla, izložba jest dijalog Giacomettijevih djela sa sadašnjošću, s našom realnošću. Da nije bilo videoinstalacija Zorana Marinovića, moja koncepcija izložbe ne bi bila cjelovita. Zoran je snimao rat u Siriji, izbjeglice u Idomeniju, rat u Kongu. Mislim da je dijalog Giacomettijevih djela i videoinstalacija prilično jasan, a svatko uz kupljenu ulaznicu dobije i letak gdje je obrazložena izložba. Također, imamo i stručna vodstva svaki dan na hrvatskome, engleskom i francuskom jeziku.
Iako se danas tumači da su njegove skulpture nastale na pepelu Drugog svjetskog rata, sam je tumačio kako je riječ o stradanju i patnji pojedinca, o egzistencijalizmu?
– Giacometti se po završetku rata, početkom 1946., iz Ženeve vraća u Pariz. Iako nikada nije bio neposredno involviran u ratna zbivanja, njegova poslijeratna djela, iz tzv. zrelog stila (od 1946. do 1966.), ogledalo su strahota koje je proizveo Drugi svjetski rat. Likovni kritičari su odavna, primjerice, u skulpturi Čovjek koji hoda prepoznali čovjeka koji se uzdigao iz pepela holokausta. Kipareva emocionalnost i duhovnost u jednome su se trenutku poklopile sa strašnim onovremenim povijesnim događajima. On, možda, nije logoraše vidio u živo, ali je u kinima u Parizu vidio snimke ljudi koji poput živih kostura izlaze iz Auschwitza. Naravno da ga, sasvim sigurno, kao umjetnika nisu ostavile ravnodušnim. Njegove skulpture tankih ljudi, filiformne, petrificirajuće figure, postale su ogledalo zapravo tih sablasnih ljudi, ljudi koji su preživjeli ratne strahote. Giacomettijeva izložba, održana neposredno po završetku rata, u Pierre Matisse Gallery, u New Yorku, 1948., izazvala je globalnu reakciju. U katalogu izložbe objavljen je Sartreov tekst “U potrazi za apsolutnim”. Njegove su skulpture prepoznate kao prikaz ljudske “egzistencije bez radosti i značenja”, te kao “odraz ranjivosti i usamljenosti ljudskog roda”. No, sam je kipar često isticao kako Sartreova filozofska načela nisu imala direktne implikacije prilikom stvaranja njegovih djela.
No, ipak, Giacometti je imao vrlo blizak odnos s filozofom Jean-Paulom Sartreom?
– Da, imali su vrlo blizak odnos. Upoznali su se 1939. u Parizu, u Café de Flore, gdje je Giacometti često navraćao. Za stolom do njega sjedio je njemu nepoznat čovjek koji je ostao bez novca, a želio je popiti piće. Upitao je Giacomettija bi li mu on platio piće. Taj Giacomettiju nepoznati čovjek bio je Jean-Paul Sartre. Tako je započelo dugogodišnje prijateljstvo.
Umjetnika su često mučila i njegova unutarnja previranja, patnje, a biografi navode i kako je često posjećivao bordele unatoč ljubavi prema supruzi Annette?
– Njegovi su biografi zabilježili kako je kao mladić obolio od mumsa te da mu je bolest uzrokovala impotenciju i neplodnost. Nadalje, da je kao dječak morao nag pozirati ocu, koji je bio postimpresionistički slikar, što je doživljavao kao poniženje. Sve je to, prema navodima biografa, prouzročilo njegovu sklonost prema bordelima koje je redovito posjećivao jer je tamo mogao najjednostavnije osloboditi seksualnu energiju. Doživio je i prometnu nesreću. Udario ga je auto, a rezultat je bila trajna šepavost. Zasigurno ga je i to prilično deprimiralo. Posjećivao je opskurna mjesta, družio se i sa skitnicama...
Koja je vaša veza s Fondacijom Maeght iz koje su umjetnine?
– Fundacija Maeght globalno je važna fundacija moderne i suvremene umjetnosti koja u svojemu vlasništvu ima djela Braquea, Chagalla, Miróa, Giacomettija, Caldera, Legera, Kandinskog, Arpa i mnogih drugih. Riječ je o nekoliko desetaka tisuća umjetnina. Direktora Fundacije, Oliviera Kaeppelina, upoznala sam početkom 2010. u Parizu. Postali smo dobri prijatelji što mi je velika čast.
Kako izgleda organizacija jedne ovakve izložbe?
– Najteže je međunarodnu izložbu dogovoriti te prikupiti novac za njezinu realizaciju. Sve nakon toga je, ako imate iskustva, lako. Po dogovoru izložbe utanačuju se uvjeti – gdje se moraju osigurati umjetnine, koja transportna kompanija ih prevozi, kakvi moraju biti mikroklimatski uvjeti u izlagačkom prostoru, sigurnosni uvjeti... Posuditelj pošalje stručnu ekipa koja dođe prekontrolirati sve utanačene uvjete. Ako je sve u redu, potpisuje se posudbeni ugovor. Neposredno po dospijeću djela plaća se transport te polica osiguranja. Ponekad je posuditeljev zahtjev da djela imaju policijsku pratnju tijekom cijelog puta, te je morate organizirati. Kada djela, u pratnji kurira, pristignu u prostor u kojemu će se izlagati, treba biti pripremljen na temperaturu od 19 do 21 stupnjeva celzija, vlaga maksimalno do 50%, zidovi obojeni bojama koje u sebi ne sadrže supstance koje, primjerice, mogu oštetiti crteže, isto tako moraju biti obojeni i postamenti na kojima će biti skulpture. Morate imati potpuno gotov postav da biste djela, nakon što po dospijeću prenoće u sanducima u prostoru i aklimatiziraju se, sutradan mogli početi postavljati na unaprijed predviđena mjesta. Ništa ne smije biti prepušteno improvizaciji.
Je li trebalo o Giacomettiju razgovarati u brojkama, primjerice o 104,6 milijuna dolara za koju je prodan jedan od odljeva “Čovjeka koji hoda”? Tako se i najavljivala izložba?
– Naravno da je trebalo. Zašto ne bismo istaknuli da smo uspjeli posuditi za izložbu skulpturu koja se trenutno nalazi na vrhu ljestvice najskupljih skulptura na svijetu? Jasno je da smo bili svjesni kako ćemo time privući u Umjetnički paviljon i one koji baš i ne posjećuju izložbe, ali zaintrigirani ovim podatkom će doći. Time smo, uz ostale, postigli i jedan vrlo važan cilj – privlačenje nove publike. Naravno da su i mediji odreagirali na ovaj podatak. Ne vidim u tome ništa posebno loše. Uostalom, to rade i muzeji u svijetu.
Koji je odnos između cijene koju postigne pojedina umjetnina na aukciji i stvarne cijene. Je li u ovom slučaju realna?
– U slučaju skulpture Čovjek koji hoda cijena je, ako imate novca, gotovo pa zanemarujuća u odnosnu na ono što ta skulptura jest. Najveća je “ambicija” nekog umjetničkog djela da postane svevremensko. Da bude djelo koje je iz naših života, kao i iz onih prošlih, ali i onih budućih. Da bude bezvremensko, univerzalno. Upravo takva je skulptura Čovjek koji hoda.
Zašto s pozivnicom na otvaranje, to nije uobičajeno?
– Uobičajeno je za međunarodne izložbe. Morate ograničiti broj ljudi jer vam se može dogoditi kaos na otvorenju, kao što je bilo na otvorenju Picassa u Klovićevim dvorima. A kaos si ne želim dopustiti kad u prostoru imam vrijednosti od nekoliko stotina milijuna eura. Mi smo na otvorenje Giacomettija mogli pozvati maksimalno 350 uzvanika. Kako bismo tu brojku mogli drugačije kontrolirati ako ne pozivnicama?
Zašto dress code?
– Zbog sažimanja uzvanika s koncepcijom izložbe. Znam da je dress code mnoge iznenadio. Mislim da je ovo prvi put u Hrvatskoj da je na pozivnici za otvorenje izložbe stajao dress code. Netko mora mijenjati navike. Dosadno je ako nema promjena.
Cijena je troškova izložbe dva milijuna kuna. Koja je granica za Hrvatsku?
– Mislim da je za velika imena, trenutno, u Hrvatskoj granica do pet milijuna kuna. Sve preko toga je rizik. Za ovako skupe izložbe treba prodati jako velik broj ulaznica, a to znači da treba imati puno veći odziv publike. U Zagreb se još uvijek iz Italije, Njemačke, Austrije, Češke... ne dolazi isključivo zbog neke izložbe. Ovdje turisti dolaze ponajprije zbog samoga grada, a onda, možda, posjete i izložbu. Za razliku od nas koji odemo, primjerice, u Beč zbog izložbe. Kada postignemo reciprocitet, kada bude uobičajeno isto, moći ćemo razmišljati o skupljim izložbama.
Nismo se složile oko vaše koncepcije izložbe Joana Miróa. Koliko vas kritike, općenito, pogađaju?
– Svaki javni rad, pa tako i moj, podliježe i pohvalama i pokudama. Naravno da su mi kritike bitne. I one dobre, no isto tako i one loše. Kritika, ako je konstruktivna i objektivna, potakne te da razmisliš. Ako je pak kritika odaslana s osobnog nivoa, a ne stručnog, tada me takva kritika ne zanima.
Jednom ste rekli kako izložba Rodina nije imala posjetitelja koliko se mislilo da će imati jer je bila ljeti. Koliko je “timing” važan za izložbu?
– Vrijeme održavanja izložbe vrlo je važno. Najbolje je vrijeme od rujna do kraja prosinca, potom od ožujka do lipnja. Rodinova izložba održavala se u okviru Festivala francuske kulture i umjetnosti koji je bio od svibnja do rujna. Ipak, odziv publike bio je dobar, a poslovanje pozitivno.
Koliko posjetitelja očekujete na Giacomettiju?
– Budući da je u istome terminu i da će trajati koliko i Miró, očekujemo najmanje oko 35 tisuća koliko smo imali na toj izložbi.
Što je sljedeće na čemu radite?
– Vasilij Kandinski. Izložba je planirana za 2017. godinu. Planirane su posudbe djela iz europskih i ruskih muzeja. No, još je prerano detaljnije govoriti o izložbi.