PLATI I NOSI

JEDNOM SU I MURTIĆ I KOŽARIĆ BILI MLADI Pet mladih likovnih umjetnika za koje se kupci nadaju da će postati klasici

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 27.12.2018. u 08:27

 

Cash&Carry dobro je poznat događaj ljubiteljima likovnih umjetnosti u sklopu kojeg Likovna akademija, njezin Nastavnički odjel na Jabukovcu, otvara svoja vrata pokazujući djela studenata koja se mogu kupiti po povoljnim cijenama. Kasnije, ako ste na vrijeme prepoznali rad autora koji ima potencijal, moći ćete reći da u svojem dnevnom boravku imate rad klasika hrvatske umjetnosti. Jednom su, uostalom, bili na svojim počecima i bili mladi, i Edo Murtić i Ivan Kožarić. Naravno, nije ni potrebno da predviđate budućnost, dovoljno je da kupite rad koji se vama sviđa, a ujedno ga sebi možete priuštiti.

Današnji mladi umjetnici imaju veće mogućnosti za šire tržište od svojih prethodnika jer mogu preko raznih online platformi pokazati svoj rad široj, međunarodnoj publici. No, to istovremeno ne znači da im je lako, i da ih se može dokraja pripremiti na ono što ih čeka jednom kada izađu s Likovne akademije u stvarni svijet. Što će ih dočekati, mogu tek naslućivati, naročito ako se orijentiraju na lokalno tržište. Hrvatska je, naime, posebna priča jer, kako je poznato, tržište umjetnina nije regulirano, odnosno minimalno je regulirano.

Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, Hrvatska poštanska banka i Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu najavljuju prodajnu izložbu studenata više likovnih akademija, koja se naslanja na “Cash&Carry”, a ovaj put se zove u prevedenom obliku “Plati i nosi”. Izložba će se održati u HDLU-u paralelno uz već poznati ArtOmat, nekonvencionalni umjetnički sajam. Trajanje je obaju događaja od 17. do 23. prosinca i prilika je i za kupnju poklona, sebi ili drugima. Pritom se može i stupiti u kontakt s autorom rada koji ste odabrali. Umjetnički izrazi su različiti, od apstrakcije do figuracije, kao i mediji izražavanja koji su razni. Na izložbu poziva duhovit vizual ilustratorice Klare Rusan, koji objedinjuje Meštrovićev dom u kojemu će se održati izložba, poznata umjetnička djela i mnoštvo publike.

Na izložbi će sudjelovati više od četrdeset studenata likovnih akademija iz Zagreba, Osijeka, Rijeke i Širokog Brijega. Riječ je o studentima završne godine diplomskog ili preddiplomskog studija, temeljni je kriterij odabira prepoznatljiv autorski pečat, kreativni naboj. Neki su izlagali na skup­nim izložbama, drugima je ovo prva prigoda, u svakom slučaju malo ih je od njih imalo samostalne nastupe. Cijena će se kretati od nekoliko stotina do dvadesetak tisuća kuna, a bit će, kažu nam, usklađene s kvalitetom. Razgovarali smo s nekima od umjetnika čiji će se radovi moći pogledati na izložbi.

Mlada slikarica Emanuela Lekić rođena je na Krku, studirala je najprije u Rijeci, sada je u Zagrebu na zadnjoj godini ALU u klasi Igora Rončevića, izlagala u Laubi u sklopu projekta “Bridges: Nova slika”, bila je i na razmjeni studenata u Pragu. Njezin su diplomski rad, a dio će pokazati na izložbi u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika, vrlo upečatljive realistične slike čija su tema srednjoškolski dani i burne emocije navedenog razdoblja pa je tema jedne od njih svađa.

Slika 'Razred II' Emanuele Lekić

 

Kako je došla na ovu ideju, autorica objašnjava: “Razmišljala sam što je ostavilo najviše utiska na mene tijekom odrastanja, zaključila sam da mi je školovanje bilo to intenzivno razdoblje. Razredne fotografije pokazuju učenike koji su se fotografirali bez vlastite volje i primjetan je i svojevrstan cinizam, i zato se oslanjam na te snimke. No, ne preslikavam fotografije već svakom od protagonista dodajem psihološku karakterizaciju, kako ih se ja sjećam, pokazujem što uistinu stoji iza tih lica.”

Matija Djanjesic / HANZA MEDIA

Emanuela Lekić

 

Teme koje ju zanimaju, vidljivo je i iz diplomskih radova, psihologizacija su likova, preispitivanje kolektivnog duha, portreti, groteska suvremenog čovjeka, komunikacija s publikom, potraga za identitetom. Najčešće slika ulja na platnu ili na dasci. Od malih je nogu znala čime se želi baviti, a presudan je bio, kako kaže, “posjet Modernoj galeriji u Zagrebu i slike Miroslava Kraljevića koje sam tada vidjela”. Izložba “Plati i nosi”, smatra, dobrodošla je mladim umjetnicima.

“Svi se žalimo da nedostaje tržište umjetnina, ovo je pozitivan pomak, nešto se događa. Izložba će svakako pridonijeti vidljivosti mene i mojih kolega, mlađe generacije”, kaže ova umjetnica koja odlazi raditi na Akademiju. Kad diplomira, morat će se među ostalim snalaziti i za radni prostor, kao i većina njezinih kolega. A na pitanje koji su joj hobiji izvan slikarstva odgovara: “Nemam ih, toliko sam u slikarstvu, jako puno radim i to je trenutačno jedino što me zanima.”

I umjetnik Antonio Rendulić iz Osijeka, koji u tom gradu i studira na Akademiji za umjetnost i kulturu, složit će se o važnosti izložbe poput nadolazeće u HDLU-u za mlade autore, iako je već imao samostalne nastupe. Njegovi su se radovi, naime, mogli vidjeti na izložbi “Iz druge perspektive”, u Galeriji Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, povodom obilježavanja Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, koja je trajala do 10. prosinca. Ljetos je u Art klubu Muzeja likovnih umjetnosti Osijek otvorio samostalnu izložbu “Grafički rit” s prizorima iz Kopačkog rita. Bavi se crtežom, slikom, grafikom, a radovi na zadnjoj izložbi bili su u tehnici linoreza, grafike visokog tiska.

Vlado Kos / HANZA MEDIA

Antonio Rendulić

 

O odabiru linoreza kaže: “Ova me tehnika interesira još od prve godine studija. Linorezom se može postići sjajan crno-bijeli kontrast. U to se uklapaju prizori pejzaža u kojima rado boravim, jedan je od njih Kopački rit. Radovi se temelje na pejzažu, polaze od istog, no graniče s apstrakcijom.” U crtežima iste tematike kombinira ugljen i tuš. Zašto crno-bijelo? “U slikarstvu se dosta bavim bojama pa mi je trebao i neki odmak.”

Zadnjih godinu dana mentorica mu je umjetnica Ines Matijević Cakić. O mentorici ima samo najbolje riječi: “Doslovce mi je otvorila oči i pomogla da shvatim gdje se nalazim.” A kako se odlučio za studij umjetnosti? “Još me moja osnovnoškolska profesorica Vehabović usmjeravala da bi to bio najbolji odabir za mene, tako sam i počeo. Nisam nikada požalio, uživam u onom što radim.” Zašto se odlučio za studij u Osijeku? “U svojem se gradu najbolje osjećam. Ja sam u invalidskim kolicima i život u ovom gradu je prilagođen osobama s invaliditetom”, kaže umjetnik koji je rođen 1996. U rodnom je gradu među ostalim proljetos sudjelovao i na ReArt pikniku u organizaciji udruge PLANT, osmišljenom kako bi se osvijestili građani o važnosti recikliranja i čuvanja Zemlje. Tema je ove godine bila “Regoč i slavenska mitologija”.

Kao i Antonio Rendulić, tako i Petra Šabić već ima iskustva s javnim izlaganjima, na skupnim izložbama u galerijama Šira i Lauba, te samostalno u rodnom gradu, u Bjelovaru u knjižnici. Studira na zagrebačkoj ALU. Zajedno s dvjema kolegicama dobitnica je Rektorove nagrade za projekt Ciklus kreativno-umjetničkih radionica UMMA, Umjetnička Mama, u suradnji s dječjim domom Zagreb i štićenicama Majčinskog doma Zagreb. “Kolegice i mene zanimalo je kako proširiti djelovanje, i okušale smo se u art terapiji.”

Željko Grgić / HANZA MEDIA

Petra Šabić

 

Budući da studira na Nastavničkom odjelu gdje je apsolventica, već je ranije sudjelovala na izložbama “Cash&Carry”. “Za mene je Cash&Carry bilo vrlo pozitivno iskustvo.” Je li prodala neke radove? “Da, i ostvarila sam neke kontakte koje i danas održavam, neki od onih koji su se tom prilikom upoznali s mojim radom znaju me nazvati i pitati na čemu radim danas. To su neka za mene važna poznanstva, kao i različiti krug ljudi od kojih puno učim. Na fakultetu se krećete unutar određenih krugova i ovo je prilika da ih proširite.”

Znači li to da prema njezinu iskustvu ipak postoje kolekcionari suvremene umjetnosti? “Prema mojem iskustvu, da. A ovakve akcije upravo su prilike da se povežu s nama umjetnicima.” Što se tiče radova koje će pokazati na nadolazećoj izložbi: “O tome sam se dogovarala i s Gordanom Bakić, koja je moja mentorica. Pokazat ću dio svojih diplomskih radova”, kaže. Naime, priprema i samostalnu izložbu u Galeriji SC, u sklopu ciklusa “Oni dolaze...” koji predstavljaju mlade autore s ALU. Radovi su, kaže, crtačko-slikarski, a formati znaju biti neobični, primjerice, kao što je onaj vertikalni, metar i pol puta dvadeset centimetara. Ispisuje i riječi preko radova, no zrcalno: “Temeljna je misao poigravanje s percepcijom onoga koji čita. Želja mi je pokazati svoju osobnu ikonografiju, podsvijest, taj magijski moment za koji smatram da ga medij slike ima.”

Na web-stranicama bjelovar.live predstavili su je i u lifestyle rubrici, kroz njezin inovativan stil odijevanja. Govorila je i o ljubavi prema životinjama, minimalizmu življenja Japana, indijskoj filozofiji i sl. Slaže se sa svojim kolegama da je slobodnog vremena sve manje kako se približava kraj studija, pa na pitanje o hobijima izvan umjetnosti odgovara: “Zanimaju me znanost, fizika, astronomija. Puno čitam knjige o svim ovim područjima. No, sve te zabilješke, sva ta čitanja neodvojiva su s mojom umjetnosti. Dobar mi je okidač za umjetnost i taj jedan nemir, kad me uhvati.”

Jelena Petrić, kao i njezina kolegica Petra Šabić, također je već sudjelovala na izložbama ALU “Cash&Carry”, neke je radove prodala, ostvarila je kontakte s onima koje zanima suvremena umjetnost. “Za nas mlade umjetnike važna je ideja koja stoji iza ove manifestacije - da se povežemo s kolekcionarima i s onima koje općenito zanima što radimo.” I, naravno, pomaže im da se bolje pripreme za ono što ih čeka. Jelena Petrić studentica je zagrebačke Likovne akademije u klasi Ante Rašića, u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika izložit će slike i grafike.

Marko Todorov / HANZA MEDIA

Jelena Petrić

 

“Slike radim od materijala koje nalazim u okolišu, kao što su prirodni materijali pijesak ili zemlja, te oni umjetnih, zatečenih, koje ponekad nalazim i na otpadima. Prepoznavši moje interese, profesor Rašić uputio me na talijanski pravac iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, arte povera (“siromašna umjetnost”, op. a.). Kod Ante Rašića željela sam i studirati jer sam u njegovu radu prepoznala drukčiji pristup, izvan klasičnog poimanja slike ili grafike. Zna me uputiti dalje u ono što me zanima i poznaje brojne povijesne reference.” Što se tiče grafika, za njih se koristi već korištenim vrećicama čaja, i tako im produljuje kratak vijek: “Bitno je, među ostalim, i da su već iskorištene. Želim pokazati svoj stav, odmak prema potrošačkom, konzumentskom mentalitetu društva koje je sveprisutno.”

Josip Rončević student je u klasi Igora Rončevića. Nije do sada sudjelovao na projektu “Cash&Carry” jer je riječ o događaju koji organiziraju studenti Nastavničkog odsjeka, a on nije na njemu. Iako nema prethodnog iskustva na ovom polju, pozdravlja izložbu jer smatra da je riječ o važnoj prilici za mlade autore. Izložit će slike, na jednoj su motivi igrača stolnog tenisa. Umjetnik sam postavlja pitanje i odgovara: “Zašto ovaj motiv? Jedan od razloga mogao bi biti u činjenici da se Kinezi smatraju najjačim igračima ovog sporta, a posljednjih godina i najjačom silom na slikarskom polju.”

Darko Tomaš / HANZA MEDIA

Josip Rončević

 

Rončević je i urednik za vizualne umjetnosti u časopisu Skica koji izdaju studenti. O čemu je pisao do sada? “O teoriji boja u jednom tekstu, u drugom sam radio intervju s Lucom Tuymansom (jednim od najpoznatijih europskih slikara, op. a.).” Što ga je pitao? “O odnosu fotografije i slikarstva u njegovu radu, ali trudio sam se i postavljati pitanja koja ga do sada nisu pitali.” Zanima li i njega fotorealizam? “Ne toliko koliko drugi vidovi slikarstva.” Pita li se nekad što dalje nakon studija? “Da, naravno, kao i svi moji kolege.” No za razliku od prethodnika, postoje razne web-platforme, komentiramo. “Postoje, no to je dvosjekli mač jer ujedno povećavaju konkurenciju u svijetu. S druge strane, naravno, izvrsno je da imamo šire područje za sebe.”

A na pitanje zašto se odlučio na slikarstvo odgovara: “Slikam zbog istog razloga zbog kojeg, možda, svoj posao rade svi profesionalci - jer si ne mogu pomoći. Slikati se može samo u najdubljoj zabludi. Na kraju, slikam i da bih saznao zašto slikam. A odgovor na to pitanje je ponovno pitanje što ću naslikati sljedeće...”

Izdvajamo

Iz drugih medija