MARINA PAULENKA I LEA VENE

KUSTOSICE NOMINIRANE ZA MEĐUNARODNU NAGRADU 'Nasilje nad ženama provodi se kontinuirano, zgrožene smo situacijama kojima svakodnevno svjedočimo'

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 25.10.2018. u 14:46

Zagreb, 051018. Marina Paulenka i Lea Vene, kustosice festivala fotografije Organ vida, nominirane su za prestiznu americku nagradu The Lucie Awards. Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / HANZA MEDIA

Lea Vene i Marina Paulenka

 

Fotografkinja i kustosica koje stoje iza festivala fotografije Organ Vida upravo su nominirane za prestižnu međunarodnu nagradu The Lucie Award. U razgovoru za Globus otkrivaju zašto strani novinari posjećuju hrvatski festival, kako su se u glavnoj izložbi referirale na pokret #metoo te zašto su osnovale nagradu koja nosi ime Marine Viculin

Marina Paulenka i Lea Vene, fotografkinja i kustosica, nominirane su za međunarodnu nagradu The Lucie Award kao kustosice izložbe “Uključene, aktivne, svjesne - ženske perspektive danas”, koju smo u sklopu desetog Organa Vida, festivala fotografije, imali priliku gledati u Muzeju suvremene umjetnosti.

Nominirane ste za The Lucie Award. Koliko vam znači ova nominacija?

Marina: Nagrada je došla neočekivano u trenutku kad smo završavale festival i zaista još nismo u potpunosti svjesne da nam se to dogodilo i da smo se baš mi, jedine iz Europe, našle među nominiranima u kategoriji najbolje izložbe. Nominirane smo anonimno, to je učinio prestižni savjetodavni odbor nagrade.

Ova nagrada najznačajnije je priznanje za doprinos fotografiji i kao takva u našoj kustoskoj praksi je do sada najveće priznanje. Sama nominacija će, vjerujem, pridonijeti vidljivosti hrvatske fotografske scene na svjetskoj razini i zasigurno otvoriti nove suradnje.

U konkurenciji s vama su i Paul Martineau koji je u Getty Museumu napravio izložbu “Stoljeće modne fotografije” te Lanka Tattersall, kustosica izložbe “Stvarni svjetovi” koja je bila u losangeleskom muzeju MOCA-a, a predstavila je radove Brassaïja, Diane Arbus, Nan Goldin. Koliko ste upoznati s radom kolega koji su s vama nominirani u istoj kategoriji i što mislite o njima?

Lea: Mislim da se nalazimo u izuzetno jakoj konkurenciji. Ako i ne dobijemo nagradu, čast je biti nominiran u ovoj kategoriji. Primarno pratimo programe raznih institucija koje se bave suvremenom umjetnošću i fotografijom pa tako mislimo da MOCA-e u LA-u te Getty Museum rade na relevantnim projektima koji jednako tako odražavaju mogućnosti takvih velikih institucija. Drago nam je da smo u istoj kategoriji s kustosicama Sarah Greenough i Sarah Kennel jer smo upoznate s njihovim kustoskim projektom samostalne izložbe Sally Mann.

Nagradu za životno djelo dobio je ove godine Lee Friedlander. Koliko je važno odužiti se nekim imenima?

Marina: Umjetnik poput Leeja Friedlandera jedno je od imena koja svakako zaslužuju ovakvu nagradu, zapravo čudno je da već ranije nije dobio priznanje. Zajedno s Garryjem Winograndom i Diane Arbus utemeljio je put novom razumijevanju i pristupu dokumentarnoj fotografiji. Ovakva priznanja podsjećaju na relevant­nost umjetnika poput njega i potrebu da se njihov doprinos povijesti fotografije ne zaboravi.

U sklopu Organa Vida formirali ste i nagradu koja nosi ime pokojne povjesničarke umjetnosti Marine Viculin. Kako ste došli na ideju o nagradi? Koliko je Marina Viculin napravila za fotografiju?

Lea: O nagradi smo dugo razmišljali jer smo shvatili da na lokalnoj sceni nedostaje potpora koje potiču produkciju fotografskih projekata u nastanku. A kroz festival smo takvim radovima i umjetnicima željeli dati dodatnu vidljivost. Razmišljali smo o tome kome ju posvetiti, po kome je nazvati. Svi u organizaciji složili smo se kako je važno nagradu nazvati po našoj kolegici, tada nenadano preminuloj povjes­ničarki umjetnosti Marini Viculin. Ona je zasigurno puno utjecala na afirmaciju fotografije, organizirala velik broj izložbi, zauzimala se za fotografe, pogotovo one mlade koji nisu do tada imali vidljivost i mogućnost izlaganja, u svojim ciklusima samostalnih izložbi poput “Brzo okidanje” i “Prvo okidanje”, koje nažalost nisu zaživjele u Klovićevima dvorima. Želimo da njezina ideja o potpori fotografije zaživi kroz ovu nagradu, a njezino ime bude upamćeno u budućim generacijama mladih umjetnika.

O ovogodišnjem, desetom Organu Vida pisao je u Guardianu i David Batty. Koliko je važno da međunarodni tisak percipira izložbe koje se odvijaju na ovim prostorima i koliko to, na kraju, znači i za neku buduću percepciju domaćih umjetnika?

Lea: Svake godine bilježimo sve veći interes međunarodnih medija koji sami dolaze na festival u želji da poprate festivalska događanje te široj fotografskoj zajednici približe događanja na maloj i u svijetu dosta nepoznatoj sceni kao što je Hrvatska. Međunarodna medijska vidljivost gradi kredibilitet festivala i smješta ga uz bok sličnim većim fotografskim događajima. Domaća fotografska scena nije velika, a i godišnja produkcija radova je mala. Svake godine radimo na jačanju međunarodne prisutnosti kroz izložbe i projekte koje kuriramo izvan granica Hrvatske, kroz promociju na našim društvenim mrežama i kroz direktan kontakt između domaćih i stranih umjetnika, kustosa, novinara i ostalih stručnjaka na polju fotografije.

U intervjuu Guardianu rekle ste kako vam je kroz izložbe, a posebno kroz glavnu izložbu “Uključene, aktivne, svjesne - ženske perspektive danas”, za koju ste obje i nominirane, bila želja kontekstualizirati socijalnu i političku situaciju, od pokreta #metoo, do primjerice pitanja kako mlađe žene sebe vide na društvenim medijima. Na koji se način izložba odnosila na #metoo pokret?

Marina: Mi smo inicijalno postavile poziv umjetnicima iz naše pozicije u kojoj smo doista željele saznati kakve su posljedice takve inicijative imale na umjetničku produkciju. Svjesne smo da su imale itekako velik utjecaj na Zapadu. Na natječaj se prijavilo preko 400 umjetnika iz cijeloga svijeta i tu je bilo jako puno radova koji su bili puko dokumentiranje prosvjeda, akcija i sličnih odgovora koje su pružile različite ženske i druge skupine. Ipak, naše članice žirija odabrale su, pored takvih fotožurnalističkih dokumenata, i one radove koji se na konceptualniji i suptilniji način dotiču posljedica #metoo pokreta. Možda je potrebno da naprosto vrijeme učini svoje pa ćemo kroz nekoliko godina vidjeti radove koji se problematski dotiču tih promjena u našem društvu. No, o pitanju #metoo pokreta smo itekako raspravljali na konferenciji o suvremenoj fotografiji.

Zagreb, 051018. Marina Paulenka i Lea Vene, kustosice festivala fotografije Organ vida, nominirane su za prestiznu americku nagradu The Lucie Awards. Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / HANZA MEDIA
 

Možda je najveću pažnju domaće javnosti izazvao sjajan ciklus Laie Abril, “O pobačaju”, o katastrofalnim posljedicama ilegalnog pobačaja. Koliko je još i danas važno osvješćivati o ovim temama? Kakve su opasnosti za društvo od neokonzervativizma?

Marina: Laia Abril donosi životne priče i istinita svjedočanstva koja je prikupila kroz svoje mukotrpno i dugogodišnje istraživanje u trilogiju pod nazivom “Povijest mizoginije”, a bavi se i temama kao što su mitovi oko menstruacije i poremećaja u prehrani. Velik broj ljudi mogao se poistovjetiti s tim pričama. Publika je izuzetno dobro reagirala na izložbu koja nema provokativan već edukativan karakter i dobro komunicira sa širokom publikom, pa čak i onima koji na prvi pogled ne dijele ista politička i društvena uvjerenja. Smatramo da je danas važnije nego ikad govoriti o ovim temama o kojima se generalno šuti. Nasilje nad ženama provodi se kontinuirano, a nitko ne snosi posljedice niti odgovornost. Zgrožene smo situacijama kojima svakodnevno svjedočimo. Jedina zapreka ovome je globalna ignorancija i neznanje u kojem leži velika opasnost – društvo bez znanja osuđeno je na propast. Važno je senzibilizirati društvo o ovakvim pitanjima i osvještavati ga putem umjetnosti i univerzalnih vizualnih kodova i simbola koji prelaze generacijske jazove i krše jezične barijere. Neokonzervativizam se lažno legitimira pod krinkom religije, a upliće se u obrazovanje, kulturu i druge aspekte života. Mladi su sve manje svjesni društvene i političke odgovornost i vlastite uloge aktivnog građanina.

Jedna od umjetnica čiji smo rad imali prilike vidjeti tijekom trajanja festivala, Arvida Byström, dobila je prijetnje silovanjem radi reklame za Adidas koju je snimila s dlakavim nogama. Iako joj nisu strane društvene mreže i njihov vokabular, iznenadila ju je, kako je rekla, uskogrudnost ljudi. Što je to u ljudskoj prirodi da ju može iznervirati dlakava noga žene?

Lea: Mlađa generacija umjetnica radi na redefiniranju poželjnog i očekivanog ženskog izgleda, svjesno se igrajući s rodnim stereotipima te kroz društvene mreže otvaraju prostor za javnu komunikaciju o tim temama, na taj način se direktno izlažući i nizu agresivnih istupa. Upravo takvi komentari pokazuju da je tema i više nego relevantna, da se veliki broj ljudi bori s duboko usađenim jednodimenzionalnim pogledom na prikladnu reprezentaciju ženstvenosti danas. Umjetnice poput Arvide pokazuju ostalima da se može i treba graditi ženski identitet izvan dominantnih modela koje nam nameće mainstream modna industrija i industrija ljepote.

Nina Berman, pak, pratila je u ciklusu “Autobiografija gospođice Wish” život jedne prostitutke preko dva desetljeća. Koliko dugo može trajati rad fotografa na jednom ciklusu?

Marina: Gospođicu Wish, protagonisticu rada Nine Berman, ne možemo obilježiti kao prostitutku, riječ je o žrtvi disfunkcionalne obitelji, zlostavljanja i dječje pornografije te umrežene industrije prostitucije. Wish nije imala izbora, ali se puno kasnije uspjela othrvati kako bi probala živjeti dostojanstveno uz rehabilitaciju. Dugoročnost rada na projektu je stvar samog umjetnika i njegove uloge u radu. To je jako individualna stvar: neki rade cijeli život na jednom radu, a drugi ga naprave ekspresno brzo. Ako se involvirate u nečiji život, snosite i odgovornost za njega. Posao dokumentarnog fotografa je baš takav, oni rade sa i u stvarnom svijetu u kojemu su promatrači.

Slično poput Nine Berman, umjetnica Dana Lixenberg, koju smo prošle godine ugostili, snimala je preko 25 godina naselje Imperial Courts, nedaleko Los Angelesa; pratila je fotografskim aparatom njegove žitelje. Izmjenjivale su se generacije, neki su preminuli, neki završili u zatvoru, neki odselili. To je utjelovila u svojoj knjizi koju je nakon objave poklonila svima njima kao obiteljski album, sjećanje i uspomenu – to je način vraćanja zahvalnosti društvu.

Promovirali ste i mladu umjetnicu, netom diplomiranu studenticu Gloriju Lizde, koja se bavila osobnom pričom - nastojala je kroz fotografije vizualizirati što vidi njezin otac koji boluje od shizofrenije. Koliko je važno baviti se osobnim temama, kroz osobnu perspektivu?

Lea: Projekt Glorije Lizde izuzetno je hrabar projekt, otvoriti se o takvoj obiteljskoj situaciji prema našoj okolini nije mala stvar. Projekti naglašeno osobnog pristupa s jedne su strane veoma bitni za umjetnike, jer često funkcioniraju kao neka vrsta osobne terapije i borbe sa situacijama iz privatnog života i svakodnevice. S druge strane, publika jako dobro reagira na takav pristup, osjećaju da takve fotografije direktnije komuniciraju s njima pa se zbog toga poistovjećuju. Momenti ranjivosti fotografa ili njegovih subjekata često su poziv da se i sam gledatelj identificira s viđenim.

Organ Vida se odnedavno bavi i izdavaštvom, pa ste objavili i knjigu Borka Vukosava “Grad”.

Lea: U Hrvatskoj kronično nedostaje izdavačke djelatnosti na području vizualnih umjetnosti, a foto-knjige su dodatno nevidljive kao medij. Prošle godine započele smo poticanje produkcije i promocije foto-knjiga i kao prvi projekt odabran je projekt “Grad” Borka Vukosava. Fotografije su nastale prije tri godine kao dio Borkova diplomskog rada, a nakon intenzivnog rada s dizajnericama iz studija Oaza knjiga je prije dva tjedna službeno predstavljena javnosti. Planiramo nastaviti objavu foto-knjiga pa tako možemo najaviti da ove godine radimo na novom izdanju Igora Ilića.

Marina, kada ste počinjali Organ Vida prije deset godina, jeste li vidjeli da će festival doći do desete, jubilarne godine s ovakvom međunarodnom listom gostiju?

Marina: Doista nismo, zaista smo ponosne na program i goste koje smo dovele. Jer, počeli smo vrlo spontano, tada mladi i neiskusni, učili smo u hodu, jedni od drugih, posjećujući brojne manifestacije po Europi, snalazeći se kako smo znali. Imali smo veliku želju i ustrajnost da u Hrvatskoj napravimo manifestaciju u kojoj možemo uživati u recentnoj suvremenoj fotografiji i ugostiti umjetnike i umjetnice kojima smo se divili i o njima samo čitali iz knjiga za vrijeme studija. Kvaliteta programa, nezavisnost na kulturnoj sceni, fokusiranost i suradnje kao glavne niti vodilje, doveli su nas do pozicije u kojoj smo sada.

Nakon deset godina želimo sagledati što smo to napravili i kamo dalje idemo. Nalazimo se na svojevrsnoj prekretnici jer smatramo da uvijek ono što dobro ide treba preispitati i mijenjati, unapređivati i pronalaziti druge kanale manifestacije. Imamo puno ideja i želimo održivu atmosferu, kao i cjelogodišnji program koji planiramo voditi u novom prostoru u Medulićevoj ulici u Zagrebu gdje otvaramo fotografsku galeriju.

Marina, bavili ste se temom Jehovinih svjedoka, kroz jedan drugačiji pristup, pa ženskom kaznionicom u Požegi, među ostalim. Koji je vaš sljedeći projekt?

Marina: Moj zadnji osobni umjetnički projekt bio je realiziran u suradnji s kustoskim kolektivom BLOK. Snimala sam u Domu za starije osobe Trešnjevka, prilikom čega sam preispitivala mogućnost stanovanja u takvim institucijama, ali i bavila se pitanjem pojma starosti u našem društvu. Nadam se da ću o tome objaviti knjigu. Sljedeći rad na kojem počinjem raditi, tj. najprije istraživati, jest pitanje djevojčica i žena u našoj regiji. Dobila sam i podršku Ministarstva kulture za takvo istraživanje što je sjajna stvar s obzirom na to da ću morati dosta raditi na terenu.

Lea, bavite se kulturnom antropologijom i poviješću umjetnosti, a vodite i Galeriju “Kraljević”. Ima li neki novi projekt na kojem trenutačno radite?

Lea: Trenutno u Galeriji “Miroslav Kraljević” počinjemo višegodišnji projekt fokusiran na umjetničko propitivanje posljedica turističkog razvoja na području Hrvatske. Turistička se ponuda i potražnja povećava uslijed značajnog vidljivog protoka stranog kapitala, a ovisnost o turizmu znatno utječe na svakodnevni život građana. Ova situacija zahtijeva redefiniranje javnih dobara u odnosu na povećani i - u mnogim slučajevima - nekontrolirani razvoj turizma. Kroz niz rezidencija i novih umjetničkih produkcija želimo skenirati stanje na obali, transformacije krajolika i ukazati na probleme turistifikacije te senzibilizirati javnost za navedene teme. Želja nam je izgraditi platformu koja će okupiti organizacije, inicijative i pojedince iz različitih dijelova Hrvatske kako bismo se sveobuhvatnije bavili temom turizma, razmijenili umjetničke programe te se dugoročno povezali s međunarodnim partnerima iz regije.

Kako ste vas dvije počele surađivati?

Lea: Godine 2015. profesionalno nas je povezao jedan panel u okviru festivala Organ Vida. Tema panela je bila opiranje stereotipima – konstrukcija ženskosti u vizualnoj kulturi, i obje smo shvatile da dijelimo stavove i vizije kako bi se u budućnosti toj temi kroz festival moglo pristupiti. Tri godine nakon planovi su nam se ostvarili. Profesionalno i privatno brzo smo kliknule i ubrzo smo zajednički pripremale i realizirale nove edicije festivala, razrađivale ideje oko osnivanja prvog domaćeg centra za fotografiju, putovale i predstavljale festival izvan Hrvatske.

Izdvajamo

Iz drugih medija