DOBA LOBOTOMIJE

LUDILO U CIVILIZACIJI Od antike do danas znanstvenici su pokušavali objasniti ludilo, koje je do danas ostalo zagonetkom

Do 1953. prosvrdlana je lubanja 20.000 Amerikanaca, dok lobotomiju nisu počeli doživljavati kao intervenciju koja ljudima prži mozak i uništava pamćenje

Ovih je dana u nas objavljena knjiga “Ludilo u civilizaciji“ (Sandorf) Andrewa Sculla, u kojoj britansko-američki sociolog donosi i analizira, od antike do danas, pokušaje da se objasni ludilo, da se uđe u njegovu etiologiju i da se pronađe pomoći i lijeka onima koji su njime pogođeni. Rezultat je to njegova rada na povijesti ludila koji je trajao više od četrdeset godina.

Ludilo je jedna od središnjih tema umjetnicima, liječnicima, znanstvenicima općenito, o njemu pišu i njime se donekle bave i teolozi; ono je neizbrisiv dio civilizacije, makar će prosvjetitelji reći da je ono – negacija civilizacije, njoj tuđe i neinherentno.

Ludilo je uznemirujuća tema, bezumlje opsjeda ljudsku maštu, očarava i zastrašuje u isti mah, podsjeća nas koliko krhka katkad može biti naša “vlast” nad zbiljom, razmišlja Scull. Objašnjavajući zašto se nije odlučio za neki “mekši” izraz, recimo mentalno oboljenje ili duševni poremećaj, umjesto da rabi riječ – ludilo, kaže da upravo pojam “ludilo” reljefno ističe još jedno važno značenje koje jednodimenzionalni medicinski fokus zanemaruje, a to je značenje takvih duševnih stanja za društveni poredak i kulturu, za umjetnost, religijska vjerovanja, pa i za znanstvena uvjerenja.

Do prosvjetiteljstva uzroke mentalnih bolesti i lijeka za njih tražilo se u nadnaravnom, od prosvjetiteljstva naovamo grade se sve veći i veći azili za mentalne bolesnike, tamo završava sve veći broj oboljelih. Bitna je novost da se uzrok bolesti počinje tražiti u samom čovjeku, traga se za fiziološkim, biološkim uzrocima. Poslije Drugog svjetskog rata počinju se zatvarati azili, potom, sve do 1980-ih na polju psihijatrije primat ima psihoanaliza. Iza nje dolazi vrijeme široko raširene farmakoterapije, što je karakteristika i mnogih današnjih psihijatrijskih tretmana.

Početkom 20. stoljeća nekolicina psihijatara, među kojima i Henry Cotton, uvjeren da je otkrio etiologiju ludila, odlučili su pretvoriti azil u modernu bolnicu. Cotton drži da je naziv “mentalna bolest” pogrešan, jer svi duševni bolesnici, po njemu, pate od bolesti poput bilo koje druge, uzrokovane poremećajima u tijelu. Te patologije nisu posljedica defektnog naslijeđa, nego ih uzrokuju iste klice što ih je moderna medicinska znanost dokazala u etiologiji mnogih drugih bolesti. Njihova prisutnost može se dokazati u laboratoriju, a pogubni učinci dadu se ukloniti primjenom, kako je on naziva, kirurške bakteriologije.

Cotton je uvjeren da kronične infekcije koje se po tijelu šire krvotokom truju mozak. Primjerice, misli da do nevolja dovode problemi sa zubima i krajnicima, kod mnogih pacijenata traži njihovo uklanjanje. Također, vjeruje da i želudac, slezena, vrat maternice i osobito debelo crijevo mogu biti izvori tegoba, i da u nekim slučajevima, djelomično ili u cjelini, treba kirurški odstraniti neki od tih organa. Nije usamljen u tome da liječi duševne bolesti pomoću uklanjanja kroničnih infekcija. U Engleskoj agresivno uklanjaju zube i krajnike, otvaraju i čiste sinuse te dugotrajnim iritiranjem debelog crijeva ispiru fekalije iz pacijenata. Govore da duševna bolnica mora imati laboratorij s rendgenskim zrakama, vještog bakteriologa, kirurga. No, te zahvate prati velika stopa smrtnosti, umire gotovo trećina tako liječenih. Unatoč tome, gotovo da nitko nije dovodio u pitanje legitimnost tih postupaka, toga da liječnici izvode eksperimente na praktički zarobljenim tijelima; nitko se ne bavi smrtima do kojih dovode te operacije.

Dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća puno je somatskih tretmana kojima pokušavaju ozdraviti duševne bolesnike. Barbiturate su koristili za izazivanje dubokog, dugog sna; mislili su da će oni, izazvavši u čovjeka dug san, pomoći odvajanju duševnih bolesnika od njihovih bolesnih misli. U kičmene kanale ubrizgavali bi konjski serum radi izazivanja meningitisa, i tako inducirali visoku groznicu i mobilizirali imunološki sustav tijela tako da “strvinarsko djelovanje tih ćelija oslobodi središnji živčani sustav toksina pogubnih za njegovo ispravno funkcioniranje”.

Harvardski su pak psihijatri u bolnici McLean, privatnom lječilištu za rastrojene pripadnike bostonskog visokog društva, snižavali bolesnicima tjelesnu temperaturu na 29 Celzijevih stupnjeva i niže; davali su im injekcije strihnina, koloidnog kalcija ili cijanida.

Te su intervencije, nasreću, bile kratka vijeka i nisu naišle na široku primjenu, ali su zato lobotomija i elektro-konvulzivne terapije potrajale, proširile se i imale snažan utjecaj na percepciju mentalnih bolesnika i njihova liječenja. U romanima i filmovima psihijatre će zbog njih prikazivati kao dio neodgovorne medicinske profesije koja pod krinkom liječenja sadistički muči ljude.

Tridesetih godina prošlog stoljeća mađarski psihijatar Ladislas Meduna, koji je radio u Budimpešti, počinje namjerno izazivati konvulzije u pacijenata. Tvrdi da shizofrenija i epilepsija ne mogu postojati zajedno. Prvo se koristio injekcijama kamfora u ulju, no one nisu bile pouzdane u izazivanju napadaja. Potom počinje eksperimentirati sa strihninom pa s injekcijama metrazola, što sve ima nemale posljedice. Dr. Meduna sam piše o upotrebi “brutalne sile (…) poput dinamita u nastojanju da se raskinu patološki nizovi… silovit juriš je u danom trenutku ništa manje od šoka za organizam nije dovoljno snažno da prekine lanac pogubnih procesa koji dovode do shizofrenije”. Jedan drugi psihijatar kaže: “Najozbiljniji nedostatak tog tretmana jest pojava komplikacija kao što su iščašenja zglobova, lomovi, oštećenje srca, trajna moždana trauma, povremeno čak i smrt.”

U travnju 1938. izveden je prvi ljudski pokus s onim što će kasnije zvati elektro-konvulzivnom terapijom, ETC-om. ETC je bio jeftiniji i pouzdaniji od metrazola, a učinak je bio brz: nije bilo dugog perioda čekanja na konvulziju; tvrdili su da se pacijent, nakon oporavka, nije sjećao onoga što se dogodilo. ETC je ubrzo široko prihvaćen. No, povezivalo ga se s prijelomima, pa se od 1942. godine ECT počeo primjenjivati zajedno sa sredstvom za opuštanje mišića, što je tražilo i upotrebu anestezije te inhalaciju kisika. No, vodile su se polemike o tome oštećuju li te šok-terapije mozak i koliko.

Harvardski neurolog Stanley Cobb napravio je brojne eksperimente na životinjama i zaključio da do “terapijskog učinka inzulina i metrazola možda dolazi uslijed razaranja velikog broja živčanih stanica u moždanoj kori. Ta su oštećenja nepopravljiva…“; dodaje da se primjena tih metoda u liječenju psihoza i neuroza čini potpuno neopravdanom.

Lobotomiju je razvio portugalski neurolog Egas Moniz. Pri prvim operacijama pomagao mu je kolega, jer su Monizu ruke bile ozbiljno načete artritisom. Svrdlao je rupe u lubanji i ubrizgavao alkohol u čeoni režanj ne bi li razorio moždano tkivo. Potom se počeo koristiti spravom nalik na nož ne bi li presjekao bijele tvari u čeonom režnju. Nakon nekog vremena tvrdio je da se stanje 35 posto operiranih znatno popravilo, a da je još pet posto pacijenata nešto bolje. Prvi mu je proturječio psihijatar Sobral Cid, tvrdio je da su operirani doživjeli ozbiljnu štetu i odbio mu je slati nove pacijente što je prije činio. Lobotomija se uskoro počela primjenjivati i u SAD-u.

Neurolog Walter Freeman i neurokirurg James Watts izveli su prvi zahvat, ponešto modificirali operaciju. Uskoro se to širi i na Veliku Britaniju, ali premalo je neurokirurga, a i počinje Drugi svjetski rat, pa je sve manje onih koji mogu raditi lobotomije. Tražeći načina kako ubrzati postupak ne bi li zahvat ostavio ozbiljna traga na gotovo pola milijuna duševnih bolesnika koji su se tiskali po odjelima američkih umobolnica, Freeman mijenja postupak. Toliko da će kasnije tvrditi da za dvadesetak minuta može svaku budalu naučiti izvoditi lobotomiju. Iako doživljava brojne kritike, uporan je, dok je standardna lobotomija trajala dva do četiri sata, Freeman pokazuje da može operirati više od dvanaest pacijenata u samo jedno poslijepodne. Državne bolnice diljem zemlje usvojile su taj postupak 1940-ih.

Prizor iz filma 'Let iznad kukavičjeg gnijezda'

 

Holivudski filmovi, govoreći o duševnim bolnicama nakon rata, elektrošokove uglavnom prikazuju pozitivno, predstavljaju ih ključnima u oporavku Virginije Cunningham, koju u “Zmijskom leglu” igra Olivia de Havilland. Njoj je, doduše, izlječenje donijela terapija razgovorom, ali je šok-terapija učinila da oboljela postane dostupna analizi.

Egas Moniz je naposljetku dobio, 1949., i Nobelovu nagradu za medicinu i fiziologiju, što je dodatno potaknulo gotovo eksplozivan rast lobotomije. Do 1953. lobotomizirano je 20.000 Amerikanaca i tisuće drugih ljudi širom svijeta. Ipak, 1950-ih potpora lobotomiji polako opada, a u 1960-ima inzulinske kome, šok-terapije i psihokirurgija napadale su se kao simboli psihijatrijskog ugnjetavanja. Šezdesete godina su i depresivnog Ernesta Hemingwaya pokušali liječiti ECT-om. Potom je ponovno dobio tretman 1961. godine. Otpušten je 30. lipnja te počinio samoubojstvo. Ostavio je sljedeće pismo o svom liječenju: “Ti šok-doktori ne znaju ništa o piscima (…) i tome što im rade. (…) Kakvog smisla ima uništiti mi glavu i izbrisati pamćenje, koje je moj kapital, i izbaciti me iz posla? Blistavo izlječenje, ali izgubili smo pacijenta.”

Sylvia Plath u romanu “Stakleno zvono” piše, među ostalim, i o svom iskustvu s ECT-om; na njoj su je radili nakon pokušaja samoubojstva, zbog njezine depresije.

“Pokušala sam se nasmiješiti, ali mi se koža ukrutila poput pergamenta. Doktor Gordon mi je namještao dvije metalne pločice s obiju strana glave. Pričvrstio ih je remenom što mi je pritiskalo čelo i dao mi je neku žicu da je ugrizem. Sklopila sam oči. Nastupila je kratka tišina, poput zaustavljenog daha. Potom se nešto ugasilo, zahvatilo me i potreslo kao da je kraj svijeta. Vi-i-i-i-i-i prodorno je pištalo kroza zrak koji je pucketao plavom svjetlošću, a sa svakim bljeskom potresao bi me snažni trzaj te sam pomislila da će mi se kosti slomiti, a sok prsnuti iz tijela kao iz prerezane biljke. Pitala sam se što sam tako strašno učinila.”

Plath se ubila ni mjesec dana nakon što je te 1963. objavljen njezin roman, no drže da to nema veze s njezinim liječenjem već s njezinim suprugom Tedom Hughesom.

Romani poput “Leta iznad kukavičjeg gnijezda” Kena Keseyja te “Lica u vodi” Janet Frame bacaju razorno svjetlo na psihijatriju toga doba. U medicini, a i u popularnoj kulturi lobotomija se počela doživljavati kao opasna i nehumana praksa, intervencija koja ljudima prži mozak i uništava pamćenje, a Walter Freeman kao moralno čudovište.

Danas je psihijatrija snažno oslonjena na lijekove, prigovara joj se klijentelistička povezanost s farmaceutskom industrijom. I u ovo doba, kad je zavladala i epidemija raznih “psihijatrijskih” bolesti, kad se medikalizira i ono što je do jučer bilo daleko od liječenja, poput hiperaktivnosti u djece, ozbiljni psihički poremećaji, ili ludilo, kako ih autor Scull zove, ostaju - zagonetkom. Neuroznanost i dalje ne zna etiološke korijene bolesna uma.

Tagovi

Izdvajamo

Iz drugih medija