U TOP 100 NA SVIJETU

MAJA BEUS Hrvatska ilustratorica koja radi za Louis Vuitton, Oscar de la Renta i Vogue

Zagreb, 261018. Ilica 132.
Ilustratorica Maja Beus. Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek/CROPIX

Ilustratorica Maja Beus

Na prvoj godini Studija dizajna svi su studenti trebali donijeti neki predmet koji ih inspirira. Maja Beus donijela je talijanski Vogue. Asistent profesora djelovao je razočarano, no Maja je danas uvrštena na popis sto najboljih ilustratora na svijetu

Ilustratorica Maja Beus otvara mapu i pokazuje desetke papira. Na njima su njezine skice haljina, interijera, lica... Svega ima među tim papirima koji su nastajali posljednjih dvadesetak godina u raznim gradovima, na raznim kontinentima. Neke je nacrtala još u osnovnoj školi u Vrgorcu, druge u na fakultetu u Zagrebu, neke u Australiji, treće u Kanadi. Kroz crte olovke na papiru može se pratiti Majin život - njezini usponi i padovi, njezino uporno i tvrdoglavo slijeđenje sna i pretvaranje života u baš ono što je htjela. Svi ti papiri svjedoče da nije bilo lako, ali da je vrijedilo.

Tko je, zapravo, Maja? Evo osnovnih podataka: ta 37-godišnja ilustratorica iza sebe ima suradnju s poznatim imenima, među kojima su Louis Vuitton, Oscar de la Renta i Vogue. Uvrštena je na popis sto najboljih ilustratora na svijetu. Nakon nekoliko selidbi danas živi u Zagrebu, gdje ima i studio u kojem crta. Dosta radi, a od onoga što stvori, može normalno živjeti.

No put do toga nije bio lak. Priča je duga i počinje u Majinu djetinjstvu, koje je provela u gradu Tina Ujevića, gdje je i rođena. Njezini roditelji su i sami zaljubljeni u crtanje: njezina je majka u mladosti dosta crtala, a sada se više bavi interijerima, dok je otac amaterski slikar. Zbog toga je njihov dom uvijek bio pun knjiga o slikanju, kao i papira i olovaka. Nije nimalo čudno da je u tom okruženju Maja bila potpuno zaljubljena u stvaranje novih svjetova na papiru.

“Sva djeca nešto crtaju i slikaju, a kod mene je to bilo čak i malo više izraženo. Sjećam se da su sve moje knjige uvijek bile iscrtane i da sam uvijek nešto skicirala - na marginama stranica, oko naslova... Svaki slobodni prostor bio je iskorišten. Sve se promijenilo kada sam u Mili vidjela oglas, poziv za upis u tadašnju Školu mode i dizajna u Zagrebu. Sad je to Umjetnička gimnazija. Nisam se dvoumila, roditelji su me podržali, i s 14 godina sam počela živjeti i učiti u Zagrebu”, kaže Maja.

Ispočetka je sve bilo u redu, no u četvrtom razredu srednje škole shvatila je da je zanimaju druge stvari. Nije, naime, imala problema s crtanjem odjeće, ali nije imala želju da je i stvara. Nakon srednje škole otišla je na nekoliko mjeseci teti u Australiju kako bi odlučila što će studirati. Tada je shvatila da se ipak vidi na Studiju dizajna. Uspjela ga je upisati iz drugog pokušaja.

“Sjećam se da smo na prvoj godini trebali donijeti predmet koji nas inspirira. Donijela sam talijanski Vogue koji je divan i profinjen. No, asistent profesora me pogledao i u očima sam mu vidjela nekakvo žaljenje. Pitao me ne čini li mi se da je to malo kičasto. Bila sam šokirana, jer kako u svemiru talijanski Vogue može biti kičast?! Dizajn mi je zapravo loše išao - dijelom zato što me nije zanimalo, a dijelom i zato što nisam imala jednaku estetiku kao i akademska zajednica”, kaže Maja i dodaje kako je taj studij na kraju i završila. Diplomirala je, ali samo reda radi, priznaje. Nije htjela ostaviti nekoliko nepoloženih ispita, pa je stisnula zube i položila sve što se od nje očekivalo.

Još dok je studirala, radila je kao grafičarka u Jutarnjem listu. Uspjela je uštedjeti dovoljno novca da kupi jednosmjernu kartu za London, gdje je uplatila školu engleskog jezika, što je bio uvjet da dobije studentsku vizu. Nakon završetka škole upisala je i tečaj web dizajna, koji je trajao gotovo dvije godine. Našla je posao u kafiću, u kojem je vikendom radila 20 sati, koliko je zbog vize i smjela.

“Blizu mojeg stana bio je jedan studio u kojem bi samo platio, ušao unutra i slikao aktove. Tamo je uvijek bio model i ljudi koji bi ga slikali. Radili su to sami, nije s njima bilo profesora koji bi im nešto sugerirao ili ocijenio rad. Znala sam tamo otići i crtati. U jednom od tih trenutaka shvatila sam da želim biti ilustrator. Manijakalno sam se bacila na crtanje - stvarala sam od jutra do sutra, pet dana u tjednu, a onda sam vikendima radila. Nisam tražila bolje plaćen posao, jer mi je trebalo nešto jednostavno, što me neće kreativno potrošiti, tako da imam energije za crtanje. I tako sam, zapravo, samo crtala, crtala, crtala...”, prisjeća se Maja.

Kad joj je istekla viza, vratila se u Hrvatsku. Kako bi se mogla uzdržavati, našla je posao u PPK-u, za koje je radila vizuale. Taj joj je posao odgovarao, jer je radila od kuće, a zbog toga je imala dovoljno vremena da i dalje crta. Nekoliko mjeseci kasnije pod svoje ju je uzela jedna agentica iz Australije, s kojom još uvijek radi. Ona joj je odmah našla neke poslove, naravno izvan granica Hrvatske. Maja je, osim toga, otvorila blog, preko kojeg je upoznala dio virtualne zajednice - drugima se svidio njezin stil i angažirali su je. Sve to su bili mali poslovi, s vremena na vrijeme, nedovoljni da joj osiguraju egzistenciju.

“Onda sam otišla u Kanadu na godinu dana. Tada je to bilo in, svi su išli tamo, dijelile su se vize, pa sam krenula u novi život. Živjela sam u Vancouveru, i to vrlo slično kao u Londonu: tri dana u tjednu sam radila u kafiću, a četiri dana crtala. I dalje sam lovila svoje snove i nisam odustajala od njih. Nedugo prije odlaska u Kanadu javili su mi se iz Taschena: željeli su me uvrstiti u knjigu ‘100 najboljih fashion ilustratora svijeta’”, sjeća se Maja tog vremena.

Osim toga, pamti još skupoću u Vancouveru, kao i činjenicu da je shvatila da je za njezin posao najbolje da živi u New Yorku ili Londonu. Vancouver je u tom smislu jednak kao i Zagreb, daleko je od važnih centara, pa se spakirala i vratila u rodni kraj. Konačno je prelomila: nema više dodatnih poslova, koji će služiti kao financijska ispomoć za bavljenje crtanjem. Bira samo crtati i tako sve dok ne uspije. Nije bilo druge mogućnosti osim uspjeha. Nije dolazio u obzir, jer je ona tako odlučila.

“Živjela sam s roditeljima, što je bilo teško ponovno učiniti u dobi od 33 godine. Od svog dragog prijatelja unajmila sam ured za 200 kuna mjesečno. Osnovala sam obrt, dobila poticaj od Zavoda za zapošljavanje, kupila računalo... Roditelji su me pustili da radim po svom. Iskreno, bilo je trenutaka kad nisam imala novca ni za što, pa je dobro da u Vrgorcu ionako nemaš nekih trgovina gdje možeš potrošiti puno para. Radila sam, slala molbe naokolo, javljala se ljudima, gradila mrežu poznanstava, nastojala se probiti...”, kaže Maja.

A onda je 2013. godine pobijedila na natječaju za najboljeg mladog ilustratora u organizaciji Fashion Fringe. Zbog toga je skicirala kolekciju koja je prikazana na Londonskom tjednu mode. Potom je, uz pomoć prijatelja, u jednom splitskom hotelu organizirala izložbu svojih radova, a započela je i suradnju s hotelskim lancem St. Regis, koji ju je odveo u Rim, Firenzu i Istanbul. Na Instagramu je neprestano objavljivala svoje ilustracije, a tamo su je primijetili neki novi ljudi, koji su je angažirali. Vogue Living naručio je niz radova od nje. Počele su dolaziti narudžbe za modni crtež, ali i za ilustraciju koncepta interijera.

“Korak po korak se sve to mijenjalo. U jednom sam trenutku shvatila da dovoljno radim da mogu živjeti od toga. Krenulo je, a količina posla bila je dovoljna. Preselila sam se opet u Zagreb i nastavila raditi cijeli niz različitih stvari - od brošura, časopisa, story boardova. Većina poslova koje radim je za inozemne klijente, pa mi je zato svaki posao tu kod nas posebno sladak. Evo, nedavno sam radila live event drawing. Na jednom eventu sam slikala atmosferu koja je vladala u prostoriji, na drugom sam na papir prenosila ljude”, objašnjava Maja. Kaže kako joj se svidjelo što je mogla na licu mjesta nekoga nacrtati, a ljudima se svidjelo gledati je kako barata olovkom. Kao da je to neka zaboravljena vještina, kaže Maja, i zbog toga se oko nje obično okupe ljudi: oni koji joj poziraju, ali i oni koji je gledaju kako stvara.

Kaže kako voli raditi sve i svašta, jer zbog toga nikad nije u komfornoj zoni i mora samu sebe poticati da raste i razvija se, okušava u nečemu novom i drukčijem. Nekad je posao oslikati šalicu, a drugi put interijer nekog hotela. Nekad mora biti jako kreativna i danima razmišljati o tome kako nešto izvesti, a drugi put ideja dođe sama od sebe. Svi koji naručuju od nje dobro poznaju njezin stil i baš zbog toga je biraju. Često znaju kakve motive žele da ona nacrta, drugi puta joj prepuste da osmisli sama.

“Ima dana kad si zakočen, kad ne ide, no često mi je ugodno i lijepo stvarati. Mislim da nam je to tako svima koji se bavimo nekim kreativnim poslom”, dodaje Maja.

Sad kad je uspjela, kad može normalno živjeti od posla koji voli, kada se probila na sam vrh svjetske ilustratorske scene, pitam je što bi rekla mladima koji se tek počinju baviti njenim poslom. Bi li im rekla da budu uporni i ne odustaju od svojih snova?

“Klišej, da, ali upravo bih im to rekla. Neka budu brži od mene - možda bi mi manje vremena trebalo da ostvarim ovo što imam sad da sam se prije usudila posvetiti samo ilustracijama. Uvijek su mi one bile važne, ali sam imala posao uz njih koji je služio za plaćanje računa. Da sam prije samoj sebi rekla: ‘Ok, ovo je ozbiljno, daj se u to sto posto’, sigurno bi uspjeh došao prije. Istina je da sam ja sve uvijek podređivala crtanju, ali dugo mi je trebalo da se odlučim posve baš za to”, kaže Maja i dodaje kako je u njezinu slučaju potrajalo dok nije došla do trenutka kada joj ovaj posao može plaćati svakodnevni život, no to nije pravilo. Nekome će uspjeh možda doći i ranije - nekome tko je, možda, talentiraniji, ili možda jednostavno ima više sreće, dodaje ilustratorica iskreno.

Pošto njezin uspjeh nije došao preko noći, već je bilo i mnogo teških dana, jesu li muke bile vrijedne toga? Je li ikada, u onim teškim trenucima bez novca, pomislila kako bi bilo bolje da odustane od svojih snova i posveti se ostvarivanju uspjeha u nekom drugom poslu?

“Ne. Premda mi možda neki neće vjerovati, ja sam zaista uvijek znala da ću uspjeti i bila sam spremna čekati i raditi koliko god je trebalo. Da sam još pet godina čekala, ne bih odustala. No, odustajanje nikad nije došlo u obzir. Nisam takva osoba. Shvatila sam što želim i zapela sam da to i ostvarim”, dodaje Maja.

Izdvajamo

Iz drugih medija