'KUĆA BEZ KROVA'

MILE KEKIN ZA GLOBUS 'Ovo je autobiografski album lišen obrambenih mehanizama, nema humora, vica i ironije'

Zagreb, 181018.
Britanski trg.
Mile Kekin, glazbenik i frontmen benda Hladno pivo.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomas / CROPIX

Mile Kekin je opet, na zadovoljstvo mnogih, zeznuo i umjesto s Hladnim pivom, bendom koji vodi već trideset godina i cijelu godinu nastupa kako bi pokazali zašto su opstali, objavio solistički album. Riječ je o koincidenciji jer je album radio posljednje tri godine. Za nekoga punog života kao što je Kekin ta činjenica donekle iznenađuje jer je riječ o upornom, minucioznom radu u kojem je bilo puno razmišljanja. Podatak da je prvotno imao četrnaest pjesama, a onda odustao od četiri koje nije uvrstio, potvrđuje i ono što sam Kekin kaže u intervjuu za Globus.

Više ne žuri, zastane i razmišlja, pusti pjesmama da odleže, prespavaju koji tjedan prije nego što ih ponovno uzme na doradu i promisli o tome da li ih uvrstiti na album. Prve recenzije govore kako je riječ o albumu u kojem nema bunta protiv sustava i idiotizma, Mile Kekin kaže kako je riječ o autobiografskoj priči u kojoj se pokušao odmaknuti, ali i dodaje kako je teško izolirati stvarnosti i živjeti u svom svijetu. Na albumu se nalazi i duet koji je snimio s Bajagom. To je, naravno, diverzija, ponuditi pjevaču kojemu nisu dopustili da nastupi u Karlovcu da se pojavi na albumu, ali Mile Kekin uvijek nudi “statemente” jer tako živi, u skladu sa svojim uvjerenjima i bez kalkuliranja o “pametnim” potezima. Panker. Neizlječivi.

Kako to da si izašao sa samostalnim albumom?

- Nemir. Kreativni nemir koji me drži već tridesetak godina koliko se bavim glazbom. Stalno se želim isprobati u novim situacijama, tako da sam se odlučio za ovu solo varijantu, da konačno ispričam isključivo svoju priču. To je autobiografski album koji je lišen obrambenih mehanizama koje sam inače znao koristiti kao što je humor, vic, ironija i slično.

Ali ima tu i dalje svega, i humora, i vica, i prošlih ljubavi, i nade...

- Mislim da ima puno manje humora i ironije, ali i puno manje neke eksplicitne lirike, nema one pretjerane žuči koju sam znao ispoljavati na pjesmama, tako da mi se čini da je, sve u svemu, ovo ipak jedan smireniji Mile.

Malo je i tužan, voliš i svoje tuge?

- Pa da. Ima i tu neku melankoličnu notu, prije bih rekao melankolija nego neka depresivna tuga. Uh, sad sam se upustio u analizu svog rada, što je ipak nezahvalno, ali prema onome što su mi ljudi koji su čuli album rekli, to je ipak jedan optimističan album koji ima i melankoličnu notu.

Romantik si?

- Definitivno sam emotivac, prije nego romantičar. Moraš biti, jer ako želiš pisati pjesme, ne možeš biti tvrdokožac, onda stvari neće dolaziti do tebe na način da te potaknu da kreneš napisati nešto.

Rekao sam romantik jer mi se čini da si ostaviš pravo na nadu kad govoriš o tim, neuspjelim ljubavima. Pravo na nezamjeranje, ne odeš razočaran, još vjeruješ da nisi gubio vrijeme s nekim...

- Pa da, pogotovo kod tih bivših veza, ako ih se sjetiš nakon toliko godina, očito je ostalo nešto lijepo zbog čega pišeš o njima. To je na primjer na ovom albumu “Tijana”, koja ima neku pomirljivu notu.

Bajaga, odakle on?

- Ta je pjesma nastala i prije nego što sam mislio na duet, prije nego što se dogodilo sve ono u Karlovcu.

Aha, ustvari si ti smislio cijelu frku u Karlovcu, nagovorio branitelje da se pobune?

- (smijeh) Vjerujem da će se u ovo vrijeme teorija urota naći i neki kreativac koji će izmisliti i tu teoriju. Nevjerojatno je koliko ima maštovitosti u tim teorijama. Neki dan sam nabasao na teoriju, a autor se raspisao na niz stranica, prema kojoj kontinent/država Australija uopće ne postoji. Nevjerojatno, a frajer se raspisao o tome kako je Australija negdje u Južnoj Americi. Tako da će se netko i toga primiti. Čitao sam o sebi svašta u raznim komentarima. No, priča o Bajagi je, ustvari, vrlo jednostavna. Pjesmu sam napisao puno prije nego što sam razmišljao o nekom duetu, poslije sam pomislio kako bi bilo dobro da postoji neka interakcija između dva lika u pjesmi, a kada je nakon toga došla cijela priča o Karlovcu, gdje smo mi bili spominjani kao alternativa, pomislio sam: možda je to neki znak. Možda se prst sudbine upleo i sugerira mi da ga kontaktiram i pitam bi li to učinio. Poslao sam mu mailom pjesmu, rekao mi je da mu se pjesma sviđa, naročito refren i da bi htio otpjevati taj refren. Bajaga inače ne pjeva tuđe pjesme, vrlo je jak i plodan autor koji nije imao potrebe pjevati tuđe pjesme, ali mu se ova, očito, jako svidjela i tako je otpjevana pjesma pomirbi, potrazi za plemenom Azri...

Kako kažeš - kad ološ nosi značku, sve je naopačke.

- To je ustvari pjesma za situacije kad se u svojoj zemlji nađeš kao pripadnik nekakve ne nacionalne, nego racionalne manjine. To je pjesma za pripadnike racionalne manjine rasute po državama ex-Yu i cijelog svijeta. Sada to vidimo i u Americi, vrlo slični trendovi kada ološ nosi značke.

Imaš jak osobni kodeks, ustroj, reagiraš na svijet oko sebe, angažiran si, uvijek se u tvojim pjesmama pojavi referenca na grubost života.

- Svi autori koje sam cijenio i zbog toga ih slušao pokazivali su svoj stav, svi, od Brucea, Dylana do, što ja znam, Štulića. Svi su bili hiperaktivni gromobrani, reagirali su čim se malo naoblači, na sve oko sebe ne samo u društvenom nego i emocionalnom smislu. Samo na taj način možeš dulje vrijeme proizvoditi pjesme, i to je jedino kako možeš raditi, jer ako otupiš, onda ćeš prestati biti kreativan. S druge strane, živimo u vremenu sve bržih virtualnih podražaja, društvenih mreža, bezbrojnih portala rasutih po internetu koji te stalno pokušavaju šokirati. Zato je važno naučiti i djecu kako pametno dozirati unos tog sadržaja u glavu. Sam radim na tome da se maknem, isključim se od svih tih vrsta podražaja.

To je jako teško, internet odgaja klince.

- Zato je jako bitno tome posvetiti pažnju, naučiti klince kako odvajati bitno od nebitnoga, provjereno od neprovjerenoga. Zlo današnjeg svijeta je što svako mišljenje vrijedi jednako. Pogledajmo nacionalnu televiziju gdje se za jednu temu zove neki stručnjak i osoba koja ima mišljenje. To je jako štetno, to je silovanje razuma, izokretanje logike i vrlo štetno za društvo, za zemlju, za svakoga. To nije demokracija, to je nakarada. Ja mogu imati svoje mišljenje o radu motora, ali ne mogu s Rimcem raspravljati o tome. To je ono što radi nacionalna televizija, ali i svi mediji u borbi za čitanost, za klik više. Na taj način samo pridonose dezorijentiranosti naroda i osjećaju nesigurnosti.

Nije li se to dogodilo kada ste nastupili u Splitu, a neke braniteljske udruge su protestirale jer te ne podnose? I onda se gradonačelnik, koji je obrazovanjem i znanjem na razini toga da može razgovarati o kulturi, morao povući pred prijetnjom “subnorovaca” iz Domovinskog rata. Nervira li te to?

- Hm, to je potreba da se svima svidiš. Ako si gradonačelnik drugog po veličini grada u Hrvatskoj, imaš razloga biti osoba sa samopouzdanjem, ne ići svakome niz dlaku. Mislim da se tu nije najbolje snašao. Ali, najveći problem s kojim se susrećem je taj nedostatak autoriteta, u najljepšem mogućem smislu, nekoga tko će hladne glave razumski promišljati i voditi. Malo glupa situacija za jednog pankera, jer kada sam kretao, u mojoj definiciji posla je bilo rušenje autoriteta, a sada živimo u vrijeme kada vrhunske znanstvenike ne uzimamo ozbiljno i šaljemo ih preko granice. Umjesto njih, u prime time nacionalne televizije stavljamo ljude koji nemaju pojma. Mislim da je vrijeme da se tome stane na kraj.

Na ovom albumu si odlučio ne napadati sustav, ostati u svom svijetu.

- Hm, da. Ti se svjetovi uvijek preklapaju i nemoguće je, barem meni, napraviti romantično autistično djelce koje će hermetično propitkivati ljubav ili bilo kakve odnose bez upletenosti vanjskog svijeta. To je nemoguće. Naša ljubav funkcionira u realnom svijetu, realnim uvjetima, ne funkcionira u vakuumu. Ja opet spominjem barikade, vanjski svijet gdje rušimo svjetionike kako bismo stupali u mraku, a i dalje je to ljubavna pjesma. Hoću reći da ne vjerujem u definiciju ljubavi bez vanjskog svijeta, bez računa koje treba platiti, bez djece za koju se brineš, bez tih svakodnevica koje hoću ubaciti u ljubavnu pjesmu kako bi ona bila životnija i sočnija.

Vratimo se na ideju samostalnog albuma. Kada napraviš solo stvar, je li to mala izdaja? Što je to?

- Nekako ne vjerujem u izdaju muzike…

Da, ali što kažeš dečkima u bendu?

- Cijela priča oko tog albuma tekla je tako da sam htio napraviti akustični album s pjesmama Hladnog piva, ali nikako nisam uspio motivirati dečke za to. Oni su prvenstveno pravi rock band i bolje se osjećaju u takvom okruženju. Odlučio sam to napraviti solo, malo eksperimentirati s country ili blues pristupom, vidjeti što mogu napraviti sa starim pjesmama. Međutim, kada sam se okružio mužikantima, kako nazivam glazbenike s kojima radim, shvatio sam da me ta svirka strahovito inspirira za pisanje novih pjesama. Ostala je samo jedna pjesma, “Tijana”, u totalno drugom obliku. Tako je nastao solo album. Hladno pivo ovu je godinu provelo jako intenzivno, na putu, slaveći 30. rođendan. Sljedeće godine…

Slavite 31. rođendan?

- (smijeh) Da, 31. rođendan ćemo proslaviti u Americi, idemo preko bare, nastupit ćemo u New Yorku, Torontu i Chicagu i, kao što je rekao jedan kritičar, ovo je sasvim drugačiji album, sasvim drugačiji band od Hladnog piva i mislim da ima mjesta na sceni za ovakvog jednog solo Mileta.

Što si naučio od Hladnog piva u ovih trideset godina?

- Puno toga, a to se i čuje. Naučio sam način rada, prepoznati kada je pjesma stvarno dobra. Kad si mlad, juriš brzo u studio a da pjesma ne odleži neko vrijeme, da se malo poslože. S vremenom postaneš puno kritičniji prema sebi. Naučio sam se samokritici, radu s ljudima i naučio sam se ne forsirati po svaku cijenu. Ovaj album radio sam tri godine i mislim da se to čuje i osjeti.

Čemu te naučila muzika?

- Motivacija je ostala ista, hoćeš se baviti muzikom jer želiš nešto reći, želiš sebi stvari objasniti, ne drugima. Motivacija da pišem angažirane pjesme nije u tome da drugima kažem što da rade ili ne, nego da ja ostanem normalan. Pisanje pjesama definitivno ima autoterapijsku komponentu za mene. Naučio sam i da me pisanje pjesama jako veseli. Ništa drugo me tako ne veseli kao kad imam dobru pjesmu, dobar album, bilo to Hladno pivo ili solo. Tada znam da sam na pravom mjestu. Mislim da se to prepoznaje. To mi je, iako ne želim to tako reći, suđeno da radim. Hvala bogu da sam naletio na taj poziv, možda da nisam sreo neke ljude u životu, a to su članovi Hladnog piva, možda bih bio negdje drugdje, ne znam bih li bio tako ispunjen, ali tu sam i sretan sam. Ovo mi je deseti album koji potpisujem kao autor i muzika je nešto što me održalo i čemu se veselim kao prvoga dana.

Koliko si se promijenio?

- Dosta. Mislim da sam prije bio puno otvoreniji, sada sam zatvoreniji, puno više biram s kim se družim, prije sam htio svima biti fora… Znaš, to je ono kada se hoćeš dokazati nekom, ustvari svima, želiš se probiti, doći do svojih fanova, želiš zagrabiti širokom lopatom, sve koga možeš. Mislim da sam prije imao imidž tog momka koji je svima fora, ali sam se od toga oprostio. Čini mi se da i ovaj album to pokazuje, namijenjen je mojim istomišljenicima, ne trčim više za time da pošto-poto napunim velike dvorane, iako bih rado i ovim albumom to učinio.

Hm, pa ti nikad nisi bio zabavljač, nikada nisi bio bezvezan lik...

- Da, teško je to procijeniti kroz osobnu prizmu, ali mi se čini da je bilo i tako.

Jako mi je draga ta scena u kojoj si ti neki učitelj u školi. Što bi rekao petogodišnjacima kao važnu stvar za život?

- Igrajte se što dulje!

Ti se isto igraš?

- Da, ja se igram na neki kreativni način kroz muziku. Petogodišnjacima ne bih rekao ništa veliko, sam imam dijete od šest godina i jedva uspijevam u nagovaranju za oblačenje prije vrtića.

Koji je plan za ovaj album?

- Plan je dočekati vinil koji će se pojaviti 7. studenoga i koji ću potpisivati u knjižari Menarta u Avenue Mallu.

Koji je tvoj odnos prema vinilu?

- Jako dobar, opet sam počeo kupovati vinile. Drago mi je da sam pronašao likovno rješenje kojim sam zadovoljan, dugo sam tražio nešto što bi reflektiralo sadržaj albuma na pravi način. Na kraju sam odabrao sliku koju je moja supruga snimila kad smo bili na moru s klincima, to je cover albuma. Na zadnjoj strani albuma je fotografija mene kao sedmogodišnjaka koji trči oko te kuće bez krova. Jako mi je drago da se vinil vratio baš zbog toga, jer kad je pala prodaja čvrstih nosača, kada je sve u streamingu, opet imam priliku da se i vizualno izrazim. Danas kad pomislim na bandove, sjećam se točno kako izgledaju njihovi vizuali, poput covera “Born in the USA”, kako izgleda zadnji album Led Zeppelina... Zato mi je žao što je Croatia records prodala pogone za proizvodnju vinila. No, dočekat ćemo vinil, da se vratim na plan, spot se pojavio, a njime sam jako zadovoljan. Radio ga je Filac, režiser s kojim sam radio “Ezoteriju”, a ključni test cijelog projekta će biti koncert u Vintageu, 29. studenoga, na taj historijski dan kada ću sve te pjesme izvesti pred pravom publikom.

Zašto je naziv albuma “Kuća bez krova”?

- To je na neki način metafora, mislio sam da je to prava pjesma za otvaranje albuma, da reflektira melankolično-nostalgičnu notu albuma i da će dobro postaviti scenografiju za ostatak pjesama. To je pjesma o nedovršenosti, jer tek kada se kuća zatvori, onda je gotovo. Isto je sa snimanjem ploča: kad javiš producentu da je pjesma gotova, da si našao pravu varijantu, kada stisneš ono “save file”, onda više nema dodavanja i ne vrijedi više pomisao da sam možda mogao još nešto napraviti, ubaciti malo pjesme, neke riječi, malo melodije. Nema, tada je završeno.

Kako radiš?

- Radim vrlo staromodno, s gitarom i bilježnicom. Tako nastaje neki kostur albuma. Kada izađe album, ne taknem gitaru par mjeseci, treba mi neko vrijeme da uđem u modus stvaranja. Pokazalo se dobrim iako bih volio da sam produktivniji, kreativniji, no ispada da s godinama sve manje proizvodim jer sve više odbacujem. Za ovaj album sam imao četrnaest pjesama, na kraju ih je deset završilo na albumu.

Kako odlučiš koja je pjesma dobra?

- Tako da je ostavim da malo odleži i kad si je ponovo pustim nakon tjedan, dva, ako me takne na isti način na koji me takla i ranije, onda to znači da ima nečega u njoj, da je prava. Mišljenje moje žene, koja prva čuje stvari, kojoj jedinoj sviram pjesme s gitarom, ostalima šaljem pjesme, a mislim na prijatelje koji ti ne kažu svaki put kako je nešto dobro, to su stvari koje utječu. No, u svakom je slučaju onaj osjećaj oduševljenja kada si kažeš - ovo je fakat dobro. Znaš, kad je pjesma dobra, kako god da je uništavaš raznim dodacima, čudnim i nespretnim aranžmanima ili ako je potpuno ogoliš, ona će uvijek zvučati dobro. Sve pjesme, i s Hladnim pivom, nastaju na način koji je opisao Arsen, to je jedan tihi obrt u kojem stvari s vremenom postaju sve glasnije i glasnije.

Izdvajamo

Iz drugih medija