'ROĐENI U NEDJELJU'

MOGUĆE JE SVE RAZUMJETI Ovaj višedimenzionalni svijet u Bergmanovom autobiografskom romanu izgleda kao više nego privlačno mjesto za stanovanje

    AUTOR:
    • Dario Grgić

  • OBJAVLJENO:
  • 17.08.2018. u 08:32

Getty

 

Veliki redatelj Bergman, što je otprije znano, sjajan je pisac. Usporedimo li njegova djela s danas sveprisutnim Knausgårdom, kao drugim bogom Sjevera, lako bismo mogli pomisliti i da je bolji nego što jest. Prije nekoliko mjeseci je Treći program HRT-a emitirao skraćenu verziju dokumentarnog filma “Bergman Island”, gdje je on pričao o svojoj opsesiji kazalištem, filmom i književnošću. Ova potpuna posvećenost i fascinantan rezultat usporedivi su s Andrejom Tarkovskim, koji je posljednji film “Žrtvovanje” radio s Bergmanovom ekipom. Dva su genijalca hodala hodnicima istog studija i, unatoč uzajamnom respektu i nadahnjivanju, nisu se nijednom srela. No zato im se djela sreću, bez obzira na sav egzistencijalizam Bergmanovih uradaka ili apstraktnu religioznost Tarkovskijevih asketskih priručnika i kritika civilizacije koje je objavljivao u filmskom obliku.

Bergman je imao neku divlju razmaženu notu, isti onaj impuls kojim se htio baciti s balkona jer su ga gonili zbog neplaćanja poreza – ja, pa ja – unosio je i u svoje ispitivanje teme poput postojanja Boga. On je kao Gombrowicz koji vjeruje u vještice, racionalizam mu je konstantno opovrgavan slutnjom paralelnih svjetova koji postoje ravnopravno uz ovaj naš. Tako je i u autobiografskom romanu “Rođeni u nedjelju”, gdje se najviša kultura neprestano sudara s nadnaravnim. Bergmanu ne manjka humora, pa onda ovaj bogati, višedimenzionalni svijet izgleda kao više nego privlačno mjesto za stanovanje – nije to samo puko mjesto strave koju se pobija školskim priručnicima.

Tako patrijarha Nou opisuje kao dobrodušna radnika koji je volio popiti (Noi se pripisuje prvo pijanstvo, napio se nakon što je arka pristala na suho). Sebe opisuje kao startno problematična kada su granice stvarnosti u pitanju, nije bio siguran gdje je što. Za druge ljude ima oko koje ga je proslavilo u filmovima. Svoju baku opisuje kao očito ravnopravna člana vidovite loze kojoj i sam pripada: “Ali gospođa Anna imala je oko za ljude. Vidjela je nešto drugo ispod te besprijekorne površine: neuravnoteženost, pretjeranu osjetljivost, težak temperament, naglu hladnoću.” Bergmanova je baka bila rezervirana glede njegova budućeg oca i u godinama koje su uslijedile pokazalo se da je bila u pravu.

U romanu Bergman opisuje vlastitu obitelj tijekom nekoliko dana, kada on na koncu odlazi s ocem na kratko putovanje, gdje se njih dva sukobe i izmire, ali ima dosta momenata kada se vraća u vrijeme pisanja i odande još jednom portretira likove, dodajući im svoje iskustvo. Tako ni ovaj njegov otac ne ispadne na kraju monstrum (kao npr. Knausgårdov), nego čovjekoliki čovjek, jednina od ljudi, ljud. Ne baš čovjek, ne baš netko tko je, kao njegov sin, potpuno ostvario ljudskost, ali jednina od neke množine, nešto što se može i mora shvatiti u pozitivi. Netko poput nas, starih grešnika i zgubidana.

Da bi čovjek vidio ove odvojene svjetove čije silnice stalno paraju našu svakodnevnu tričavu verziju zbilje, potrebno je “biti poseban da bi vidio duše, duhove i patuljke”. Mali Pu, Bergman u romanu, to jest jer je rođen u nedjelju. Kada si takav, onda imaš neke šanse, jer na prava pitanja, kao što je već Hamlet fino upozorio Horacija, akademske teorije ne znaju beknuti ni slova. Ovdje je Bergman – slično Joyceu u “Portretu umjetnika u mladosti” – vrlo vješto umetnuo i sve strahove što ih prolazi mlada duša u vrijeme inicijacije u ovaj multiverzum. Pa je ovdje i iz “Sedmog pečata” čuvena scena igranja šaha sa Smrću.

A pažljiva će čitatelja ovaj mag podučiti i stvarima važnijim od umjetnosti, onima zbog kojih je ona i nastala: da nema pomirenja, da je nemoguće ispraviti mržnje, ali da jest moguće sve razumjeti i s tim dubinskim prerastanjem izložiti kao svoju verziju ovozemaljskog postojanja. Majstor.

 

Izdvajamo

Iz drugih medija