Naslov novog albuma Električnog orgazma “Gde smo sad?” idealan je za kratku analizu gdje je danas taj beogradski sastav, ali i nasljeđe te akteri novog vala kojem je nekoć pripadao. Dakle, novi val je sredovječnima i starijima ostao u lijepoj uspomeni kao uzbudljiva i vibrantna glazbena era u kojoj su ovdašnji sastavi brzo hvatali priključak s angloameričkim punk, postpunk i new wave strujanjima; dajući im i snažan lokalni i osobni pečat zbog čega se, čak i po engleskim glazbenim magazinima poput NME-a i Melody Makera, o jugoslavenskoj novovalnoj sceni pisalo u superlativima.
No, skupilo se i mnogo mitomanije pa ispada da su svi bili ludi za novim valom, ali da je tako bilo, zar bih u Zagrebu gotovo svaki samostalni koncert gotovo svakog novovalnog benda mogao u Kulušiću, Lapidariju ili SC-u uhvatiti uživo a da nisam otišao po ulaznicu u pretprodaji, nego je kupio tik pred nastup? Sportske dvorane isti su najčešće osvajali tek u paketima! Ipak, pjesme i albumi iz novog vala, unatoč često ne baš adekvatnim producentskim zahvatima, dobro se drže pa ih često čujemo na radiju.
Zanimljivije je, međutim, postaviti pitanje gdje su danas akteri novog vala. Relativno malo ih je ostalo u akciji, a izuzev nekolicine koja je nakon raspada matičnih sastava pokrenula jake solističke karijere - poput Rundeka, Predina ili Lovšina, neki su se odselili na nebo, na selo ili na Zapad, kako to o svojoj, nešto mlađoj generaciji na novom albumu “Ostrvo ledenog kita” pjevaju zagrebački Šumski. Neki su bacili koplje u trnje, neki postali nešto posve drugo od onoga što su bili u novom valu, a tek rijetki prolazili kroz zanimljive mijene pod izvornim imenom i u relativno nepromijenjenom sastavu u odnosu na “zlatne dane”.
Uz Partibrejkerse i Psihomodo pop koji su startali nešto kasnije, jedan od tih rijetkih je i Električni orgazam čije je paranoje s eponimnog debija (1981) o “Zlatnom papagaju”, “krokodilima koji dolaze” i “nebu koje su vezali žicom” pratio neurotični punk i postpunk s nazubljenim gitarama, vrištećim orguljama i urlicima Gileta. Već je drugi album “Lišće prekriva Lisabon” (1982), premda podjednako tjeskoban, bio poput refleksija na Public Image Ltd, ali i The Doors. Izdanje s obradama “Les Chansones Populaires” (1983) bilo je oda glam-rocku sedamdesetih, “Kako bubanj kaže” (1984) rock’n’rollu šezdesetih, a “Distorzija” (1986) ponajbolji psihodelični rock album s ovih prostora kojim je Električni orgazam hvatao priključak s tadašnjim strujanjima na američkoj college-rock sceni i realizirao hitove, kao i na “Letim, sanjam, dišem” (1988).
Stilska vrludanja Gile je s Električnim orgazmom, ali s većim razmacima između albuma, nastavio i nakon raspada Jugoslavije. Psihodelični “Zašto da ne?” (1994) i pretežito akustični “A um bum” (1999) nisu bili ništa posebno, “Harmonajzer” (2002) je s uranjanjem u košmar hipi generacije 60-ih imao svojih momenata, no “To što vidiš, to i jeste” (2010) ponudio je tek kilavi funk-rock iako se klavijaturist Ljubo napokon vratio u bend. Izgleda da su stvari tek nedavno legle na svoje mjesto, pa je “Gde smo sad?” najdojmljiviji album Električnog orgazma unatrag 30 godina.
Funk, blues, boogie, reggae i acid-rock sada dobro “drže vodu”, pjesme su hipnotične i mračne, no povremeno i opuštajuće i smirene, a Giletove opservacije vokalno smještene između melankolije i nostalgije, ali i zdravog pomirenja sa samim sobom i svime što se u beogradskim noćima dogodilo unatrag 40 godina. Time dolazimo i do spoznaje da je Električni orgazam od amblematskog punk i postpunk benda postao sjajan psihodelični rock sastav da bi danas bio i zdravi classic-rock podsjetnik na ideale šezdesetih. I, “gde smo sad”? Gdje i prije, no i danas u solidnom voznom stanju, iako je smrt okrznula i Električni orgazam. “Svi su negde otišli”, ali ne i ovi uporni borci.