PRIČA O MANCEU

NAJVEĆI (NEPOZNATI) ZAGREBAČKI KANTAUTOR Kako je hrvatski Syd Barrett prije 20 godina snimio svoju kultnu ploču 'Čovjek iz Katange'

AUTOR:
    • Jonathan Bousfield

  • OBJAVLJENO:
  • 26.11.2016. u 18:40

  • Nataša Družijančić / Arhiva Močvare

    Milan Manojlović Mance

    Zadnji je put nastupio u Močvari 2008. i nakon toga se povukao. Baš kao i Syda Barretta, Mancea će pamtiti kao velikog, izgubljenog trubadura epohe

    Neki put nema smisla ni pokušavati nekome objašnjavati da je netko veliki muzički talent. Pogotovo kad je mnogo jednostavnije ljude uputiti da pogledaju o čemu se radi na Youtubeu. Milan Manojlović Mance u svojoj je karijeri napravio jedan jedini pošteni videospot, ali te četiri minute i trideset i jedna sekunda koliko traje Kišni grad (spot je režirao Velimir Rodić) dovoljno je da se shvati kako se radi o najvećem kantautoru koji je ikad stasao u Zagrebu.

    U tom spotu sadržano je sve što je Mancea učinilo nezaobilaznim u povijesti hrvatske rock scene: elementarni  gitarski rifovi, topao, ali osjetljiv i prepukao glas, jednostavne, naoko dječje rime i melankolija koja slušatelju sugerira da je taj kišni grad o kojem Mance pjeva vjerojatnije metafora stanja njegove svijesti negoli nekakvo mjesto koje doista postoji na zemljopisnoj karti.

     

    Prošlo je točno dvadeset godina od pojave Manceova albuma Čovjek iz Katange, vjerojatno najvećeg hrvatskog kult albuma svih vremena, za koji će mnogi reći da je ujedno i najbolji hrvatski album uopće. (Sama pjesma Kišni grad ne nalazi se na tom albumu, ali tu su i sve druge pjesme – Šangaj, Evelina, Dva Rajka, Rub šume itd. – koje su se duboko usjekle u pamćenje svih onih koji obožavaju Mancea). Bili su to zapisi skromnih početaka, na kaseti koju je izdao Kekere Aquarium, etiketa koju je pokrenuo jedan zagrebački student, u nadi da će eventualno prodati dvadesetak komada. Danas se, međutim, taj album smatra jednim od rijetkih koji su izdani nakon proglašenja hrvatske samostalnosti za koje se beziznimno može reći da su prihvaćeni kao klasici.

    Tri albuma

    Ovaj nepredvidljivi izvođač, čiji je odnos prema glazbenoj sceni uvijek bio krajnje neodređen, snimio je tri zagonetna albuma prije nego što se konačno povukao sa scene, iz zdravstvenih razloga, nešto prije 2010. godine. Sve što je napravio smatra se nedodirljivim iz pozicije današnje generacije glazbenika, među kojima je malo tko dovoljno hrabar da se upusti u interpretaciju bilo koje od Manceovih pjesama.

     

    Jednu od najvećih pohvala albumu Čovjek iz Katange izrekao je onaj od kojeg bismo to najmanje očekivali. “Ova je snimka po mnogo čemu jedinstvena ne samo u Hrvatskoj nego i na teritoriju cijele bivše Jugoslavije”, rekao nam je Emil Tedeschi, vrlo uspješan hrvatski poduzetnik koji povremeno nastupa i kao DJ na radiostanici Yammat FM. Tedeschi je o Manceu napravio i dokumentarnu radioemisiju za jedan od svojih programa. “Mance za mene predstavlja ultimativnu pop glazbu. Duhovit je i jednostavan, ima ravne harme, stihovi vam se odmah usijeku u pamćenje, a uz to je i pošten i inteligentan.”

    Album 'Čovjek iz Katange' izašao je na kaseti u izdanju Kekere Aquarium Kornela Šepera

     

    Tedeschi mi je ovo govorio dok smo sjedili u društvu Kornela Šepera, čovjeka koji je izravno zaslužan za objavljivanje albuma Čovjek iz Katange, a koji je već dvadeset godina jedan od vodećih u Močvari, najdugovječnijem zagrebačkom alternativnom klubu. To što sam se našao s jednim od najmoćnijih hrvatskih tajkuna i jednim od vodećih predstavnika alternativne kulturne scene za istim stolom, vrlo zorno pokazuje koliko je širok i sveobuhvatan Manceov utjecaj.

    Kao Dylan

    Tedeschi i Šeper tako su mi rekli da zajedno planiraju objaviti sve Manceove albume na vinilima. “Čovjek iz Katange zaslužuje da se objavi u klasičnom, vinilnom izdanju”, oduševljeno mi je rekao Tedeschi.

    Kad je spremao svoju radioemisiju o Manceu, Tedeschi je razgovarao i s nekim ozbiljnim glazbenicima. Iznenadilo ga je s kolikim su poštovanjem govorili o Manceu, kao da se radi o umjetniku čiji rad cijene više i od vlastitoga. “Darko Rundek govorio mi je o Manceu kao da se radi o Bobu Dylanu”, kaže Tedeschi.

    “U jednom od prvih osvrta na njegovu glazbu Mancea su doista uspoređivali s Dylanom”, dodao je Šeper. “Mene je to čudilo, jer mi je njegova glazba oduvijek bila bliže Sydu Barrettu.”

    Ova usporedba s Barrettom, sjajnim, ali i neuravnoteženim glazbenikom kojega su izbacili iz grupe Pink Floyd 1968. godine i koji se nakon toga potpuno osamio, podsjeća nas da je i Mance dugo patio od depresije i sličnih psihičkih tegoba. Upravo je to ponekad tjeralo ljude da njegovu glazbu smatraju prije svega sasvim čudnom, kao da se radi o kakvom posvećenom luđaku, a ne o rasnom kantautoru.

    Omot kultnog albuma 'Čovjek iz Katange'

     

    “Nekoliko puta sam pustio Čovjeka iz Katange nekim prijateljima i uvijek bi njihova reakcija bio smijeh”, nastavlja Tedeschi. “Ali, zapravo, radi se o vrlo složenom albumu, u kojemu se govori o životu i o istini. To je album koji da biste ga shvatili, morate što više slušati.”

    Kornel Šeper prvi je put čuo Mancea u Galeriji SC sredinom 1990. godine, tijekom kratkog, ali relativno plodnog razdoblja kad je ta galerija bila mjesto na kojemu su se dogodile ne samo razne zanimljive izložbe nego i sjajni koncerti i umjetnički hepeninzi. “Jednog dana, popodne, zatekao sam Mancea i nekog njegovog prijatelja kako tamo sviraju a da uopće nije bilo publike. Jako se dobro sjećam što su svirali. Bila je to pjesma Hoochie Coochie Man, blues standard koji je Willie Dixon napisao za Muddyja Watersa, a koji je on pjevao kao Hoću kući. To mi se odmah svidjelo, jer je bilo sasvim apsurdno, nadrealno, a s puno energije.”

    Mance je rođen 1958. godine, a diplomirao je na zagrebačkoj likovnoj akademiji. Kao vrlo nadaren ilustrator bio je član avangardne skupine strip crtača ZZOT. Kad je Šeper naletio na njega, on je već bio relativno etablirani glazbenik na domaćoj sceni, koji je svirao u nizu bendova, uključujući i Korowa Bar, postpunk bend iz ranih osamdesetih, koji se umalo uspio proslaviti.

    Arhiva Močvare

    Mance sa svojim bendom Gospođa Nada na koncertu u Galeriji SC 1981.

     

    Drugi čovjek koji je puno vremena proveo u Galeriji SC te, devedesete, godine bio je Ivan Marušić Klif, jedan od danas najjačih hrvatskih umjetnika koji se bave glazbenim i svjetlosnim instalacijama.

    “Mance i ja počeli smo zajedno raditi performanse, iako sam ja bio puno mlađi od njega. Bilo je to za onih legendarnih pet mjeseci kad je izgledalo da je Galerija SC bila centar svijeta.”

    Galerija SC

    Popis ljudi koje je Klif upoznao tada u Galeriji SC izgleda kao hrvatski who-is-who alternativne kulturne scene tog vremena, od članova eksperimentalne kazališne grupe Kugla glumište, alt-rock benda Sexa do onih iz grupe Haustor. Stvari kojima su se oni bavili lako je povezati s Manceovim pjesmama. Tu ima igre riječima, čudnih pripovjednih pasaža, nepredvidljivih glazbenih oblika i sve to dobiva na značenju tek kad se postavi u kontekst šire avangardne scene iz koje je poteklo.

    U to je vrijeme u Galeriji SC nastupao još jedan jako dobar bend. Bio je to Šumski, bend koji su osnovali Kornel Šeper na basu i Marin Juraga Jura koji je pjevao i svirao gitaru. Kad je Šumski počeo redovito nastupati, Mance je počeo nenajavljeno nastupati s njima. “Često smo Mancea sretali slučajno, negdje u centru grada i onda bismo ga pitali hoće li te večeri svirati”, sjeća se Šeper. “Uvijek bi rekao da hoće, ali samo ako mu možemo posuditi gitaru.”

    Šeper je već tada bio poznat po tome da je opsesivno snimao sve i svašta. Stao bi u prve redove na koncertima, s isukanim mikrofonom i pazio da se sve snimi, za one generacije koje dolaze. “Moja je misija bila da spriječim da se sve to zaboravi”, kaže Šeper. On je 1992. osnovao Kekere Aquarium, kako bi izdao album (koji je originalno snimljen 1985., ali nikad nije objavljen) svog tada omiljenog benda, Trobecove krušne peći, beskompromisnog postpunk benda koji je nosio ime stvarnog serijskog ubojice Metoda Trobeca.

    (Ime Kekere Aquarium smislio je Kornelov prijatelj Javor Jeić, koji je jednom susreo nekog starca u nekoj konobi u Omišu koji je imao običaj povremeno pogledati uvis pa viknuti: “Kekere!” i onda otpiti gutljaj pića.)

    Šeper je prodavao svoje kasete na koncertima ili preko oglasa koje je objavljivao u fanzinima. Kad bi prodao dovoljno kaseta da pokrije troškove snimanja, prihvatio bi se izdavanja nečeg novog. “Jedno vrijeme tijekom 1996. prodavao sam novine na ulici. Sate i sate provodio sam vani, na nogama i imao sam puno vremena za razmišljanje. I tako mi je u jednom trenutku palo na pamet da bih morao napraviti Manceu album. Sljedeći dan sam ga nazvao i on je rekao da može.”

    Ivan Marušić Klif baš  je tada završio studij oblikovanja zvuka u Amsterdamu. Vratio se u Zagreb i počeo snimati lokalne bendove. “Kad me Kornel pitao bih li htio snimiti album za Mancea, ja sam pristao.”

    Pjesme su snimljene u Klifovu stanu u centru Zagreba, pa su samim time nestale sve one tenzije koje se javljaju u profesionalnom studiju. Posudili su magnetofon od braće Muratović, Coca Mosquita i Berka, iz grupe Jinx. Bio je to osmokanalni magnetofon, no njima je za većinu pjesama trebao samo jedan kanal, na koji su snimali i Manceovu gitaru i glas, na isti mikrofon.

    Rezultat tog rada bilo je low-fi remek-djelo, koje je uglavnom snimljeno iz prve. “Nismo nikad dogovarali točne termine za snimanje”, sjeća se Klif. “Mance bi navratio kad bi mu palo na pamet, sjeo i odsvirao. Nitko od nas nije bio ni u kakvoj žurbi, radili smo sasvim mirno i snimili gomilu materijala. I Mance je bio opušten. Svi smo mislili, dobro, pa to je samo album koji će Kornel izdati na kaseti. Nismo mislili da je to nešto jako važno.”

    “Mance je svirao kao da smo na nekom tulumu”, sjeća se Šeper. “Čak je i prozor u sobi bio otvoren, pa se na nekim snimkama u pozadini čuje pjev ptica. Nakon nekoliko tjedana učinilo nam se da imamo dosta pjesama i onda sam ih ja izabrao trinaest za sam album.”

    Arhiva Močvare

    Mance s Igorom Pavlicom na Zrinjevcu 2002.

     

    Koncert povodom izlaska albuma održao se u zagrebačkom klubu KSET, 29. studenog 1996.

    “Mislio sam si da neću prodati više od dvadesetak tih kaseta”, tvrdi Šeper, “No, pokazalo se da je Čovjek iz Katange bio najprodavaniji album. Moj raniji bestseler bio je album osječkog hardcore benda Why stakla, koji se obraćao sasvim određenoj publici i koji se nije mogao ponuditi nikome izvan sasvim određenog kruga slušatelja. No, Manceova je publika bila sasvim drugačija. Njega su slušali studenti, oni koji se nisu obično zanimali za noise bendove čije sam albume ja izdavao.”

    Prvi znaci Manceove popularnosti javili su se u svibnju 1997., kad je zasvirao zajedno s Dunjom Knebl, u njenoj autobiografskoj monodrami pod nazivom Zašto sam postala javna pjevačica? Koncert se održao u klubu zvanom Rupa, u podrumu zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

    “Ja nisam ništa znala o Manceu, sve do tog koncerta”, sjeća se Dunja Knebl. “U svakom slučaju nisam imala pojma da će se koncert pretvoriti u pravi društveni događaj. Ljudi se unutra doslovno nisu mogli ni pomaknuti. A vani ih je ostala gomila. Jednostavno nikako nisu mogli ući.”

    Nataša Družijančić / Arhiva Močvare

    Milan Manojlović Mance

     

    “On je bio vrlo neobičan tip. Visok, mršav i crn. Po njegovu pogledu mogli ste zaključiti da je potpuno odsutan. Ali, kad bi počeo pjevati, privukao bi pažnju svih prisutnih. A njegove su pjesme bile neobične, kao što je bio i on sam. Bile su i duhovite i na neki način apsurdne. Bilo je to posve drugačije od onoga što se igdje moglo čuti.”

    Veliki pjesnik

    Je li Kornel Šeper ikada pitao Mancea o čemu zapravo govore njegove pjesme? “Nikad ga nisam htio izravno pitati tako nešto, no siguran sam da bi Mance svaki put odgovorio drugačije.”

    Marin Juraga Jura puno je vremena proveo družeći se s Manceom devedesetih. “Meni se čini da je on pamtio dijelove razgovora koji su se vodili u našem društvu i onda ih oblikovao u nekakve narativne sljedove. Kod njega se mogu prepoznati i rečenice koje je pokupio od Darka Rundeka ili Johnnyja Štulića, i onda ih smjestio u apsurdni kontekst.”

    “Kad se danas sjetim bendova iz devedesetih”, priča Kornel, “jasno mi je da niti jedan od tadašnjih bendova nije bio zabavan. Mance je jedini bio zabavan. A ljudima je tada trebalo smijeha. To je bila neka vrsta terapije. Ali on je bio i veliki pjesnik i imao je fantastičan osjećaj za pop melodiju.”

    Kad se 1999. godine otvorio klub Močvara, Mance kao da je dobio svoje prirodno stanište. Prvi put sam čuo Mancea upravo tamo, sredinom 1999. Klub je bio dupkom pun, ljudi su mu dovikivali što da svira i pjevali zajedno s njime, kao da su napamet znali sve njegove pjesme. A Mance im je uzvratio tako što bi započeo jednu pjesmu i onda, iznenada, prešao na neku drugu, potpuno drugačiju. Bila je to publika kojom je savršeno ovladao, njegova publika.

    Marko Čaklović / Arhiva Močvare

    Mance i ilustrator i strip-crtač Igor Hofbauer u staroj Močvari u Runjaninovoj ulici 1989.

     

    Na tom koncertu bio je i filmski režiser Ivan Ramljak. “Manceovi koncerti bili su čisto ludilo. On je svoje pjesme svaki put izvodio drugačije i još bi ih dorađivao i izmišljao nove riječi tokom samog koncerta.”

    Kornel Šeper dogovorio je snimanje i drugog Manceova albuma, Plavi bar, ovaj put u profesionalnom studiju. “Mance nije bio osobito inspiriran i meni se nije činilo da imamo dovoljno novog materijala. Tako je ispalo da su oko pedeset posto tog albuma činili materijali koje nismo uvrstili na prvi album. No, svejedno, to je također jako dobar album.”

    Godine 2000. i Čovjek iz Katange i Plavi bar izdani su na diskovima, na dvostrukom albumu, u suradnji s Arkzinom. Ovo reizdanje na diskovima zacementiralo je Manceov status i ohrabrilo kritičare koji prate hrvatski rock da ga uvrste na liste svojih najboljih albuma, tako da mu je to priskrbilo i kultni status koji je zadržao do današnjega dana.

    Izdanje dvostrukog diska rezultiralo je novim valom vjernih poklonika, od kojih je jedan bio i Emil Tedeschi. Njemu je diskove dao Dubravko Ivaniš Ripper iz benda Pips, Chips & Videoclips. “Ripper mi je napisao posvetu na ovitku, nešto otprilike kao da se radi o samoj esenciji glazbe, čistim osnovama. Sve drugo dogodilo se kasnije. Kad sam album slušao prvi put, odmah sam čuo odjeke Haustora i Arsena Dedića i shvatio da je Mance bio neka vrsta izgubljenog trubadura, samog s gitarom, ali potpuno slobodnog, s jasnim konceptom o tome da nema nikakvog koncepta.”

    Na turneji

    Manceov treći album Melodije sobe i predsoblja izdao je sam klub Močvara, na svojoj etiketi, 2003. Veliki dio albuma snimljen je u kući Dunje Knebl. “U to vrijeme još nisam imala na kući ove prozore”, sjeća se Dunja, pokazujući na nova, dvostruka stakla. “Svaki put kad bi prošao tramvaj, Mance bi počeo neku pjesmu i pokušao je završiti prije nego što naleti sljedeći.” Dunjina kuja, Koza, također se čuje u konačnom miksu jedne pjesme.

    Usprkos tome što su pjesme upravo s ovog njegova albuma bile najbliže popu za radiostanice, Mance je i dalje bio nesiguran oko svoje glazbene karijere. Želja za novim nastupima uvijek se u njegovoj glavi sudarala s potrebom da okači gitaru o klin i ostane kod kuće.

    Mance je jednom, početkom 2000. godine, čak i otišao na turneju sa Šumskim. “Međutim, nije mu se dopalo na turneji”, sjeća se Marin Juraga. “Ležao bi u kombiju po cijeli dan, sve do trenutka kad bi morao na pozornicu, a odmah poslije koncerta odmah bi se vratio u kombi.” Kad je Šumski na turneji stigao do Rijeke, u klub Palach, nastavlja Juraga, “činilo se kao da su svi došli na koncert radi njega, a ne radi nas. Klub je bio krcat i svi su znali riječi njegovih pjesama.”

    Zadnji je put nastupio u Močvari 2008. godine i nakon toga se potpuno povukao. Baš kao i Syda Barretta, Mancea će ljudi pamtiti kao velikog, izgubljenog trubadura svoje epohe.

    “Mance je i dalje čovjek koji je toliko duboko uronio u underground, da je ostao ispod svih radara”, govori Emil Tedeschi, komentirajući zašto se tako dugo čekalo na ponovo objavljivanje njegovih albuma. “Za ono što je radio zna nekoliko tisuća ljudi, ali on nije javna osoba. Ljudi koje ne možete lako proguglati i koji se ne pojavljuju na televiziji, postoje samo u uskim krugovima. Za širu publiku oni ostaju uglavnom nepoznati. No, bilo bi šteta da umjetnik postoji samo za neku malu, strogo određenu društvenu skupinu. Konačno, pa Mance je još uvijek živ čovjek.”

    “Upravo ljudi kao Mance čini Zagreb gradom, a ne nekom provincijalnom rupom, i ovdje nemamo puno ljudi poput njega. Generalno gledano, u Zagrebu se stvari pogoršavaju. Međutim, Manceov rad nam pomaže da se održi nada kako nije sve dokraja izgubljeno.”

    Možda bi posljednje riječi o Manceu trebalo prepustiti Kornelu Šeperu, bez kojega se Čovjek iz Katange nikad ne bi pomakao od prateće koncertne točke. “Mance je bio potpuni autsajder i to je meni privuklo pažnju. Želio sam raditi s autsajderima. To je bila moja misija. Drugi razlog zbog kojega sam želio raditi s njime bio je taj što je on htio sve raditi prirodno, a to je velika rijetkost. To je meni bilo kao da sam otkrio nekog starog bluzera koji instinktivno svira svoju gitaru, ne misleći previše o tome što zapravo radi. Jer upravo je to činio Mance. On je bio virtuoz koji nije pokazivao što sve zna. A iza svega toga je bilo nekoliko zaista dobrih pjesama.

    U vrijeme kad se pojavio Čovjek iz Katange hrvatska kantautorska scena uopće nije postojala. Nitko nije bio dovoljno hrabar da iziđe na scenu, zapjeva i to samo uz gitaru. Mance je bio prvi koji se nakon dugo vremena pojavio na taj način. Katanga je bila prvi pravi hrvatski, kantautorski album. Danas postoji cijela scena sličnih glazbenika, od kojih neki, kao na primjer Lovely Quinces, doista postaju popularni.”

     

    -----------------------------------

    Jonathan Bousfield je povjesničar, autor turističkih vodiča za Hrvatsku za Rough Guides i Time Out, živi u Zagrebu

    (Preveo Saša Drach)

    Tagovi

    Izdvajamo