PIŠE JURICA PAVIČIĆ

NASTAVAK BLADE RUNNERA GOTOVO RAVNOPRAVAN ORIGINALU Izvorni je film bio distopija, no lišena bilo kakve klasne napetosti. Ovaj put nije tako...

 

Koncem osamdesetih godina teksaški profesor filmologije Thomas Schatz napisao je knjigu o Hollywoodu klasične studijske ere pod naslovom “Genij sistema”. Suprotno mnogim kritičarima koji su povijest Hollywooda prikazivali kao sudar autorskih prometeja i filistarskih birokrata na čelu produkcijskih tvrtki, Schatz ju je tumačio posve oprečno. Upravo je studijski sistem bio taj, tvrdio je, koji je uprezao pojedinačne talente, znao zagladiti njihove mane, te uspijevao iz njih izvući ono što oni sami ne bi mogli postići. Najbolji holivudski filmovi, tvrdio je, nisu nastali unatoč sistemu, nego im je sistem davao dodanu vrijednost.

Sretna nedaća

Ako postoji film koji ilustrira Schatzove teze, onda je to izvorni “Blade Runner” Ridleyja Scotta iz 1982. U taj klasični film bio je uključen niz ljudi koji – svaki iz svog razloga - nisu htjeli da on bude takav kakav je ispao. Autor predloška Philip K. Dick mrzio je scenarij filma, što nije čudo jer scenaristi od njegova romana nisu ostavili gotovo ništa. Izvorni scenarist filma Hampton Fancher napustio je projekt zavađen s režiserom. Najpoznatiji monolog filma nije napisao nitko od scenarista, nego ga je u hodu nažvrljao glumac Rutger Hauer. Sam Scott bio je toliko nesretan promjenama koje su producenti unijeli u film da je 90-ih montirao vlastiti “director’s cut” koji pak većina filmofila drži lošijim od studijske verzije.

Riječ je o filmu koji je - ukratko - kod svih ključnih kreativnih aktera pobuđivao frustraciju. Pa ipak, taj produkt “genija sistema” postao je kultni film - i postao opravdano. Tvorci filma inovativno su i majstorski fuzirali tipične motive SF-a sa stilom, mitologijom i urbanom topografijom “noira”. Osmislili su originalnu i maštovitu viziju distopijske urbanosti, viziju koja je navijestila uspon Azije kao novog pupka svijeta, te prema kojoj Lucasova futurologija – nastala približno istodobno - izgleda djetinjasto.  Scott i družina uspjeli su u nešto što je u osnovi akcijski triler efektno ugraditi filozofska pitanja smrtnosti, smisla i egzistencijalne tjeskobe. Nije čudo što je Hauerov monolog sa suzama na kiši na drugom kraju svijeta, u Hrvatskoj, ušao kao opće mjesto kulture u mladu poeziju 90-ih.

Niz zavrzlama oko copyrighta odgodio je “sequelizaciju” tog slavnog klasika 35 godina. Sada, kad je “Blade Runner 2049” pred nama - možemo slobodno reći da je to bila sretna nedaća. “Blade Runner” je nastavak dobio kasno, ali slasno, a novom se filmu može prišiti najveća moguća pohvala kojoj je mogao težiti: da je gotovo ravnopravan originalu.

“Blade Runner 2049” u režiji kvebečkog Kanađanina Dennisa Villeneuvea odvija se trideset godina nakon radnje izvornog filma, ambijentiranog u 2019. U tih trideset godina, svijet se stubokom promijenio. Dogodilo se “veliko zamračenje”, kolaps svih digitalnih baza podataka, pa su zauvijek zagubljene sve informacije koje nisu sačuvane (i) na papiru. Samo koju godinu nakon radnje prvog filma dogodio se i konačni kolaps ekosistema. Kalifornija 2049. stoga je sada oblačno i tmasto mjesto puno smoga i susnježice, a pošto je poljoprivreda propala, čovječanstvo preživljava tako što u beskonačnim lancima plastenika uzgaja crve kao proteinsku bazu.

Replikanti i dalje postoje - no tvrtka Tyrell sad je razvila suvremenije modele Nexus 8 i 9 koji se podvrgavaju Asimovljevim zakonima robotike, te ih krasi bezuvjetna poslušnost. Posao Blade Runnera je - stoga - taj da love starije, “neukrotive” Nexuse. Među njima je i glavni lik filma kafkijanski nazvan K. (Ryan Gosling). Ovaj put, za razliku od 1982., dileme nema: K. neupitno jest replikant koji u činu bratoubilačkog rata smiče druge replikante. Tijekom jedne takve egzekucije, nalazi zakopani lijes i u njemu ženski kostur. Ispostavi se da je to kostur žene replikanta koja je umrla na porodu. Činjenica da negdje tamo postoji dijete koje je rodila replikantica pobudi svačiju pažnju. Replikantski pokret otpora želi naći dijete u kojem vidi mesijanski figuru. Za tvorce Nexusa, izumitelja Wallacea (Jared Leto) i njegovu pobočnicu (Sylvia Hoeks), dijete je ekonomska prijetnja. Za K.-ovu šeficu - policajku (Robin Wright) - dijete je prijetnja biološkom poretku.

Dvije stvari

I novi “Blade Runner” - kao i prethodni - bavi se nizom krupnih filozofskih tema. I novi film pretresa pitanja identiteta, memorije, smrtnosti, pitanje istine i konstrukcije Drugog u kontekstu digitalne virtualne zbilje. Po svemu tome, on je proširena, tehnološki osvještenija parafraza Scottova izvornika. No, postoje dvije bitne stvari po kojima se “2049” odmiče od prvog filma. Dok je junak prvog filma bio tipični hardboiled-detektiv koji s rezigniranom odmaknutošću pluta svijetom koji ga u bitnom ne dira, K. nije takav. Zaplet “2049” ima barem dva obrata radnje (koje vam ne smijemo odati) koji se suštinski, do kosti tiču egzistencije i identiteta glavnog junaka. Također, izvorni je film bio distopija, no distopija lišena bilo kakve klasne napetosti. Ovaj put nije tako. Kako se film razvija, “2049” postavlja odnos između replikanata i rođenih ljudi kao klasni odnos neposredno pred revolucionarno pucanje. Villeneuveov film tako se priključuje nizu holivudskih filmova - među kojima su najreprezentativniji oni serijala “Igre gladi” – u kojima se holivudski spektakl prepliće sa svojevrsnim pop-marksizmom.

S tim pod ruku ide i distopijska vizija prostora u Villeneuveovu filmu. U Scottovu izvorniku megalopolis budućnosti s dominantno azijskim stanovništvom i “cityspeakom” bio je dekadentan, no svejedno futurološki napredan. Na neki način, može se reći da se futurološka vizija prvog filma otjelovila u današnjem Šangaju (u kojem je pak Villeneuve snimao svoju intrigantnu adaptaciju Saramagova romana “Neprijatelj”). Villeneuveov distopijski Los Angeles nema više ništa napredno: on izgleda poput tmurnog, trećesvjetskog velegrada naruženog grozdovima beskonačnih, gustih favela. Distopijski velegrad “Blade Runnera 2049” izgleda kao predgrađa Rija ili Sao Paula koja je netko presadio u moskovsku zimu. Svijet “Blade Runnera” više nije svijet usporediv s Lucasom. To je svijet magle, ruševina, propalih tvornica, rezališta i ranžirnih kolodvora koji ponajviše podsjeća na Sibir nakon atomske eksplozije u “Stalkeru” Andreja Tarkovskog.

Tim glumaca

Je li i novi “Blade Runner” čedo kolektivnog genija sistema kao i prvi? Teško je reći. No, sigurno je to da je film pobjeda jednog danas posve globaliziranog Hollywooda. To se ponajbolje vidi u zbilja sjajnom i neočekivanom kastingu. Režiser - sam frankofoni Kvebečanin - za holivudski je spektakl uzeo tim glumaca u kojem briljiraju jedna Kubanka (Ana de Armas), jedna Švicarka (Carla Juri), jedna Nizozemka (Sylvia Hoeks) i jedna Kanađanka (Mackenzie Davis), za kamerom je veliki Englez Roger Deakins, a doista internacionalnom timu nedostaje tek stalni Villeneuveov skladatelj, islandski minimalist Johannes Johansson. Tijekom rada Johanssona je kao skladatelja odmijenio holivudski rutiner Hans Zimmer, čija je filmska muzika jedini dio filma koji je osrednji, ispod perfekcije cjeline.

Villeneuve je svoj režiserski put počeo kao autor festivalskih art-filmova u Quebecu. Danas snima u Hollywoodu spektakle od 150 milijuna dolara. Paradoks je da je “Blade Runner 2049” po svom opsežnom trajanju, oniričnom ritmu, meditativnosti i filozofičnosti stopostotni art-film. Istodobno, film je i rasni spektakl, a te dvije stvari lijepo je vidjeti zajedno.

 

Izdvajamo

Iz drugih medija