Prošlogodišnjim koncertom u Domu sportova Neno Belan obilježio je 30 godina diskografske karijere koliko je prošlo od prvog albuma Đavola "Ljubav i moda". Ove godine, također u Domu sportova, 25. veljače, obilježit će 20 godina suradnje s Fiumensima i to u istoj postavi tog sastava. Nedavno je objavljen i odličan, de facto prvi i jedini live CD Đavola s koncertnim snimkama iz Kulušića (1987.) i "Studija M" Radija Novi Sad (1989.), malo prije toga i album sa snimkama iz mjuzikla "Matilda" te novi solistički album "Sanjaj" na kojem su se našle i suradnje s Josipom Lisac, Majom Posavec, Vladom Kreslinom, Ljetnim kinom, gitaristima Brkom i Halom. I ne samo to - posljednjih desetak godina Neno Belan je u Top 10 najemitiranijih glazbenih autora u Hrvatskoj, a kao izvođač s obiljem koncerata proživljava treći i do sada najduži i najpostojaniji tržišni uspjeh u karijeri.
Jednom si rekao kako više nema smisla objavljivati nove albume pa ih promovirati pojedinim pjesmama koje smo nekoć zvali singlovima. Zašto?
- Mislim da sam to prvi rekao, negdje prije petnaestak godina. Zadnji album koji sam radio na klasičan način bio je "Luna & Stelle" iz 2002. Ono, desetak novih pjesama među kojima onda biraš singlove da bi njima promovirao novi album. Već sam tada uočio da internet, jer se sve više širio, a pogotovo je tako posljednjih nekoliko godina, preuzima glavnu ulogu u distribuciji glazbe te da mi se s obzirom na moj minuli rad i pristojnu zalihu hitova više ne isplati raditi novi album, nego prvo "pucati" singl po singl pa ih nakon tri-četiri godine okupiti na jednom albumu. Tako je i recentni "Sanjaj" kolekcija pjesama koje sam kroz eter, internet i nastupe prezentirao protekle tri-četiri godine, ali su se sada prvi put našle na istom mjestu, na jednom albumu na kojem su važnu ulogu imali i pjevači poput Josipe Lisac, Maje Posavec, Vlade Kreslina ili glazbenici poput Brka i Hala.
Dakle, posljednjih dvanaest godina svaki novi album Nene Belana je neka vrsta "best of" albuma.
- U biti da, jer "Oceani ljubavi" (2012.) bio je presjek onoga što sam radio u sklopu šibenskih Večeri dalmatinske šansone, a "Rijeka snova" (2007.) kolekcija singlova koje sam objavljivao kroz četiri-pet godina prve dekade ovog stoljeća.
A ovo s mjuziklima, je li to sada neka utrka između tebe i Huljića?
- Ako ćemo biti iskreni, ja sam s time prvi počeo još kad me 2010. godine nazvala redateljica Nina Kleflin s idejom o dječjem mjuziklu za odrasle koji mi zovemo "family show". Znači, gegovi su za klince, fabula je dovoljno zanimljiva za odrasle, a skladbe su pop-rock za sve. Dakle, prvi je bio ruska inačica Pinokija pod imenom "Buratino", bio sam nesiguran jer nisam nikada radio mjuzikl, ali Nina me nagovorila, a volim i eksperimentirati kad mogu. I ta je priča krenula u Šibeniku, odnosno vezana je za tamošnji Međunarodni dječji festival i HNK, bilo je teško ispočetka, ali sam i taj zanat ispekao, naučio kako podcrtati određenu emociju glazbom, te gdje i kad idu promjene scene i radnje, a potom su došli "Matilda" (2015.) i "Čarobnjak iz Oza" (2016.) gdje mi je već bilo lakše. Taj me posao baš zabavlja i na neki način vidim svoju budućnost i u tom segmentu.
To me podsjeća na nekadašnju Muzičku omladinu koja je klince okupljala po školama i vodila na koncerte. Jesi li na neki način ti s mjuziklima preuzeo dio te nekadašnje misije na sebe i jesu li Đavoli u 80-ima imali nastupe i u sklopu Muzičke omladine?
- Mislim da Đavoli nisu, ali kao klinac ja jesam išao na koncerte i preko Muzičke omladine. Prvi ozbiljan, pravi rock koncert na kojem sam bio je zajednički nastup Buldožera i Smaka na starim Gripama u Splitu i to preko Muzičke omladine. Rekao bih da se može povući i ta paralela između ova tri mjuzikla na kojima sam radio s onom nekadašnjom ulogom Muzičke omladine jer i na taj način odgajamo, odnosno usmjeravamo klince ka kvalitetnoj glazbi, koncertima i kazalištu jer klinci pomalo zaziru od takvih institucija, no onda im bude zabavno pa čak hoće i kupiti CD nakon predstave. Neki dan mi je jedna mama rekla da njeno dijete ne ide na spavanje dok tri puta ne odsluša pjesmu "Kad odrastem, bit ću dijete" iz "Matilde" i to mi je prekrasno. Trudio sam se ne spuštati letvicu u odnosu na ono što radim izvan predstava, a jako mi je drago i što su kolege pjevači, koje sam pitao da za album snime pjesme iz predstave "Matilda", redom pristali na taj angažman. Oliver, Zorica Kondža, Maja Posavec, Vanna, Luka Nižetić, Davor Gobac i Jelena Rozga - red je da ih spomenem - nisu slučajno odabrani jer smo ih birali prema ulogama u koje bi se glasom mogli uklopiti premda uživo na nastupaju u predstavi.
Lijepo, no što si ti slušao u svom djetinjstvu?
- Osobno se toga ne sjećam, no moja majka kaže da je prva pjesma koju sam u životu otpjevao bila "Corrina, Corrina", ali nisam mogao još izreći slovo R pa je to zvučalo kao "Kolina, Kolina", a prva gitara mi je bila slamnati batipan (klofer) za klofati tepihe. Ipak, do desete godine, nakon te epizode s "Kolinom" i kloferom, glazba me baš i nije zanimala. Više me interesirao zemljopis pa bih s pet-šest godina pred gostima, kad bi nam došli u kuću, pogađao glavne gradove bilo koje države za koju bi me pitali. Sad sam ih već zaboravio, a onda sam želio biti biolog, pa astronaut, ali nigdje tu nije bilo ni glazbe ni nogometa. Činilo mi se da naginjem tome da postanem neki znanstvenik, zanimao me život mrava, kako se hrane, kako ratuju. Nije to bilo baš tipično odrastanje.
Ništa ono da igraš u Hajduku, ha?
- Ma ne, čak sam i gitaru počeo svirati jer su starci zaključili da bi to moglo biti dobro za mene. Pokazalo se da su u tome imali presudnu ulogu, dakle kao roditelji, a ne da me za gitaru zainteresiralo društvo iz škole ili klinci iz susjedstva. Tako su me upisali u nižu glazbenu školu da učim gitaru. Šest godina sam učio klasičnu gitaru u klasi pokojnog profesora Marijana Peručića, a ta gitara je u početku bila velika koliko i ja na što me prije kojeg tjedna podsjetio jedan stariji susjed. No, u srednjoj me odvalio rock & roll pa sam shvatio da se ne želim baviti klasikom, nego sam nekoliko mjeseci, umjesto da kupim marendu u školi, štedio taj novac kako bih si kupio prvu polovnu električnu gitaru marke Eko. Na njoj sam snimao i prvi album Đavola, jer je to retro-gitara iz 60-ih, a i prošle godine sam prvi dio koncerta u Domu sportova odsvirao na njoj, još je živa i zdrava.
Koji su te izvođači "prebacili" s klasične na rock glazbu? Split kasnih 70-ih nije imao koncerata koliko Zagreb, ali mogli ste gledati talijanske TV kanale, festival San Remo i slično što mi ovdje nismo mogli.
- Moji roditelji su jako voljeli glazbu i opsesivno pratili San Remo pa je on i za mene postao vrlo važan izvor glazbe. Imali su i gramofon i kupovali ploče, dosta tih singlica talijanskih pjevača sa San Rema, ali i drugih. Te kancone su mi ostale u glavi do danas, a u višim razredima osnovne škole zakačili su me tada popularni rock bendovi "za klince" iz ranih 70-ih poput Slade, Sweet i T.Rexa pa Suzy Quatro koju sam gledao na Gripama, kao i Tinu Turner koja mi je tada bila manje napeta nego danas.
A Beatlesi? Đavoli su u sebi imali tu jaku crtu beatlesovskih melodija, a i ti si od svih naših pop-rock autora, po mom sudu, najbliži Paulu McCartneyju.
- Uh, hvala ti na takvom mišljenju, ali Beatlesi su u moj život ušli kasnije, preko jednog prijatelja iz škole, a ta ljubav traje do danas. U posljednjih pet-šest godina gledao sam McCartneyja uživo tri puta i uvijek je bio fascinantan.
Splitski festival, jesi li već tada imao želju nastupiti na njemu?
- Pa u to doba, ranih 70-ih, Splitski festival je doista bio naša inačica San Rema, čak su se jedno vrijeme sve skladbe izvodile na hrvatskom i nekom stranom jeziku, često talijanskom. Povremeno su gostovali i neki pjevači sa San Rema, kao da je Splitski bio podružnica tog talijanskog festivala, ali to je bilo prije neke moje želje da se okušam u glazbi. Tada nisam ni razmišljao ni maštao o tome da bih jednog dana i ja mogao zapjevati na Prokurativama. Ta faza je nastupila kasnih 70-ih.
Kroz punk i druženje s Fon Biskichem, danas guruom za čokolade?
- Djelomice, ali već sam kasnih 70-ih imao sastav Narodno blago, furali sm se na stari rhythm & blues i rane Stonese pa nas je on pitao da pjeva s nama kao tada jedini splitski panker.
Imao je Split i Svetu Pankera!
- Je, ali on je bio mlađi, a Marinko Biškić je bio prvi i tada vjerojatno jedini panker u Splitu te kao naš frend iz škole i ulice rekao da mu treba bend. Pjevao je uz nas, no nije to bio neki tvrdi punk, nego melodičan, u stilu Ramonesa, skoro kao za crtiće.
Za mene je taj izvorni punk tada bio najbolja pop glazba. Jednostavna, brza, melodična, sve je stalo u dvije-tri minute i tri-četiri akorda.
- Slažem se jer kad bi svirao punk bez distorzije, na akustičnim gitarama, dobio bi 60's beat i zato su mi Ramonesi legli gotovo koliko i Beatlesi. A i Biškić je bio atraktivan, posipao se brašnom po bini, imali smo kultni status i nekoliko stotina ljudi koji su nam dolazili na koncerte, ali onda smo početkom 80-ih morali u JNA i tu je nastao prekid. Po povratku smo još neko vrijeme svirali kao Narodno blago, ali bez Biškića, a onda je i tome došao kraj. Nekako se sve razvodnilo, razočarali smo se, okačio sam gitaru o klin i dva ljeta samo svirao mandolinu uz neke klape, što mi je kasnije, zbog višeglasja, dobro došlo u Đavolima i solističkoj karijeri.
Kako su krenuli Đavoli?
- Za svoj gušt bih doma svirao akustičnu gitaru, studirao sam elektroniku, a onda je opet uletio Fon Biskich, samo tada ne više s punkom nego sa singlicama iz 60-ih i to naših pjevača koji bi radili prepjeve američkih, engleskih i talijanskih hitova na hrvatski jezik pa ih snimali u svom stilu i s rudimentarnom opremom, što je nama bilo izuzetno simpatično. Biškić je došao na ideju da napravimo bend koji će raditi takve stvari i prepjeve, a on će ih pjevati i tako smo ušli u taj đir pod imenom Marinko & Galebovi asfalta, ali je on ubrzo krenuo trbuhom za kruhom u Zagreb. Stoga smo mi krenuli tražiti drugog pjevača, a dotle sam ja privremeno pjevao. Tako je ostalo više od 30 godina, i dalje privremeno pjevam.
Vrlo mladi ste odlučili postati retro bend što sredinom 80-ih i jest i nije bilo čudno, skužili smo Stray Cats i slične, no to je bio koliko rockabilly toliko i punk.
- Da, skužili smo da je punk iz sredine 70-ih vrlo blizak rock & rollu iz sredine 50-ih, jako su nam se sviđali Stray Cats, ali mi smo s Đavolima na svoj način krenuli revidirati nasljeđe Ivice Šerfezija, Ive Robića, Đorđa Marjanovića...
Što ipak nije bio rock & roll...
- Točno, no zadržali smo svoju rock & roll, rhythm & blues i pop-punk priču s kojom smo krenuli prema tim šlagerima 60-ih i 50-ih. Stoga smo tražili saksofonista, ali je prvi na kojeg smo naletjeli bio neki momak koji je svaki put morao pitati mamu da ga pusti na probe na koje je dolazio s notama i stalkom pa to nije potrajalo. Prvo smo bili cover bend kao što su "električari" bili u 60-ima. Tako smo i mi prvo imali samo prepjeve, a onda promijenili ime u Đavoli, a naš tada novi menadžer Čarli nas je iz kožnih jakni u stilu rockabilly bande presvukao u odijela u stilu Shadowsa i uputio da radimo svoje pjesme koje bi zadržale štih 50-ih i 60-ih.
Dokle su sa svojim albumima dobacivali Đavoli kad vas je u Jugoton "pustio" Siniša Škarica?
- Pa do sto tisuća, što je značilo da smo bend srednjeg kalibra, nismo bili poput Azre ili Dugmeta, ali puno smo svirali i nakon klubova, uključivši i Kulušić, dobacili i do splitskih Gripa. U početku smo samo u jednoj godini tridesetak puta nastupili u Splitu, u zatvorenom, na otvorenom, gdje god smo mogli. Onda je Čarli krenuo do Škarice pa je nakon nekog vremena, kao u pjesmi Daleke obale, Siniša napokon odobrio probni singl koji se pristojno zavrtio na radiju, a dosta je važan bio i nastup na Stereoviziji tadašnje Televizije Zagreb u kojoj smo pobijedili po glasovima publike što nam je pomoglo da 1986. za Jugoton snimimo prvi album "Ljubav i moda".
Kako ti danas zvuče nedavno objavljene live snimke Đavola?
- Zapravo, ovo su prve live snimke Đavola koje sam u životu imao prigode čuti jer tada nije bilo toliko jednostavno i kvalitetno snimiti nastup kao danas. Bio sam jako sretan kad su iskopali te snimke iz "Studija M" Radija Novi Sad jer smo se raspali prije nego što smo snimili i objavili live album.
Sjećam se tog koncerta iz Kulušića 1987. godine, ali posebno mi je u sjećanju ostao vaš nastup, negdje nakon prvog albuma, u hvarskom ljetnom kinu "Veneranda", mislim da je to bilo u ljeto 1986. Sjećaš li se tog nastupa?
- Aha, misliš na onaj kad nismo imali više materijala pa smo krenuli sve svirati ispočetka?
Da! Ispred bine je bila neka "gušterna" i u nju su s klupa klinci uskočili pred kraj koncerta, na što si ti zaurlao u mikrofon: "Ajme, ljudi, ča ćemo sad?A ništa, sve ispočetka!"
- E da, onda smo sve krenuli opet svirati, a poslije smo našeg bubnjara Grizlija ispred kafe-bara "Aloha" hladili kao poslije nekog boks meča. Nismo imali više od 45 minuta materijala pa smo morali tako.
Je li rat glavni razlog zbog kojeg su se Đavoli relativno brzo raspali?
- Da, promijenila se atmosfera, a mi smo širili samo ljubav.
I modu?
- Da, ljubav i modu, ali bila je to naša pozitiva, no zbog politike i zadaha rata koji su ljudi već počeli njušiti u zraku sve je postajalo mračnije i mučnije, a publiku više nije zanimao taj naš optimizam, nego dnevna politika...
A ti u životu nisi napisao ni jednu političku ili socijalno angažiranu pjesmu.
- Tako je, jer ne osjećam da je to moja misija. Cijenim ljude koji se u glazbi bave politikom ili socijalnim temama, ali ja nisam takav i ljudi to ne očekuju od mene. Prije će me netko pitati je li moguće da za mog koncerta na bini zaprosi djevojku nego da otpjevam ili izjavim nešto politički motivirano. Mene doživljavaju kao tipa koji im pruža romantiku i ljubavne pjesme uz koje se mogu zaljubiti.
S kime su Đavoli u 80-ima bili stilski najbliži?
- Zapravo, od 1986. do 1989. godine, u tom nekom zlatnom periodu Đavola, nije bilo benda sličnog nama. Novi val je već bio prošao, bilo je nešto electro-popa a la Denis & Denis, naravno Dugme, Valjak, Kazalište i njihovi epigoni, a mi smo se od svega toga razlikovali. Možda su nam najbliži bili Idoli, ali na prvom mini-albumu ili kasnije na "Čokoladi" jer su i oni voljeli estetiku kasnih 50-ih i ranih 60-ih, no to je bilo ranih 80-ih, i ne tako izraženo.
Suradnje? Ona s Massimom "Zar više nema nas" 2008. godine je pomela sve.
- Suradnje nikada ne planiram, ali se često događaju, kao što čuješ i na novom albumu "Sanjaj". I ta s Massimom je nastala slučajno premda me još od početka 90-ih svako toliko pitao da mu napišem jednu pjesmu. 2005. godine napokon sam to i učinio; dok sam išao na ljetovanje na Brač, kratko sam stao u Splitu i uz akustičnu gitaru kod prijatelja u studiju snimio demo-snimku pjesme "Zar više nema nas". Poslao sam snimku Massimu, ali mu se nije uklapala jer je radio na albumu obrada "Vještine" pa ju je ostavio sa strane. I tako su prošle tri godine da bi me zapitao imam li taj demo jer ga je negdje izgubio, a ja sam skroz zaboravio i tekst i akorde za tu stvar i nisam imao kopiju. Da me ubiješ, ne bih se mogao sjetiti kako ide ta stvar, ali je Massimo nakon tri dana uspio naći taj demo na nekom CD-u bez natpisa pa je snimio. Potom me nazvao i rekao da bi bilo bolje da je snimimo kao duet prema čemu sam bio skeptičan jer su nam glasovi jako različiti. No, uradili smo to, ali miks mi se nije dopao, zvučalo je kao iz kante pa sam htio dodati puhače, snimiti svoj vokal ponovo i smiksati drugačije. Tako je i ispalo jer je proizvodnja CD-a kasnila što nam je ostavilo vremena za intervenciju. I nju smo predstavili u Šibeniku pa je kasnije došao i Porin, ali nisam hiperproduktivac i ne radim pjesme namjenski za druge.
Otkuda ti u Rijeci? Ljubav i to, znamo, ali nema baš puno Splićana koji su se preselili u Rijeku.
- Naravno da je u pitanju bila ljubav, da ne ulazim u osobne stvari, ali to je bilo nakon što sam nekoliko godina proveo u Zagrebu gdje mi se dogodilo "Vino noći". Dogodila se potom ta Rijeka i dopalo mi se tamo živjeti i raditi. Nije bilo namjerno, ali se primilo, a jednom sam rekao kako mi se u ovim našim uvjetima čini kako je Rijeka naš New York, Split poput našeg Los Angelesa, a Zagreb naš Chicago. Split je tipičan mediteranski grad s jakim južnjačkim temperamentom, nogometom, vikom i Splitskim festivalom, a Rijeka industrijski, rokerski grad, srodan s Liverpoolom, no ima i taj primorski štih, kao da je na pola puta između Splita i Zagreba, koji je naš London. Uz to, nisam fetivi Splićanin, majka mi je s Brača, pokojni otac Hrvat iz Boke, a ni ja nisam imao želju igrati u Hajduku. I eto, sad je Rundek u Povljima, Max Juričić u Postirama, a ja ljeti u Pučišćima.
Koja će biti glavna razlika između tvog prošlogodišnjeg i ovogodišnjeg koncerta u Domu sportova?
- Onaj prošlogodišnji je bio tročinski. Prvi dio je bio posvećen albumu "Ljubav i moda" Đavola jer se navršilo 30 godina mog diskografskog staža, a toliko godina i živim isključivo od glazbe, drugi je bio rezerviran za unplugged nastup uz Mediteranski orkestar, a treći dio za hitove i goste. Ove godine slavimo 20 godina mog rada s Fiumensima.
Jesu li oni tebi poput E Street Banda Springsteenu?
- Moglo bi se tako reći, s vremenom smo postali poput familije. Krenuli su uz mene kad mi je bilo najteže u karijeri, kad sam bio na dnu, da bismo se polako uspinjali, a oni do danas ostali sa mnom u istoj postavi i na tome sam im jako zahvalan. Mislim da je to prilično unikatno u nas.
U konačnici si u zadnjih deset godina svake godine u Top 10 najslušanijih, odnosno najemitiranijih hrvatskih izvođača prema podacima HDS-ZAMP-a.
- Da, ali ni ja ne znam tko je od tih deset svake godine prvi, a tko deseti, no svake godine u posljednjih desetak sam u tom Top tenu. Bit će da me radijski urednici vole jer nemam samo nove nego i zalihu hitova ostvarenih kroz 30 godina koji i danas traju.
Drugim riječima, Neno Belan već 30 godina pjeva o ljubavi i ne izlazi iz mode.
- Mislim da je i to potvrda da sam rođen da pjevam o ljubavi, a ne o politici.